STOLJEĆE SLOBODE ILI STO GODINA MRAKA

Nikola Mokrović

Čitanje novina je jutarnja molitva građanskog društva.

Ovo je inače rubrika koja se na neki način osvrće na aktualne stvari koje se dogode od jednog do drugog izdanja 11 .teze. Pošto je izlaženje iste već jedanput bilo odgođeno, napisane vijesti trebalo je zamjeniti novijima; no ipak sam smatrao dužnim da nešto napišem o tom principu; da ga probam razrješiti sam sa sobom i zajedno sa vama.

Dakle, o novinarskoj objektivnosti može se samo uvjetno govoriti. Autor koji sebe smatra neideologičnim pristalicom liberalne demokracije za sebe može vjerovati da može biti hladan, neutralan i objektivan. Objektivnost je mit koja se poziva na datu realnost, i nekritički je prihavaća – opet: novinari sebe smatraju korektivima određenih zastranjenja koja se svakodenevno dešavaju – i u tom sebe vide kao nepokolebljive tragače za istinom i pravdom, kritičare koji doista rade društveno koristan posao. A o redovitim i uglednim sveučilišnim profesorima da i ne pričam. No, stvar je upravo suprotna; njihova racionalizacija problema ne smjera da ih riješi; jer sistem koji je u svoj biti proturječan mora da izabcuje negativne efekete na svjetlo dana: u određenim povijesnim trenucima oni su vidljiviji nego u drugima. Ali njihova samorazumljiva liberalno-demokratska paradigima čini naoko sve stvari samorazumljivima; tako da njihova kritika ne može da pređe nijednu granicu samorazumljivosti – rješavanje posljedica je jalov i besmislen posao, jer radi se o rješavanju uzroka, a ne posljedica. Drugo, legitimiranje date realnosti apsolutnom, neideologičnom objektivnsošću je usko povezano sa prošlim problemom: činjenice se uzimaju ne kao opisivanje onog što se desilo nego kao i opravdanje onoga što dolazi. Fetišizam činjenica maskira suštinske kategorije, detalji zaklanjaju totalitet, napisao je Mustafa Kajati.

Također, jedan dio ljudi zasigurno jest odbacio i odbaciti će ovaj projekt kao autoritaran, nostalgičarski ili nešto tome slično. I to ne od društveno marginalnih grupa koje hoće ići prema centru, nego od samih apologeta liberalne demokracije (kojih ima među ovim prvima, a da toga uopće ni nisu svjesni), intelektualne klike koja misli i uzima si pravo da misli umjesto ljudi. Dovoljno je osvrnuti se na neke poznatije kolumniste dnevne štampe koji redovito kritiziraju bit komunizma a da nisu ni jednu spomenuli, ili one koje nas uvjeravaju da moramo ući u Europsku Uniju. Sada se tih tema ne bih pobliže doticao jer svaka zaslužuje tekst za sebe. Samo želim da kažem da je u ovom ideološkom svijetu, čiji status quo žele održati oni koji za sebe tvrde da su neideologični, (jer ideološko jest nešto parcijalno po prirodi interesa, a oni svoje interese žele predstavljati upravo kao – opće) jedino što se nama od toga može prišiti- i to si, usput sami šivamo, jer tako mislimo – jeste stav da sa ovim sistemom i društevnim uređenjem nešto suštinski nije u redu i da se nešto suštinski mora promjeniti. To ne znači da mi stvaramo novoga čovjeka; nego čovjek stvara i ozbiljuje sebe kao biće sa potencijalom samostvaranja, sa potencijalom za slobodu, sa potencijalom da uzajamno i istovremeno subjektivizira svoju indvidualnost i društvenost. To nije gotov čin, to je proces; on je intrizično nov. U njemu nema rata svih protiv sviju; u njemu nema komformizma, u njemu autoritatarnosti, iz jednostavnog razloga. Ako ih u tome procesu ima, onda se ne radi o ničemu novom, nego jednostavno transcendiramo kategorije starog mehanizma u novi – tj. u ono čime želimo zavarati sebe ili druge da jest novo. Pa, ja bih osobno, ako se radi o tjeranju ljudi da budu slobodni u Rusoovskom smislu, volio natjerati ljude da barem počnu doista i kritički razmišljati. Bez ikakvih daljnih istina; sve opcije treba da budu otvorene. Svijest, ako je svjesna sama sebe i problema uključuje i rješenje problema.

A neovisno o tome, smatram da Hrvatima manjka i političke i bilo kakve kulture da uopće uđu u Eurposku uniju; istovremeno se taj ulazak smatra nečemu nalik na sveti kozmički zakon, koji istodobno ne može da bude spoznat od ljudi koji u njemu igraju ulogu pukih objekata, a istodobno daje iluziju demokratičnosti kroz sterilne pro et contra argumentacije koje u toj dulanosti ostaju vječno zarobljene.

Sve ostalo djeluje kao čista patologija svakodnevnog života. Njezina sustavna refleskija koja nas čini ‘informiranima’ isto je tako patološka. U tom smislu čitanje novina i općenito cijeli borgovski sistem informiranja može ostati mantranje jedne te iste molitve. Mantranje čiji je jedini cilj da ublaži smetnje, i da ih svede na minimum. Da prevara bude još čišča; da stvari budu još jasnije i bjelodanije. Jer što se više čine takvima, time se ljudi više zavararavaju.

Ali Hegelova misao sa početka teksta može se uzeti kao sud onoga što jest, i netko će je uzeti kao samorazumljivu i normalnu činjenicu o kojoj uopće ne treba razmišljati. Ali ona u sebi sadrži i potencijal vlastite afirmativne negacije; čak se i ne radi o dihotomiji između sudova ‘onog što jest’ i ‘ono što treba da bude’ , nego o prevalizaženju tog principa u cjelini. Onda smo slobodni da učinimo sve.

Spomenuo sa da proturječnosti moraju izlaziti na vidjelo dana; jedno obično gledanje dnevnika ili dnevno čitanje novina daje jasan uvid o međusobno rastućoj povezanosti svijeta: ‘terorostički napadi u Beslanu’, Bushevo ‘stoljeće slobode ‘ na republikanskoj konvenciji u New Yorku, Putinove reforme i osnaživanje središnje vlasti, visoke cijene nafte; poluprazne sindikalne košarice i ogromna kreditna zaduživanja; ogromne vremenske nepogode…. u tom smislu svaki trenutak naših života je ključan trenutak povijesti koju mi reproduciramo Kažu da su za one koji se ključnim trenucima povijesti odabiru neutralnosti, rezervirana najgora mjesta u paklu. Svaki fragment, nakon spoznate slike, na svoj način dokazuje i ukazuje na potenacijal, koji se pretvara u nužnost. Moramo je preduhitriti.