KUDA IDEMO?

Petar Atanacković

Da li je danas neumesno govoriti o revizionistima?

Jer Kaucki, Bemštajn i kompanija odavno više nisu među živima.

Međutim, njihove ideje i dalje su popularne – šta više, imamo pravu renesansu revizionizma, a epigona ove dvojice nikad nije bilo više nego danas.

Ako generalizujemo, onda govoriti o oportunizmu nije deplasirano, jer uvek će se naći neki alterglobalista ili kakav socijaldemokrata koji jedva čeka da poleti u zagrljaj državi. Oportunizam, pa tako i revizionizam, posledica je slabosti ljudskog karaktera. Jer ljudsko je biće tokom vekova naučeno mazohizmu, kod njega su razvijeni ljubav i zanos prema robovanju, bilo robovanju prema bogu, plemenu ili naciji, bilo prema državi ili njenim pojedinim derivatima.

Ne zna se koji je od spomenutih objekata zanosa opasniji – bog, jedna apstraktna ideja samog čoveka, pleme ili nacija, kao beznačajni biološko-politički momenti, ili pak država, najstrašnija od svih stvari. Pojedinci zaljubljeni u državu (a oni uopšte nisu retkost, naprotiv) spadaju u grupu ozbiljno poremećenih – takve bi trebalo držati iza brave, a, međutim, upravo oni najviše prosperiraju. Čovek koji gaji simpatije prema državi nalik je osuđeniku na smrt koji je zaljubljen u vešala – dakle, reč je o jednom patološkom karakteru. Oportunisti spadaju upravo u ovaj tip ljudi, ali njihov etatizam se ne manifestuje sve dok se ne oslobode griže savesti, odnosno, dok ne naplate od države barem jedan deo od nagrade za razbijanje revolucionarnog pokreta. Uzmimo, na primer, stare socijaldemokrate u Nemačkoj – iako su na rečima bili za društvene promene, upravo su oni predstavljali najveći oslonac državi u njenim naporima da promene spreči, što su avanzovali učešćem u vlasti.

Stvari danas stoje drugačije samo utoliko što se oportunisti drugačije nazivaju, a može ih se prepoznati pod oznakama anti-alter-itd. prefiks-globalista, ZAP, IED, Ya Basta… Dakle, revizionista više nema, ime Kauckog i Bernštajna jedva da je poznato u današnje vreme, ali, opet, oportunizam cveta. Nastala zabuna ima nekako temporalni karakter – živimo u jednom postmodemom dobu, takoreći sa one strane ogledala, pa zato sve stvari poprimaju iskrivljeni izgled. Nema više onih starih, besnih revizionista i refonnista, ali su tu umesto njih postmoderni kauckijanci: malo su pocrneli u licu, obukli su nova odela i odlučno se upustili u reviziju zbilje.

Današnji oportunisti su posebna priča, istinski interdisciplinarni problem: pored psihologa, sociologa i neurohirurga, njima se moraju pozabaviti i lingvisti. Smatram da bi proučavanje njihovog slučaja znatno doprinelo razvoju modeme lingvistike, pre svega semantike i etimologije – istražiti i utvrditi kako se reč «revolucija» u njihovoj interpretaciji transformiše u termin «revizija» bilo bi više nego interesantno. Jer zanimljivo je pitanje kako se to momenti poput klasne borbe, oslobođenja rada, ukidanja države, razvlašcenja buržoazije itd. pretvaraju u pacifizam, performans, vegeterijanstvo, participaciju itd.

Istina je, zapravo, da se oportunisti igraju socijalizma i da, kada se zadovolje, više čak ni ne glumataju socijalizam, a u toj svojoj igrariji izazivaju ozbiljnu štetu. Jer oportunizam je bolest, a kao svaku bolest i oportunizam je bolje sprečiti nego lečiti, i to stoga što ova bolest očas posla može dobiti razmere pandemije i upropastiti kompletan društveni organizam. Primer Engleske i engleske radničke klase je indikativan u tom smislu.

Problem oportunizma je nešto jače izražen na Zapadu, iako je i na Istoku (govorim pre svega o Balkanu) ovaj problem prisutan, te i ovde postoje snažna oportunistička uporišta. Uzmimo, na primer, famozni alterglobalisticki (ili antiglobalisticki) pokret – najbolji dokaz opšte konfuzije, nedostatka ideja i njanjave neodlučnosti.

Sa jedne strane, u njemu participiraju desničarske snage; sa druge strane, pokretu svih pokreta pripadaju i leve skupine – revolucionarne i one quasi; na posletku, imamo i neizbežne liberale, «leve» socijaldemokrate i ostale diletante.

Nesporno je da su ovi posleđnji postali dominantni, u smislu da njihova ideja opšteg posredovanja preovladuje kao metod borbe: na uštrb insurekcionizma potenciraju se kompromiserstvo i pacifizam. Filozofska dimenzija ovakvog percipiranja stvarnosti je dosta neobična, jer se upravo na tom polju pokret svih pokreta razotkriva u svoj svojoj ogoljenoj reakcionarnosti; naime, prizivaju se duhovi mračne prošlosti, jer se oživljavaju na đubrištu istorije odavno pokopani desni hegelijanci.

Pacifizam je priča za sebe – alterglobalisti su razrešili staru antinomiju našilje-nenasilje na zanimljiv, ali ipak patološki način, odbacivši nasilje, jer, eto, nasilje je nasilno, a nenasilje je nenasilno. Zaključak bi bio: pored svih zamerki, alterglobalistickom pokretu dodaje se još jedna – antidijalekticnost; ovaj nedostatak ima još jednu dimenziju – naime, pokret svih pokreta ne predstavlja antitezu postojećem.

Akcije alterglobalista u potpunosti odražavaju njihove stavove: nema ni spomena od klasne borbe, pa čak ni borbe in abstracto; akcenat je stavljen na performans, koji je postao cilj i vrednost po sebi. Drugim rečima, alterglobalisti su namerili da izvrše revoluciju u logici, želeći da nas ubede da termini «sredstvo» i «cilj» imaju isto značenje – a to je zaista velika logička promena, baš kao što je i zamena uzroka i posledice velika logička promena t.j. greška.

Insistirajući na performansu, grupe poput Ya Basta, Pink Block, Društva za kreativni anahronizam itd. zapravo demonstriraju anahronističnu nekreativnost – nema ni originalnosti, ni inventvnosti, kreativne hrabrosti, revolucionarne rešenosti… Alterglobalisticki pokret je izgubio svaku naznaku revolucionarnosti; svodeći revolucionara u mogućnosti na homo ludens pokret se u svojoj delatnosti sveo na estetizaciju bede.

Ustalilo se mišljenje u tim krugovima da će kapitalizam i ustanova države nestati sami od sebe, te da će buržoazija spakovati kofere i otputovati na Mars, samo ako se svi, odlučni u tome da tako i bude, uhvatimo za ruke; zapravo, alterglobalisti demonstriraju ono što je Niče nazvao poistovećivanjem volje i akcije, htenja i delanja, jer onaj-što-hoće iskreno veruje kako je htenje dovoljno za akciju. To je evidentno odavno, ali se posebno ispoljilo na jednom od poslednjih postmodernih skupova – na evropskom socijalnom forumu u Firenci, u jesen 2002. godine.

U gradu Medicijevih okupilo se tada 3 miliona ljudi.

I šta se dogodilo? – ništa, naravno.

Tri dana jalove demonstracije «snage» (dakle, snage koja to nije). Tih nekoliko stotina hiljada moglo je naglavačke prevrnuti ne samo Firencu, već i celu Italiju, a taj potres bi se osetio i znatno dalje. Međutim, sitne sabotaže, performansi, protesti i glumatanje efekta kritične mase zadovoljilo je većinu učesnik ovog skupa.

Bitno je bilo videti, biti viđen i «participirati».

Istorijsko iskustvo uči da oportunizam i reformizam nisu nove pojave na zapadu Starog kontinenta (i šire), ali je, ipak, činjenica da se istorija ne ponavlja, te da ovo nije ni 1914. ni 1917. godina. Ali, naši drugovi sa Zapada kao da se svim silama trude da nas uvere u suprotno.

* * *

Situacija u našem okruženju nešto je komplikovanija nego na Zapadu.

Naime, brojni problemi koji su u većini evropskih društava rešeni još u 15. i 16. veku ovde su i dalje aktuelni. Buržoazija nije na visini svog istorijskog zadatka, a revolucionarni subjekt je tek u početnoj fazi izgradnje. Međutim, i ovde postoji snažna želja da se prate evropski trendovi (po principu «pa i žaba digla nogu»), te i na našim prostorima egzistiraju prvoklasni oportunisti.

Zanimljivo je to što su apologeti kapitalizma iznikli na ovom području pre nego što je započela prvobitna akumulacija kapitala.

Domaći oportunisti u mnogočemu su slični svojim zapadnim istomišljenicima, ali imaju i neka lokalna obeležja, pre svega, sklonost da koketiraju sa nacionalizmom. Pored toga, ovaj prostor iznedrio je i sasvim originalne oportunističke idiotizme.

Medu svim reformistima, pragmatičarima, neokantovcima i pristalicama empiriokriticizma sa ovog područja posebno se izdvaja anticomandante MarkoS – zapamtite to ime, jer reč je o najvećoj legendi modernog revizionizma.

Medu brojnim radovima ovog gospodina posebno se izdvaja članak pod nazivom Nekad i sad, teorija i praksa (objavljen u sedmom broju Comunitas-a), koji spada u bisere oportunističkog stvaralaštva. Reformizam prosto vrca iz svake rečenice ovog teksta, čak u tolikoj meri da bi i Bernštajn (na koga se, bez sumnje MarkoS i ugleda) bio impresioniran. Gospodin MarkoS je pokušao da svojim više nego jadnim člankom odgovori na ono večito pitanje – Šta da se radi? – a pri tome se nije ni malo odmakao od početka. On odbacuje revoluciju kao rešenje, jer navodno “nije vreme od revolucija” – kao da je revolucija šešir, pa je jedne godine u trendu, a već sledeće demode.

Da li je do ovog zaključka gospodin MarkoS došao kontemplirajuci u kožnoj fotelji jednog nedeljnog popodneva, ili možda vozeći se svojim peugeotom u operu?

Da li je on uopšte svestan svojih reči? Jer izgovorivši ne revoluciji rekao je nedvosmisleno da kontrarevoluciji, priznao je nužnost postojanja klasnog društva, neophodnost podele na eksploatatore i eksploatisane; odbacivši klasnu borbu, i revoluciju kao njen najviši oblik, dotični se gospodin svrstao na stranu vladajuće klase.

Spomenuti smatra da su promene neophodne – pitanje je samo kakve su to arevolucionarne promene? Misli li on da će propovedanje vegeterijanstva promeniti svet?

Analizirajući situaciju u današnjim društvima, secirajući kult autoriteta (temu toliko popularnu u kvazisocijalistickim krugovima), gospodin MarkoS zapaža da postoji podela na klase, istinu govoreći danas slabo vidljiva – kao «temelj društvene piramide prošaran je ljudima različitih klasa». Da li on to možda misli da je i buržoazija u istoj poziciji kao i radništvo? Govori li on to možda iz svog iskustva? Gospodin MarkoS bi trebao da zna da u društvu postoje samo dve klase – vladajuca i ona nad kojom se vlada – između njih nema drugih relacija sem onog odnosa gospodara prema robu. pa zato i ne može biti nekakve «sapatnje» u njihovom odnosu t.j. nekakve solidarnosti u robovanju.

Pored ovoga, gospodin MarkoS se nije odrekao ni etatizma, šta više, on ponosno izjavljuje da ukidanje države nije ni prvi, niti uopšte nužan korak u “promenama” (šta god to bilo) – plaši li se on možda za svoju domovinu? Ili pre za sebe samog, jer sa ukidanjem države nestaće i policije koja je potencijalne kradljivce držala na sigurnom odstojanju od njegovog peugeota.

Zanimljivo je ono što nam nudi gospodin MarkoS. Markosova alternativa revoluciji bilo bi «pokretanje novih načina života» (!?), unutar države, ali odvojeno od nje. Ovom izjavom je gospodin MarkoS otklonio sve sumnje u svoj revizionisticki stav.

Kao pravoverni pristalica metodološkog principa “od opšteg ka konkretnom”, MarkoS se upustio u konkretizaciju svojih teorijskih premisa, ali se i tu obrukao, navodeći primer skvotiranja zagrebačke Kuglane.

Zaposedanje Kuglane od strane tri-četiri nervozna pankera, po Markosu, predstavljalo je neviđenu promenu – dakle, ostvarenje Markosovih principa u praksi. Jer za njega je podizanje prašine u medijima – ono što nama treba!? Takav pristup – stvaranje buke, bez namere da se išta zaista i promeni, jeste primer sitnoburžoaskog radikalizma iz salona i kabineta.

Dotični gospodičić smatra da su događaji oko kuglane stvorili, navodno, “određenu svest o postojanju određenog problema”.Ta «svest» je, kao što i on primecuje, ubrzo nestala, a problem je, naravno, ostao… Ali, nije to toliko ni bitno, veli MarkoS, važno je da smo se mi zabavljali nečim (i to baš u momentu kada su poskupeli rezervni delovi za peugeot), te samim tim i uspeh postigli.

Osnovni problem gospodina Markosa je u tome što on ne zna na koji način da izvede tu famoznu promenu, s’ obzirom na to da je revoluciju kao rešenje odbacio a priori. On je prosto uveren da će se jedan deo društva jednostavno, maltene iz dokolice, odlučiti da promeni svoj način života i «prihvati samoorganizaciju kao jedini prihvatljivi oblik života». Na taj ce način, mudro on zaključuje, ovaj deo društva postati slobodan od države, iako se neće izlagati neprijatnosti da dode u sukob sa njom i možda je – ne daj bože – u tom sukobu i ukine.

Da li gospodin MarkoS sve nas smatra budalama poput sebe? Misli li da je moguće osloboditi se države bez da se ona ukine? Smatra li on da ce država aplaudirati na pokušaj jednog dela društva da se od nje osamostali?

Gospodin MarkoS očigledno živi u svetu imaginacije, gde je sve lepo i razumno, jer sve što je lepo-razumno je, i sve što je razumno-lepo je.

Ali, podmetanje estetskog sokratizma i nije ono najstrašnije. Jer kao što je rečeno, on ne zna kako da izvede promenu, to famozno «prihvatanje samoorganizacije». Gospodin Markos doslovce kaže «recimo da se taj deo društva odluci na taj korak»!

To je, u najmanju ruku, nečuveno! Gospodin MarkoS je nepopravljivi idealista-moralista, jer za njega će se promena dogoditi sama od sebe – jednog momenta je sve bilo mračno, a onda dode MarkoS i «nastade raj na zemlji».

Tako ovaj gospodin, u pauzama svoje koprofilije, demonstrira hrišcansku pobožnost, želeći, kako stvari stoje, da se nametne kao glavni predstavnik hrišcanskih anarhista. Samo, krajnja netalentovanost i ograničenost sprečavaju ga da postane novi Lav Tolstoj.

U međuvremenu, gospodin MarkoS ostaje ono što je Karl Marks rekao za Bernštajna – bedni kontrarevolucionarni brbljivac!

Od ostalih ZAP-ovih pulena valjalo bi izdvojiti i Dražena Šimlešu, autora čuvene knjige – oportunističke biblije «Snaga utopije». O tom mainstream liberteru i «naucniku koji obecava», a u suštini jednom ordinarnom etatisti, promoteru hrišcanskih vrednosti i ispraznom prdonji (koji se užasava same reči drug) ne vredi trošiti reči, jer o njemu sasvim dovoljno govori njegovo spomenuto naucno-životno delo.

Sa naučne strane gledano, zapaža se da je knjiga pisana u stilu tradicionalnog istorijskog idealizma (iako je g. Šimleša sociolog); naime, imamo posla sa jednim naučno-ideološkim galimatijasom, takoreći, sa «ideološkom svaštarom”: podaci skupljeni sa ko zna kojih strana, u suštini uglavnom potpuno nebitni, nepovezane celine i generalizacije koje to nisu. Da su, kojim slučajem, Ranke, Zibel, Trajcke i company medu živima, bez sumnje bi se ponosili Šimlešom – em sledbenik tradicionalne škole, em vatreni hrišćanin – a odatle je ka apoteozi države potreban samo mali korak.

Daljom analizom knjige, ispitivanjem njene političke strane, otkriva se pravi Šimleša; tada postaje jasno da metodologija ipak nije njegov glavni problem.

Njegova svetost, papa Dražen predstavlja se kao pionir savremene socijalističke misli, promovišuci novu vrstu anarhizma – jednu postmodemu, sitnoburžoasku kindergarten verziju – jer taj njegov anarhizam kao da je konstruisan isključivo za sitnu bogatašku decu.

Medu svim nedostacima njegove knjige – a koji su toliko brojni da bi samo za njihovo nabrajanje trebalo desetak gusto kucanih strana – posebno u oči upada suprotnost između nasilja i nenasilja. Ipak, Šimleša nije ovo pitanje rešio poput alterglobalista: treba, veli on, lavirati između insurekcije i majmunisanja – što je znatno prihvatljivije kao rešenje. ali ne i potpuno zadovoljavajuće. Problem nastaje kada Šimleša preporučuje taktiku nekih tamo australijskih eco- wankers – «uništavanje buldožera je unapređenje osobina nekog podrucja». Da li je gospodinu Šimleši palo na pamet da bi rešenje bilo, možda, uništiti fabriku buldožera ili. možda, uništenje države koja štiti te i druge fabrike, ili možda uništenje države i privatne svojine, kao izvora klasnih razlika, odnosno, uništenje klase koja se bavi eksploatacijom kako drugih klasa tako i prirode?

Ali ne, gospodin Šimleša i njemu slični zanimaju se borbom protiv posledica ili, što je još gore, nekih beznačajnih koindikacija, umesto da eliminišu uzroke društvenih nepravdi t.j. da utvrde suštinu problema i reše ga. To dokazuje i svojom podrškom akcijama uništavanja genetski modifikovane hrane. Dakle, ista stvar kao i sa buldožerom.

Koliko je efektnije spaljivanje useva genetski modifikovanih poljoprivrednih kultura i uništavanje fabrika takve hrane, kao i laboratorija, od javnog spaljivanja tri mutirana hamburgera- antibiotika (kupljena u McDonaldsu od strane prerušenih ZAP-ovaca) ne vredi ni govoriti. Dakako, to bi bio tek prvi korak – naš trenutni cilj je totalni klasni rat, sa kojim bi se tek stvorile polazne osnove za ostvarenje našeg pravog cilja. Ali, to se ne odnosi na g. Šimlešu – participacija, druženje i konzumiranje nečeg što se neoprezno naziva sojinim sirom čine svoje, te tako borba protiv sistema, na kraju, ustupa mesto performansu.

Od ostalih grupacija sa ovog prostora trebalo bi izdvojiti i beogradsko-novosadski DSM, grupu predvođenu A. Grubacicem, čiji stavovi na najbolji mogući način reprezentuju sav besmisao pokreta svih pokreta. U njihove se karakteristike mogu ubrojati neodlučnost, zbrkanost misli, netrpeljivost prema neistomšljenicima, apriorni pacifizam, manifestni reformizam…

O grupi DSM dovoljno govori njeno ime – drugačiji svet je moguć. Za njih sve ostaje na nivou eventualnosti, ne nužde ili potrebe; izbegavajući imperativ, drugačiji svet ostaje apstrakcija – on se može ostvariti, ali i ne mora.

Ostajući tako u sferi mogućeg, odbacujući definitivno opredeljenje, izbor ili – ili, ova grupa ostaje u, nazovi, pre- izbornoj fazi, samo produžavajuci agoniju; ipak, odluka da se izbor ne vrši i sama je izbor, ali odbijanje da se u obzir uzme i sama mogućnost izbora vrhunski je dokaz neautentičnosti. No, posebno su opasne političke implikacije ovakvog stava, jer, hteli oni to ili ne, izvršice svoj izbor kad-tad, i vrlo lako se može dogoditi da se DSM od skupine koja se načelno zalaže za neku apstraktnu transformaciju društva pretvori u protivnika društvenih promena i partnera vladajuće klase, te da u kolaboraciju sa sobom povuče i jedan deo slobodarskog pokreta. Stari nemački socijaldemokrati napravili su nenadoknadivu štetu radničkom pokretu – da li ce DSM slediti njihov primer?

Međutim, ono što treba da je svima jasno jeste da DSM iza sebe nema nikakvu podršku t.j. snažno uporište medu radnicima, te da pre predstavlja neku neformalnu, mainstream skupinu liberalnih diletanata – budućih socijaldemokrata, foteljaša i institutskih trudbenika – nego revolucionarnu organizaciju.

To je evidentno u njihovom programu – nema ni reci o borbi, onoj klasnoj pogotovo, ukidanju države itd. – šta više, program obiluje apstrakcijama svake vrste, a i kada se dotakne konkretnih pitanja obično je to razrada nekih beznačajnih momenata. Program DSM je jedna lista lepih želja, kreiranih u saglasju sa duhom ovog postmodemog vremena; čega tu sve nema: zalaganja za zaštitu prirode, prava dece i mladih, polnu ravnopravnost, prava na informisanje…

Nedostaje jedino čuvena postmoderna izmišljotina – zahtev za multikulturalnošcu.

Međutim, izdvaja se, među svim ostalim, nekolicina zahteva, koji su dobar indikator nekog generalnog stava ove grupe.

Na primer, imamo zahtev za globalizacijom slobode – šta bi to trebalo da znači verovatno nije jasno ni samim autorima ove liste. Nama je potrebna individualizacija slobode, a ne globalizacija: slobodno društvo nije slobodno ukoliko svaki pojedinac nije slobodan – dakle, sloboda je individualna stvar, a ne stvar uopšte. Sa druge strane, pojedinac ne može biti slobodan dok god društvo nije slobodno, dok god mu na glavi sede država i privatno vlasništvo – dva prauzroka neslobode. Zato je zanimljivo pitanje kako to DSM misli da globalizuje slobodu, kada nje nema? Da li je za njih ono što danas imamo – sloboda!? Čini se da je guru Andrej Grubačić previše čitao gospodina Fukujamu. Jer, eto, polazeći od Hegelove misli da je vrhunac istorijskog razvoja stvaranje tzv. države razuma (drugim rečima-komunizma), u kojoj bi postojala potpuna sloboda pojedinca, a g. Fukujama je, neznano kako, zaključio da je, eto, stigao kraj istorije, valjalo bi onda zaključiti da sada imamo državu razuma, ergo, da imamo punu slobodu. Kako je to nekoliko svetlosnih godina daleko od istine, znači da nije kraj istorije, dakle, da gospodin Fukujama izmišlja i da, što je i najvažnije, nema slobode.

Zatim, tu je zahtev za stvaranjem alternativnih ekonomskih modela, koji u svojoj biti predstavlja robertovenovsku zabludu. DSM bi želeo nekakvu svoju Novu harmoniju u koegzistenciji sa kapitalizmom, kao da je tako nešto moguće. No, značajniji je momenat to što se kapitalizam ne negira – savet g. Grubačiću bi bio da promeni ime grupe u DKM – drugačiji kapitalizam je moguć: postoje, naime, naznake da ce u nekom sledećem broju svog glasila DSM zahtevati kapitalizam sa ljudskim likom.

Ali, svakako najinteresantniji jeste zahtev za ukidanjem spoljnog duga malih, siromašnih država. Eto, povrh svega u DSM imamo i neskriveni etatizam. Ovaj zahtev jasno pokazuje na kojem nivou razmišljaju ovi ljudi: ne dovodi se u pitanje država kao takva, vec odnos medu državama, jer po njima će promena međudržavnih relacija tobože doprineti opštem boljitku. O pogrešnosti ovakvog stava ne vredi ni raspravljati.

Sa druge strane, neobičan je taj protekcionizam prema malim, siromašnim državama. Čak i ne znajući to, DSM je oživeo jednu staru polemiku oko sporne antinomije između velikih i malih država, inače još u Lenjinovo vreme raskrinkanu kao alibi notornih vernika države za dalje upražnjavanje kulta svog božanstva.

Istina je da antinomija tog tipa ne postoji – država je država, bez obzira na kvantitet; ona je jednako represivna ustanova bez obzira na to koliko je brojan njen represivni aparat.

Mada, istinu govoreći, postoje razlike između staljinističke, fašističke, liberalno-buržoaske etc. države, ipak se radi o jednoj te istoj stvari. Jer dok staljinistička i fašistička država guše slobodnu (čitaj: drugačiju) misao u samom začetku, liberalna država (što je contradictio in adjecto, pored one suprotnosti države u samoj sebi) guši ta slobodna strujanja u prvom trenutku nakon njihovog ozbiljenja. odnosno, kada to drugačije prevazide okvire subkulture t.j. prag tolerancije.

U tom je smislu i razumljiv zahtev DSM-a za slobodom od nasilja, siromaštva i iskorišcavanja: izražavajući protivljenje totalitarnim i autoritarnim formama društvene organizacije. Grubačić i družina nisu u stanju jasno da pokažu na izvor autoriteta i totalitarizma; oni su, eto, primetili da neko ili nešto stvara razlike u društvu, te da je ekonomski jaz u društvu sve veći, ali, po svemu sudeći, oni se ne osećaju kompetentnima i da daju odgovor na pitanje koje postavljaju.

To je neka opšta odlika njihovog časopisa Lokal Global, u kojem se posebno ističe tekst g. Grubačića («Globalizacija odozdo»). Tekst je, kratko rečeno, spisak želja, pozdrava i čestitki, koji se, naravno, završava sa nadom da ce jednog dana svi gladni biti nahranjeni, a goli obučeni, i da će nestati nepravde u svetu (verovatno je dotični to pisao sa suzom u oku).

Kada se odstrani ta neizbežna hrišcanska euforija, otkriva se da gospodin Andrej nema ni najmanju predstavu o tome kako će se u delo sprovesti taj njegov drugačiji svet.

Zapravo, slučaj Grubačić uopšte se ne razlikuje od slučaja MarkoS-Šimleša, jer u svojoj biti oni su istovetni. Oni su upravo onakvi socijalisti kakvi trebaju buržoaziji (ako, naravno, prihvatimo da su socijalisti): razmažena sitnoburžoaska omladina, posvećena više svom moralnom i vegeterijansko-sociolingvistickom čistunstvu nego društvenim pitanjima; oni se ne bune mnogo i ne postavljaju suvišna pitanja, a nemaju alternative – pa šta bi vladajuća klasa mogla više da poželi?

Na delu je politika velikog kompromisa, sa kojom ovi renegati socijalizma, kao pravi učenici onog nesrećnika Fukujame, zaista žele da istoriji učine kraj – da, pomirivši nepomirljivo, daju praktičnu potvrdu svojoj tezi da se pomoću države, ipak, mogu prevazići nerazrešive društvene suprotnosti. Svoj resantiment predstavnici ove «avangarde» jasno pokazuju tražeći za uzvrat uhlebljenje u okviru sistema ili, kako je to divno fomulisao renegat Grubačić, tražeći «ravnopravan odnos sa elitama».

Neke stvari se sa vremenom zaista nisu promenile: juče Kaucki, Bernštajn i Plehanov, danas Grubačić, Markos i Šimleša, a sutra…

Hoće li biti sutra?