— minimalni program —
“…ask not what your country can do for you—ask what you can do for your country.” J.F.K.
Nakana ovog napisa utvrditi je suštinu razgraničavanja politički vitalnih i dekadentnih snaga, te se založiti za minimalni program oko kojeg bi se prve mogle homogenizirati. Takav si zadatak postavljamo iz uvjerenja kako, dok ovo pišemo, šarolike snage političke dekadencije nadiru na bedeme slobodnog svijeta. Kako se tom nasrtaju valja oduprijeti.
U tom se smislu već na prvom koraku suočavamo sa očitim problemima. Pitanjima kao što su: koja su obilježja tog slobodnog svijeta i treba li uopće stati u njegovu obranu? Ukoliko je odgovor potvrdan: brani li se slobodni svijet obranom ili pak kritičkim propitivanjem i izmjenom? I, s druge strane, nije li samo korištenje termina poput slobodnog svijeta i njegovih neprijatelja prvorazredna ideološka formulacija? Zar se problemu, kakav god bio, ne bi trebalo pristupati na drugačiji način?
U potpunosti svjesni legitimnosti i značaja takvih pitanja kao polazište biramo njihov zaborav. To iz specijalnog razloga i uvjerenja kako bi hvatanje u koštac s njima nužno zamaglilo perspektivu, te omogućilo prikrivanje najvećih političkih ugroza. Zauzeti kritički stav najlakša je, i ujedno najbeskorisnija, akcija ukoliko je ne prate pitanja o smislu, praktičnim ishodima i vlastitim granicama. Beskompromisna kritika svega postojećeg, kao što znamo, istovremeno je abolicija svakog aspekta tog postojećeg ponaosob. Prvi je to korak prema pasivnoj ravnodušnosti. Općenito bi se moglo reći kako je plodno tlo svake, pa stoga i političke, dekadencije mutna voda nerefleksivnog relativizma. Taj vrijedan uvid poznat nam je još od Platona.
Kritičkom pristupu koji sa prijezirom odbija svaku obranu vladajućih ideja i institucija kao ideološku i represivnu potrebno je suprotstaviti uvjerenje o autodestruktivnoj prirodi takve kritike. Vitalna i prodorna kritika polazi od suprotnih pretpostavki: o umnosti, smislenosti vladajućeg stanja kako bi mogla razabrati probleme koji karakteriziraju njegovu specifičnu funkcionalnost. U našem konkretnom slučaju, onom razabiranja politički dekadentnih ugroza, posebno se opasnim čini krenuti od propitivanja vladajućih liberal-demokratskih vrijednosti i poredaka, slobodnog svijeta. Takvim se pristupom naše pitanje ne može postaviti pošto se odgovor u biti pretpostavlja. Vitalnim će se tako pokazati ono što propituje vladajući poredak, a dekadentnim ono što ga brani. Naša pretpostavka, čiju je važnost nemoguće prenaglasiti, uzima kako su sve kombinacije moguće. Kako vitalni i dekadentni mogu biti branitelji i napadači statusa quo. Kao entuzijastični kritičari postojećeg stanja, što se kite vjerom u bolju budućnost, nerijetko predstavljaju dekadentne vukove u janjećoj koži.
Izjavu o potrebi obrane slobodnog svijeta, što će reći liberal-demokratskog poretka, potrebno je stoga dodatno pojasniti. Razlog za nastanak ovog napisa dužnost je otpora prema snagama političke dekadencije. Ukoliko iste nadiru na bedeme buržoaskog poretka utoliko se, htjeli ne htjeli, moramo postaviti u njegovu obranu. Konkretni razlozi za takav stav pokazati će se sami od sebe kroz razjašnjavanje političke podjele o kojoj govorimo u nastavku teksta.
Prvi preduvjet razumijevanja antagonističkog odnosa vitalno-dekadentno u politici postavljanje je pitanja na sasvim apstraktnoj razini. Ima li političkog aktera koji svoju perspektivu, svoje vrijednosti i ciljeve neće odrediti vitalnima, a one protivničke proglasiti za dekadentne? Pitanje o zbiljskoj političkoj vitalnosti potrebno je postaviti neovisno o specifičnim političkim sadržajima. U protivnom ono nema nikakvog smisla. To ne znači, kako bi se moglo pomisliti, da kao neki nadpolitički spoznajni autoriteti imamo utvrditi suštinu te, pretpostavljeno važne, političke razlike, kako bi po povratku u špilju imali pouzdano mjerilo za razabiranje žita od kukolja. Upravo suprotno. Vjerujemo kako nije moguće iskoračiti van političkog. Političke suprotnosti, što će reći prije svega nepomirljivi politički sadržaji, temeljna su istina naše društvene egzistencije. Uz ostalo, izraz naše slobode. Dinamičan proces trvenja i smjene vladajućih vrijednosti na političkom tronu po svojoj je prirodi otvoren i takvim ga trebamo uzimati.
Smisao razlučivanja vitalnih i dekadentnih snaga stoga se ne sastoji davanju višeg pravorijeka o legitimnosti ovih ili onih političkih sadržaja. Odgovor na to pitanje rezerviran je za živu političku praksu i konkretnu analizu. Smisao naše nakane sastoji su u ukazivanju na specifičnu dimenziju političke podjele koja poprečno presjeca sadržajno-političke razlike, ma kakve one bile. Politička opreka vitalno-dekadentno ne javlja se naprosto među interesno i vrijednosno zakrvljenim političkim konkurentima već se javlja i unutar svakog od njih. Radi se o čisto formalnim obilježjima političkog pristupa pojedinog aktera. O logici po kojoj politički akter pristupa društvenim problemima, vlastitim ciljevima i samome sebi. U tom smislu moglo bi se reći kako dimenzija o kojoj govorimo ne predstavlja izraz posebnih političkih vrijednosti pošto u svojoj biti predstavlja način na koji se politički sadržaji, ma kakvi bili, osmišljavaju. Kićenim riječima mogli bismo naglasiti kako se radi o duhu što stoji iza sadržaja svakog političkog čina.
Priličan problem s kojim smo u tom smislu suočeni hvatanje je duha u bocu. Jasno poimanje i izlaganje istog. Složenost takvog zadatka možda i nadmašuje mogućnosti ovog skromnog napisa. Jasne su teškoće egzaktnog razlučivanja onog vitalnog i dekadentnog u praksi konkretnih političkih aktera. Uspjeh našeg poduhvata time ipak ne mora biti dovedem u pitanje pošto samo postavljanje takvog zadatka u prvi plan sadrži neupitnu vrijednost.
Od kud krenuti sa izlaganjem? Pođimo od poretka političke slobode, sa mnoštvom različitih partija, od kojih svaka zastupa svoje specifične sadržaje i vrijednosti. Liberali, socijalisti, konzervativci, islamisti. Svaka od tih partija na različit se način odnosi prema društvenom stanju i samom političkom poretku u čijem okrilju djeluje. Pitanje o potrebi očuvanja ili promjene pojedinih elemenata najšire shvaćene povijesne zbilje, uključivo i političke institucije, prvorazredno je političko pitanje. Odgovor na njega determiniran je specifičnim perspektivama i sadržajnim naglascima svake od partija. Pitanje koje se po tom nadaje glasi: što određuje osobine i sadržaj tih specifičnih perspektiva?
Valjanom bi se mogla uzeti teza kako su političke perspektive, linije i sadržajni naglasci pojedinih partija određeni susretom vlastite tradicije/ideja i promjenjive povijesne zbilje. S tom se tvrdnjom potrebno složiti uz uvjet stavljanja posebnog naglaska na susret. Iz uvijek novog susreta političke tradicije i povijesne zbilje proizlazi ne samo konkretan politički program već i način na koji vidimo tradiciju. Ono što ona za nas je. Političke ideje i programi nikada nisu određeni sami sobom, već je to što uistinu jesu određeno živim osmišljavanjem aktualnog zbivanja i vizijom ključnih društvenih problema. Stoga bi se moglo reći kako nekakva politička svjesnost određuje na koji će način biti osmišljene i obrazovane vizije svake od partija. Takav zaključak ne treba uzeti kao izraz političkog idealizma. Specifičan utjecaj zbiljskih, dinamičnih povijesnih problema i fenomena na obrazovanje takve svjesnosti sasvim su neupitni. Sva važnost političke svijesti tu i je stoga što ista predstavlja izraz zbiljskih povijesnih tendencija, a ne slobodnolebdeće fantaziranje. Zbiljske povijesne tendencije za nas se, tako, pojavljuju prvenstveno u osmišljenom i definiranom obliku kao izraz neke političke svijesti.
Političku svijest, o kojoj govorimo, smislenom se čini razlučiti na dva aspekta, koje bismo mogli nazvati sadržajnim i voljnim. Voljni aspekt političke svijesti tu bi bio unutarnje motivacijsko načelo koje je pokreće. Formalni princip, logika po kojoj se politički akter obrazuje, usvaja i osmišljava političke sadržaje. Sadržaj političke volje, kao što smo vidjeli, osuđen je na konstantno redefiniranje. Unutarnje načelo koje pokreće političkog aktera pogrešno bi bilo čitati kao izraz nekog političkog sadržaja. Iz razloga što sadržaj, ma kakav bio, ne može prethoditi načelu po kojem se sam obrazuje. Obilježja tog voljnog aspekta ne možemo čitati iz ničega drugoga doli iz političkog sadržaja konkretnih aktera, no to prvenstveno pokušavajući prodrijeti do logike po kojoj je taj sadržaj osmišljen. I također: pokušavajući prodrijeti do izvornih obilježja i smisla, mogućih tipova prethodno definiranog političkog voljnog aspekta. Upravo se u tom smislu mogućim, ali i posebno važnim, čini razlučiti dvije vrste temeljnog političkog pristupa. Ono što smo imenovali političkim vitalizmom i dekadentnošću.
Smisao suprotstavljanja vitalnosti i dekadencije na općoj, egzistencijalnoj razini možemo si predočiti gotovo intuitivno. Ključna riječ u tom smislu bez daljnjega je inercija. Svako biće po svojoj je prirodi izloženo toj sili što vuče ka pasivnosti i ništavilu. Ljudsko biće stavljeno je pred jedinstvenu dilemu prepuštanja ili suprotstavljanja istoj. Volja koja hoće prepuštanje kormila inerciji, hoće svoju propast, teži samoponištavanju i stoga se može smatrati dekadentnom. Volja koja hoće inerciju lomiti i nadvladavati, hoće investirati energiju i djelovati, sijati kako bi žela vlastite plodove, može se smatrati vitalnom. Vitalna volja, ona koja govori DA, hoće stvarati. Pri tome, prije svega, stvarati biće koje stvara i iskoračuje van granica sopstvenih zadanosti. U tom smislu vitalna volja volja je samopožrtvovnosti, discipline i samokritike, nasuprot opuštenog i lijenog prepuštanja zatečenim nagnućima. Dekadentna volja stoga je i volja slobode kao neodgovornosti i prepuštanja struji. Uzdržimo se ovdje od konačnog suda o vitalnoj i dekadentnoj volji sa stanovišta dobra za čovjeka uopće. Krupno je to pitanje o čijem je odgovoru, u najmanju ruku, dopušteno imati dvojbe.
Opreku dekadencije i vitalnosti u političkom smislu s jedne strane možemo razumjeti kao posebni slučaj ocrtane egzistencijalne dileme, dok je s druge strane sasvim specifična. Političko se, po svojoj prirodi, tiče kolektiviteta u kojima se ljudi pojavljuju kao akteri. Politička se dekadentnost stoga može promatrati na dvije razine. Onoj (a) formirane kolektivne volje, i onoj (b) odnosa volje politički involviranog pojedinca prema kolektivnoj volji i njenom artikuliranju. Razumijevanje druge razine (b) od veće je važnosti pošto se kroz nju očituje specifičan karakter političke dekadentnosti, te van svake dvojbe dokazuje njena štetnost. Opreka se na prvoj razini (a) može promatrati kao preslika sa opće egzistencijalne razine. Kolektivna politička volja usmjerena na sijanje ili na trganje klasja; disciplinirana, energična i usmjerena ka stvaranju ili lijena, malaksala i usmjerena ka povinovanju pretpostavljenim nagnućima. Problem se jasno sastoji u činjenici da kolektivna volja postoji tek kao izvedenica; izraz, koncentracija, ali i otuđenje volja pojedinačnih aktera. Govoriti o ovakvim ili onakvim obilježjima kolektivne volje bez ikakve je dvojbe od sekundarne važnosti u odnosu na pitanje o načelima po kojima se političke volje aktera artikuliraju, sabiru i pojavljuju kao materijalna sila.
Svijest nekog pojedinca može biti antipolitička, radikalno nesklona i najmanjem predavanju svoje sudbine u ruke kolektiva. Njegova egzistencija, ukoliko kojim slučajem ne živi zakriljen lišćem u gudurama Amazonije, nužno je društvena i politička. Neizbježno pitanje koje se, stoga, postavlja pred njega, kao i svakog drugog, pitanje je određivanja odnosa sa zajednicom. Tu bismo, karikirano govoreći, u jednu krajnost mogli postaviti nekakav libertarijanizam, a u drugu nekakav komunizam sjevernokorejskog tipa. S jedne strane minimalno, s druge maksimalno davanje i očekivanje od političke zajednice. Opreke vitalno-dekadentno, kao što smo utvrdili, ni najmanje se ne tiču takve sadržajno političke suprotnosti. Ona se, sa stanovišta odnosa društvene jedinke i političkog kolektiva, očituje u srazmjeru osobnog doprinosa i povrata koji se traži od zajednice. Što će reći: nadasve se tiče prihvaćanja načela kako uz svaki zahtjev prema političkoj zajednici mora ići i adekvatan doprinos. Zajednicu, doprinos i povrat tu je potrebno odrediti na najširi mogući način. Zajednicu: kao politički više ili manje strukturiranu ukupnost društvenih odnosa i praksi o kojima ovisi naša egzistencija. Doprinos: od plaćanja poreza preko glasanja do davanja života. Povrat: od elementarne sigurnosti preko obezbjeđenja tražene materijalne egzistencije do zaštite/ostvarenja željenog načina života. Kombinacije u kojima se odnosi i vrste doprinosa i povrata nužnih za funkcionalnost političkih zajednica mogu pojaviti nemoguće je unaprijed odrediti. Jednako kao što je nemoguće proizvoljno, neovisno o konkretnoj povijesnoj dinamici, utvrditi koji je zbiljski opseg naše političke zajednice. Moguće je, pak, neovisno o prethodnim pitanjima, razlučiti aktere koji polaze od važnosti doprinosa i one prvenstveno zaokupljene povratom.
Slavna Kennedyeva parola od velike nam je pomoći za razumijevanje navedene opreke. Vitalan politički pristup polazi od pitanja što se može napraviti za više, kolektivno dobro. Za zajednicu o čijoj sudbini ovise naši interesi. Dekadentan polazi od pitanja na koji se način može okoristiti. Prvi predstavlja instinkt aktivizma, stvaranja i izgradnje. Drugi predstavlja instinkt inertnosti, parazitizma i podrivanja temelja društvenog života. Akter koji polazi od prvog pitanja svjestan je kako političko učešće predstavlja neki oblik osobnog odricanja, ali vjeruje kako takav angažman ima smisla, pošto predstavlja investiciju koja se višestruko vraća. Ne samo u vidu uvećanja bogatstva, sigurnosti ili osobne slobode, već i nadasve kroz aktivno proizvođenje vlastitog povijesnog bića. Proizvođenju koje nam kao već stvorene i u priličnoj mjeri ostvarene ciljeve u nasljeđe ostavlja i to bogatstvo, sigurnost i ličnu slobodu. Do određene mjere ostvarene svrhe koje ne samo da po sebi ne sadrže jamstvo poopćavanja već će bez političkog održavanja i investiranja nesumnjivo korodirati i propasti.
Onaj tko se pita o tome što može učiniti za svoju političku zajednicu, ne pita se naprosto o svome davanju već i o tome što je to što treba da daje. Pita se o sadržaju političkog angažmana koji je koristan i legitiman. U tom smislu on dobro zajednice uzima ispred dobra pojedinca, u različitim varijantama u pravilu kao uvjet dobra pojedinca, ali on to što je politički dobro ne može uzeti samorazumljivim i unaprijed definiranim. S obzirom da se prvo pita što može dati, on svoj lični interes ne poistovjećuje sa političkim. Upravo zbog toga on ono politički dobro nikada ne može vidjeti kao svo dobro. Jer on daje od svog dobra i komocije za višu svrhu, koju drži korisnom i nužnom. Kako i za što korisnom, u kojoj mjeri nužnom neupitno i trajno ostaje pitanje. Na takva pitanja različite političke opcije dati će različite odgovore, no utoliko ukoliko se svaka od njih vodi vitalističkim načelima odgovori do kojih će doći, ma kakvi bili, mogu nam pružiti minimum optimizma s kojim je moguće raditi.
Jasno je kako politička vitalnost ne predstavlja dobro po sebi. Ona se treba promatrati kao nužan resurs, preduvjet političkog dobra. Političku vitalnost mogli bismo sa stanovišta pojedinca odrediti kao slobodno investiranje osobnih potencijala u opće dobro. Sa stanovišta općenite političke volje istu je potrebno promatrati kao akumulaciju i koncentriranje energije kolektiva. Na koji će se način i u koju svrhu osloboditi dotična energija sadržajno je političko pitanje. Povijest je, kao što znamo, prepuna vitalnih političkih snaga koje su za sobom ostavile pustoš i destrukciju. Opreka između politički vitalnog i dekadentnog nije opreka između dobra i zla, svjetla i tame. Minimalni program političkog vitalizma stoga je, svakako, potrebno zasnovati na spoznaji kako je politička vitalnost tek nulta točka adekvatnog i funkcionalnog političkog programa. Točka čija neposredna važnost i težina ovise prvenstveno o prisutnosti i moći politički dekadentnih izazivača.
Političku dekadentnost jednako bi pogrešno bilo promatrati kao zlo po sebi. Nju se u samom korijenu može promatrati i kao naivan, lijen zdravorazumski politički instinkt. Po prirodi svojstven našem biću. Duh dekadentnosti svakodnevno nam se prikazuje u narodnim vapajima što proklinju politiku. Traže da ista pusti obične ljude da žive. Ona, u svojim najpitomijim varijantama, ne želi ništa radikalno. Samo običan život. Održavanje navike. Ljude ispred politike. Zbog toga se atraktivnost aktivnih i artikuliranih dekadentnih politika povećava sa povećanjem realnih društvenih potreba za promjenom i žrtvovanjem. Posebno ukoliko se iste postavljaju pred obijesno društvo, odgojeno u duhu povlađivanja ličnim prohtjevima i nagnućima. Društvo zlatnih doba, koje ne zna za čemerne doline suza. Pristup takvog društva prema politici neodgovorna je potražnja. Arogantan zahtjev za zaštitom interesa, statusa i privilegija kao nekakvog bogom danog (ili povijesno nepovratno stečenog) prava.
Postavljanje pitanja što zajednica može učiniti za mene na prvo mjesto u svojoj je biti koruptivno i politički destruktivno. Tu se ne radi o antipolitičkoj logici slobodarskog povlačenja iz društvenih stvari ili anarhističkoj viziji zajednice kao neposrednog zbora slobodnih pojedinaca. Logika onih koji dobro i/li slobodu traže van društva i politike od zajednice traže samo da nestane, ili barem bude daleko. Anarhistička vizija legitimnom priznaje jedino zajednicu formalno nesputanih jedinki, pa stoga od nje traži jedino ono što je ista voljna, u svojoj nesputanosti, dati. Dekadentna politička logika, pak, polazi od konkretnih očekivanja. Njeno je vrhovno načelo osobini interes određen kroz zahtjeve prema političkoj zajednici. Taj i takav osobni interes određen je dogmatski i nerefleksivno. On se pojavljuje kao izraz potrebe, nagnuća i hira koji se slučajno nadaju nekoj ličnosti. Demoraliziramo li politiku poći ćemo od pretpostavke o načelnoj legitimnosti svake potrebe i hira. Ma kako sumanuti bili. To međutim nipošto ne znači i ignoriranje nužnog političkog pitanja o mogućnosti i održivosti istih. Postaviti takvo pitanje samo je po sebi postavljanje pitanja što se može i treba učiniti za zajednicu na prvo mjesto. Pošto očekivati nešto od zajednice znači i očekivati nešto od sebe kao člana zajednice. Postaviti pitanje o nužnim preduvjetima i mogućnostima svojih traženja jedno je te isto sa postavljanjem pitanja što čovjek treba tražiti od sebe u vidu učešća u izgradnji općeg dobra. Politička logika zasnovana na ignoriranju te razine logika je političke dekadencije. Logika je to političke frustracije inertnog, duhom zakržljalog, u vlastita nagnuća i predrasude začahurenog bića.
Oportunistička i parazitska logika koja si uslijed lijenosti vlastitog duha ne želi osvijestiti kako radi na korist vlastite štete. Logika koja svako sutra žrtvuje za danas čak i kad si utuvljuje kako se bori za bolje sutra. U tom je smislu od presudne važnosti razumjeti kako lijena i inertna priroda političke dekadentnosti nipošto ne znači kako se ista ne može aktivirati. Radi se posebno opasnom slučaju vitalizirane političke dekadentnosti. Motiviranju, pokretanju, odricanju i političkom žrtvovanju u svrhu pobjede nad vitalističkim zahtjevima, u ime neposrednih interesa i nagnuća. Probuđena i potpaljena svjetina, mnogoglava narodna neman, u tom smislu od pamtivijeka predstavlja najveću ugrozu. Lavinu politički neartikuliranih strasti i interesa koja ruši sve pred sobom. Radi se o tipičnom uobličenju aktivne, vitalizirane političke dekadentnosti. Svjetina za sebe nešto hoće, a da se ne pita što je to zapravo. Ili kakvi su uvjeti pod kojima to može dobiti. S druge je strane potrebno osvijestiti i opasnost, ne manje opasne, vitalizirane dekadentnosti odozgo. Društvene elite ništa manje nisu sklone obrani svojih ustaljenih nagnuća, predrasuda i neposrednih interesa. Ništa manje nisu sklone agresivno i samopožrtvovno krenuti u akciju. Posebno u trenucima gubitka moći, kada povijesni razvoj zahtjeva bitne promjene što diraju u njihov status i privilegije. Moguće i najveće političko zlo u povijesti, njemački nacional-socijalizam, u tom bi se smislu mogao promatrati kao ekstremni oblik široke koalicije vitaliziranih politički dekadentnih snaga.
Politička dekadentnost rađa se i uglavnom životari kao bezopasan politički instinkt od javnog angažmana otuđenog, pasivnog čovjeka. Svojim rastom, aktiviranjem i artikulacijom ona doprinosi produbljenju društvenih problema i onemogućuje njihovo rješavanje. Da bi se na kocu, na vrhuncu društvene krize mogla uobličiti u aždaju najgoreg, behemotskog tipa. Radi se o logici rasturanja zajednice i puta u ropstvo pod čizmom tiranije. Svako poistovjećenje vlastitog hira sa općim interesom radi na korist svoje štete pošto, uz ostalo, potkopava čak i realne mogućnosti eventualnog ostvarenja istog. S druge strane političku borbu pretvara u destruktivno trvenje, uzajamno izjedanje zakrvljenih gubica mnogoglave narodne nemani. Dekadentne strasti svjetine, izmorene same sobom, lako se pak, linijom manjeg otpora, sjedine u jednu strast (ma kakva ona bila). Čime se ostvaruje temeljni preduvjet dolaska gvozdene pesnice.
Gotovo je sigurno kako takvu gvozdenu pesnicu pred očima imaju predstavnici liberal-demokratske elite kada govore o opasnim ugrozama populizma, autoritarizma, iliberalne i neposredne demokracije, ekonomskog nacionalizma i suverenizma. Političare poput Macrona, Merkel i Plenkovića bez daljnjega je potrebno promatrati kao posebno važne branitelje političkog vitalizma. Političke drugove i saveznike. Potrebno je, međutim, osvijestiti i iznimnu fragilnost njihove moći. Potreba za mobilizacijom i skupljanjem pod barjak političkog vitalizma se uostalom i javlja zbog postepenog osipanja moći liberalnih elita pod udarom dekadentnih izazivača. Naš se zadatak stoga ne može sastojati jedino u diskreditiranju neprijatelja, već i u postavljanju pitanja o greškama/problemima sa ove strane barikade.
Pri tome bi se posebno opasno uhvatiti predvidivog i, u suštini sasvim ispraznog, prigovora o otuđivanju elita od naroda kao uzroku rasta populizma. Takva nam teza, ukoliko je mudro osmišljena, može i biti od nekakve koristi. Njen smisao u okvirima javnog diskursa, gdje se u posljednje vrijeme dobrano ugnijezdila, sve je samo ne mudar. Prihvaćanje takve teze, kakva je, predstavlja kapitulaciju. Hoće se reći: iako se sa sadržajem populističkih zahtjeva možda i ne moramo u potpunosti složiti, za sam nastanak takvog fenomena odgovorne su elite. Ili nerijetko, još i gore: populizam je, neovisno o svom sadržaju, koristan politički fenomen koji arogantne elite tjera na spuštanje na zemlju. Takvo tumačenje i odnos prema bauku populizma predstavlja, kao što rekosmo, bezuvjetnu kapitulaciju pred realnom opasnošću političke dekadencije.
Što spuštanje elita na zemlju znači? Povinovanje pred voljom i strastima naroda. Pitanje je dakle kakva je kvaliteta te volje i tih strasti? Što ta volja i te strasti predstavljaju? To da će se elite, prije ili kasnije, prilagoditi duhu vremena sasvim je jasno. Pitanje je kakav je to duh vremena i na koji ga je način moguće okrenuti ako nas vodi u pogrešnom smjeru. Šaroliki prijatelji dekadencije slijepi su na tu razinu problema. Oni vide jedino rascjep između elita i naroda. Oni, u svojoj velikoj mudrosti, ističu kako se masama ne može oktroirati politički sadržaj koji im je tuđ. Oni si ne postavljaju pitanje o kvaliteti i održivosti masama svojstvenog sadržaja. A kamoli da bi došli do pitanja o prirodi političke volje po kojoj im ovaj ili onaj sadržaj postaje svojstven. Problem, kao što smo razjasnili, nije isključivo, pa čak ni primarno, u sadržaju. Protivno bedastim, i tako često u svrhu plitke diskreditacije ponavljanim, tezama populističke opcije nisu besadržajne. Njihov politički sadržaj u pravilu je jasniji i transparentnije izložen od onog političkog mainstreama. Taj je sadržaj uglavnom, slobodno govoreći, štetan i nerealan. No on kao takav manji je problem. Veći je problem dekadentna politička volja koja stoji iza njega.
Dekadentna volja o kojoj govorimo mnogo je veća opasnost pošto ju se ne može oboriti prigovorima o nerealnosti, neodgovornosti i neodrživosti neke politike. Njeno temeljno obilježje i je nemogućnost postavljanja pitanja na takav način. Dubina problema očituje se u izglednoj činjenici kako dekadentna politička volja može usvojiti bilo kakav sadržaj. Njoj je do jučer moglo biti dobro sa slobodnom trgovinom (dok je jeftino kupovala u Walmartu) , da bi se danas pobunila za protekcionizam (kada je nesretna nesigurnošću zaposlenja). Odgovornost liberalnih elita u tom je smislu potrebno tražiti u činjenici da, po logici političkoj realizma, olako prihvaćaju postojanje dekadentne političke logike dok ista podržava njih. Time ta elita, ukoliko je sama vitalistička, radi na štetu sebe i cjeline društva. Sasvim bi pogrešno bilo relativizirati stvari, pa ustvrditi, kao što je također popularna teza, kako je sam politički mainstream nositelj populizma. Političar poput Plenkovića ili Macrona može se koristiti povlađivanjem politički dekadentnima. No oni to rade kako bi ih obmanuli. Takvo obmanjivanje izraz je političkog realizma i može biti kratkoročno učinkovito. Nužno se radi o skupo plaćenom, dugoročno štetnom i neodrživom učinku. Političari poput Pernara ili Trumpa ne moraju povlađivati političkim dekadentima; oni sami, po svojoj prirodi to jesu. Povećanje moći takvih aktera izraz je jačanja snaga političke dekadencije. Pristup homogeniziranju vitalnih političkih snaga u srazu s dekadentnim izazivačima u pravilu polazi od vrijednosti u čiju obranu trebamo stati. Radi se o pogrešnom pristupu osuđenom na propast. Značenje svake od vrijednosti je, kako znamo, poput harmonike. Skuplja se i širi ovisno o potrebama. Izvođenje načela djelovanja iz svake od vrijednosti je ničim vezan praktično politički čin. Postaviti vrijednost slobode i demokracije kao branu protiv nadiranja dekadentnih političkih sila bacanje je vode na njihov mlin. Te snage i u teoriji, a posebno sa stanovišta prakse u danim okolnostima, mogu polagati i veća prava na njih. I, s druge strane: zašto bi bilo koja od vrijednosti uopće bile? Zašto bi netko svoj interes povinuo pred vanjskim autoritetom? Navedene probleme teško je, ako ne i nemoguće, nadvladati bez jasnog definiranja i razlučivanja političke vitalnosti i dekadentnosti u čistom smislu. Minimalni program otpora opasnim političkim ugrozama našega vremena potrebno je graditi na toj osnovi.