Pero Jerkić
Demokracija – usta su puna, a uši i glave zadojene riječju kojoj naša epoha, nakon stoljeća prezira i srama, podaruje status najboljeg oblika vladavine, koji se također poistovjećuje sa najsavršenijim političkim sustavom; svojevrsnim dostižnim idealom, nedostižnim onima koji zbog svoje izopačenosti i pokvarene prirode ne poštuju instrukcije globalnih demokratskih autoriteta, ovozemaljskih očeva naroda svjetskih. Tko li se uopće usudi preispitati njenu dokazanu superiornost i samorazumljivu pravičnost? Zar države koje su je prve prigrlile danas ne uživaju plodove blagostanja koje im je velikodušno podarila? Zar totalitarne diktature koje su na njenom potiranju izgradile svoj identitet svoj put nisu završile u jadu i suzama? Demokratski fetiš samorazumljivi je fakat; jer alfa je i omega on svima koji se nalaze u političkom međuprostoru prostrtom od konzervativne desnice pa do najradikalnije ljevice. Sukladno s tim razmatranje demokracije kao takve sočna je tema; ugriz koje se postavlja kao nužni poduhvat svake glave koja se nastoji baviti transformacijom postojećeg svijeta.
Popularnost koju materijalistička predožba povijesti trenutno uživa toliko je ‘velika’ da golemi broj mladih ljudi, novaka u bavljenju društvenim problemima, uopće nema predožbu o njenom istinskom značenju. Vrhunac saznanja o materijalističkom tumačenju povijesti predstavlja opće prihvaćena definicija po kojoj je historijski materijalizam svojevrsni najuspješnije sistematiziran deterministički sustav. Kako god bilo, za lokacijom našeg primarnog problema nemamo potrebe tragati toliko ‘duboko’; njegova manifestacija vidljiva je na samoj površini jer se čak ni takva do krajnosti vulgarizirana i falsificirana? definicija u stvarnosti obično i ne pokušava iskoristiti pri traganju za objašnjenjem i promjenom određenih pojava. Uzimajući u obzir takav kontekst, činjenica da se život svijeta obično objašnjava životom ideja, pa onda i njegov politički život životom njegovih političkih doktrina, ne treba nas previše iznenađivati. U skladu sa spoznajom tog izrazito važnog uvida pokušajmo predmet našeg razmatranja sagledati iz perspektive koja sebi kao zadatak ne postavlja rješavanje problema trenutnog društva, već praktično djelovanje s ciljem prevazilaženja društva koje stvara dotične probleme.
Razumijevanje perspektive iz koje izričem kritiku pojedinih ideja i njihovih izvorišta u ovome tekstu uvelike bi bilo pojašnjeno jasnim definiranjem iste na početku; ma koliko to apstraktno izgledalo. Sukladno s tim, dotičnu ću definiciju i iznijeti. Istinska demokracija pretpostavlja ljude koji svjesno-zajedno, jer jedino tako i mogu, uistinu stvaraju svoju povijest, te samim time i svoju slobodu; dok s druge strane pretpostavlja slobodnog pojedinca koji se svjesno- slobodno odlučuje na zajedništvo kako bi mogao ostvariti svoju individualnu slobodu. Istinska demokracija svijet je koji ne poznaje sukob individue i društva, već individuu vidi kao društvenog pojedinca, a društvo kao zajednicu slobodnih individua. Samim time istinska demokracija može biti jedino demokracija koja je sama sebi svrhom, koja je opća i apsolutna; koja sigurno nije najsavršeniji oblik vladavine jer uopće i ne može predstavljati oblik vladavine. Nju je nemoguće mjeriti istim metrom i mjerenjem dokazivati njenu optimalnost, racionalnost i učinkovitost u odnosu na druge oblike vladavine u koje spada i demokracija sama; razlika koja je dijeli od ostalih razlika je kvalitativne prirode. Demokracija u ovom istinskom smislu nije jedna od alternativa već je alternativa svim dosadašnjim alternativama; alternativa koja za svoje ostvarenje zahtjeva prevazilaženje svih njih ponaosob i u cjelini, a što nije ništa drugo doli prevazilaženje društvenih razloga njihovog postojanja. Istinska demokracija je u tom smislu negacija demokracije kao oblika vladavine jer predstavlja prevazilaženje njenih realnih pretpostavki (također pretpostavki i ostalih oblika vladavine), kao i razloga njenih praktičnih negativnosti.
Ukoliko pak pođemo od pretpostavke kako demokraciju kao takvu, a onda i kao svaku, možemo gledati samo kao svojevrsni politički mehanizam koji izvršavajući svoju funkciju rješava određene društvene probleme (dakle, naše probleme, koje onda naravno moramo shvaćati kao nešto unaprijed dano, nama izvanjsko), tada automatski dolazimo u situaciju da demokracija kao takva nikako ne može predstavljati niti neki ideal niti apsolutno poželjni rezultat našeg praktičnog djelovanja. Jer. kao što predobro znamo, društveni kontekst, njegovi problemi, povijesno se bez prestanka mijenjaju i u skladu s tim puki mehanizam za njihovo rješavanje mora mijenjati svoje naličje; on može biti demokratski, ali samo u nekom danom povijesnom trenutku kada se kao takav pokaže racionalnim; u drugim će se trenucima racionalnim, pa onda i poželjnim i stvarnim, pokazati aristokracija, monarhija itd. Štoviše; polazeći od naznačene pretpostavke, hrabri i bistri branitelji demokracije nesvjesno ulaze u još veće probleme, jer vrlo brzo moraju zaključiti kako demokracija svoju optimalnost i racionalnost teško može dokazati; kako na teoretskom, tako i na praktičnom planu. Dokaz uzet kao prilog tome može biti puki i letimični pogled na povijest političke misli u kojoj se na polovinu prsta jedne ruke mogu nabrojati politički filozofi skloni demokraciji.
Kako god bilo bi pogrešno tvrditi kako demokracija, viđena kao politčki mehanizam, u našem vremenu nije dokazala svoju funkcionalnost; takvo što ne moraju nam pojašnjavati ideolozi liberalne demokracije koji nas danas zaskaču iza svakog ugla, već nam je takvo što unaprijed vidljivo iz činjenice kako je ona kao oblik političkog mehanizma zaživjela u stvarnosti; dakle, funkcionalna je, uspješno rješava “zadatke koje pred nju postavlja trenutna epoha” (što li su uopće ti zadaci? – toga se ovdje nećemo doticati kako bi se konzistentno mogli držati zadane teme; no jedno je sigurno: zadaci trenutne epohe i “zadaci trenutne epohe” nisu samo različite već i suprostavljene stvari). No, ključna stvar na koju se moramo fokusirati jest činjenica da je demokracija svoju funkcionalnost dokazala u našem vremenu; isto kao što je u vremenu formiranja nacionalnih država svoju funkcionalnost još superiornije dokazala monarhija, ili pak u vremenu Njemačke tridesetih godina prošlog stoljeća totalitarna diktatura. Oni koji dokazuju kako je demokracija (ili još bolje liberalna demokracija) univerzalno racionalna jer je najbolji, maksimalno optimalan mehanizam vladavine, očito ne shvaćaju činjenicu jasnu svakom iole vičnom dijalektici; činjenicu da to što je demokracija danas naoptimalniji mehanizam ne znači da će to i sutra biti, već da nam jučer u kojem to nije bila dokazuje da je danas u kojem to jest samo jedan dio beskonačnog procesa promjene okolnosti. Jedino naivci mogu uistinu vjerovati kako trenutna funkcionalnost političke demokracije dokazuje nešto u njenu korist, a samo budale mogu u tome vidjeti jamstvo opstanka njenih pozitivnih karakteristika. U skladu s tim osjećam potrebnim napomenuti kako liberalnodemokratski ideolozi nisu ni budale ni naivci, i kako sam siguran da ću prije no što mi pred očima prođe polovica života tim istim očima vidjeti kako ti najveći branitelji demokracije okreću kabanicu u skladu s promjenom društvenih okolnosti.
Demokraciju u ovom smislu na razinu dogme uzdići mogu jedino luđaci; a oni koji je na razinu dogme ne uzdižu mogu biti samo svojevrsni praktički demokrati, relativni demokrati, dakle nedemokrati. Od demokracije kao mehanizma stvarati fetiš ne znači ništa drugo doli od nje stvarati dogmu; no to ne znači samo biti lud kao što smo prethodno naznačili – to istovremeno znači upadati u stupicu liberalnodemokratske ideologije. “Jer tko se ogriješi o demokraciju…” viknuo bi možda liberalni ideolog, “nek’ u paklu svoje grijehe plaća!” Na njegovu kletvu naivci će stvoriti demokratski fetiš, a naivni mu protivnici s dotičnim fetišem krenuti u rušenje liberalne demokracije i kapitalističkog sistema, kao nedovoljno demokratičnog realiteta. “U ime demokracije u revoluciju” samo je jedna strana novčića s čije druge strane još argumentiranije piše “U ime demokracije protiv revolucije”; dvije su to strane opasne zablude koja se kao takva pojavljuje isključivo u glavama određenih revolucionara. Za takve je jadne drugove demokracija, unatoč činjenici da toga ni svjesni nisu i da im se čini kako se protiv toga svjesno bore, puko sredstvo, a društvo univerzalni problem cijelog čovječanstva; za takve je istinska demokracija vječna zagonetka koju sebi i ne znaju postaviti. I takvima jedino možemo reći: demokracija o kojoj govorite jednaka je najcrnjoj diktaturi; ona kao takva dio je problema, a ne njegovo rješenje. Ogriješiti se o demokraciju o kojoj govorite jednako je kao ogriještiti se o društvo kojem je potrebna; dakle o društvo koje vapi za boljim regulatorom, umjesto da se regulira; koje traga za izmirenjem pojedinaca koje svojom egzistencijom sukobljava; društvo koje svrhu traži u svojim tvorbama, umjesto da tvorbe podredi svojoj svrsi – svrsi sreće i slobode društvenog pojedinca.
I onaj koji konkretnu demokraciju zahtijeva u ime njene funkcionalnosti, da bi njeno poopćenje vidio kao rezultat dotičnog procesa ne miče se ni milimetra od dominantnog mišljenja epohe kojom je direktno determiniran; nesvjesno ne može odstupiti od ideologijskog kretenizma vremena u nestajanju. Ni takvi ne shvaćaju da istinska demokracija može biti jedino opća i apsolutna, može biti jedino istinska demokracija cijelog čovječanstva; demokracija koja opstoji kao samosvrha, a pojavljuje se kao rezultat povijesnog nestajanja objektivnih razloga međuljudske suprostavljenosti i svijesnog praktičnorevolucionarnog prevazilaženja ostataka prošlosti, “zbacivanja starog smeća s vrata”. Demokracija koja svoju funkcionalnost dokazuje kao optimalno sredstvo za rješenje konkretnih problema u okvirima trenutnog društvenog konteksta nije i ne može biti u direktnoj vezi s istinskom demokracijom kao apsolutom u nastajanju. Ta i takva istinska demokracija generalno se nalazi u istom odnosu naspram aristokratske ili demokratske državne vlasti. Ona ne traži svoju legitimaciju u konkretnom djelovanju, već samo konkretno revolucionarno djelovanje biva legitimirano njome.
Čovjek pod imenom Marx istinsku je demokraciju o kojoj govorimo nazivao komunizmom. Značenje riječi komunizam tako uvelike odstupa od uobičajene predožbe o njoj. Potpuno bi pogrešno bilo reći da je isključivi razlog toga izopačivanje dotične riječi kojem smo mogli biti svjedoci tijekom posljednjih stotinjak godina. Radi se o tome da je i sama Marxova predožba o kojoj govorimo radikalno odstupala od uobičajene predožbe komunizma. I uistinu Marx je jedan od rijetkih demokratskih političkih mislilaca u povijesti; jedina opaska glasila bi možda da on nije ni bio politički mislilac i da njegova demokracija nema prevelike veze sa svojom uobičajenom predožbom.
Pretvaranje postojeće političke demokracije u svojevrsni moralni postulat koji sebi naizgled nastoji podrediti konkretne okolnosti koje ga tvore ne može biti ništa drugo doli gusta ideološka magla stvorena za skrivanje vlastite ispraznosti. Moralni postulat živuće političke demokracije past će s padom njene stvarne osnove.
Pretvaranje u nečijim glavama postojećih ideja o demokraciji u moralni postulat koji se nastoji predstaviti kao motiv i oruđe za emancipaciju čovječanstva ne može biti ništa drugo doli opasna zabluda naivnih idealista nesvjesnih svoje podređenosti kolektivnoj svijesti stanja koje nastoje promjeniti. Utopistički moralni postulati apstraktne demokracije past će neuspjehom svojih od stvarnosti odvojenih protagonista.
Istinska demokracija kao stvarni apsolut ostvariti se može samo kao rezultat pocesa tisućljetne prakse stvaranja čovječanstva, a ne kao plod mesijanskih ideja skupine probranih. Sukladno s tim mora nam biti jasno da praktični realizatori istinske demokracije ne mogu biti teoretski robovi demokratskog fetiša.