Analizirajući naivni realizam Janisa Varoufakisa zaključili smo kako se dotični drug i njegova partija nalaze sa prave strane barikade. Kako svojom nedvosmislenom osudom ruske agresije i podrškom beskompromisnom otporu ukrajinskih branitelja povlače jasnu liniju između sebe i goleme nakupine ljevičarskih relativizatora. Promatrajući NO MORE WARS inicijativu kolektiva DIEM25 jedino što možemo zaključiti je da smo – krupno pogriješili.
Takva pogreška u prosudbi lako je razumljiva. Kao ljevičare, socijaliste, odgojenim na pričama o ruskoj revoluciji i španjolskom građanskom ratu teško nas pogađa prelazak naših navodnih drugova u tabor kontrarevolucije. Općenitim pitanjima našeg revolucionarnog naslijeđa i potpunim prelaskom ljevice na mračnu stranu pozabavit ćemo se detaljnije u posebnom napisu. U ovom si trenutku želimo tek osvijestiti vlastite slabosti. Gledajući ljevičare po početku rata mi smo se, uz svo svoje bolje znanje, nadali kako ćemo u ovako ekstremnoj situaciji ugledati svoje. Kako će, u nedostatku ispravne teorije i političkog kursa, buđenje elementarnog slobodarskog instinkta ljevičare povući u borbu protiv tiranije. Promatrajući logiku Varoufakisovog razmišljanja prepoznali smo minimum dostatan za održanje nade. Najbolje od ljevice. NO MORE WARS inicijativa takva je nadanja bacila u vjetar. (Poveznica: https://diem25.org/condemn-putins-invasion-ukraine-and-call-for-civil-society-organise-for-peace/) Shvatimo li kako i zbog čega lakše ćemo utvrditi put blagotvornog političkog angažmana.
Prije negoli krenemo sa konkretnom kritikom, potrebno je naglasiti da znamo kako će neki od potpisnika dotične peticije biti i nevoljki. Teško je vjerovati da oni pametniji, sam Varoufakis ili netko poput Žižeka, ne mogu razumjeti o kako se otužnom, štetnom i sasvim besperspektivnom sadržaju radi. Znamo, međutim, da će i takvi poslušno stati uz svoju partiju. Stvar, kao i inače, nije u znanju, već volji. Ideološkim ograničenjima. Najveći umovi svog vremena bili su, kako je poznato, poslušni robovi fašizma i komunizma. Primarna svrha ove kritike nije preobraćenje takvih. Naša je osnovna nakana djelovati preventivno. Upozoriti neopredijeljene, a takva je golema većina javnosti, na opasnost ljevičarskog relativiziranja ukrajinske borbe. Bez obzira na oblik u kojem se pojavljuje. Vulgarna ruska propaganda sasvim je neuvjerljiva. Predvidivo nabacivanje izlizanim frazama stare, autistične ljevice tek malo atraktivnije. Moguće zavodljiva retorika i veća privlačnost umjerenijih inkarnacija jednog te istog smeća još nas i više obvezuje na energičnu reakciju. Pogledajmo stoga o čemu se u nesretnoj peticiji radi. Jer jedino tako vidjeti ćemo put kojim ne smijemo ići.
Osnovno pitanje s kojim se uvijek suočavamo pristupajući otužnom tekstu glasi: do koje smo mu mjere voljni pomoći? Do koje smo mjere voljni po strani ostaviti njegove najslabije strane, kako bi dobronamjerno iz njega izvukli nešto suvislo? Usvajanje tako dobronamjernog pristupa čini se ispravnim iz više razloga. Uz inherentnu vrijednost milostivosti takvom si metodom osiguravamo i najveći dobitak. Provjeravamo krajnje dosege pozicija s kojima se ne slažemo. Testiramo legitimnost vlastitih pretpostavki i stavova.
Potpisnicima NO MORE WARS peticije, dakle, želimo pomoći. Tu se, međutim, ne radi o lakom zadatku. Čitati takav tekst, a ne propitati vlastitu inteligenciju samo je po sebi teško. Najveća pomoć koju tom antiratnom proglasu možemo dati je zanemarivanje velike većine njegova sadržaja. Onaj tko sumnja u našu iskrenost i dobru namjeru neka se sam uvjeri u to što tamo piše. Za ostale dat ćemo kratak sažetak. Govori se tamo kako rata u Ukrajini niti nema. Jer, naime, u ratu smo stalno, pa i kad smo u miru! Valjda su to javili i onima u Kijevu, da se ne brinu bez razloga. Eksplozije i smrt svakako nisu ugodni, no sitne su to stvari u odnosu na žrtvu koju podnosi 99% građana zapadnih demokracija u svojoj borbi na život i smrt. O golemoj patnji majke zemlje da niti ne govorimo. Za što i koga sva ta nesreća? Za carstva fantazije. Za onih 1%. One koji rat proizvode medijskim manipulacijama, kako bi od njega mogli profitirati.
Ima li se smisla upuštati u kritiku takve vulgarnosti? Teško. U nastavku ćemo stoga, kako i rekosmo, političku logiku peticije pokušati rekonstruirati u najpovoljnijem svjetlu. Svjesno zanemarujući mogućnosti po autore mnogo nepovoljnijeg čitanja. Za osnovu analize uzeti ćemo sam početak teksta, s kojima je još i moguće komunicirati.
„Snažno osuđujemo Putinovu invaziju Ukrajine. Nastavljamo pozivati na trenutni prekid vatre, povlačenje trupa natrag u granice Ruske Federacije i solidarnost sa braniteljima ukrajinskog suvereniteta.
Ovaj brutalni rat od koristi je jedino ratnim huškačima, kao i pobornicima militarizirane sigurnosti – svjedoci smo naglog rasta potpore za NATO u Finskoj, kao i značajnog povećanja vojnog proračuna u Saveznoj Republici Njemačkoj.“
Peticija počinje sa osudom rata. Jasnim imenovanjem ruskog agresora uz podršku ukrajinskim braniteljima. Takvim se polaznim tezama govori mnogo, a opet premalo kaže. Osnovno značenje takvih formulacija moguće je učinkovito relativizirati naknadnom razradom i interpretacijama. Kao što se njihovom prividnom jasnoćom i nedvosmislenošću moguće služiti kao alibijem za švercanje različitih, u praktičnom smislu, sasvim oprečnih zaključaka. Autori su si, kako se čini, odlučnim svrstavanjem na početku pokušali kupiti pravo na političku ambivalentnost u nastavku. Konkretno govoreći: pravo na očuvanje ispraznosti vlastitog radikalizma uz zaštitu od optužbi za izdaju temeljnih načela slobode i demokracije. Svu limitiranost krajnjih dosega njihove pozicije moguće je izvesti iz interpretacije dvaju navedenih rečenica.
Prvu stvar koju autori žele razjasniti je pitanje: tko od rata ima koristi? Treba li nas iznenaditi da o tome imaju određene predodžbe? Usual suspects. Dosadno i predvidivo. Samo guranje takvog pitanja u prvi plan mnogo je interesantnije. Njegovo je isticanje u današnjoj situaciji prioritetno tek pod pretpostavkom da taj tko zapravo ima korist ujedno i pokreće ratna događanja. Rat se, u pravilu, pokreće uz uvjerenje o njegovoj isplativosti. Uzima li se on kao veće dobro ili manje zlo sasvim je svejedno. Pretpostavljeno uvjerenje o korisnosti može se pokazati kao sasvim pogrešno. To međutim ni najmanje ne isključuje odgovornost efektivnog pokretača sukoba. Borba protiv rata koji bijesni mora biti borba protiv njegovih neposrednih pokretača i promotora. Sve drugo neka je vrsta relativizacije i suučesništva.
Pitanje o tome tko će se zapravo okoristiti ratom potrebno je strogo razlučiti od pitanja tko je odgovoran za njegovo pokretanje i vođenje. Davanje identičnog odgovora na oba pitanja sasvim je legitimno, ali se ne smije unaprijed pretpostaviti. Vulgarniji oblici relativiziranja, različite teorije zavjera, doslovno će povezati stvari i jasno prozvati profitere kao efektivne pokretače nasilja. Pametniji relativizatori neće ići toliko daleko. Njima se samima takvi zaključci mogu učiniti nedovoljno uvjerljivi, kao što im se posljedice korištenja takve propagande mogu prikazati štetnima. Spoznajući kako odgovor na prvo i drugo pitanje nije identičan, da konkretni gospodari rata ne mogu biti bukvalno poistovjećeni sa pretpostavljenim ratnim profiterima, vlastitu će propagandu graditi na drugačijim osnovama. Sam se problem može pokušati jeftino zaobići. Zamagliti razlika među suštinski različitim pitanjima i razinama. Ili, s druge strane, prihvatiti važnost razlučivanja, uz guranje pitanja o efektivnom pokretaču rata, pa onda i njegovu zaustavljanju, u drugi plan.
Predočimo si stvari sasvim konkretno. Pretpostavimo s jedne strane efektivnog pokretača, gospodara rata. Recimo da je to Putin i ruska armija. Pretpostavimo s druge strane ratne profitere, one koji će se zapravo okoristiti. Ratne huškače, imperijaliste, vojno-industrijski kompleks, krupni kapital – koga li već ne. Formula vulgarnih relativizatora glasi: profiteri za svoje interese pokreću rat. Protivljenje zapadnih vlada ruskoj agresiji zapravo je lažno. Te vlade, sa svojim gospodarima, rat žele i stvaraju kako bi se okoristili. Ruski i ukrajinski bojovnici stoga su sasvim jednaki. Zločinci ili žrtve – ovisno o tome učestvuju li u prljavoj raboti svjesno ili se u njoj zatiču ni krivi ni dužni. Navedenu logiku nije potrebno dodatno obrazlagati, kao što je, kako smo rekli, nemamo razloga posebno kritizirati.
Za našu je stvar još jednom važno naglasiti kako iz peticije koju kritiziramo želimo izvući nešto bolje od toga. Ona nam sama poklanja dovoljne razloge. Uz osudu ruskog agresora u njoj se izražava solidarnost sa ukrajinskim braniteljima. Tako nešto nemoguće je previdjeti. Općenito se čini dopuštenim vjerovati kako DIEM25 zapadne imperijaliste i njihove ukrajinske sluge ne uzima neposredno odgovornima za rat. Ako im takvim tumačenjem dajemo više kredita negoli zaslužuju u višu je svrhu. Jasnije izoliranje njihovih distinktivnih političkih obilježja. Oslobađajući se pogubnog balasta najvulgarnije antiimperijalističke ideologije autori peticije zapravo se zatiču u još težoj situaciji. Odlučno istupanje protiv rata nužno je istupanje protiv njegovih uzroka. Usvajanje teze o ruskom režimu kao jedinom neposredno odgovornom čini od njega veće zlo i izdvojenog neprijatelja. Na dnevni red dolazi potreba široke i odlučne obrambene koalicije.
Spekulacije o tome tko će se i kako okoristiti ratom u tom kontekstu iz razumljivih razloga moraju pasti u drugi plan. Ukoliko se ruski režim može smatrati odgovornim za rat, utoliko je svaki dobitak ratnih profitera i huškača tu zbog ruskog agresora. Ako sam nastanak ratnih sukoba najviše koristi ratnim huškačima, koliko bi im tek koristilo njegovo produženje? No produženje ratnog sukoba moguće je zaustaviti jedino odlučnom akcijom protiv agresora! Ili, alternativno, što bržom kapitulacijom branitelja. Brza kapitulacija branitelja tek bi bila, sama po sebi, na korist ratnih huškača i militarista. Njome bi se najjasnije reafirmirala učinkovitost bezobzirnog nasilja. Stoga ni ona ne može biti prihvatljiva. Zaključak je tako jasan i neumitan – jedino odlučna i učinkovita akcija protiv agresora osigurava minimizaciju koristi ratnih huškača i profitera! To će reći – odlučna akcija svim učinkovitim sredstvima zasnovana na legitimacijskoj osnovi široke slobodarske koalicije.
Sasvim se legitimno kao najučinkovitije sredstvo nepomirljive borbe istaknuti nenasilna sredstva. Takav pristup, ukoliko se ne radi o dogmatskom pacifizmu, predstavlja vrijedan doprinos borbi pošto ne relativizira ciljeve i ne ugrožava homogenost obrambene koalicije. Sasvim je drugačiji slučaj sa svakim skretanjem fokusa od žive borbe protiv agresora, na sekundarna pitanja. U takva nedvojbeno spadaju i ona o stvarnom okorištavanju ratom. Moguće je, naravno, kako se ne radi o sekundarnim pitanjima. Možda je naša logika u potpunosti promašena. Možda su upravo takva pitanja od goruće važnosti. I takav je stav, u načelu, legitiman. Ali ga je onda potrebno transparentno iskazati, te izvesti njegove praktične konzekvence. Jasno reći kako najhitniji problem na dnevnom redu nije razorno trošenje ruskog, već planovi o nabavci njemačkog oružja. Kako najteža posljedica ruske agresije ovoga časa nije smrt koju nosi, već promjene u sigurnosnoj politici Finske koje će izazvati. I, s druge strane, nasuprot tezi o složnom i fokusiranom likvidiranju agresora kao realnom preduvjetu minimizacije koristi za ratne huškače i profitere – reafirmacija pozicije svete duše, kršćanske ljubavi i njihovih sekulariziranih ekvivalenata.
Pokretači ove peticije nedvojbeno neće ići toliko daleko. No oni ne mogu ni u koaliciju sa mrskim buržoaskim neprijateljima. Široka slobodarska koalicija njima je sasvim neprihvatljiva pošto smisao svog angažmana vide u borbi protiv buržoaske slobode koju bi sada trebali braniti. Sloboda, koju smatraju lažnom, nalazi se pod udarom neupitno stvarne tiranije. Sva konfuzija u tom je smislu izraz unutarnje bijede i nedorečenosti.
Problem ekstremnog ljevičarenja u vremenima ugroze temeljnih demokratskih principa nije nastao sa napadom na Ukrajinu. Pitanje o samoj Oktobarskoj revoluciji kao savršenom primjeru takve ludosti još uvijek je otvoreno. Iako sami, kao stari boljševici, držimo drugačije sasvim je moguće da smo u krivu. Da su aprilske teze i ideja permanentne revolucije bile najveće pogreške u našoj povijesti. Mnogo je manje sporno pitanje o aktivnom podrivanju weimarske demokracije od strane komunista. Čak i pod cijenu povećanja fašističke moći. Manje je sporno i ono o zahtjevima za socijalističkom revolucijom i anarhijom u okvirima španjolskog građanskog rata. Jer takve su avanture i omogućile falangistički trijumf. Ozbiljnije razjašnjavanje kompleksnih povijesnih i teorijskih pitanja ostaviti ćemo za drugu prigodu. Ovdje je tek potrebno naglasiti kako pitanje ljevičarskog relativiziranja borbe za buržoaske tekovine i demokraciju mora biti promatrano u kontekstu njenih vlastitih slabosti. Revolucionarna inicijativa koja se ne može suočiti sa vlastitim kontradikcijama, te ih produktivno razriješiti, nema što za ponuditi svijetu. DIEM25 daleko je od toga. On se, ako je suditi po onome što vidimo, vrti u okvirima vlastite konfuzije i nedorečenosti. Htjeli bi biti realističan politički akter, ali ih krajnja limitiranost vlastite perspektive ograničava u djelovanju. Htjeli bi braniti mir, vjerojatno i temeljne tekovine buržoaskog društva, principe slobode i demokracije, pred udarom bezobzirnih sila ruske autokracije. A minimalan zahtjev praktičnog angažmana u tom se smislu pokazuje nepomirljiv s njihovim utopijskim fetišima. Ispraznim radikalizmom i dječjim bolestima ljevičarstva od kojih pate. Nerješive probleme održavanja vlastitih političkih pretpostavki, ukoliko ih uopće razumiju, pokušavaju razriješiti skretanjem pogleda i (samo)zavaravanjima. Jad i bijeda suvremene ljevice očituje se tako i u partiji Janisa Varoufakisa.