– jedan od paradoksa sasvim običnog referenduma –
Zamislimo scenu: dva informativna pulta, jedan do drugoga. Obraćaju se istim građanima, o istom predmetu, sa sasvim različitih pozicija. Tuku se oko istine? Ako je istina jedna moraju se tući. A ona im, jedna i neprijeporna, oboma, jasno, može i izmaći. Naći se negdje na pola puta, u sredini; ili pak ostati skrivena u nekom ekscentričnom zakutku, daleko od sirenske pjesme obaju perspektiva. Gdje god bila istina je uvijek zvijezda vodilja i ishodište ispravnog izbora. U političkom smislu ona se često smatra čvrstim osloncem legitimne, demokratske odluke. Jer ne prisiljava volja većine manjinu na pokoravanje, već je prisiljava pretpostavka da će veći broj, u prosjeku jednako mudrih, članova zajednice lakše pogađati istinu od manjine. Bit demokratske logike slična je onoj poslovici po kojoj su čovjek i tovar mudriji od samog čovjeka. Doduše malo prilagođenoj – jer demokracija nas sve pojedinačno uzima kao obične tovare, a ne mudrace ili božje izabranike (to je, uostalom, njena najveća kvaliteta) – u vjeri da su dva tovara uvijek mudrija od jednog.
Problem ne nastaje kad dva tovara krenu da očito, i učestalo, promašuju istinu. Pogrešna prosudba većine u teoriji je moguća i dopuštena – dok god je na duge staze u manjini. Kao što i, mnogo važnije, odluka dvojice tovara realno proizvodi svoju legitimnost, istinitost činom prihvaćanja i nametanja, te ju lako proširuje i na prošlost u kojoj ista nije bila tako izvjesna. Time i u demokraciji, na neki način, vrijedi ona Orwellova: „Tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost!“ Samo na spontan, nedirigiran način. Bez totalne moći Partije koja planski nameće takvu kontrolu. U tom smislu stvar se okreće i istina se otkriva kao proizvod, a ne uvjet legitimne političke odluke. Čime, bez ikakve suštinske izmjene, istina i odluka ostaju u uskoj vezi, jedne i jedinstvene. A politička odluka općenito, ili odluka na jednom običnom referendumu (konkretno), uzima se kao izraz volje koja se očituje o neprijepornoj istini nekog pitanja od opće važnosti. Sve dileme svode se na jednostavno ili-ili, da ili ne, a istina, ako je jedna, sigurno se krije na jednoj od strana alternative. Potrebno se samo dobro informirati, biti mudar i donijeti ispravnu odluku.
Problem u cijeloj priči javlja se kad pretpostavimo da istina nije jedna. Da je mnogostruka i paradoksalna, te da politička odluka uvijek predstavlja oblik reduciranja kompleksnog na jednostavno. Što će reći: politička odluka nužno predstavlja ogrješenje o istinu, a ne njeno pogađanje ili po sebi legitimno proizvođenje. Predstavlja isključenje i redukciju kompleksnog društvenog fenomena i nametanje jedne vizije nasuprot – u teoriji – jednako legitimnim alternativama. Politička odluka time gubi svoju zvijezdu vodilju i sigurnost. Svaka odluka nije nužno ispravna, već suprotno: nužno je i pogrešna (u nekom smislu). Bez obzira na to je li izraz volje svih ili većine, izabranih ili imenovanih, mudraca ili tovara, dobro ili površno informiranih, zavedenih ili samosvjesnih. Praktična legitimnost političkih odluka time se nužno mora tražiti drugdje (a ne u istinitosti i ispravnoj prosudbi). Ona se mora tražiti u vidljivosti, dohvatljivoj privlačnosti politički novog sadržaja, kao jedne od mogućnosti koje se odlukom otvaraju (a da nisu jedna od onih njome isključenih). Privlačnost tog novog zajednici koja donosi odluku (svojom aktivnošću ili apatičnošću) proizvodi se kako vizijom, tako i realnom utemeljenošću i ostvarivošću vizije koja se obrazuje iz ideje u društvenu, materijalnu silu. U tom smislu neka odluka za ili protiv, neki formalan i trenutan izbor, pada u drugi plan. Presudna tada postaje realna mogućnost provođenja određenog političkog sadržaja, prijedloga i vizije koja se sada može naći u većini, sada u manjini, no postojano koristivši prilike što joj se ukazuju dugoročno će se nužno nametnuti kao vladajuća. S druge strane: vizija koja svoju privlačnost temelji na tlapnjama, dobrim željama i zavodljivosti, u čijoj se utrobi umjesto sadržaja krije propuh, bez obzira na dobivene bitke i formalne uspjehe dugoročno je osuđena na konačan neuspjeh. Njena se stvar prije ili kasnije mora ispuhati poput balona. Katkad naglo probušenog; katkad onog koji neprimjetno ispušta zrak kroz sasvim nevidljive zazore.
Ovako općim, političkim i teorijskim, uvodom malo smo toga rekli o svoj sili konkretnih problemima i političkih paradoksa predstojećeg dubrovačkog referenduma. Najznačajniji od njih tiču se odnosa politike i ekonomije; neposredne građanske aktivnosti i političkih institucija; javnog i privatnog interesa; te na koncu i prirode samog svjetskog poretka (da iskoristim taj nesretan, nedovoljno precizan termin) i njegovog odnosa sa nacionalnim i lokalnim zajednicama. Kroz različite odgovore na takva pitanja provlači se i interpretira ono more golih informacija, takozvanih činjenica. Okrećući ih, kao i sama pitanja, na beskonačno mnogo različitih načina dolazi se do određenja konkretnog stava i pristupa predmetu. Pojedini stav i pristup se potom kroz zauzimanje strana, glasanje, brutalno reduciraju na ono prosto da ili ne. Takvi krajnje reducirani glasovi članova političkog tijela prevode se u statistiku iz čijeg, čisto egzaktnog, čitanja proizlazi ono što neki zovu i voljom naroda.
Ovdje se nećemo upuštati u tešku analizu paradoksa i limitiranosti referenduma kao političke forme, njegovog mjesta u realno-egzistirajućem političkom poretku i eventualnih neostvarenih mogućnosti koje u sebi sadrži. Nećemo se baviti većinom bitnih, konkretnih problema i paradoksa vezanih za planiranu investiciju na Srđu (tehničkim, ekonomskim i širim političkim pitanjima). U nastavku će biti riječi o jednom, možda i marginalnom, ali svakako ne i nebitnom, aspektu problema. Stavu i političkoj logici konzervativnog, više ili manje ksenofobnog, kulturno-identitetski isključivog lokalizma procvalog na rentijersko-parazitskoj ekonomskoj bazi, ponesenog iluzijama plitke, malograđanske ideologije. Idealno zamišljene predstavnike ove frakcije prigodno se čini nazvati ognjištarima. Njihov će glas na referendumu, naravno, biti protiv. A ako su udarne trupe i jezgro inicijative „Srđ je naš“ možda i sasvim drugačijeg, suprotnog, profila, to i dalje ne znači kako većina glasova neće, barem djelomično, biti ognjištarskog karaktera. To je problem. I taj problem, ukoliko to i je, ono je o čemu ćemo u nastavku prozboriti riječ ili dvije.
Raznolika određenja „nas“: časopis Srđ i gdje je tko bio ’91
Vratimo se sada na početak, na one štandove koji se tuku oko istine o Srđu. I zamislimo ženu u svojim srednjim tridesetim kako prilazi jednom od njih. Iz bujice turista svih boja i oblika izdvojila se s ciljem utaženja znatiželje. Ovaj put se nije radilo o tipičnom zanimanju za riblji restoran, ili put do obližnje žičare (u privatnom vlasništvu). Gospođa se, naime, zanima za časopis Srđ. Što je sa časopisom, jel možda, kojim slučajem, još uvijek izlazi? Jel štand, slučajno, u nekoj vezi s tim časopisom? Informatorima, posvećenim svojoj dnevnoj rutini, ime tog časopisa svakako zvoni na golf i gradnju, no nikako na kulturu i višu politiku. A časopis Srđ dubrovački je časopis posvećen kulturi i politici na nešto drugačiji način. Njega je teško dovesti u vezu sa aktualnim pitanjima o opravdanosti investicija, odnosa javnog i privatnog interesa u planovima izgradnje na platou povrh grada. Što, jasno, ne iznenađuje. Jer Srđ je časopis koji ne izlazi već više od sto godina. Začuđuje zbunjenost gospođe koja se, pogubivši se u stoljećima, našla u neugodnoj situaciji, gotovo izmamivši podsmijeh. Jer Srđ je bio dubrovački, srpski, kulturni magazin. Časopis kakav bi, sve da je poživio osamdesetak godina duže, teško mogao preživjeti nedavni rat kojeg se i gospođa, s obzirom na svoje godine, ipak morala sjećati.
No na stranu sa gospođom. Srpski je Srđ, časopis Srđ kao jedan od simbola srpstva Dubrovnika sa početka prethodnog veka, svakako interesantan za našu stvar. Stvar određivanja dubrovačkog identiteta. Jer tek par dana prije istom je pultu pristupio muškarac, nešto manje znatiželjan i više nadahnut, godišta sličnog onom gošće-turistkinje koja je tako tečno i materinje govorila naškim jezikom. Gospodin je možda i bio jedan od onih tridesetak branitelja sa Srđa. Ili možda zamišlja da je. Možda je, nešto vjerojatnije, pak bio jedan od dičnih Dubrovčana koje je policija lovila po pustim ulicama, kako bi pod državnom prisilom onoj tridesetorici jadnika na brdo nosili mlijeko i konzerve. Tko zna, možda je bio i jedan od onih koji su se skriveni u sanducima i obučeni u časne sestre pokušali izvršiti proboj iz okruženja – jer i takvih je, kako se čini, bilo. Gdje god da je bio spomenuti gospodin riječima je ukazao kako mu je neobično bitno gdje su te ’91 bili i drugi. Pa: gdje su bili i ti Židovi što danas žele da zauzmu Srđ. Jer, čini se, valjda, da se tom ’91 u ovom gradu još uvijek da kupiti posebno pravo, povlašten status u raspravi. Naročito u razgovorima poput onog o Židovima, rođenim mešetarima, koji su, valjda, prvi do Srba kandidati za izgon iz Grada. Jer, logika je gospodina (čini se), u bizarnom poistovjećenju srpskog osvajanja našega Srđa onda, i židovskog osvajanja krvlju obranjenog Srđa danas.
To što Dubrovnik krasi jedna od najstarijih sinagoga u Europi gospodinu očito nije od velike važnosti. Što Židovi, čije se ime ovih dana tako često pogrdno spominje, predstavljaju jednu od najstarijih gradskih zajednica; što je Dubrovnik i židovski grad – to gospodinu, svakako, teško može biti jasno. Ako je Srđ naš jedno od prvih, sasvim razumljivih pitanja moralo bi biti: tko smo to mi? Što nas kao građane određuje i kako se građaninom postaje? Time je moguće otvoriti staru diskusiju o odnosu polisa i kozmopolisa; ili relativno novu oko političkog identiteta i multikulturalizma. Ovdje nećemo ići toliko daleko. Tek ćemo uzeti u obzir realnu, pozitivnu i povijesnu mnogostrukost dubrovačkog identiteta. Što će reći: ukratko dekonstruirati sumanutu priču o zaposjedanju Srđa od strane povampirenih stranaca. Njih. Jer mi sami smo, svaki za sebe, oni. Temeljni je problem, temeljno pitanje: koliko je moguće pričama o židovskom Dubrovniku; ili o srpskom i dubrovačkom časopisu koji je početkom prošlog stoljeća ponosno nosio ime brda nad Gradom urazumiti gospodina iz naše priče? Je li uopće potrebno odgovarati na pitanje sa tako očitim odgovorom?
Raznolika određenja „nas“: davnašnja povijest grada pod Srđom
Bogata mnogostrukost dubrovačkog identiteta potencijalno je čvrsta osnova otvorenosti tog grada prema svijetu. Ono što je Grad proizvelo u svoj svojoj, danas tako utrživoj, veličini, prije svega su mostovi koje je gradio i koji su ga pri tom samog premrežavali. Stara Republika propala je kad je stala, kad se zatvorila u sebe i zbila oko svog ognjišta. Vlastela je kćeri zatvorila u manastire kako se ne bi sparile sa stranim i novim, sa onim nižim, prostim i skorojevićkim. Nedostojnim. Konzervativnost, zatvorenost, ograničeni lokalizam i elitistički, kulturni ekskluzivizam ubili su staru Republiku. O tom njenom samoubojstvu ponešto zna i svaki dubrovački pučkoškolac (jer Vojnović im je eto, nekim čudom, i nakon rata ostao obvezna lektira). Stari je Dubrovnik pregažen kao učmao, pasivan i beznačajan zaostatak davnašnjih vremena.
A kako je suprotan bio princip koji je izgradio i uzdigao Dubrovnik? Od svoje prapovijesti grad nastao u fuziji starosjedilaca i došljaka, starih rimskih građana i barbarskih Slavena u nadiranju. Logika golog interesa i trgovine Dubrovnik je činila tolerantnim prema rasi, vjeri i porijeklu. Svoju vitalnost i inventivnost Republika je crpila iz vanjskog svijeta, a ne zatvorena u sebe. Ta što bi od Dubrovnika bilo bez stranaca sa zapada koji ga izgradiše, bez kulturnih utjecaja koji su taj grad od balkanskog i provincijalnog učinili svjetskim? Ili bez bogatstva Istoka na čijem je pribavljanju gradio svoju ekonomsku moć? I posebno: što bi od Dubrovnika bilo bez tisuća jednostavnih, balkanskih seljaka koji su stoljećima činili njegovo meso, proizvodili njegovu energiju? Bez Župjana, Konavjana i Primoraca; onih iz Popova polja, šire Hercegovine i još većih daljina. Jer kretanje i promjena, otvorenost i inkluzivnost, preklapanje grada i svijeta činila je osovinu veličine i moći Grada i Republike. Dubrovnik zatvoren u sebe, svoju aristokratsku, ili još gore malograđansku, kulturu; u svoj isprazni lokalni ponos, posebnost i partikularizam; u parazitsko-rentijerski ekonomski duh – to je Dubrovnik dekadencije i propasti. To je grad prije vrijedan žaljenja negoli prijezira. Ironija cijele priče, jasno, leži u činjenici da bi takav zatvoreni, ognjištarski, dubrovački Dubrovnik u povijesti mogao postojati tek kao jedna od tipičnih balkanskih varošica. Kako veličina do koje se taj grad povijesno uzdigao proizlazi iz sasvim drugačijih, dijametralno suprotnih principa.
A ti principi, kao što smo već i spomenuli, svakako nisu nadahnuti, idealistički, aristokratski principi općeg dobra, kulture i slobode. Visokih vrijednosti tolerancije i uvažavanja, da ne kažem i neke srednjovjekovne verzije multikulturalizma. Sasvim suprotno: to su (bili) principi golog materijalnog interesa, trgovine. Opće dobro srednjovjekovnih gradova-republika, politički i javni interes zajednice koji je ideološki tako entuzijastično bivao i biva istican, živio je u interesantnoj simbiozi sa najneobuzdanijim buđenjem privatnog, trgovačkog i novčarskog interesa. Štoviše: srednjovjekovne republike, pa tako i Dubrovnik, rodno su mjesto kapitalističke logike. Što će reći: vezanja općeg interesa zajednice za uspješno ostvarenje privatnih ekonomskih, financijskih, probitaka. Dubrovnik tako nije naprosto izgrađen na kulturnoj otvorenosti i dinamičnoj povezanosti sa svijetom neovisnoj o ekonomskoj logici. On je izgrađen i na amoralnim oblicima gole logike privatnog interesa. Njegova zajednica, svakako, bila je razmjerno zaštićena od razvoja i dubinskog razmahivanja tržišne dinamike. No njezini najdičniji članovi nerijetko su bili ne samo privatnom probitku okrenuti trgovci, već i špekulanti i mešetari. I opet: Republiku društveno i ekonomski nije uništio višak i dominacija tržišnih sila, već unutarnje granice njihovom razvoju koje je u svojem okoštalom ustrojstvu stara Republika čuvala. Duh vremena koji dolazi na konju (kako je Napoleona prigodno nazvao jedan filozof) s razlogom ju je otpuhao na stratište povijesti.
Raznolika određenja „nas“: Dubrovčani, stranci i truli lokalizam
Sumiravši izrečeno smislenim se čini zaključiti kako Dubrovnik u svojoj mnogoznačnoj, kompleksnoj i paradoksalnoj povijesti (a svaka je povijest takva) nedvojbeno sadrži posebno izražene naglaske otvorenosti prema svijetu, prihvaćanja identitetskih razlika i njihova preklapanja, te golog ekonomskog interesa kao motora napretka i sredstva uspostave dobrog života. Time bi se nekome moglo učiniti kako je dubrovačka tradicija plodno tlo za razvoj suvremenog, liberalnog, da ne kažem i kapitalističkog kozmopolitizma. Posebno uzevši u obzir globaliziranu turističku industriju. Jer to je ekonomski kontekst u čijem krilu Dubrovnik već desetljećima pronalazi svoje mjesto. Takav zaključak, o dubrovačkom kozmopolitizmu, može biti smislen u teoriji, ali će teško zavesti ikog iole upućenog u otužnu realnost ovog grada. Malograđanska uskogrudnost i lokalistička uobraženost postale su općeprihvaćene karakteristike koje se pripisuju Dubrovčanima. Takva uopćena karakterizacija u zbilji se nerijetko pokazuje opravdanom. S opaskom da se zbilja nerijetko pokaže i gora od toga. Tako osim pristojne, prijetvorne i nikad otvoreno ekstremne malograđanske samobitnosti (sa svojim isforsiranim prenaglašavanjem posebnosti vlastitog identiteta shvaćenog sasvim konzervativno i statično) u Dubrovniku često caruju i vulgarni oblici ksenofobije. Otvorena netrpeljivost, pa čak i rasizam.
Takvo što čini se paradoksalno s obzirom da kao svojevrsni turistički Disneyland grad živi od stranca i sa strancem. No tu se ne radi o ruralnoj ksenofobiji neke Ciste Provo kojoj je stranac neprijatelj jer mu je stran. Nije ni ksenofobija tipične urbane ugroženosti imigrantima koji privučeni ekonomskim razlozima dolaze da služe, a onda se usuđuju prljati krvnu i kulturnu sliku (barem ne u potpunosti; jer ukoliko su stranci kakvi bosanski građevinari i ovaj je aspekt prisutan). Tipično dubrovački tip ksenofobije neprijateljski je nastrojen prema strancima koji u Dubrovnik dolaze ne zato jer moraju, već zato što žele – bilo iz osobnih, bilo iz poslovnih razloga. Ne zato da bi ih Dubrovnik naprosto iskoristio, već zato što i oni nalaze neke koristi u njemu. To su oni od kojih Dubrovnik kao turističko-uslužno-rentijerski parazit živi. I to su oni koje taj isti Dubrovnik istovremeno mrzi. Ti bogati stranci jeftino plaćaju bez obzira na novce koje daju. Jer vrijednost je neprocjenjiva. Oni su možda bogati i moćni, Židovi i Englezi, Japanci i Nijemci. Možda su u stanju i kupiti to sasvim neprocjenjivo, koje smo im ipak skloni entuzijastično prodavati. No sasvim je jasna njihova inferiornost u onom bitnom. Deficitarni su u osobinama kao što je duhovitost, spretna dovitljivost i balkanska snalažljivost, bogatstvo neformalnosti odnosa i umijeće ugodnog mediteranskog življenja… i štošta drugo. A nadasve posebna i sveta kulturna superiornost Dubrovnika. Urođena Dubrovčanima bez obzira na njihov konkretni, individualni, kulturni profil i interes. Jer Dubrovnik je biser Jadrana. Grad van konkurencije na cijelom Mediteranu.
Nevaspitanom Englezu on je možda tek jedan od kamenih gradića, usporediv i razmjenjiv sa stotinama drugih. Kako privatno tako i poslovno. Dubrovnik je strancu i njegovom kapitalu jednak gradovima u Tunisu ili Turskoj. Jedan od potencijalnih prostora privatnog ili poslovnog ulaganja. No nama je Grad neprocjenjiv – barem za vrijeme podizanja cijene u pogađanju. Prosječnom parazitskom Dubrovčaninu njegov grad najveći je resurs. On živi od njegove prodaje strancu, i u najvećem je strahu od trenutka kada će presušiti taj ograničeni resurs na kojem se bogati. Jer kada ga, nekim čudom, i ne bi rado diskontno prodavao; kada bi ga planski tek davao u najam, vremenom bi neprirodna visina same rente ekonomski privukla stranca. Da se i on osladi. A povlašteni monopol rente dugoročno je nemoguće silom održati. Osim toga, kako bi se u narodu reklo, para vrti gdje burgija neće. Zbog toga je prirodno da Dubrovčanin, ukoliko je ekonomski parazit, prezire svoga kupca. Da ga se boji. Da se razlučuje od njega i uživa u prenaglašavanju svoje posebnosti. Svojih ekskluzivnih prava na Grad. Ti Židovi i Englezi, Japanci i Nijemci – predmet su mržnje dubrovačkog, rentijerskog puka. Puka čija ekonomska egzistencija i privatni interes nerijetko sasvim ovise o njima. Puka čija se frustracija i mržnja, sasvim očito, povećava povećanjem dotične ovisnosti i trošenjem oskudnog resursa, Grada, na raspolaganju. Ni po čemu specifične, sasvim tipične – velike zablude, kompleksi i samoobmane maloga grada.
Stoga je u Dubrovniku prisutan specifičan oblik ksenofobne, konzervativne reakcije na društvene, ekonomske i kulturne promjene s kojima se suočava u protekla dva desetljeća. Ta reakcija lako se, iako ne nužno, spaja sa ustašoidnom pričom iz ratnog razdoblja. Srbi, Židovi, masoni i strani mafijaši sa svih strana nadiru, kuju zavjere i perfidno žele zauzeti ono što je naše. A Srđ je, recimo to tako, naš. To je, uprošćeno govoreći, logika ognjištarske desnice u Dubrovniku. Suludo bi bilo govoriti o jasno artikuliranoj političkoj poziciji, no varijacije na temu „Dubrovčani i stranci“, „mi i oni“ u ovoj desničarskoj i konzervativnoj varijanti poznati su svakome iole upoznatim sa situacijom u Dubrovniku. Kao što se ovih dana ne mogu previdjeti u borbi oko Srđa. Jer gospodin-branitelj, izgubljen u vremenu (tamo negdje u ’91), na žalost nije iznimka. Višeglasno se sa svih strana javlja otvoreni ili prikriveni antisemitizam. I podzemne se sinagoge spominju kao jedan od ciljeva gradnje. Govori se o tome da Dubrovčanin ne radi kao vrtlar (jer to je za Albance). A opet, s druge strane, ti židovski prevaranti svakako se neće ustručavati da u naš grad dovuku svakojake „crnce“ na rad, pa nam ni zalijevati travu neće dati. Iako nije da ih to i tražimo – za nas je ionako da, kao rođena aristokracija, živimo od rente.
Jedna je Beograđanka za vrijeme onodobnog NATO bombardiranja izjavila: „Neka se gone sa svojim hamburgerima i ostave nas na miru…“. Takva je logika državu Srbiju odvela na prosjački štap, pretvorila je u bolesnika na Balkanu. Kad su gospari Antun Fabris i Luko Zore početkom prošlog stoljeća pokretali časopis Srđ Srbija je dubrovačkoj urbanoj eliti bila uzor. Zašto? Jer je bila nositelj novog, simbol napretka i otvaranja. U zadnjih je nekoliko desetljeća Srbija postala bastion palanačke zatvorenosti, isključivosti i ksenofobije. Te ’91 Dubrovnik nije gorio od srpskih granata. On je gorio od granata provincijalne mahnitosti i mržnje (kako bi rekao legendarni Branimir Bilić) prema drugom i drugačijem. Zbog toga je taj famozni rat u Dubrovniku, čijeg zazivanja nikako da se otarasimo, na neki način stvarno i bitan za cijelu stvar. Jer ono što je Dubrovnik te ’91 ugrožavalo ugrožava ga i danas. U nešto drugačijem obliku, na nešto drugačiji način i sa nešto manjim intenzitetom izjeda ga iznutra.
Mi i oni: politička podjela što presjeca referendumsku alternativu
Kakav je, dakle, na koncu smisao ovakvog razotkrivanja ognjištarske i malograđanske frakcije u Dubrovniku? Što se s time želi reći? Naročito s obzirom na konkretan problem gradnje na Srđu i predstojećeg referenduma. Možda da je svaki glas „protiv“ glas za ksenofobiju, rasizam, desnicu i zatvaranje grada? Takvo što bilo bi suludo. Jer inicijativa Srđ je naš u svojoj je biti (koliko je autoru ovog teksta poznato) ipak s druge strane barikade u sukobu oko otvorenosti grada. Ona je ipak legitiman izraz ono malo urbanog duha koji u ovom gradu živi na aparatima. Suradnja sa građanskim inicijativama iz Zagreba i drugih gradova znači da se stvar oko koje se angažiraju ne tiče naprosto Dubrovnika kao začahurene zajednice. Teo Celakovski jednako je pozvan da istakne zvučnu parolu „Srđ je naš“ kao i Đuro Capor. Utoliko se borba vodi protiv neograničene komercijalizacije prostora, uzdizanja partikularnog interesa krupnog kapitala na mjesto samorazumljivog općeg, društvenog interesa utoliko dubrovački slučaj, u biti, niti nije prvenstveno dubrovački. Tada se Dubrovčani politički ne angažiraju najprije kao Dubrovčani, već je to što su Dubrovčani puka slučajnost. I dalje: u takvom angažmanu Dubrovčaninom je određen svatko tko se u tom času u njemu zatekao i radi na zajedničkoj stvari. Takvo određene i svrstavanje ima svoje probleme, kao što i takva borba u sebi sadrži još i više različitih političkih paradoksa. No to su teme kojima se u ovom tekstu ionako ne bavimo. Ovdje nam je bitno razlučiti dvije dominantne argumentacijske linije za „protiv“: urbano-aktivističku i otvorenu, lijevu, te malograđansko-ognjištarsku, desnu. U praksi se one, jasno, pronalaze uglavnom isprepletene na mnoštvo različitih načina. No baš to je razlog zbog kojeg ovakav tekst može i imati smisla. Može vidljivijim učiniti neke prikrivene stvari.
Inicijativa protiv gradnje na Srđu u svojoj intenciji možda i nije inicijativa protiv stranaca, Židova, crnaca i tajnih društava. Temeljni problem sastoji se u činjenici da se kroz proces političkog grupiranja oko referendumske alternative, sasvim slučajno, ali i neizbježno, nalazi na istoj strani barikade sa sumanutim ognjištarima i zatvoreno-identitetskim, lokalnim, malograđanskim konzervativcima. S njima se miješaju kroz pragmatične kalkulacije o izlaznosti i postocima glasova, ali čak i protiv svoje volje, neželjeno. Teško se oteti dojmu da u praktičnoj legitimaciji protivljenja gradnji desničarski argumenti u masama daleko bolje prolaze negoli oni tipično aktivistički i progresivni. U zagrebačkom je slučaju, kod borbe za Cvjetni i Varšavsku karakter inicijative bio isključivo urbano-progresivan. U tome i leži jedan od razloga njihovog neuspjeha sa pokretanjem referenduma. Općenito manje uspjehe u pritisku na investitore i političke institucije. Takvo što teško je razumljivo ako se u obzir uzme značaj, brojnost i organiziranost civilnog sektora u Zagrebu i Dubrovniku. No Dubrovnik je, čini se, imao neobičnog džokera u rukavu. Svu silu specifičnih, lokalnih, populističkih sredstava za mobiliziranje širih masa. A ta sredstva, kao što smo vidjeli, povode se i za svojim svrhama u odnosu na koje svrhe najspekulativnijeg krupnog kapitala predstavljaju blagoslov za ovaj grad.
Same odluke „za“ i „protiv“ u sebi sadrže mnoštvo različitih, često i sasvim konfliktnih, razloga. Uz ono (barem teoretski) najbolje i politički najosvještenije u Dubrovniku protiv gradnje je stalo i ono politički najgore, najmračnije. Iskrenim i samokritičnim aktivistima, nesklonim sumanutom populističko-ognjištarskom mobiliziranju masa, mora da se katkad čini kako su se postepeno uvukli u pakt sa vragom. Takva je situacija u politici česta. Da ne kažem i pravilo. Razlog leži u kompleksnosti, mnogostranosti i paradoksalnosti političkih pitanja. Baš zbog toga referendum koji svu silu kompleksnosti političkog problema svodi na jednostavno „za“ ili „protiv“, koji vjeruje da se sa takvom formalnom i ispraznom odlukom može upravljati političkim i društvenim procesima u načelu mora biti pogrešan. Temeljni problem stoga nije odluka. Ona će biti ovakva ili onakva. Sama po sebi, s razlogom, neće i ne može predstavljati bitan faktor u konačnom rješenju cijelog problema. No temeljni problem, politički mnogo značajniji od gradnje na Srđu, u biti je sam referendum. Jer on, kao što vidimo, stvar politički ne razjašnjava, već prikriva njenu mnogostranost i kompleksnost.
Takva spoznaja mnogo je važnija od spekulacije o ognjištarima, njihovog razotkrivanja i kritike. Slučaj takve frakcije među stvarnim, politički djelatnim, građanima prigodan je primjer. Njime nam se jasno otkriva kako se politički ne može smisleno djelovati kroz jednu odluku, jedno glasanje; u jednom gradu i o jednom predmetu. Političko djelovanje, ako želi da bude legitimno i učinkovito, po logici stvari mora se širiti, otvarati i rasti. Mora predstavljati određeni kontinuitet i svakodnevno se artikulirati kroz različite praktične probleme. Formirati svoj specifičan, politički identitet kao transparentu viziju dohvatljive budućnosti atraktivne većini društva, ali i dovoljno realnu i samokritičnu da bi se mogla i ostvariti. Tek pod tim uvjetom moći će predstavljati ozbiljnu društvenu snagu koja je u stanju kroz ovu ili onu formu; kroz referendum, protest, izbore ili nešto treće (novo i inventivno) zbiljski utjecati na smjer i sadržaj politike. To znači i duboko, savjesno unutrašnje homogeniziranje na bazi novog političkog sadržaja i vizije, a ne postojećih predrasuda, tehnokratskog objektivizma i zastarjelih, konzervativnih, vrijednosti. Bez jednostavnog skupljanja oko formalne odluke, nekog ili-ili. Kako jasnog i općeprihvatljovog, tako i neodređenog, besadržajnog. Politička svrha čiji uspjeh ovisi o ishodu nekog referenduma sigurni je gubitnik i prije samog glasanja.