PROTIV REVOLUCIJE
Ova kritika je, između ostalog, samokritika. Problem koji muči samoproglašene i samo-uvjerene revolucionare-rušitelje kapitalizma kad se igrom slučaja riješe svih konkretnih dogmi i fetiša što revoluciji oduzimaju njen zbiljski revolucionarni karakter [1] ostaje sama Revolucija u toj svojoj čistoći. I apstraktnosti, neopipljivosti i praznini. U bijedi vlastite nemogućnosti. Revolucija kao ostvarenje zbiljske slobode, totalno razotuđenje, transformacija i(li) ukidanje civilizacije, nadilaženje rada, Kapitala i Robe, ostvarenje Komunizma i Anarhije itd. ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona sama ostaje kao temeljni problem. No samo onima koji su u stanju shvatiti njenu legitimaciju i veličinu. Oni koji je ne mogu shvatiti nipošto je ne mogu problematizirati; ne može se odbiti ono što nije moguće i prihvatiti. Totalna revolucija kao ultimativna Sloboda i Razotuđenje iluzija je koja nas istovremeno čini kastriranima za djelovanje, kao što je i rezultat nemogućnosti konkretnog djelovanja. Ona je posljednje utočište utopijskog optimizma, trenutak prije no što zakorači u depresiju. Ona od svih revolucionarnih fetiša zadržava tek apstraktnu čežnju za Slobodom s onu stranu postojećeg stanja. Sloboda koju sanja istinski je raj- jedino mjesto odvratnije od pakla. Jednako nemoguće, kao i nepoželjno. Podvrgnimo stoga kritici vlastite iluzije i postavimo pitanje mogućnosti njihovog zbiljskog zasnivanja.
I
Još je davno u zbilji nestala podjela na salonske i ulične revolucionare. Jer nestali su i jedini i drugi. Sukladno s tim sasvim je neaktualno i uvjerenje koje praktičnu aktivnosti i djelovanje nastoji braniti od pasivnosti i ispraznog mudrovanja salonaša. Temeljni problem upravo je suprotan- danas je jednako nemoguće revolucionarno djelovati kao i revolucionarno mudrovati. Zato su i hulje iz masovnih pokreta i intelektualci iz zadimljenih salona izgubili posao. Svako suvislo djelovanje danas nije revolucija[2] – samo će luđaci i budale tvrditi suprotno. U skladu s tim svako revolucionarno mudrovanje izgubilo je svoju realnu podlogu- suprotnost u odnosu na koju se izgrađuje i osmišljava. Oni koji vjeruju kako izgradnja eko-vjetrenjača, raspačavanje revolucionarnih časopisa ili mahanje crvenom zastavom na prvomajskoj proslavi (u redu za grah) predstavlja živu praksu, djelovanje sa smislom višim od vlastite trivijalne pojavnosti, naprosto su naivni. No ipak njihov idiotizam svoju galaktičku dimenziju doseže tek formiranjem takvog aktivističkog stava kao alternative salonaškom mudrovanju. Salonaško mudrovanje jednako je nemoguće kao i dotična praksa. Oni koji protiv njega ustaju, nastojeći legitimirati vlastitu poziciju, ustaju protiv sjenke nepostojećeg neprijatelja. Današnji je problem nestanak utemeljenja revolucionarnih mislioca i aktivista.
Oni koji ozbiljno pokušaju misliti ili djelovati revolucionarno, dakle protiv cjeline i biti postojećeg društvenog stanja, ubrzo će ustanoviti da ne mogu ni jedno ni drugo. Da je njihov temeljni problem istovremeni izostanak mogućnosti takvog djelovanja i njegove idejne legitimacije. Vječno revolucionarno pitanje što da se radi i danas je ostalo aktualno; no njemu je neizostavno pridodano i ono još bitnije: zašto da se radi. Kao jedina rješenja ostaju ovakvo ili onakvo ignoriranje postojećeg stanja i ponavljanje starih obrazaca mišljenja i ponašanja; ili pak instinktivno povlačenje na neoborive pozicije revolucionarnog čistunstva. Te pozicije Revoluciju [3] čuvaju kao svoj temeljni zahtjev čijem je utemeljenju dovoljno prosto postojanje Kapitala. U nedostatku čvršćeg utemeljenja sva naša kritika stoji na klimavim temeljima sazdanim od fraza kojima se razbacujemo: kako je Revolucija negacija kapitalizma, a kapitalizam samim time što postoji zaslužuje da bude prevaziđen. I da onda iskoračenjem izvan njegovih granica plovimo bajkovitim morem apsolutne slobode, razotuđenosti, sreće i povratka samome sebi. Jer kad se već konačno ispostavilo da sve reforme- čitaj konkretni zbiljski predočivi politički zahtjevi– ostaju u granicama sistema, da ih dotični može apsorbirati, ili utoliko ukoliko iskoračuju izvan njegovih granica pokazuju se nesposobnima za život i sposobnima za još goru destruktivnost; dakle kada se konačno ispostavilo da most revolucije koji će nas prevesti na drugu stranu ne može biti izgrađen od nama dostupnog materijala, mi se naravno ne odričemo predožbu o njemu – jer ostati na ovoj strani prilično je šugavo i odvratno. Most tada ostaje čist i savršen, ostaje naša potreba, samo što u nedostatku alternative kao građevno sredstvo koristimo sjenke vlastitih utopijskih tlapnji. Pa onda od istog materijala gradimo i sliku druge strane. Tu se onda ide do same srži- kritizira se Kapital zbog sebe samoga- onakvog kakav se vidi, kakav se drugima predstavlja, kakav se zbiljski manifestira. Kritizira se civilizacija jer je civilizacija, rad jer je rad, tehnika jer je tehnika, napredak jer je napredak itd. Posljednje utočište revolucije odjednom postaju postmoderne tlapnje s prizvukom predmodernih ideologija. Čini nam se tako lako biti radikalan, revolucionaran. Trijumf svijeta Kapitala toliko je potpun da naš plačljivi jauk protiv njegova uspjeha poprima naličnje čistog revolucionarnog bunta. A zapravo je obični isprdak povijesti. Razotuđenje, sloboda, neposred(ova)nost itd. tako su radikalni zahtjevi. No radilo bi se tek o posmrtnim hroptajima umiruće Revolucije, kad dotična ne bi još odavno bila sahranjena. Čini se kako revolucionarnu poziciju mogu održati jedino očajni marginalci i totalne budale.
Sve rečeno istina je svijeta u koji smo bačeni. No povijest se, ko za vraga, i dalje kotrlja. I dalje se zbiva, ujedno je kontingentna i naš vlastiti produkt. Ujedno je konkretna i, bogme, u znaku Kapitala. Jedino što mi više ne možemo znati šta da radimo s tim Kapitalom. Naše (ljevičarsko) nasljeđe tu nam je, a s obzirom na već izrečeno, prije teret negoli pripomoć. Politički i intelektualni mainstrem odavno je s Njim pomiren kao s prirodnom pojavom. No valjda nam upravo zbog toga dotična ideologija tako teško sjeda. Otpor dajemo već na intuitivnoj razini, a konkretno suočavanje s argumentima jasno nam otkriva da ni oni koji ga legitimiraju zapravo ne znaju što bi s Kapitalom. Stoga je danas najpraktičniji oblik legitimacije Kapitala ignoriranje njega kao cjeline i ukazivanje na izolirane probleme njegove konkretne pojavnosti. A takvo nas što ne može zadovoljiti jer čak i stare kritičke teorije (od Marxa do Debora i dalje) dovoljne su za demistifikaciju plitke ideologije današnjeg Kapitala. Čini se kako nas ništa ne može uvjeriti u prihvaćanje kapitalističke ideologije; no ništa nam više ne može poslužiti kao čvrsti oslonac u realnoj borbi s Njim.
A povijest se i dalje kotrlja. Potrebno je uhvatiti se u koštac sa konkretnim pitanjima koje vrijeme postavlja. U tome nas prvenstvno onemogućuje vlastiti revolucionarni fetiš, posljednje utočište poražene utopije. Svo bogatstvo antikapitalističkog nasljeđa koje nosimo predstavlja nam preteško breme koje nas guši. Treba nam zraka da bi mogli stati na vlastite noge, pronaći svoje odgovore i zbiljski utemeljiti vlastitu praksu. No ono što jesmo istovremeno ne postoji izvan konteksta i samo ljevičarsko nasljeđe koje nas guši istovremeno nas je izrodilo. Izbrišite Marxa, Bakunjina, Lenjina, Markuzea, Debora i druge iz naše svijesti i ostati će jako malo od onih misli koje uopće vide problem u Kapitalu. Intuitivno odbijanje buržoaske ideologije prvenstveno je rezultat našeg kontinuiteta s određenom tradicijom. A ta tradicija opet nije ništa realno- strogo govoreći ona je ipak tek običan konstrukt u našim glavama. Time se problem s kojim smo suočeni znatno uvećava. Danas je jasno da je revoluciju nemoguće zasnovati kako sa, tako i bez klasika; kako romantičnim veličanjem, tako i ciničnim odbacivanjem revolucionarnih mitova prošlosti.
Što se pak fetiša revolucionarnog čistunstva kao posljednjeg utočišta antikapitalističke utopije tiče problem je još složeniji. Povratak revolucije u zbilju tako je, uz rascep između odbacivanjna i prihvaćanja vlastitog nasljeđa, suočen s nužnim demistificiranjem same revolucionarnosti. Dakle s odbacivanjem temeljnih legitimacijskih uvjerenja, pretpostavki o čijim tankim koncima visi sva tonama teška cjelovita antikapitalistička pozicija. Koliko je moguće odbaciti nužnost legitimnosti zahtjeva za revolucijom, shvaćenom kao konačno oslobođenje i ukidanje ograničenja svijeta Kapitala- ako istovremeno vjerujemo u istinitost dotičnih teza- a sve u svrhu ponovnog zbiljskog zasnivanja vlastite pozicije? Takav zahvat svakako je nemoguće izvršiti svijesno i transparentno; sasvim je nemoguće riješiti se vlasitih iluzija teoretski. Jer vlastite iluzije smo mi. Radi se o bitno praktičnom pitanju. Ono što je moguće i neophodno je osiguranje relativne autonomije vlastitih spoznajnih napora i političkih praksi u odnosu na revolucionarne tlapnje koje nas obilježavaju, drže na životu i pobuđuju našu unutarnju motivaciju. Ako se već u slučaju revolucionarnih čistunaca (nas) radi o nužno marginaliziranoj gamadi koja se valja u smrdljivom izmetu ispraznosti vlastitog samozadovoljstva, to nipošto ne znači da ne možemo praktično nastojati iskoračiti s onu stranu vlastitih ograničenja. Konkretna praksa koja pogađa u srž aktualnih problema, istovremeno zadržavajući/iznalazeći specifičnu radikalnu dimenziju, tu je jedini način povratka revolucije u zbilju.
II
Kao jedan od temeljnih zadataka suvremenog zasnivanja kritike i praktičnog istupanja protiv Kapitala čini mi se jasno razgraničavanje dotičnih zahtjeva od svih ostalih konkretnih oslobodilačkih društvenih i političkih težnji/ciljeva. Sasvim logičan postupak koji upravo suprotno teži povezivanju kritike Kapitala sa kritikom svih konkretnih oblika društvene opresije i zakinutosti, nepravdi i iracionalnosti praktički je neizostavan u svakom trenutku svih nijansi antikapitalističkih struja i pokreta. Takvo što samorazumljivo je iz više razloga. Iracionalnost Kapitala oduvijek je bilo potrebno dokazati na primjeru konkretnih društvenih manifestacija, a ne u nekakvoj teoretskoj spekulaciji. Takvo što poklapalo se sa konkretnim političkim aktivizmom koji je sam po sebi bio na dnevnom redu; kako u borbi protiv očitih društvenih iracionalnosti, tako i protiv Kapitala. Kapital je tu naprosto tumačen kao uzrok svih nesreća postojećih u društvu i povijesti, te je time predstavljao svojevrstan objedinjavajući faktor društvene kritike. Pretpostavljanjem kritike Kapitala lako se moglo uzdići do višeg vrijednosnog utemeljenja vlastitog političkog djelovanja na konkretnom planu. I to neovisno o tome koliko je zbiljski, samo po sebi, istupanje protiv Kapitala povezano sa dotičnim konkretnim djelovanjem/ciljem (kao što su recimo borba za žensku ili rasnu emancipaciju, smanjenje raznih socijalnih nepravdi itd.). Suštinska komunistička, anarhistička isl. kritika kapitalizma oduvijek je bila sasvim adekvatan oslonac o koji su se kroz prethodno stoljeće i pol mogli osloniti različiti emancipatorski pokreti.
Jer liberalna paradigma, iako bogata vlastitim vrijednosnim nasljeđem, uglavnom je teško upotrebljiva kada se radi o političkim zahtjevima što nadilaze potrebe privatnog pojedinca. Za pokret građanskih prava, proširenja prava glasa, oslobođenja kolonija itd. može se reći kako imaju liberalni karakter; no istovremeno vrijedi kako je politički liberalizam praktički jalov kao pokretač borbe za ostvarenje dotičnih ciljeva. Vrijednosno desupstancijalizirana liberalna ideologija poznaje jedino općenite vrijednosti slobode i jednakosti apstraktnog građanina-privatnog pojedinca i zahtjeve nužne za formiranje njegovog društvenog opstanka. No apstraktni karakter dotičnih zahtjeva, kao najveća prednost liberalizma, praktično-politički nerijetko je neupotrebljiv/nedovoljan čak i za samo vlastito zasnivanje (stvaranje države, obrazovanje građanskog društva). Otuda u građanskim revolucijama oduvijek prisutne sablasti ne-liberalnih, uglavnom kolektivistički obojenih, vrijednosti; nacionalizam, egalitarizam, bratstvo, tragovi anarhije [4] Isto kao što nitko neće na barikade iz vlastitih utilitarnih pobuda, tako će teško tko tamo završiti u čistom racionalnom osvještenju općenitih interesa i pretpostavki privatnog pojedinca. Pred metak se ide sa Uvjerenjem; liberalno uvjerenje tu ostaje kratkih rukava. Stoga stalni paradoks slabosti liberalizma kada društvo za njim vapi. No to je samo privid- to liberalizmu drugi obavljaju prljave poslove. Društvo čiji je čisti oblik ideologije liberalizam nipošto nije liberalno društvo. Privatni pojedinac ima iluzije o svojoj slobodi od prisile, dok ga upravo poopćenje prisile omogućava; on vjeruje u vlastitu samobitnost dok je zapravo fragment društva čija je bit poništavanje svake samobitnosti; on vjeruje da teži vlastitom, specifičnom i unikatnom dobru, no istovremeno vlastitom djelatnošću sukonstituira dobra koja društvo nameće drugima (i samome sebi); on vjeruje kako je svijet zasnovao na sebi i učinio se njegovom svrhom (što u jednu ruki i je), no on sam zapravo je sredstvo otuđene društvene reprodukcije.
Kritika i borba protiv svih konkretnih oblika društvenih nepravdi tako tradicionalno savršeno paše uz pretpostavljnu kritiku Kapitala. Tu se onda Kapital označava/tumači kao izvor socijalne bijede, kulturne neslobode, rasizma, nacionalizma, ksenofobije, potlačenosti žena, djece i životinja, pijanstva, narkomanije, zločina, samoubojstava, depresije itd. Onda se znanstveno dokazuje uzročna povezanost kapitalizma i dotičnih zala. Zapravo se istovremeno postiže efekt objašnjenja društvenih pojava i zadržava uvjerenje o nužnosti borbe protiv njih. Savršeno je nebitno je li objašnjenje zapravo stoji, i od kud zapravo dolazi pounutrenje uvjerenja kod konkretnih aktera. Bitno je jedino da borba koja iz toga proizlazi polučuje ciljeve. Antikapitalizam tu u praksi povijesno obavlja zadatke čišćenja kapitalizma vlastitih nuspojava, ostataka nečistoća prethodnog nasljeđa i izvanjskih prijetnji koje proturiječe temeljnim zahtjevima njegovog održanja i razvoja. Na koncu se ispostavlja (ili ipak tek pričinja) kako sva borba protiv društvene nepravde u konačnici ima liberalne rezultate, iako je sa stanovišta liberalizma prethodno bila nerijetko neutemeljiva i praktično neprovodiva [5]. No tu uistinu vrijedi ono načelo: ‘to su moja načela. Ako ti se ne sviđaju rado ću ih promjeniti.’ Takav je odnos liberala, kao i privatnog pojedinca uopće, i historije. Oni se ne pitaju o povijesti; jer to nadilazi njihovo interesiranje i njihovu opreznu distancu u odnosu na ono što smatraju izvan svog spoznajnog dosega. No kad povijest koju stvaraju, i o kojoj si ne postavljaju pitanja, pred njih postavi konkretne zahtjeve oni se, svojstvenim im pragmatizmom, olako rješavaju vlastitih načela- po potrebi tu mogu pasti i liberalizam, i privatnost, i pojedinačnost. Hannah Arendt je u pravu kada u ponešto drugačijem kontekstu ističe kako normalni ljudi ne shvaćaju kako je sve moguće. No ipak ovdje moramo primjetiti kako upravo ti normalni ljudi kako svojom praksom, tako i zbog vlastite ideologije, stvaraju to nemoguće u što ne vjeruju. Moderno društvo, kapitalizam, može izroditi bilo što i to učiniti racionalnim/nužnim/prihvatljivim. U njemu uistinu nije skriven nikakav Um i nema tog moralnog temelja koji se može suprostaviti divljoj nepredvidivisti kretanja društva i povijesti.
Antikapitalistička se pozicija tako nalazi u situaciji u kojoj se istovremeno mora ponovo zasnovati i riještiti problem vlasitog povijesnog kontinuiteta. Ukazivanje na vlastete oslobodilačke kontituitete potpuno je suludo po nestanku vezivnog sredstva pretpostavljene zasnovanosti kritike Kapitala kao takvog. Tu se stvar okreće i antikapitalizam koji je historijski igrao ulogu legitimacijsokog temelja konkretnih i raznoraznih radikalnih društvenih praksa, sada, nakon što se ispostavilo da rezultati dotičnih borbi ne vode nužno s onu stranu Kapitala, te nakon gušenja u vlastitoj nerealnosti, nastoji rekonstruirati politički identitet pričajući priče i pozivajući se na te i takve borbe i kontituitete. I naravno, onda, današnje, aktualne borbe protiv svih oblika opresije i neprevdi itd. Jad i bijeda antikapitalizma. Sredinom prošlog stoljeća sasvim je normalno bilo vjerovati kako borba za oslobođenje potlačenih naroda, širenje građanskih prava i seksualna revolucija idu ruku pod ruku s rušenjem kapitalizma. No danas se tu uistinu radi o neoprostivim iluzijama. Sve konkretne emancipacijske borbe išle su ruku pod ruku s komunističkom revolucijom. A onda se ispostavilo da ta revolucija njihovim konkretnim ostvarenjima zapravo sve više gubi svoj legitimitet- umjesto da ga, kao što je bilo pretpostavljeno, zadobija i sebe ostvaruje. Ono što zovem komunističkom revolucijom, dakle praktični istup i negacija/nadilaženje Kapitala, danas se mora samosvijesno razlučiti od svih prošlih i aktualnih emancipacijskih zahtjeva, kako bi uopće, eventalno, mogla aktualno osvijestiti/zasnovati vlastiti legitimitet.
Problem koji se pojavljuje u odnosu na dotični zahtjev direktno je povezan s problematikom iz prvog dijela ovog članka. Naime ovakvim se zahtjevim i putem iznimno lako upada u nove zamke nekog apstraktnog zasnivanja revolucije i ekstremno radikalnog blebetanja protiv Kapitala koje, u svoj svojoj pompoznosti i sjaju, skriva potpunu nemoć i zapravo predstavlja stari odgovor na dotični problem koji u naznakama postoji i lagano se razvija još od nove ljevice. Moguće je raskinuti sa konkretnim borbama kako bi se moglo pronaći načelne odgovore i teoretski zasnovati kritiku Kapitala kao takvog u našoj epohi, a istovremno se još i više ukopati u svo smeće tradicionalne ljevice- i to na najogavnijoj, spekulativno-apstraktnoj razini. Štoviše upravo vlastito izuzimanje iz realnih društvenih borbi i zbiljskih problema najbolji je recept za održavanje ofucanih fetiša, starih ograničenja i učmalih političkih identiteta. Iz sveg navedenog proizlazi potreba za povratkom u zbilju na više razina. Zbiljsko involviranje i shvaćanje suvremneih društvenih tendencija sasvim je nemoguće bez odbacivanja samorazumljivog ljevičarsko-revolucionarnog aktivizma i sveprožimajućeg važenja stare antikapitalističke priče koja se uporno i dalje nastoji progurati kao svebitna i općerelevantna po davno ofucanim obrazcima. Zbiljsko zasnivanje praktičnog istupa protiv Kapitala potpuno je nemoguće bez jasnog distanciranja od svih povijesnih dosega antikapitalističke teorije i prakse; takvo što ovdje je potrebno prvenstveno u teoretske svrhe- da bi uopće dobili zraka za novo promišljanje. Zbiljski revolucionarni skok s onu stranu nužnosti danas je, više nego ikad, nemoguć bez pokapanja revolucionarnog čistunstva i utopizma u svim njegovim oblicima- jedino konkratno socijalno, političko mišljenje i djelovanje, a ne oblaci slobodarskih tlapnji, mogu biti temelj ostvarenja bilo kakvog cilja. A istovremneo je nužno očuvati uvide o našim povijesnim kontituitetima i revolucionarnom nasljeđu, važnosti povezivanja Kapitala i društvenih nepravdi uopće, te, naravno i naročito, o otuđenju i sličnim pričama, nužnosti njihovog nadilaženja, ukidanja, tj. slobodne ljudske egzistencije (i ostalih blablarija svojstvenih slobodnolebdećoj inteligenciji). Ultimativno pitanje koje ostaje za kraj ono je o zbiljskoj mogućnosti provođenja dotičnih zahtjeva povratka u zbilju. Odgovor na njega svakako ostaje izvan granica onoga što možemo izreći- tamo negdje, u sferi praktične aktivnosti.
Bilješke
1. A zapravo predstavljaju ideje izvedene iz njenih nesavršenih konkretnih mogućnosti; uglavnom kada se dotične izjalove ↩
2. Barem ono u kontekstu razvijenih kapitalističkih društava i onih u tranziciji iz socijalizma. Uglavnom, uz potencijalne iznimke, i onih u razvoju. O totalnim izopćenicima koji crkavaju u paklu AIDSa i gladi neću ni govoriti – oni se nalaze u drugoj dimenziji – njihova je sudbina zapravo irelevantna. To i je problem djece koja crkavaju kao psi- njihova smrt događa se i potpuno je irelevantna. ↩
3. Čije radikalno antikapitalističko, ali ujedno (opće)oslobodilačko, značenje pretpostavljamo ↩
4. I otuda, recimo, krajem osamdesetih real-socijalistička društva rasturaju, a građanska zasnivaju, sve redom mračnjaci poput Tuđmana, a ne recimo prosvjećeni liberali poput Vesne Pusić ↩
5. Tako se činjenice da su klasici liberalizma bili istovremeno i proimperijalisti, nedemokrati, imali robove isl., a da socijalno/klasnu problematiku niti ne spominjemo, vide kao čudni kurioziteti, nekonzistentnosti u njihovoj poziciji i identitetu isl. A zapravo se radi o tome da je velika većina onoga što se danas percipira kao liberalno nasljeđe zapravo zasnovano i provedeno anti, ili u najboljem slučaju neliberalnom, teorijom i praksom. Posebno je zanimljivo kako liberalno nasljeđe prihvaća sve emancipatorske dosege modernog društva, neovisno o tome radi li se o povijesno neposredno antiliberalnim fenomenima- dok s druge strane nipošto ne prihvaća vlastitu mračnu stranu, neobuzdanu moć i silu koju libaralizam pretpostavlja, uvijek drži u pričuvi i koju se kroz povijest nikada nije ustručavao po potrebi i upotrijebiti.↩