ODNOS EKONOMSKE I POLITIČKE KOMUNIKACIJE KAO FEEDBACK

Filip Erceg

Bit dijalektičkog i historijskog materijalizma, mogli bismo sažeti ovim Marksovim riječima, iz predgovora Priloga kritici političke ekonomije: ‘U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi ulaze u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu, realnu osnovu na kojoj se izdiže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Načini proizvodnje materijalnog života uslovljavaju proces socijalnog. političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, nego obrnuto, društveno biće određuje njihovu svijest.’ (potc. F.E.)1

Dakle, u čemu je bit dijalektičkog i historijskog materijalizma? Engels bi odgovorio, u prostoj činjenici, da ljudi trebaju prvo jesti, piti, stanovati!, da bi se mogli baviti politikom, znanošću, umjetnošću, religijom i tsl.2 Zašto društveno biće određuje njegovu svijest, a ne obrnuto? Pa naprosto zato, što su hrana, piće, stanovanje, odijevanje i drugo, stvari materijalne prirode, a ne duhovne. A stvari materijalne prirode dobivaju se “proizvodnjom materijalnog života’, što će reći, ekonomskim odnosima, pa stoga, ekonomska ‘baza’ određuje društvenu ‘nadgradnju’. Ili, u našem slučaju, ekonomska komunikacija određuje političku komunikaciju. Ne samo da je ekonomija primarna, a politika sekundarna, nego je često politika služavka ekonomije. Međutim, kako su političari u društvu vidljiva vladajuća klasa, nama se čini, da je politika primarna u odnosu na ekonomiju (to je rezultat fantastičnog odraza u našim glavama), i pri tome se zapostavlja prosta činjenica, da ekonomski interesi stoje iza svega.

Ali, ako je politika sekundarna u odnosu na ekonomiju, to ne znači i daje politika pasivna. Naprotiv, politika je aktivna, pa čak ponekad i samostalna u odnosu na ekonomiju. No, treba naglasiti, determinizam između ekonomije i politike postoji, ali ne u smislu Bakunjinove ‘teorije samotoka’ ili staljinističke ‘dijamat’ filozofije. Između ‘baze’ i ‘nadgradnje’ postoji komunikacija u smislu feedbacka. Da je ekonomija, ako ništa drugo, u tijesnoj vezi s politikom, vidimo i po nazivu znanstvene discipline “politička ekonomija”, ali ekonomija je, posebno u današnje vrijeme, sve više prisutna i u političkoj znanosti. Već i politolozi razmišljaju u ekonomskim kategorijama: tako su političke stranke – poslovna poduzeća, a stranački izbori – tržišna utakmica.

‘Javni izbor primjenjuje metode ekonomista na politiku, i to osobito na dva bitna problema: problem kolektivnog djelovanja i agregacije preferencija’, kaže McLean. E sad, pokušajmo prvo definirati ekonomsku, a zatim i političku komunikaciju. Naime, ekonomska komunikacija je komunikacija u ekonomskoj bazi, koja obuhvaća različite komunikacijske odnose između različitih subjekata privrednog života: odnose između radnika, između radnika i direktora, odnose između poduzeća, između poduzeća i države i tsl.. Političku komunikaciju možemo definirati kao ‘javnu raspravu o alokaciji javnih resursa (prihoda), službene vlasti (kojoj je dana ovlast donositi pravne, zakonodavne i izvršne odluke) i službenih sankcija (ono što država nagrađuje i kažnjava).’ (potc. F.E.)

Pustimo sada na stranu to što ova definicija nije potpuna, jer izostavlja, na primjer, simboličku interakciju, ali u oči nam upada ovo: prihodi. Dakle, pojam iz ekonomije!

Odnos između političke i ekonomske komunikacije, dobro uočava Murray: ‘nesporazumi u poduzećima…praćeni su odgovarajućim nesporazumima u komuniciranju…Zapravo, kada bi se povijest pisala u kategorijama ‘uspjele’ i ‘neuspjele’ komunikacije, i kada bi se poduzeća proučavala kroz prizmu rezultata dobivenih u komunikacijskim laboratorijima, spoznaje društvenih znanosti i znanosti o govoru mogle bi biti mnogo upotrebljivije u životu.’5 Kapitalistički sistem temelji se na robno – novčanim odnosima, pa se slijedom toga, i tzv. liberalna demokracija temelji na ‘nagradnoj moći’ (jedna od vrsta moći prema poznatoj French-Ravenovoj tipologiji!). Kako je novac moć (‘money is power’), tako je i politička moć odraz ekonomske moći. A kako su robno – novčani odnosi sine que non kapitalističkog sistema, tako se i komunikacija u tzv. liberalnoj demokraciji, odvija po načelu ‘društvene razmjene’. Naime, ‘teorija društvene razmjene tvrdi da ljudi ulažu energiju potrebnu u komuniciranju, zato što očekuju da će iz toga nešto izvući za sebe. Mislimo li da nam drugi mogu pružiti ono što nam treba ući ćemo s njim u razmjenu, otvorenu ili prikrivenu. Tada razmjenjujemo pozornost za informacije ili smijeh za simpatije. Prema teoriji društvene razmjene, konverzacije su sredstvo kojima dobijemo da bismo primili.’6

Simplificirano rečeno: komunikacija je uti litaristički određena. Naravno, taj utilitarizam nije uvijek i isključivo ekonomski, ali teorija “društvene razmjene’ možda se najviše može primijeniti na ekonomiju i politiku. Primjera radi, ljudi se danas sve manje učlanjuju u političke stranke zbog stavova, koliko zbog materijalnog probitka, napredovanja u karijeri i tsl.. Kakva je komunikacija u ekonomskoj bazi, takva će biti i komunikacija u političkoj nadgradnji. Evo nekih paralela: otuđeni radnik, koji svaki dan nezadovoljan odlazi na posao, bit će i politički otuđen (politička apstinencija uvelike je rezultat slabe radničke participacije); kako zaposleni imaju slabu kontrolu nad rukovodećim strukturama, tako i članstvo političkih stranaka ima sve manju ulogu (suvremene catch all stranke, koje se financiraju iz proračuna ili privatno, gotovo i nemaju članstvo); poduzeća prodaju svoju robu putem ekonomske propagande, ali i stranke svoje programe putem političkog marketinga; globalnim svijetom vladaju multinacionalne kompanije, a monopol nad informacijama ima svega nekoliko medijskih kuća.7

‘Kako novac, dakle, postaje sve važniji za vođenje političke komunikacije, tako se smanjuju jednakost prilika i pristup političkom procesu.’8 Iako izborni zakoni većine zemalja predviđaju jednaki tretman svih stranaka za vrijeme kampanje u javnim medijima, pa i privatnim, stvarnost je ipak bitno drugačija: bogati mogu više platiti, pa će više i biti u medijima. Bogati će cijeli grad oblijepiti jumbo plakatima, a siromašni nemaju ni za crno-bijele letke. Novac može kupiti sve, ili gotovo sve, pa tako i u sferi politike: kandidate za liste, glasove, spin- doctorse, skupe spotove, dobru propagandu… Novac potkupljuje novinare da pišu naručene komentare, novac izmišlja afere o političkim protivnicima, novac organizira raskošne stranačke skupove, novac stvara dobar imidž…

Ekonomska nejednakost u društvu vodi političkoj nejednakosti u medijima. ‘Nitko ozbiljno ne osporava činjenicu da je premoćna većina britanskog tiska dosljedno podržavala stranku velikih korporacija.’9 ,reći će McNair. Prema jednom istraživanju, na općim izborima u Velikoj Britaniji, 1992. god. od 20 dnevnih i tjednih naslova, čak je 12 otvoreno podržavalo konzervativce, što je 70% ukupne nacionalne naklade.

Zašto su ti mediji stali baš na stranu konzervativaca? Pa zato što iza konzervativaca stoji krupni kapital*, a i zato, što su konzervativci po definiciji za status quo (očuvanje postojećeg kapitalističkog sistema). No, sada nije važna toliko ta podrška konzervativcima, koliko sama pristranost medija. Time treba raskrinkati tezu o tzv. nezavisnim medijima, koji bi a priori trebali biti nepristrani. Jasno je da će Times Warner Inc. biti nezavisan od američke administracije, jer mu godišnji prihodi dosežu 20 milijardi dolara, ali to samim time ne znači, da taj isti Times Warner neće stati iza neke političke opcije, kako bi posredno kanalizirao svoje interese. Kako je krupnom kapitalu interes očuvanje postojećeg poretka, tako je i vodećim medijima uloga ‘anesteziranje javnosti’. Što to znači? To znači, da mediji trebaju odvraćati pažnju od bitnih problema (političkih), i zadržavati se na sporednim (apolitičnim). To znači, da mediji trebaju otupiti kritičku oštricu, i tako spriječiti buđenje revolucionarne svijesti.** Više zabave, seksa, skandala, soup-opera, akcijskih filmova, a manje politike, ekonomije, kulture, umjetnosti, to je načelo suvremenih masmedija. ‘Navlastita komercijalna dinamika privatnog medijskog sustava… potiče… marginalizaciju političkog kao teme u paleti svojih oblika, te, osim toga, i marginalizaciju samoga političkog sadržaja u malome broju preostalih političkih ponuda. Ekonomija masovnih medija djeluje u pravcu radikalnog zaoštravanja svojih učinaka inscenacije na račun sadržajne primjerenosti.’10

Neki autori govore i o ‘hegemoniji’ medija. ‘Reći da mediji igraju ‘hegemonističku’ ulogu znači reći da pridonose održavanju pristanka na neki sustav moći.’11 Naime, kako bi održali postojeći sistem, vladajuća elita pored ekonomske, koristi i neekonomsku prisilu. U ekonomsku prisilu spadaju zaposlenje, nadnica, doprinos i tsk, a u neekonomsku vojska, policija, a danas sve više, i mediji. Demokracija je vladavina naroda. Ali, kako je suvremena demokracija formalna, tako je formalna i vladavina naroda. Međutim, baš zato što je formalna, vladajuća elita u formalnoj demokraciji, nastoji formalizirati svoju vladavinu. Prvi, i možda najvažniji stupanj formalizacije, izbor je predstavnika vlasti (po načelu većine, apsolutne ili relativne). Demokracija se legitimira u pristanku. Ali, kada toga pristanka nema, treba ga proizvesti. Tada govorimo o ‘proizvodnji pristanka’ (pojam Chomskog i Hermana).12 Političari često vole reći, kako za svoje odluke imaju pristanak građana. Iako je ‘proizvodnja pristanka’ fenomen mediokracije, taj je fenomen postojao i prije: i cezarističke diktature i autoritarni režimi i totalitarni sistemi znaju svoju politiku opravdati pristankom širokih masa. Za svoje osvajačke ratove, Hitler je imao plebiscit njemačkog naroda, ali koliko je on bio proizveden od Goebelsove propagande? Kada su počele ‘velike čistke’ u SSSR-u protiv trockista, Staljin je također dobio veliki pristanak, ali koliko je taj pristanak bio proizveden od Agitpropa? Poslije Drugog svjetskog rata, mediji na Zapadu, a posebno u SAD-u, postaju servis tzv. vojno-industrijskog kompleksa. Za Ralpha Milibanda mediji su ‘u svim kapitalističkim društvima dosljedno i pretežno posrednici konzervativne indoktrinacije.’13 Kada se izvještava o oslobodilačkim ratovima u zemljama Trećeg svijeta, onda se govori o ‘komunističkoj agresiji’, a kada se nastoji opravdati američke ratove po svijetu, onda se izvještava o ‘prijetnjama američkim interesima’.

Mediji imaju zadatak, da ‘rat za naftu’ prikažu kao ‘rat protiv terorizma’, i da razaranje Iraka prekrste u ‘humano bombardiranje’.Glavna ekonomska i politička pitanja, koja su mahom i životna, poput: industrijskih sporova, nezaposlenosti, inflacije, štrajkova, zaduženja, vojnih sukoba, ekoloških kriza, uglavnom se interpretiraju i prezentiraju s pozicija establišmenta. Iako je negodovanje američkih građana zbog rata u Iraku bilo poprilično izraženo, mediji su uspjeli, sa svojom bezočnom propagandom, ‘proizvesti pristanak’ u korist vladajuće klase, tako da je Bush pobijedio i na drugim predsjedničkim izborima.

Mediji funkcioniraju po ekonomskim načelima. Kako je privatno vlasništvo temelj kapitalističkog sistema, tako se i mediji uglavnom bave privatnim životima. Najslađe je zabranjeno voće, u našem slučaju – privatnost, pa se mediji takmiče u voajerizmu. Time se smišljeno pažnja fokusira na privatne probleme, i ujedno odvraća od društvenih problema. Emisije poput Big Brother reality showa predstavljaju vrhunac dekadencije suvremenog društva. I u izbornoj kampanji, sve više je naglasak na tzv. personality, osobnom profilu, imidžu kandidata, nego na političkom programu. Mediji su potisnuli ‘mapp političare’, kako bi inaugurirali ‘body političare’. Konkurencija je condicio sine quo non kapitalističke privrede, pa je slijedom toga, konkurencija prisutna i u medijskom prostoru. Za robu koja je konkurentna, kažemo da je komercijalna. Danas su konkurentni uglavnom komercijalni mediji, a roba komercijalnih medija, uglavnom je bofl: tv-novele, akcioni filmovi, pornografija, šund muzika, senzacionalne vijesti i dr.. Vođeni tržišnim načelom, mediji se prilagođavaju masovnom ukusu, pa je osrednjost i infantilizacija condicio sine quo non medijskog tržišta. Privatni mediji sasvim su zagušeni reklamama, jer od tv prodaje žive, a pod pritiskom konkurencije, čak su i javne televizije počele prikazivati tzv. sapunice. Kako se kapitalizam zasniva na egoizmu, a egoizam potencira hedonizam, tako se i mediokracija zasnivana seksizmu: svaka je druga reklama ‘apel na seks’.

Suvremeno društvo je ‘potrošačko društvo’, a u ‘potrošačkom društvu’ proizvodi se troše nevjerojatno brzo. Potrošnja postaje svrhom sama sebi. Kako se sve brzo troši, tako se brzo troše i vijesti. Kao posljedica velike potrošnje informacija dolazi do velike potražnje za vijestima. Kako se pak u kapitalizmu može prodati samo ona roba za koju postoji potražnja, tako se mediji, u borbi za vijesti, služe inscenacijom i teatralizacijom. Skandali, senzacije, tračevi, a u konačnici, laži i poluistine, postaju smisao medijske proizvodnje.***‘Pseudodogađaj’ posljedica je postmoderne. Svakodnevna potrošnja informacija, proizvodi ‘informatičko biće’. Suvremeni čovjek je ‘informatičko’ biće, jer bez informacija ne može živjeti. Kad se probudimo, upalimo radio da čujemo prve vijesti; dok pijemo jutarnju kavu, listamo dnevne novine, i čitamo nove naslove, u poštanskom sandučiću svako jutro nalazimo oglase i letke; dok prolazimo ulicom, informiraju nas plakati, posteri, reklame; preko mobitela stalno dobivamo poruke iz svijete i sporta; preko dana surfamo po Internetu; navečer gledamo Dnevnik, a prije spavanja idemo na chat… Za onoga tko je upućen, kažemo da je informiran. Ali, nemaju svi jednak pristup informacijama. Ljudi na visokom položaju imaju bolji pristup informacijama. Informacija je roba kao i svaka druga roba, a vrijedna informacija puno i košta. Ali, ne mogu svi kupiti informacije. Samo bogati mogu kupiti vrijedne informacije. Stoga je ‘monopol nad informacijama’ krucijalni problem ‘informatičkog društva’.

Prve dnevne novine rezultat su prve kapitalističke potrošnje informacija.**** Kaže se, da su dnevne novine najkvarnija roba, jer već sutradan nisu aktualne. Najgledanije televizijske emisije su informativne emisije. I kod nas i u svijetu, Dnevnik je jedna od najgledanijih televizijskih emisija. Kako bi poslovao burzovni mešetar, da ne prati informacije iz poslovnog svijeta? Što bi poljoprivrednik bez vremenske prognoze? Da nije vijesti iz sporta, propale bi kladionice. Najekstremniji primjer ‘potrošačkog društva’, vjerojatno su današnje tv-novele. Kako se kapitalizam zasniva na potrošnji, tako se proizvodnja ne smije zaustaviti. Stoga nije dovoljno 5 ili 10 epizoda neke serije, nego 100, 150 ili čak 2000 (Santa Barbara i dr.). Usput rečeno, ‘sapunice’ su proizvod masovne kulture, a masovna kulturaje produkt demokracije. Naime, buržoaska demokracija, bez obzira na svoj formalni karakter, pretpostavlja vladavinu naroda (demosa), a narod tendira osrednjosti, prosječnosti. Umjetnost i kultura pretpostavljaju pak talent, a on je karakteristika iznimnih, odnosno manjine. Akademizam preferira elitizam, a demokracija odbacuje elitizam. Demokratski poredak stvara masovnu kulturu, a masovnu kulturu karakterizira: dominacija kiča, estetika ružnog, šund literatura, jeftin humor, banalna situacija, klišeji, crno-bijela tehnika i tsl.*****

Nadalje, u kapitalizmu je ambalaža važnija od same kvalitete. Kapitalizam je doveo do savršenstva estetski izgled, odnosno dizajn proizvoda. Kada žena kupuje parfem, ne kupuje samo lijep miris, već i lijepu bočicu. Kada čovjek kupuje mobitel, ne kupuje samo njegove mogućnosti, već i njegov izgled. U super-marketima roba se slaže na police po dobro utvrđenim propisima, vrlo profesionalno, kako bi izazvala impulzivnost kod kupca. Estetizacija proizvoda, dovodi do ‘estetizacije javnosti’. Sto to znači? To znači da u medijima sve više dominira slika, estetski izgled, kulisa, na uštrb riječi, sadržaja i kulture diskursa. ‘Sve više nastaju oblici života, koji su konstruirani opažanjima i usmjereni na širenje sposobnosti irelevantnosti opažanja’.14 ‘Potrošačko društvo’ proizvodi informatiku, a informatika proizvodi ‘informatičko biće’. U ‘potrošačkom društvu’ njegovo ‘informatičko biće’ konstantno troši informacije. Početak ‘potrošačkog društva’ nalazimo na početku kapitalizma. Televizija je ponajviše dovela do onog što poznati filmski umjetnik Bela Balazs, naziva ‘revizuaiizacijom komunikacijske kulture’.15 Televizija je ‘prozor u svijet’, a taj je prozor vizualan. Nijeme filmove možemo razumjeti i bez glasa, a strane filmove možemo i sinkronizirati. Kao što znamo, i slika može biti vijest, tako da slika može i informirati. Kulturu čitanju imaju uglavnom visokoobrazovani (zato dnevne novine čita svega 6-7% ljudi), a niže obrazovani, pa i nepismeni, imaju kulturu gledanja televizije (da se podsjetimo, piktogrami su prvo pred-pismo!). I mada smo možda daleko od terorističkog napada u Londonu, dovoljno je pritisnuti odgovarajuću tipku na daljinskom upravljaču, i bit ćemo ‘na licu mjesta’, zajedno s reporterom BBC-a. Televizija ima veliku ulogu u propagandi, kako ekonomskoj, tako i političkoj. Sjetimo se samo nacističkog filma Trijumf moći, ali i današnjih spotova u predizbornoj kampanji. Slikovne poruke, poput gesta, simbola, rekvizita, okruženja, kulise, mogu sjajno komunicirati. Nakon prve vojne pobjede na Falklandima, 1983. godine, vodstvo Konzervativne stranke održalo je konferenciju za novinare, ispred pozornice, koja je nalikovala na veliki sivi ratni brod, a u drugoj predsjedničkoj kampanji Ronalda Reagana, 1984, prikazivanje film o Rone i Nancy, nabijen emocijama suosjećanja. Do velike estetizacije, dovela je i fotografija. Pravilo današnjeg novinarstva glasi: što više fotografije, a što manje teksta. Dokazano je da ljudi prvo uočavaju sliku, a tek onda naslov, i zato golišave duplerice najbolje prodaju novine. Kad se zbroje sve fotografije, veliki naslovi, izvučeni podnaslovi, antrefille, oglasi, reklame, prilozi, nije ni čudno što današnje dnevne novine prelaze i 100 stranica. Fotografija je značajna i u političkoj komunikaciji. Kult ličnosti posebno je izgradio kult fotografije. Svi karizmatični lideri, preko svojih fotografija, koje su postavljene na različitim mjestima, komuniciraju sa svojim podanicima. Još uvijek je slika Mao Ze Tunga postavljena na središtu Tienanmena, a donedavno su i slike Sadama Huseina visile na svakom koraku. Sa svojim fotografijama, On, Vođa, želi nam reći, kako je tu, s nama. Korijene kulta fotografije, treba tražiti u nekim religijama, koje su i danas najizrazitiji oblik ikonopoklonstva. Čovjek može biti više ili manje fotogeničan, ali digitalna fotografija, za razliku od klasične (posebno crno-bijele), može promijeniti realni izgled. Zato se i političari vole retuširati, kako bi vizualno privukli glasače. Osnovna razlika između slike i jezika, razlika je između ikonskih i simboličkih znakova. Dokle jezik svoje značenje dobiva isključivo dogovorom, dotle slika svoje značenje dobiva samo opažanjem.16 Posljedice mogu biti velike, jer slika kao tvrdnja dovodi do ‘esencijalističke zablude’ (pojam Kepplingera), i kao takva potiskuje diskurs iz medija. Kapital deviza glasi: ‘vrijeme je novac’. Kapitalist nastoji minimizirati vrijeme potrebno za proizvodnju određenog dobra, kako bi maksimalizirao svoju dobit. Tehničke inovacije, od parnog stroja do kompjutera, idu prema tom cilju. Naravno, ono što vrijedi za industrijsku, to vrijedi i za medijsku proizvodnju. Tehnika je otišla toliko daleko, da snimku iz Zimbabvea, koja je upravo snimljena, možemo satelitski vidjeti u cijelom svijetu. Odavno već nije nikakav problem uživo gledati prijenos nekog koncerta, ili sportske utakmice, ili političkog skupa: tehnika je minimalizirala medijsko vrijeme i ujedno maksimizirala ekonomsku dobit. Međutim, ova ekonomska logika dovodi u sukob medijsko vrijeme i političko vrijeme. Naime, po ekonomskoj logici, vijest treba odmah objaviti, kako ne bi izgubila na aktualnosti. Jer, ako izgubi na aktualnosti, a vijest, kao što smo rekli, brzo zastarjeva, izgubit će ‘prometnu vrijednost’ (dakle, materijalnu dobit). Nasuprot medijskom vremenu – političko vrijeme je trajnije, duže. Demokracija pretpostavlja proceduru, a procedura isključuje brzinu. Politika kao takva pretpostavlja diskurs! (U parlamentu se raspravlja o točkama dnevnog reda; zakon ide na prvo, pa drugo čitanje). Totalitarni sistem

voli brze postupke: ad hoc odluke, dekrete, ukaze, atentate i tsl., a demokratski poredak traži ‘javnu raspravu’: televizijska sučeljavanja, polemike, referendum i tsl. I baš zato, novinari, koji su vođeni medijskim vremenom i ekonomskom logikom, a ne političkim vremenom i etičkim načelom, često i prečesto objavljuju i neprovjerene informacije, netočne ili poluistinite, dekontekstualizirane ili izfabricirane vijesti.

Rekli smo već, da svijetom vladaju multinacionalne kompanije, kao ‘imperiji’ (Hardt i Negri) suvremene globalizacije, i da 90% medijskog tržišta kontrolira svega 10% medijskih konglomerata. U posljednje vrijeme, medijsko tržište zahvatila je tzv. merger manija (fuzijski zanos). Velike medijske kuće preuzimaju male, kako bi spriječile medijsku konkurenciju, ili stvaraju, gdje je to zakonski dozvoljeno, s postojećim konkurentima, kartele. Međutim, ‘kartele’ stvara i partitokracija. ‘Riječ je o tendenciji da relevantne političke stranke oligopoliziraju politički prostor prikazujući se kao jedini smisleni izbor biračima. Pri tome, takve kartel stranke međusobno dijele državne financijske i položajne resurse, zajednički ograničavaju nastanak novih političkih snaga i njihovo penetriranje unutar predstavničkih i državnih institucija, a sebi zakonski osiguravaju pristup javnim medijima i javno perpetuiranje pitanja i probleme koji ne mogu ugroziti njihovu reputaciju.’ (potc.F.E.)18

I da zaključimo ovaj dio: razvoj oruđa za rad uvjetovao je i pojavu masovnih medija. Bez otkrića telefona, radio veze, televizije, kompjutera, ne bi bilo ni masovne komunikacije, jednako kao što ne bi bilo ni novina, bez otkrića tiskarskog stroja.

No, sada je vrijeme da kažemo nešto o ekonomskom i političkom komunikacijskom odnosu. Da bismo utvrdili komunikacijski odnos, moramo prvo odrediti organizacijski model. Dakle, kakav je organizacijski model u ekonomskoj bazi i političkoj nadgradnji? Kapitalističko društvo je klasno društvo, a svako klasno društvo je hijerarhijski organizirano. Ako hijerarhija postoji u ekonomskoj bazi,

onda ona postoji i u političkoj nadgradnji. Prema tome, kapitalističko društvo je organizacija ‘piramidalnog tipa’. Piramida pretpostavlja široku bazu, koja se geometrijskom progresijom sužava prema vrhu. Drugim riječima, piramida pretpostavlja da odluke idu odozgo prema dolje. Organizaciju ‘piramidalnog tipa’možemo prikazati ovako:

Baza, koju smo označili sa a, matematički gledano, po zakonu hipotenuze, zauzima najveći dio piramide. Nadgradnja, koju smo označili sa (3, zauzima manji dio, ali, što je vrlo važno, zauzima vrh. Iz ovakvog organizacijskog modela, proizlazi odgovarajući komunikacijski odnos. Naime, a je pošiljatelj poruke, i njezina poruka uvijek ide prema gore, kao strelica a, dok je P primatelj poruke, i njezin feadback uvijek ide prema dolje, kao strelica b. Naravno, može biti i obrnuto, da je a primatelj, a (3 pošiljatelj poruke, ali nikada ne može biti i obrnuto, da strelica a ide dolje, a strelica b gore, naprosto zato, jer se radi o determinizmu piramide, u kojoj a uvijek zauzima dno, a B vrh.

U privredi, baza (α) su radnici, a nadgradnja (β) menadžment. U politici, baza (α) su građani, a nadgradnja (β) političari. Organizacijski model ‘piramidalnog tipa’ pretpostavlja neravnopravni komunikacijski odnos (komunikaciju označavamo s C), jer strelica a i b nisu simetrične, već asimetrične: a ide gore, a b dolje.

Formulom prikazanom, to izgleda ovako:

C = α > β

C = a —> b

C ≠C

Poznati sociolog Seymour Lipset, naveo je tri razloga, zbog kojeg ‘bete’u organizacijama ‘piramidalnogtipa’(mada on ne koristi tu terminologiju), imaju gotovo monopol moći.

Lipset prije svega misli na masovne političke stranke:

l. one kontroliraju izvore informacija koji se mogu koristiti za osiguranje odobravanja njihovog programa;

2. one kontroliraju formalna sredstva komuniciranja s članstvom,kao što sutisak,putovanja ili organizacija mitinga;

3. one su obučene u uspješnosti politike: vještije su od neprofesionalaca u pripremanju govora., pisanju članaka i organiziranju aktivnosti skupine19

Ali, kada malo bolje proučimo piramidu, uočit ćemo ‘piramidalni paradoks’. O čemu se radi? Naime, bilo bi logično, da baza (α), koja zauzima najveći dio piramide, upravlja i odlučuje, a ne nadgradnja (β), koja zauzima manji dio. Paradoks je u ovome:

α > β≠β —>α

Međutim, paradoks se ne može riješiti, dokle god postoji piramida, jer piramida implicira vrh i neravnopravnu komunikaciju, i zatoje klasno društvo paradoksalno društvo. Dakle, paradoks se može riješiti samo razbijanjem piramide i uspostavljanjem ‘pješčanog sata’, kao organizacijskog modela i ‘kružnice’ kao komunikacijskog odnosa.

Kada se razbije piramida, mora se uspostaviti horizontala, kao u našem slučaju E – P (ekonomija i politika). Komunikacija između E i P sada je ciklična (ali ne u idealističkom smislu, vječnog vraćanja na staro!). E šalje poruku P, kao a j, a P vraća poruka, kao a2 Organizacija nije piramida, pa je i komunikacija simetrična. Da je simetrična, vidimo i po tome, što feedback nije B, nego a9 (ali dakako, nije ni vječno vraćanje, jer bi bilo uvijek aj). Između E i P, kao središnja koordinativna točka, postoji K, koji stvara ‘pješčani sat’. Evo kako to izgleda, grafički prikazano:

Vrlo je važno reći da E ostaje primaran jer, kao što vidimo, gornji dio polukružnice je a1 (dakle, 1, a ne 2). Iz P dolazi feedback, ali opet kao a (a ne kao b), i stoga je komunikacija ravnopravna. Možemo to i ovako prikazati:

C = E—>P / P—>E

C=a1 a2

C = C

U ‘pješčanom satu’, odluke su koordinirane, a x je ravnopravan s y (politička dimenzija s tehničkom dimenzijom). Formula glasi:

C = alx/a2y

C = K

S kružnicom kao komunikacijskim odnosom dobiva se i mrežna struktura, jer i mrežna struktura pretpostavlja simetrični feedback i koordinativnu točku (čvorište).****** Priroda je oduvijek mrežno ustrojena (u smislu hranidbenog lanca), ali sadašnje društvo je piramidalno ustrojeno. Treba li društvo biti piramida, kad je i društvo dio prirode?

Možda postoji rješenje? Možda će piramidu razbiti, svjesno ili nesvjesno, informatički sistem. Naime, informatički sistem je mrežno ustrojen, stoga, neki teoretičari smatraju, da će upravo Internet odnosno Mreža, dovesti do zamjene one-to-many hijerarhijske komunikacijske strukture, s many-to-many horizontalnom komunikacijskom strukturom. Mreža može ostvariti ideal neposredne demokracije, jer teoretski omogućuje participaciju svim građanima. No, treba biti oprezan, jer svaka medalja, dijalektički gledano, ima dvije strane: dobru i lošu. Prema Umbertu Ecu. informatičko doba može izazvati novu klasnu podjelu društva (digital divide).20 Naime, po svemu sudeći, još dugo veliki broj ljudi, posebno starijih i niže obrazovanih, neće znati kompetentno koristi Mrežu, a uz to, i ekonomske zapreke, u smislu nabave tehničke opreme (hardvera i softvera), bitno će reducirati pristup Mreži. Tako, eto, i s Mrežom možemo opet doći do Piramide. Jer već su neka istraživanja pokazala, da se s Mrežom vrlo uspješno služe specijalne interesne grupe, kao dodatnim sredstvom ostvarivanja svojih interesa (virtual balcanization). Bilo kako bilo, opet se vraćamo na početnu našu tezu da ekonomija stoji iza svega, pa stoga prvo treba riješiti vlasničke i upravljačke odnose u ekonomskoj bazi, kako bi se potom riješili i komunikacijski problemi.

U svojoj poznatoj knjizi Politička ekonomija socijalizma (nominiranoj za Nobelovu nagradu iz ekonomskih znanosti), Branko Horvat kaže: ‘Mediji masovnog komuniciranja postali su izuzetno važna poluga političke moći u modernom vremenu. Oni koji imaju novac i/ili kontroliraju državu, mogu efikasno kontrolirati stvaranje javnog mnijenja. Ideje se proizvode, propagiraju i prodaju upravo kao roba. Informacija može biti pristrana i li naprosto lažna-ili se uopće ne može dobiti… Socijalističko društvo ne može dopustiti takvo stanje stvari.’21 Stoga je ‘pravo informiranja’ temelj ‘istinske demokracije’: ‘Građanin ima pravo primiti informaciju o svemu što pogađa njegove interese. To znači, pristup dokumentima u njegovoj radnoj organizaciji, i pristup materijalima svake administrativne agencije koja se bavi pitanjima koja ga zanimaju. Šire, to pravo također znači, da tisak, kao zastupnik društva, mora imati pristup svim informacijama koje skuplja država, osim u striktno posebnim slučajevima sigurnosti. Tisak i drugi masovni mediji nemaju samo pravo dobivanja informacija, nego i obvezu širenja informacija. Samoupravno društvo ne može funkcionirati, ako građani nisu potpuno i korektno informirani? (pot. F.E.)22

Možda jedino besklasno društvo može riješiti odnos između ekonomske i političke komunikacije kao simetrični feedback!


(Ovo je drugi dio još nedovršene Ercegove studije ‘Od komunikacije do ekskomunikacije’)

1. K. Marx. Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, 1956, str.5

2. Vidjeti: F. Engels, Govor na grobu Karla Marxa, u: Karl Marx, članci i sjećanja. Kultura, 1950, str.20 3. I. McLean, Uvod u javni izbor, Politička misao, 1997, str. 19.

4. R. Denton i E. Woodword, Political Communication in America, New York, Preager. 1990 str. 14

5. E. Murray, Personality, communications and interpersonal relations,The Soultern speech journol, br. 13, 1948, str.83

6. K. K.Reardon, Interpersonalna komunikacija, Alinea, Zagreb, 1998, str.l 10

7. Šest medijskih konglomerata: Disney, Viacom, Time Warner, Newcorp, General Electic, Bert-Kelmann, zajedno kontrolira oko 90% medijskog tržišta u SAD-u.

8. B. McNair, Uvod u političku komunikaciju, Politička misao, Zagreb, 2003, str.46

9. Ibid, str.60

10. T. Meyer, Mediokracija – medijska kolonijalizacija politike, Politička misao, Zagreb, 2003, str. 31-32

11. D. Hallin. Political Communication Reasearch: Approaches, Studies, Asressment, Norwood, Ablex, 1987, str. 18

12. E. Herman i N. Chomsky, Manufacturing Consent, New York, Pantheon, 1998

13. R.Miliband, The State in Capitalist Society,London, Quartet, 1973, str.200

14. W. Welsch, Asthetisches Denken, Stuttgart, 1991, str. 77

15. B. Balazs, Der Geist des Films, Frankfurt/M, 1972

16. U. Eco, Ein fuhrung in die Semiotik, Mtinchen, 1991, str. 195

17. R.Harchmeister, Wer behenrrscht die Medien?, Die Sogroften Medien konzerne der Welt, Miinchen, 1997.

18. G.Čular, Stranački kartel u Hrvatskoj, u: Le Monde diplomatique, ožujak 2005. br.3, str.9

19. S. Lipset, Revolution and Counterrevolution, New York, Basic Books. 1968, str.413-415.

20. U. Eco, Ibid, str. 78

21. B. Horvat. Politička ekonomija socijalizma, Globus. Zagreb. 1984, str.268 22 Ibid. str. 268

* Ukupni prihodi najvećih medijskih kompanija prelaze i budžete država. Na primjer, najveći britanski medijski koncern Ried Elsevier imao je 1995. godine promet od 7,22 milijardi DEM.

** Metoda je preuzeta iz robovlasničkog sistema, samo je danas uvelike sofisticirana. Kako je lumpenproletarijat predstavljao potencijalnu opasnost za robovlasnike, tako su ih ovi nastojali bar donekle udobrovoljiti, priređujući im besplatne zabave ‘ panem et circenses’ (kruha i igara).

*** Najbeskrupulozniji oblik borbe za informacije, odnosno senzacije, predstavljaju tzv. novinari paparazzi koji najviše zadiru u privatnost ljudi

**** Vlasnik Gilbertove kavane i lokala Marine Dairy, Samuel Topliff, kada je uvidio kolika je potražnje njegovih gostiju za novostima, odlučio je. 1811. godine, svakodnevno prikupljati informacije, pa čak i od stranih dopisnika. Promijenio je i naziv lokala u ‘Trgovačka čitaonica’ (ovaj naziv nije nimalo slučajan, jer, kao što vidimo, upućuje na trgovačko porijeklo proizvodnje i potrošnje dnevnih informacija).

***** Moderni umjetnički pravci, od impresionizma, preko apstrakcije i kubizma, do konceptualizma odlikuje više-manje banalnost i apsurd. Futurizam je pokušao prilagoditi poetski izraz narodnom govoru. Klasična muzika slušala se samo u kraljevskim dvoranama. Današnja pop muzika (koja dolazi od riječi -popularan, populus, narod, demos) rezultat je demokracije.

****** Valjalo bi usporediti ‘mrežu života’ biologa Capre i ‘umreženo društvo’ sociologa Castellsa.

Leave a Reply

Your email address will not be published.