Marin Bakić
‘Gradimo Evropenis, Evropenis gradi nas’
Bora Čorba
Hrvatska je na pragu Europe! To je rečenica koju već čitavu deceniju kliču ovdašnji političari, uzdižući tu naddržavnu tvorevinu na razinu (polu)božanstva te tako hraneći toliko puta razočarane hrvatske radnike još jednom ispraznom i, eufemistički rečeno, sumnjivom nadom. Postoje nesporazumi između Europe i haaškog Tribunala s jedne, te Hrvatske s druge strane, ali oni ne mogu (a i ne smiju) biti dugovječni i nepremostivi, neprestano nam tumače ovdašnji političari, illustrissimusi iznikli iz krvlju i znojem natopljenog biračkog tijela. Građani se samo moraju još malo strpiti, tvrde nam naše gornjogradske velmože, pa da i sveti, navijek katolički, junački i dičan narod hrvatski ubere hranjive i opijajuće plodove Starog Kontinenta. I dok će radnici svoj povratak u Eden, što bi trebala biti ujedinjena Europa, iščekivati po pučkim kuhinjama, po mrskim im poslovima, pod čizmom poslodavaca i vjerovnika, u neprestanom strahu pred ovrhama, u nemogućnosti osiguranja gole egzistencije i naprosto uživanju u životarenju, apologeti “kapitalističke pravednosti” tu će istu Uniju dočekati po najluksuznijim špajscimerima, vilama i automobilima uživajući u svojem statusu elite, demagoški vjerni pripadnicima donje klase, a u biti proklinjući i prezirući tu istu “inferiornu, lijenu i sakatu masu ljudskog ispljuvka” čiji će rad, koje li ironije, i dalje nastavljati iskorištavati. Iako glavnu odgovornost za (ne)uspjehe svoje politike moraju snositi sami političari, sve češće čujemo kako “svaki građanin mora u ovom prijelomnom trenutku slavne nam hrvatske historije ispuniti svoju domoljubnu dužnost i dati svoj obol ulasku u europsku obitelj” čime se prebacuje dio svoje odgovornosti na svakoga od nas pojedinačno. Ako je ideologija, između ostalog, krivo ili ekstremno shvaćanje kakve ideje, koliko ona ima sličnosti sa cjelokupnom kampanjom oko euroatlantskih integracija? Zašto su svaki euro- skepticizam i svaki alternativni pogled na društvo, odnosno njegovo uređenje, marginalizirani do mjere suludosti i obmane, iako će za euro-skepticizam svaki eurofil tvrditi daje posve legitiman? Zašto u Hrvatskoj nema niti jedne jače opcije koja će propagirati upravo stavove na tragu ne-uključenja Hrvatske u Europsku Uniju? Ako se kroz svu tu agresivnu kampanju nameće da je samorazumljivo kako europski put nema alternative, ako taj stav putem propagandne mašinerije biva dogmatski prihvaćen kod većine hrvatskih građana te ako se svako alternativno mišljenje prikazuje kao utopističko, odnosno nerealno i doslovno sumanuto, ne pokazuje li to glavne simptome ideologije? Zar nije logično da vladajuća klasa traži svoje tržište, traže nove prostore gdje mogu oploditi svoj kapital, te na takav način kroz nadgradnju kreira strukturu svijesti koja će služiti kao oružje u pokoravanju i ovdašnje radničke klase? Svaki će kritičar trenutnog ekonomsko-društvenog sistema odgovoriti potvrdno. Pozivanje na domoljublje i u razvijenim kapitalističkim zemljama nije ništa strano. Kapitalizam ima svoje cikluse razvoja i ekonomskih kriza što primorava i stranke socijalističkog ili socijaldemokratskog predznaka na, nazovimo to tako, turbo-liberalne reforme. Kada ekonomija neke zemlje zapadne u recesiju sve će tamošnje političke opcije, uključujući i one koje bi sudeći po nazivu i programu trebale štititi prvenstveno prava radnika, provodeći čisto liberalne reforme, pozivati te iste radnike na požrtvovnost i na nacionalnu svijest kako bi u biti privukli kapital u zemlju te time podigli stopu ekonomskog rasta za nekoliko procenata (koliko je već potrebno da bi zemlja izišla iz recesije). Najčešće opravdanje za takovu politiku “radničke” partije koje djeluju unutar liberalnog političkog sustava nalaze u već dozlaboga otrcanoj frazi kako će ulazak kapitala povećati broj radnih mjesta, povećati ekonomski rast, bruto nacionalni proizvod, a što će sa sobom povući i bolji životni standard. Da, ali do sljedeće recesije. Niti ekonomski rast, niti bruto nacionalni proizvod neće se i ne mogu se ostvariti bez rezanja socijalnih izdvajanja, bez smanjenja korporativnih poreza, pa na kraju krajeva i snižavanja minimalnih nadnica. Odnosno da budem još izravniji, gospodarski prosperitet nacionalne ekonomije ostvaruje se preko radničkih leđa. Primjere takve politike danas možemo naći u mnogim zemljama. Socijalisti, nedavni pobjednici portugalskih parlamentarnih izbora, na vlast su došli s obećanjem o većem gospodarskom rastu i smanjenju nezaposlenosti, odnosno smanjenju poduzetničkih poreza. U Njemačkoj, koja je već dobrano zagazila u recesiju, kancelar najavljuje smanjenje korporativnog poreza te manja socijalna izdvajanja, a Predsjednik poziva na već famoznu patriotsku dužnost svakog Nijemca. U Velikoj Britaniji, gdje su na vlasti laburisti, jeftinim se smicalicama pokušava prikriti isključivo liberalna politika britanskog premijera Tonyja Blaira. Jedna od takvih smicalica je i davanje besplatnih udžbenika djeci iz socijalno ugroženih obitelji. U isto vrijeme ta je ista vlada poslala na tisuće ljudi, također mahom iz socijalno ugroženih obitelji, da ratuju i ginu po iračkim pustinjama kako bi stvorili poligon za ulazak svojeg ljudožderskog kapitala u tu, kroz međunarodnopravno gledano ilegalni rat, okupiranu zemlju da bi tamo eksploatirali tamošnje stanovništvo te prirodne resurse koje ta zemlja posjeduje (nafta, voda). Ovaj je rat, usput rečeno, jasan dokaz kako kapitalizam gazi svoje zakone, odnosno kako su ti zakoni samo paravan koji treba osigurati buržoaziji nesmetano izrabljivanje svega što se izrabiti dade te kako bi stvorili privid pravednog društva. Jasno gaženje tih zakona poslije čega prekršitelji ne snose nikakve konzekvence te iste zakone poništavaju i čine ih besmislenima. Očito je da je glavni zakon ovog društva zakon jačega. Time irački rat ne da prestaje biti ilegalan, upravo suprotno, on dobiva na legitimnosti, a jadni i smiješni ostaju oni koji se i dalje zaklinju u međunarodno pravo i druge internacionalne propise jer je to pokazatelj njihove potpune nemoći i bijede. Napokon, i koalicijska vlast, predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske, koja je pobijedila na parlamentarnim izborima 2000. godine, provodila je liberalne reforme, jer država ne da je bila u recesiji već je bila i u stagnaciji, nelikvidnosti i insolventnosti. Te liberalne reforme u još većoj mjeri je nastavila provoditi i pobjednica parlamentarnih izbora u studenom 2003. godine, Hrvatska demokratska zajednica, koja se također deklarativno zalaže za radnička prava. U Srbiji imamo slični slučaj, a isto se može očekivati i u Ukrajini, i u Kirgistanu. Svi su ti primjeri, a i mnogi drugi koje ovdje nisam nabrojio, jasan dokaz onoga što je svakome iole svjesnom čovjeku jasno, a to je činjenica kako je socijalna država u praksi nemoguća. Građansko društvo i država se međusobno uvjetuju, jedno je neodvojivo od drugog. Najčešći primjer socijalne države, neki bi rekli “kapitalizma s ljudskim licem”, ljudi vide u skandinavskim zemljama. Međutim kada govorimo o tim državama moramo imati na umu da one baštine dugu tradiciju socijalnih izdvajanja, ali i da su one također dio kapitalističkog ekonomskog sistema te su samim time podložne svim neizvjesnostima takove ekonomije, odnosno njenim ciklusima. Tim je zemljama recesija također neizbježna sudbina. Uostalom ne bi postojala jedna pacificirana i, uvjetno rečeno, socijalna Švedska da nema ratobornih i po radnike nemilosrdnih Sjedinjenih Američkih Država, odnosno obrnuto. Ne bi postojala bogata Finska da nema siromašne Angole. To su dva pola iste kugle. Ali ono što je posebno zanimljivo jest neizmjerno licemjerje. Ne licemjerje samo osoba ili grupa ljudi već sistema općenito. Naime, ciljam na ono što je svojedobno istaknuo i Carl Schmitt, nacistički ideolog, ali i veliki politički teoretičar. Jedna od glavnih kontradiktornosti liberalne demokracije, koja je uvjetovana liberalnom ekonomijom i klasnim društvom, ima dvojaki odnos spram poimanja lijevog i desnog. Dok to političko ustrojstvo u društvenom kontekstu, dotičući se prava pojedinaca, napada svakovrsnu isključivost i negativnu diskriminaciju spram manjina te kao svetinju brani individualnu slobodu, u isto vrijeme promiče ekonomski sistem koji nema niti malo obzira prema pravima radnika, ili tek toliko da kastrira njihov nagon za boljim, dakle koji nije nimalo lijevi već u potpunosti desni, desni u tom smislu da se zalaže za slobodno tržište, odnosno slobodni protok kapitala, dok društvo i dalje ostaje utopljeno u ekonomiji. Jer ako tržište gazi radnika, a radnik je pojedinac, onda prava pojedinca unutar kapitalizma čine ne samo zagovaratelje ovoga sistema licemjerima već, i to je ono najvažnije, razotkriva liberalnu brigu za pojedinca kao kontradiktornu, lažljivu i besmislenu. Pojedinac kao središte svijeta postaje samo fama, tj. iskrivljena slika stvarnosti, a to je ideologija. Ona je najjače oružje vladajuće klase, a njezina je zadaća da odvrati radnike od svojih interesa, da ih u potpunosti otuđi od bilo kakove istinske sreće, bilo kakove klasne solidarnosti, bilo kakovog kritičkog društvenog promišljanja. U centar cijeloga svijeta se stavlja pojedinac, partikularni i sebični individuum koji i čini cjelokupnu srž liberalne teorije. Ako bi svaki individualac stvarao za sebe, gradio svoje životne zamkove, stvarao sve više produkata kako bi zaradio Što veću nadnicu, u isto bi vrijeme povećavao i bruto nacionalni dohodak, odnosno poticao gospodarski rast države, mača u ruci Mamona. Međutim opet dolazimo do istog proturječja: kako pojedinac može slobodno stvarati i u isto vrijeme služiti interesima kapitala, tj. ići protiv svojeg istinskog interesa kao čovjeka ispunjenja!? Kako čovjek može baštiniti fetiš novca i ostati sretan? Kako bi vladajuća klasa prikrila tu kontradiktornost ona plasira ideologiju u obliku religije, spektakla i zabave, domoljublja, lažne slobode, asketskim obrazovanjem koje je uvjetovano društvenom podjelom rada…
Usredotočimo se sada na Hrvatsku koja tek prihvaća liberalne standarde neumorno pokušavajući dostignuti karakteristike kasno-kapitalističkog društva razvijene Europe i svijeta. Naša zemlja još uvijek mora izglancati svoj liberalni, europski profil. Dopustite da napravim svojevrsnu kinematografsku digresiju. Nedavno je jedan nacionalistički film pomaknuo Hrvatsku korak bliže još nedosanjanom snu – Europskoj Uniji Veličanstvenoj (EUV). Zaista čudno, pomislit će neki. Euro-birokrati poduzimali su sve moguće mjere kako bi iskorijenili nacionalizam iz Kroacije – kako sada jedan nacionalistički film može otvoriti vrata Hrvatskoj u tu europsku asocijaciju (odnosno vrata Hrvatske europskom kapitalu)?! Hajdemo prvo razjasniti o kojem se slikopisu uopće radi. Riječ je, naravno, o „Dugoj mračnoj noći“ Antuna Vrdoljaka, apsolutnom pobjedniku pulskog filmskog festivala 2004. Antun Vrdoljak je uistinu filmaš zavidnog umjetničkog opusa, no premamnogima ovaj njegov zadnji uradak najveći je promašaj njegove artističke karijere. Iako ovaj tekst nije smišljen kao filmska kritika, moram napomenuti da sam i sam bio duboko razočaran cjelokupnim proizvodom (pogotovo s obzirom na ,,Glembaje“) . Film je uistinu visoko klišeiziran, rađen očito bez ikakvog umjetničkog poleta te pun svakojakih banalnih pogrešaka (u cijelom filmu nije prikazano niti jedan zločin od strane ustaša, ali je zato potpuno besmisleno bilo prikazivanje spaljivanja živih ljudi na nekom polju od strane Wehrmachta upravo zbog toga što službena njemačka vojska to nije prakticirala; prije bi tako nešto bilo u nadležnosti Gestapoa, npr.). To što je visoko ideologiziran ne bi trebalo biti presudno u procjenjivanju vrijednosti nekog umjetničkog djela (Leni Reinfesthal). Opet, ne može se zažmiriti nad činjenicom da je isti polučio golemi komercijalni uspjeh, odnosno da je objeručke prihvaćen od velikog broja gledatelja te od dijela kritike. No što čini ovaj film ideološkim? Uz promicanje tradicionalnih vrijednosti poput obitelji, mužičkog života, domovine (zavičaja), ovaj uradak promiče još jednu pojavu – pomirbu – pomirbu hrvatske nacije. E sad, Drugi svjetski rat nigdje nije bio toliko kompliciran kao na Balkanu, da sada ne prepričavam priču. Hrvatski narod od tog vremena vuče užasne komplekse koje se najbolje očituju u stvaranju dva oprečna tabora – uvjetno rečeno – onaj desni nacionalistički (ustaški) te onaj lijevi (partizanski). Sukobi između te dvije strane traju do današnjih dana, što je prosto za ne vjerovati. Za vrijeme Jugoslavije ovaj prvi tabor naravno nije bio skoro nikako izražen, ali dolaskom Franje Tuđmana na vlast 1990. počinje i revitalizacija ustaštva skrivena iza svenacionalne ideje pomirbe pedeset godina rascijepljenog naroda. Naravno da je to za sobom povuklo i historijski revizionizam, odnosno relativiziranje smisla, srži i posljedica ustaškog pokreta i njegova pustošenja za vrijeme endehazije. To je posljedica čisto pragmatičnih razmišljanja ondašnjeg državnog vrha kojemu je trebala prvenstveno materijalna podrška za stvaranje države od, uglavnom ustaške, emigracije te nadaleko poznatih Tuđmanovih nacionalističkih stavova. Takav stav tuđmanizma koji se protezao kroz cijele devedesete i koji je Hrvatsku pretvorio u polu-fašističku banana državicu ne samo da nije pomirio Hrvate već se taj jaz još više povećavao. I što sad? Tuđmana nema, ali ostaju podjele. EUV ne želi pod svoje okrilje primiti članicu koja se nije obračunala sa svojom bližom i daljnjom prošlošću – time bi išla protiv svojih civilizacijskih načela iza kojih skriva ralje gramzivosti i socioekonomske nepravde. Što neće tuđmanistički (ideološki) milom, ide ekonomskom nužnošću silom. Nisu bile dovoljne samo ideološke reforme post-devedesetih vlada već i snažan zaokret u mentalitetu svakog građanina. Tu je na scenu došao Vrdoljak. Njegov je film na tragu ideološke pomirbe na način koji je zastupao Tuđman – prikazao je obje strane u lošem svijetlu, izjednačio je krivnju što je sasvim dovoljno za zabijanje posljednjeg čavla u lijes hrvatskog fašizma. Za potrebe priznanja „komunizmu” njegovih zasluga pobrinut će se liberalni intelektualci i političari kako bi ga time ujedno i eutanizirali te stavili prepariranog u vitrine povijesti, kako je to dobro objasnio Pero Jerkić u prethodnom broju ovog lista. Vrdoljakov pokušaj epskog filma odradio je svoju funkciju, svjesno ili nesvjesno. Hrvate je Tuđman još dublje podijelio, Milošević ih je na kratko vrijeme ujedinio, ali kapital je taj proces zgotovio – „Duga mračna noć“ je nuspojava toga.
Trzavice šezdesetogodišnje podjele će se i dalje pojavljivati, ali s vremenom će se sve manje osjećati. Hrvatski radnici su napokon oslobođeni arteficijalne ideološke dihotomije koja se proteže još iz 1941., napokon se mogu posvetiti borbi za svoje prave, realne interese. Nakon potrošenog vremena na ideološka prepucavanja i slične gluposti, hrvatsko se radništvo može sve više posvetiti onim socijalnim temama. S obzirom na bolnu prekonoćnu tranziciju, u zemlji postoji pogodno tlo za razvijanje alternativnih društvenih, ekonomskih i vrijednosnih potencijala. Ideologija kapitalizma je iznimno snažna, snažnija od one fašizma, nacizma i staljinizma upravo zato jer je neopipljiva, perfidna, genijalno lukava. Trud svih humanista u borbi protiv kanibalizma ne smije biti uzaludan. Naš rad treba biti usmjeren na aktivno i neumorno kritiziranje postojećeg stanja sa ciljem da naše riječi dopru do ušiju onih o kojima sve ovisi – najamnih radnika. Snage za promjenu društvene realnosti moraju djelovati oprezno i promišljeno, na temelju općeg konsenzusa. Sve napredne opcije koje se postavljaju kao alternativa ovomu sistemu (naravno da po naprednim ne podrazumijevam one koje predstavljaju recidive dvadesetostoljetnih totalitarizama) morale bi stvoriti zajednički poligon za suradnju. Postoji potreba za poligonom svih naprednih pokreta, grupa ili pojedinaca. Taj poligon mora uvijek biti otvoren za nove stvoritelje boljeg svijeta, za entuzijaste, za čovjekoljupce, pa i za zablude okačenu omladinu čista srca i snažne volje. Borba argumentima mora za nas biti konstanta, dogmatizam i zadrtost moraju za nas biti Belzebub i Lucifer. Pred osviještenima je da osvijeste. Utopia mora da je najljepši otok na svijetu. Iskrcat ćemo se jednog dana na te spasonosne obale, ali do tada moramo naučiti na pogreškama onih prije nas. Neka (pred)revolucionarna borba bude poletna kao Listzove klavirske etide, neka bude opora kao Picassova Guernica, krležijanski bolno istinita. Krv i ponos potlačenog čovječanstva neka mu bude vlastito gorivo.
Tekst započeh stihom srpskog glazbenika izrazito nacionalističke orijentacije, međutim smatram da je upravo taj, pomalo vulgarni vers sažetak svega onoga što smatram da je euro-skepticizam: kratko i efektivno. Kako bi naglasio potrebu zajedničkog djelovanja na protu- kapitalističkom planu, zaključio bih citatom Johna Lennona: A dream you dream alone is only a dream. A dream you dream together is reality.