Nikola Mokrović
Pred koju godinu, Dražen Budiša je u jednom intervjuu, komentirajući studentsku inicijativu za držanjem ugrožene obitelji pilića u dvorištu filozofskog fakulteta rekao da se danas studenti nemaju za što boriti, i da ne znaju za što bi se borili, točnije, da su se oni tada borili za slobodu dok današnje generacije ne znaju što bi sa njom. Tu je svojevrsnu bijedu studentskog identiteta kontrastno usporedio sa događajima 1971. (hrvatskog proljeća) čiji je aktivni sudionik bio. Tada, 1971., gledano iz današnje perspektive, valjalo se boriti za hrvatski identitet; borba je imala smisla- danas je tog istog čovjeka vrijeme pomelo, kao i njegove ideje i gorčinu, u anonimnost u kojoj na kraju skončaju mnogi protagonisti svog vremena i prostora.
Isto tako, neki će se možda prisjetiti slavnih lipanjskih gibanja, prosvjeda koji su prvobitno nastali kao podrška prosvjedima beogradskih studenata po pitanju autonomije sveučilišta, i jedne slike na kojoj na balkonu iznad ulaza u SC-a stoji i govori drži Vanja Sutlić, a ispod njega, na samoj ogradi stoji papir na kojem piše RADNICI – STUDENTI, koji jasno daje do znanja o potrebi solidarnosti tih dvaju društvenih grupacija; uzevši naravno u obzir tadašnju posljednju eksploziju utopijske energije koja je šezdesetih drmala svijetom. Vrijeme prolazi, sistemi padaju i novi nastaju i konsolidiraju se; zidovima dvorišta SC-a danas se poigravaju svjetlosni efekti razno raznih festivala, a u oči upadaju gomile reklama sponzora koji ih zdušno podržavaju.
Ako je država blagostanja otupila oštricu radničke avangarde i ljevice, onda je koncept kulturnih politika, također kao svojevrsna nužnost svog vremena, uspjela inkorporirati zadnje tragove potencijalnog bunta raznih političko-umjetničkih skupina.[1]
Što nam to govori o društvu – da se unatoč nerješavanju osnovnih egzistencijalnih problema većine populacije ipak stvara dojam da doista postoji određeno društveno blagostanje, tj. višak novaca usmjerava prema višim, ne egzistencijalnim potrebama. Ako je nivelirajuća bit socijalizma bila u redistributivnoj prirodi kapitala, koja je predstavljala kompromis društva i tržišta u vidu političke represije nad fluktuacijama kapitala, i to po shemi baza-nadogradnja , danas te sheme više nema. Odbačena kao vulgarno deterministička, denivelirala je društvo (premda je taj proces počeo već unutar okvira starog sistema ) i tako je nastalo dovoljno mjesta u interesnoj političkoj sferi za istovremeno rješavanje svih razina i vrsta potreba. Tako da oni sa zadovoljenim osnovnim potrebama kreću dalje, bez unutrašnje potrebe ili vanjske represije da čekaju ostale. Isto tako, relativna deprivacija uzrokovana relativnom zatvorenošću jugoslavenskog društva pretvorila se u apsolutnu otvorenost svim trendovima koji su dolazili sa zapada; uz istovremeno naglo buđenje starih pred-polu-modernističkih načina razmišljanja.[2]
Oba su koncepta pokazala mogućnost adaptivnosti sistema da u svoju hegemoniju inkorporira naizgled (bitno je upravo ovo naizgled, jer naizgled proturječno je danas vrlo bitan argument) proturječne stavove, kako one usmjerene na konzerviranje društva kao i one njemu suprotstavljene, sterilizirajući potonje, i preokrećući ih do neprepoznatljivosti. U tom se smislu više ne može govoriti o hegemonijalnoj tihoj represiji uniformnih obrazaca, nego o svojevrsnoj, hegemoniji različitosti uz neizbježne atribute hiper i post.
A što je sa studentima? Teško je reći, u usporedbi sa od pred 30 godina tko je najprezrenije biće u zemlji: pop, pandur, ili student. Ali sa punom sigurnošću mogu reći da je samo-mitologirajuća percepcija čovjeka samog kao studenta degenerirana do krajnih granica. Studiranje kao specijalizacija u širem okviru podjele rada još je više instrumentalizirana psihološki, premda su se izvjesni institucionalizirani napori (u vidu državnog programa Sa faksa na posao ) pokazali neuspješnima. Mitologija studentstva vidljiva je i kod srednjoškolaca – prilog u tome govori veliki pad zanimanja za strukovne škole jer postoji uvjerenje da studiranje (kojem najčešće prethodi školovanje u gimnazijama) kasnije donosi mnogo veće prihode.
Student je i dalje najvjerniji konzument kulturnih dobara – široki pojam kulture mladih i za mlade, ima doista svjesnu funkciju da od njih napravi politički svjesne ljude koji grade društvo i koje to isto društvo respektira. Ta činjenica ukazuje na još više proširenu sposobnost društva da stvarajući i proširujući svoje funkcije, zadovoljava potrebe mladih za kreativnošću. Teze o dovršenom društvu, nakon konsolidacije demokratskih institucija više nitko i ne spominje.[3] No, pravo pitanje jest dali doista više nema razloga za pobunu, gdje se ona pojavljuje kao vječna iracionalna potreba da se bude protiv. Kakva je tu uloga tih kulturnih politika, posebice prema mladima – da li uopće postoji mogućnost istinski novog tj. da li te politike dokidaju moment političkog transcendiranja ili transcendentalnost njihove policy imanencije vjeruje u promjenu? Njih možda upravo napuštanje neke meta- priče ili vrhunskog samolegitimacijskog cilja upravo i čini zadovoljnim unutar datih okvira, tj. omogućuje mu vjeru u mogućnost beskonačnog rasta unutar tih okvira i u krajnjoj liniji promjene tih okvira. Ako odbacimo površno viđenje tih pojava kao liberalnih[4] i elitističkih, ostaje pravo pitanje potencijalne političke revolucionarnosti njihova transcendentalnog karaktera. Doista, ne mogu se oteti dojmu da se sposobnost negacije (shvaćene kao iracionalni poriv) predstavlja baš na taj način, isto kao što se ne mogu oteti dojmu da je generacija mladih koja danas stasa, prva generacija oslobođena prijepora prošlosti, istovremeno i prva koju odgaja doista spektakularno društvo. Dok se ispucaju u pubertetu, i dođu pred vrata faksa, mladi su spremni da preuzmu sve što kulturna nadogradnja nudi, sa tim stoje ona dopunjena odličnim sredstvom za internalizaciju tog osjećaja: neprestanim pozivima za aktivno sudjelovanje (dakle, ne konzumiranje već – stvaranje) u bezbrojnim ulogama u rješavanju problema koje je stvorilo društvo oblikovano kapitalom i državom, i rečeno na pozitivni način, u stvaranju slobodnog i otvorenog društva.
Relativna siromašnost našeg društva, čiji je lajtmotiv nekad mogao biti i siromašni student u maloj sobici koji živi od korice kruha, naprosto više nije dovoljna kao točan opis stanja studentske populacije- svojevrsna depauperizacija, kao i opet, gotovo mitski (a tako je i društveno formuliran- kao uzdržavana osoba) status studenta kao osobe između djeteta i odrasle, potpuno odgovorne osobe, čini nevjerojatni osjećaj slobode i naglo stečene samoodgovornosti -student više načelno ne odgovara roditeljima nego samome sebi. Porno filmovi u domovima, nagli porast, konzumiranje i gotovo mahnita akumulacija najrazličitijih vrsta muzike, tulumi po stanovima i sobama uz renesansu upotrebe raznovrsnih opijata, odlazak iz male sredine (shvaćene kao geto u duhovnim i/ili prostornom smislu) u veliki grad i njegov neodoljiv žar anonimnosti, kao i priče o roditeljima koji djeci kupuju aute za 18. rođendan (što je induktivnim uvidom Goran Milić pokazao da je nemoguće da se desi u zapadnim razvijenim demokracijama). Inicijaciju putem brucošijada nitko više ne doživljava ozbiljno – ono pravo dolazi tek poslije, rutinom. Sve su to momenti koje trebamo uzeti u obzir a najvažniji, koji ih povezuje jest kulturno-ideološke prirode – radi se mogućnosti slobodna odabira identiteta. No, ne može uvijek ‘roditeljska para’ da pomogne, a tu opet u sliku uskače siva realnost egzistencije – poslova ima puno – i dok su prava klasičnih radnika još koliko toliko dobro zaštićena (ili barem: kod najžešćih optimista postoji takvo uvjerenje), institucijom kolektivnih ugovora, sindikata, (i kao takva podložna eroziji) i uopće fokusiranim javnim mnijenjem (socijalni dijalog), studenti počinju predstavljati drugu, pravu rezervnu armiju rada, a sve iz logike: raditi da bi se imalo, a ne bilo, imati radi studiranja, studirati radi budućeg rada.
Na intelektualnom planu, barem kod onih kod kojih se o intelektu uopće može govoriti, student je već napola razočarani idealist, i u sklopu prepoznate širine znanja koje mu pruža akademizam, naspram informacijski ili bilo kako drugačije zatvorenog geta iz kojeg izlazi, počinje mukotrpan hod usvajanja znanja radi znanja.
No, uz svojevrsnu angažiranost koja je uvijek tu negdje u zraku (danas je svatko angažiran i aktivan oko nečeg), cinizam se pojavljuje kao zahvalan lijek protiv bilo kakve ozbiljnije akcije; cinizam je garancija protiv meta priča ili protiv autoritarnosti. Cinizam je zdravorazumsko hipostaziranje čovjekove iracionalnosti -on znači konačno okretanje neposrednosti datog života, konačno okretanje sebi, stvarnu autentičnost bivanja. Neki previše filozofiraju, ali znaju stati na vrijeme, dok krajnji egoisti to ne mogu jer su stvarno ideološki zatupljeni. Tako ih barem doživljavaju altruisti. Cinizam predstavlja sankcioniranje potencijalnog ozbiljenja utopije, no on ne predstavlja odustajanje od nje.
Dakle, ne radi se o prosto ni o angažiranosti ni o cinizmu, već o angažiranom cinizmu. To je u biti dobro prolazeći spoj – i u krajnjem slučaju – kao što je moguće biti karijerist, ili revolucionar, isto je tako moguće biti i jedno i drugo. Za one koji se ne mogu najbolje nositi sa pritiskom tu su tablete ili blogovi: sa tim što tablete (bilo kakve vrste) pružaju odličan vid autodestrukcije, i gdje biti lud jest apsolutno legitimno i socijalno prihvatljivo kao i biti normalan, a blogovi su i za one depresivne, kao i za one koji žele proširivati vidove svoje slobode, na najdemokratičnijem od svih medija, internetu.
No, isto tako ne smijemo zanemariti da uz one koji žele znati postoje studenti koji i uopće za njime želje nemaju, a ipak studiraju ili su iz klase studenata otpali slobodnim izborom ili uslijed materijalnih prilika, a zajedno čine, u skladu sa tim da mladi predstavljaju budućnost i ogledalo nekog društva, jednu veliku masu ignoranata. Eksplicirati da zbog specifičnih legitimacijskih struktura kapitalizma, staru anarhističku izreku da je najrepresivniji element društva neznanje, možda se može shvatiti samo uvjetno, ali nije na odmet.
Pogledavši malo istupe koji čine opći stav države prema obrazovanju mladih, i same mlade (mlade, ne mladež ili omladinu) svakodnevno na ulici, ti proklamirani napori izgledaju besmisleno i uistinu smiješno.
No, akademizam čija je autonomija garantirana sveučilištima ne može odoljeti širim društvenim kretanjima- sada dolazimo do Bolonjske deklaracije. Njezin gotovo imperijalan hod ne narušava tu autonomiju, on ju jednostavno nadilazi kao nepostojeću prepreku- dok jedinu stvarnu prepreku čine dobre stare navike i rutine naših profesora. Njihovu učmalost sada gazi neka viša sila, sila univerzalnosti, standardizacije, kontrole i verifikacije. No, oni su svoj obol društvenim promjenama dali – možda je ironično što su možda i šire društvene promjene bile manje bolne nego dotično procesi – jer one su ih samo približile korak više nebu slobodno-leteće inteligencije, dok ih ove tjeraju na ne duhovnu (već samu sebi smiješnu i ironičnu pred pad starog režima ), nego na tehničku promjenu, koja hladno dokida tron akademizma – i pitanje je kako će je opet prihvatiti. Izvjesnu nelagodu, koji djele profesori i novopečeni studenti, no samo po pitanju komfora- moraju se gurati u tijesnim, dupkom ispunjenim dvoranama- uz izostanak bilo kakve svijesti – proces nad našim glavama jest još jedan od eksperimenata koji se doživljava ili kao nešto veoma praktično – studira se kraće nego prije, profesorska samovolja je dokinuta, mogu se upisivati najrazličitiji kolegiji (što u praksi neće značiti izbjegavanje fah-idiotizma)-ili kao nešto veoma daleko, gotovo metafizički. Osim potrebe za univerzalnošću na široj europskoj razini, važnost deklaracije i svega što ona donosi očituje se u potrebi za što bržim i standardizirani im školovanjem, pošto tržište Europske unije vapi za što novom radnom snagom- stoga njezino proizvođenje treba postati što efikasnije. Naravno, implementacija tog projekta košta mnogo novaca, no Europa je procijenila da će kratkotrajni troškovi biti kompenzirani dugoročnim dobicima. Možda se taj proces može pojmiti kao konačan udarac u eroziji intelektualnih sfera institucija stare, socijalne Europe, no eurocentrici i eurocentrici koji to nisu će uvijek naći argument razlikovanja između nas i Amerike.
Da li je savez solidarnosti između radnika i studenata bio moguć? Povijest je pokazala da nije, a šanse za tako nešto danas izgledaju još manje vjerojatnima. Ne radi se čak ni o tome da ih dnevno politička situacija razdvaja kao grupe sa suprotstavljenim interesima; nego da je svijest o studentima kao potencijalno svjesnom, prema budućnosti okrenutom djelu populacije izbljedila – studenti doista nemaju ni prilike razviti misao o situaciji u kojoj se nalaze, a i tada se postavlja pitanje zašto bi djelovali baš pod tom identitetom, koji je i tako samo priprema za ono buduće. Sa druge strane radništvo i njegova historijska misija svedena (ili tješivši se historijskog kompleksa misije, uzdignuta ili – pomirena ) je na puko preživljavanje i trenutna poboljšanja (koja su generalno gledajući, opadanja); razvijen je kult ironije prema radu, koji je nastao u socijalističkoj zemlji – što opet zorno govori o njezinoj prirodi; vjera da on izbavljuje ustuknula je pred njegovim proklinjanjem kao tegobne činjenice postojanja (,) još jednog od prokletstava u nizu.[5]
1. ’Tako, primjerice, Marcel Gauchet sugerira u intervjuu pod imenom ‘Matrica Svibanjskih pobuna 1968’. u listu Gorđogan (#2/3 ) da. ‘svibanj 1968 označio je proboj u pozitivnom smislu glede kulturne politike’. Što to znači?↩
2. Termin koji koristi Josip Županov, smatrajući povezanost poludemokracije i industrijalizacije u jugoslavenskom društvu ne modernizacijom, nego polumodernizacijom tog društva.↩
3. Posebnu priča ovdje predstavljaju Zarez i Le Monde Diplomatique, svaki na svoji način.↩
4. Liberalnih u smislu vulgarnog etiketiranja kao vida kritike. Danas većina mladih intelektualaca, radikala i anarhista pljuje po liberalima po navici, bez argumenata, a većina njih samih su upravo – liberali. No. u izvjesnom smislu, svatko tko živi u ovom društvu djelom mora biti liberal.↩
5. Preporuča se uz čitanje pamfleta ‘Bijeda studentskog života’ (1966.) koji na mnogo lucidniji i ironičniji način danas jednako aktualno, opisuje dotičnu tematiku.↩