Delal Aydin
Od 1990. nadalje Turska je svjedočila fenomenu pretvaranja kurdskog nacionalnog pokreta u masovni pokret. Demonstracije koje se dešavaju oko dana Newroza (21. ožujak), koji Kurdi prihvaćaju kao svoj tradicionalni novogodišnji festival, jasno je ukazao na ovaj fenomen. Štoviše, ove demonstracije postale su prostorom u kojem se izražava zahtjev za kurdskim identitetom. Intenzitet obračuna između Kurda i snaga sigurnosti tijekom tih demonstracija ubrzao je debate o kurdskom pitanju. Sa druge strane, festival je naknadno počela službeno obilježavati i država pod imenom Nevruz. Tijekom tih proslava, postavljeno je pitanje o Newrozu kao u biti turskom festivalu. Stoga, sukob o ideološkom značenju Newroza između kurdskog nacionalizma i državne ideologije postao je vidljivim u sukobu oko izgovaranja riječi (Newroz vs. Nevruz). Newroz kao obilježje postao je ideološkim bojnim poljem (Voloshinov, 1973: 23).
Time je postao iz razloga što označava postojanje odvojenog kurdskog identiteta u Turskoj. Štoviše, Newroz, kao mit, ima presudnu ulogu u njegovoj konstrukciji. Ovaj tekst analizira ulogu Newroza u procesu mobilizacije Kurda sa tezom o odvojenom identitetu u Turskoj. Drugim riječima, u njemu se govori o konstruiranju mita. Priča o tom konstruiranju može se shvatiti ili kao proces korištenja mita za stvaranje nacionalnog identiteta, ili kao stvaranje protu-hegemonije protiv određene kulturne hegemonije. Legenda o Kawi, koja čini glavni sastojak Newroza, ima funkciju kao mit podrijetla ili povratka koji omogućava imaginaciju (Anderson, 1991) kurdskog nacionalnog jedinstva. Sa druge strane, Newroz je element koji je zasjenjivao zdravi razum ili isključivala kulturna hegemonija (Williams, 1977). Ovaj aspekt Newroza omogućio mu je da postane oruđem za izgrađivanje protu-hegemonijskog dis- kusra uz pomoć Legende koja naglašava ‘otpor’. Ti momenti koindiciraju u točki gdje kurdski nacionalisti svojom zadaćom smatraju konstruiranje kulturnog identiteta kako bi se stvorio nacionalni pokret. Proces konstruiranja kulturnog jedinstva uključuje dva koraka; prvi, otkrivanje kulturnih razlika spram kulturne hegemonije, koju je poticala turska država-nacija, dru- gi, stvaranje kulturalne homogenizacije među pripadnicima kurdske populacije. Newroz je element koji ne postoji unutar kulturne hegemonije, on je ‘alternativna priča’ (Williams, 1977). On ima ulogu ujedinjavanja visoko fragmentirane kurd- ske populacije na mitološkoj bazi, služi kao zajedničko polje s one strane svih reli- gioznih, lingvističkih i klasno utemeljenih razlika među Kurdima. Kroz ulogu stvaranja homogenog identiteta, Newroz postaje instrument ‘transfera identiteta’ (Armstrong, 1982: 130); omogučavajući zamjenu starog identiteta novim.
Prije takve analize pomoglo bi upoznati čitatalje ‘11.teze’ sa Newrozom i Legendom kojima su oni nepoznati. Newroz danas prihvaćaju svi kurdski pokreti (uključujući one u Iranu, Iraku i Siriji) kao opći nacionalni festival (Bozarslan, 2002: 843). Međutim, njegovi izvori sežu nazad u drevna vremena. Poznato je da se 21. ožujak, simbol dolaska proljeća, široko slavio u agrarnim društvima Mezopotamije. Sa druge strane, sa svojim perzijskim karakteristikama, koje su također izvor kurdske verzije Newroza, duboko je usađen u rituale i tradicije zoroastrijskog sistema vjerovanja. Nakon dolaska Islama u Iran, Newroz je nastavio postojati miješajući se sa islamskim vjerovanjima, među ljudima i na dvoru. Otomanska palača, na koju je uvelike utjecala perzijska kultura, nastavljala je tradiciju Newroza sve do najkasnijeg razdoblja postojanja (The Encyclopedia of Islam, 1988: 234).
Danas, godina u iranskom kalendaru još uvijek počinje festivalom 21. ožujka i podijeljena je na mjesece prema sunčanom kalendaru.[1] Newroz je također početak godine za narode nekadašnjih perzijskih područja poput Afganistana, Republike Azerbeđana i republika Središnje Azije.
Legenda o Kawi predstavlja zajedničko utemeljenje mita u odnosu na cjelokupnost današnjih kurdskih pokreta (Bozarslan, 2002: 843). Prihvaćena je verzija legende u kojoj Kawa sa narodnim pokretom pobjeđuje asirskog kralja Dahhaka. Narod koji se u njoj pojavljuje jesu Međani, koje kurdska historiografija uzima kao svoje prethodnike. Dan pobjede koji je spomenut u legendi slavi se kao festival Newroz.
Kurdski nacionalisti preuzeli su legendu posebno iz Shahname (Knjiga kraljeva). Shahname je napisao Firdausi, sastavljena je od narodnih predaja i genaoloških priča. U stvari, tijekom svog života, Firdausi je bio pod pritiskom zbog neislamskih faktora. Mislilo se da je priča u zoroastrijskom vjerovanju o borbi između zmaja Azydahaka i Thraetaona baza za mit u Shahname. Firdausi priča o zmijama koje izlaze iz ramena Dahhaka (zmaj Azydahhak) zbog poljupca Vraga (Șejtan).[2] Dahhak odsjeca zmije ali one opet izrastaju. Tada vrag uzima obličje lječnika i savjetuje Dahhaku da dopusti zmijama da pojedu ljudski mozak. Kralj dopušta ubijanje mladih za tu svrhu. U to vrijeme, dvoje prijaznih ljudi počinju raditi u palači kao kuhari. Kada vide dvoje mladih dovedenih na žrtvovanje, osjete sažaljenje prema njima, ubiju samo jedno te pomješaju mozak sa ovčijim, a drugo puste. Oslobođenici tako odlaze skrivati se u planine. Tamo je nastaje kurdsko pleme:
(..)svakog mjeseca
Kuhari su spasili trideset mladih od pokolja.
A kad je broj dostigao dvije stotine spašenih
obdareni su, od nepoznatih pružatelja, ovcama i kozama, te poslani u pustinju.
Tako nastaše Kurdi, koje ne znaše mirnog doma,
ali žive u vunenim šatorima i ne boje se Boga. [kurziv dodan]
Četerdeset godina prije smrti, Dahhak u snovima vidi svoj kraj, osobu kraljevske loze po imenu Feridun, koja će ga raniti sa buzdovanom u obliku glave bika i zarobiti ga. Dahhak, tražeči načina da se rješi Feriduna, odluči stvoriti veliku vojsku, sastavljenu od ljudskih bića, divova i vila, i za to traži pomoć od plemstva iz svake provincije. Ti će ljudi potpisati papir da je Dahhak iskren i pošten čovjek. Kako ga u strahu od kralja potpisuju, kovač po imenu Kawa dolazi u palaču i traži kralja da poštedi sinovljev život, koji će biti ubijen kako bi zmije pojele njegov mozak.
Dahhak prihvaća Kawinu želju, ali zahtjeva od njega da potpiše isti papir. Pročitavši što u njemu piše, Kawa to odbija učiniti, viče na potpisnike te odlazi iz palače. Nakon toga započinje ustanak protiv kralja, pretvarajući svoju kovačku jaknu u zastavu. Ljudi na tržnici ga podržavaju, te zajedno odlaze Feridunu.
Kada je Kawa napustio prisustvo šaha, masa se okupila na tržnici. I dalje vikao je, tražeći pomoć, tražeći od svih da se bore za svoja prava. Uzeo je kožnu pregaču, kakvu kovači nose da zaštite noge pri kovanju, postavio ga na vrh koplja i odmah se kroz tržnicu počela dizati se prašina. Tako ta jadna koža, bezvrijedna kakva je, odvojila je prijatelje i neprijatelje. Uzeo je vodstvo, i mnogi hrabri ljudi, došli su ka njemu; pobunio se i otišao ka Feridunu. (ibid. pp.156-7).
Kada je stigao u palaču Feridunovu, dočekan je suzama radosnicama. Feridun prihvaća Kawinu pregaču kako je krasi sreća i daje joj naziv ‘zastava Kawe’ što je ‘razgalilo sva srca’. Feridun polazi u rat, sa Kawinom za- stavom i Kawom. Nakon duge borbe, pobjeđuje Dahhaka i zatvara ga u planini Demavend i sam postaje kraljem.
Figura Kawe u Shahname, koji je pretvorio ‘bezvrijednu kovačku pregaču u zastavu’ privlači pozornost i vrlo je prikladna za percepciju javnog vođe. Njegova specifičnost stvorila je temelj za Newroz kao mit otpora koliko i mit podrijetla. U stvari, Kawa je bio simbol ustanka u tadžikistanskoj poeziji; neki fragmenti Shahname upotrebljavani su u tadžikistanskoj agitaciji protiv Njemaca u Drugom svjestkom ratu a Hitler je uspoređen sa ‘zmajskim carem Dahhakom’ (Aksoy, 1998: 19).
Kurdi su konstruirali mit kao ‘revolt protiv tiranije’. Neki elementi, poput Feriduna, isključeni su iz naracije a Kawa se pojavio kao kurdski junak. Štoviše, Legenda o Kawi ujedinjena je sa Newrozom, suprotno činjenici, navedenoj u Shahname, da je dan kada je Feridun preuzeo tron, slavljen kao ‘Mihrigan’ u zoroastrijskom vjerovanju, a ne na dan Newroza. Usvajanje sadašnje verzije mita trajalo je otprilike stotinu godina. Što se mitova tiče, trebali bi imati na umu da, kao što kazuje Mary Fulbrook, mitovi su priče koje nisu nužno istinite, čak u čiju se istinitost ne vjeruje, ali imaju simboličku moć. Stoga, mitovi se ‘suštinski propagiraju zbog njihova efekta prije negoli njihove stvarne vrijednosti’ (u Hosking and Schöpflin, 1997: 73).
Sada ću pokušati objasniti transformacijski proces Newroza, kao drevnog festivala u moderno i utjecajno sredstvo integracije sa impresivnom pričom o kovaču Kawi. Možemo ustvrditi da svaka faza procesa razvoja u multidimenzionalni i šaren obrazac koindicira sa momentima razvoja kurdskog nacionalnog pokreta. Ovdje moram napomenuti da je ova studija uglavnom limitirana na kurdski pokret u Turskoj iako je izmišljanje (Hobsbawm i Ranger ed., 1983) Newroza zajedničko iskustvo kurdskih pokreta i van Turske. Iako se kvalitete i politički ciljevi tih pokreta prilično razlikuju zbog specifičnih uvjeta pojedinih zemalja, čini se da su visoko povezani u terminima proizvodnje zajedničkih vrijednosti kurdske kulture. Ipak, glavni efekti kurdskih pokreta u Iranu, Iraku i Siriji spomenuti su u vezi sa onim u Turskoj.
U svojoj ranoj fazi, koja je istovremeno i period kasnog otomanstva, pokret se razvijao kroz dvije glavne struje. U prvoj se opozicija razvila kao odgovor na otomansku modernizaciju i proces centralizacije koji je prijetio kurdskom tradicionalnom načinu života. Kurdi su živjeli u socijalnoj strukturi baziranoj na plemenskoj organizaciji nezavisnoj od centralnih vlasti. Religija je za njih bila vrlo važna institucija, a šeici, muslimanske vjerske vođe, imali su značajni utjecaj čak i u društvenim odnosima zbog svoje uloge medijatora u razmiricama među plemenima.[3] Kurdi nisu prigrlili reforme kao pokušaje modernizacije. Kako Bruinessen objašnjava, ‘prije svega, ljudi su bili svjesni da su reforme posljedice slabosti imperija i da ih nameću europske sile. Povećana centralizacija, koja je ukinula stoljećima dugu autonomiju kurdskih regija, zajedno sa mjerama usmjerenim na zaštitu kršćanskih manjina također su smatrane kao pokušaji Kršćana da unište tradicionalno islamsko političko i socijalno ustrojstvo’ (2002: 126-7). U takvim prilikama šeici su ispunili vakuum moći u kurdskom društvu i u najvećoj mjeri postali vođama prve struje. Stoga, Legenda ovdje nije bila potrebna jer je ujedinjujuća snaga pokreta bila religija.
Druga se struja razvila kroz kurdski nacionalizam kao intelektualni pokret. Društvo za uzdizanje Kurdistana bilo je jedno od najvažnijih predstavnika ovog pokreta. Članovi te organizacije zastupali su moderan pogled na nacionalizam u listu Jin (život) koji je izlazio od 1918. do 1919. godine. Usredotočili su se na pružanje ‘kurdskoj naciji mjesta koje zaslužuje u zajednici naroda’. U skladu sa tim ciljem, autori Jina imali su aspiracije ka stvaranju moderne nacije, poput onih iz Europe. Autori su pozivali Kurde da preuzmu obavezu da ‘spoznaju sebe ‘ i ‘daju to na znanje drugima’, što su do tada zanemarivali. Jedan članak iz časopisa u prednji plan stavlja ‘određenje’, ‘preispitivanje’, ‘određivanje posebnih dana’, kao imperativ za Kurde da žive (egzistiraju) kao nacija:
Znati naše posebne dane zadaća je u kojoj jesmo historijska nacija. Do sada smo zanemarivali dužnost poznavanja sebe. Upravljajući se da znamo naše posebne dane i slaveći ih u njihovo vrijeme jedan je od načina da poznamo sebe, to je također ulazak u korijene povijesti naše civilizacije. Što mislim, jest da ćemo odrediti naše posebne dane i održati ih živim u životu naše nacije; Kurdi koji sebe slabo poznaju i koje čine da ih drugi ne poznaju, naučit će kakvi su bili u prošlosti i kakvi jesu danas. Ukratko, trebali bi znati same sebe i učiniti da nas drugi znaju jer preispitivanje i određivanje jest solucija za prepoznavanje naše nacionalne zadaće i dostizanja naših prava. Ovo rješenje jest nužnost za nas da živimo kao nacija. [kurziv dodan] (Jin, Vol., 16, p.6)
U namjeri da konstruiraju takvu naciju, autori su pokušavali otkriti kulturalne razlike Kurda spram ostalih nacija. Počevši od prvog broja lista, Kawa je zadobio poseban značaj pojmljen kao mit o podrijetlu i otporu. U nedostatku povijesnih informacija, označili su ‘događaj Kawe’ kao jedan od najznačajnijih nacionalnih događaja Kurda. Sa jedne strane, Legenda, kao mit o porijeku i otporu, predstavljao je postojanost kurdske nacije, a sa druge, kao drevni mit, pružio je oruđe za osmišljavanje kontinuiteta među generacijama. U tom smislu, napori Jina oko Legende mogu se shvatiti kao gotovo klasičan primjer konstrukcije mitova koji se koriste tijekom procesa izgradnje nacije. Doduše, kao datum trijumfa Kawe nad Dahhakom prihvatili su 31. kolovoz, koji je datum drugog slavlja iz regije Demavend u Iranu zvanog Iyd-i Kurd (Kurdski festival).[4] List je zadržao 21. ožujak kao datum Nove godine.
Nakon osnivanja Turske Republike kao moderne države-nacije 1923. došlo je do ukupno 18 pobuna (između 1924. i 1938.) od kojih se 17 desilo u područjima naseljenim Kurdima (Kirisci i Winrow, 2002: 105). Pobune su bile izravan odgovor na turkizacijski projekt Kemalizma, njegove reforme u kulturnim i religioznim sferama, i pokušajima podvrgavanja kurdskih socijalnih struktura i Društva muslimanske braće (Bozarslan, 2005: 48). Sljedeći prethodnu fazu, ovdje također možemo govoriti o dva tipa opozicije, od kojih je jedna odbijala državu ne zato jer je bila ‘turska’, nego zato jer je predstavljala suprotnost otomanskoj tradiciji, a druga koja je odbijala državu, opet ne radi nje same, nego upravo zbog njezina ‘turcizma’ (Bozarslan, 2002: 848). Suprotno prethodnom periodu, možemo vidjeti da su sada urbani intelektualci igrali značajnu ulogu u pobunama. Oni ‘su nositelji političkog i vojnog vodstva te političkog i ideolološkog diskursa nacionalnih borbi’ (Bozarslan, 2005: 49). Stoga, za rano razdoblje Republike, možemo govoriti o zajedništvu urbanih intelektualaca Otomanskog carstva i lokalnih elita/seljaka kurdske regije.
Pobune su nasilno ugušene, ali iskustva tih pobuna prepričavana su nadolazećim generacijama; na njima su također stasali i kasniji vođe pokreta. To je gušenje igralo važnu ulogu u formiran- ju percepcije kurdskog pokreta o Kurdima kao ugnjetavanoj naciji. Sa druge strane, one su također pružile etnocentrističku formu turskom nacionalizmu.
Ovdje bih voljela navesti još jedan pokušaj konstruiranja Newroza i Legende. Ishan Nuri, bivši otomanski paša ali i vođa pobuna kod Beytussebaba (1924) i Agria (1930), napisao je knjigu nakon poraza kod Argria, tijekom svog boravka u Iranu. U toj knjizi, ‘Podrijetlo Kurda’, nastojao je dokazati postojanje odvojene kurdske nacije. U predgovoru knjige objasnio je svoju namjeru:
Rečeno je da ne treba tražiti ponos u nadgrobnim spomenicima, ali formiranje i jačanje sentimenata slobode nacija ovisi o poznavanju slavne prošlosti njihovih predaka….moja namjera nije napisati povijest Kurda i Kurdistana, to je više nego zasluga urađena za društvo iranskog podrijetla, čiju je egzistenciju mišljenje drugih rasa odlučilo negirati. (Ihsan Nuri, 1976: 11).
Nastojanje da pronađe podrijetlo Kurda vodilo je Nurija također prema Legendi i tvrdnji da ona govori o tom podrijetlu. Ipak za tu legendu nije preuzeo Newroz, Mihrigan ili the Iyd-i Kurd, već je osmislio festival “Tol Hildan” (osvećivanje) (ibid, pp. 73-74). To mu je ime u svjetlu ogorčenja nakon poraza kod Agrija snažnije zvučalo. Bilo je još razloga za odabir Tol Hildana kao datuma Legende. Nuri, kao profinjen intelektualac, bio je svjestan narativne snage Newroza i njegovom mjestu u iranskoj književnosti neovisno o Legendi. Iyd-i Kurd, slavljen na područjima regije Demavend, nije mu odgovarao jer je tražio festival unutar granica Turske Republike.
Kurdski nacionalni intelektualci u Turskoj nisu imali pristup Jinu i Nurijevoj knjizi kao i drugim djelima sve do sedamdesetih godina. Nakon gušenja pobuna, došlo je do razilaženja unutar pokreta sa tim periodom. Relativno malobrojnim intelektualcima, manjkale su organske veze sa starim konfrontacijama (Bozarslan, 2005: 54). Urbanog podrijetla, školovani na turskom jeziku, pripadali su istim socijalnim grupama kao i turski intelektualci. (ibid.) Također, bili su lišeni mnogih činjenica zato jer se knjige o Kurdima nisu mogle izdavati u Turskoj. U toj situaciji, upijali su simbole stvorene u drugim zemljama.
Sa druge strane, u tom periodu došlo je do važnih promjena u Iranu i Iraku. U Iranu je prva Kurdska država osnovana 1946 iako je kratko trajala (11 mjeseci). U Iraku, gdje je pokret bio vrlo snažan izborena su važna kulturna i legalna prava. Ti su pokreti imali značajnu ulogu u stvaranju simbola kurdizma. Do vremena kada su kurdski intelektualci u Turskoj još jednom prihvatili Legendu, ona je u diskursima kurdskih pokreta izvana već bila vezana za Newroz. Neki istraživači tvrde da je to bila svjesna aktivnost jednog djela Iranske Kurdistanske Demokratske Partije (Aksoy, 1998: 16).
Do sedamdesetih godina, percipiran kao vrijednost za Kurde, nastojalo se održati Newroz na životu. Ipak, aktivnosti su se uglavnom sastojale od minornih pro- slava. Počevši od druge polovice sedamdesetih, kurdski studenti i intelektualci, organizirani oko kurdsko–marksističkih organizacija, nastojali su pronaći kurdske osobine, koje su istovremeno ‘razlikovale’ Kurde i bile ‘progresivne’. Tijekom tog perioda, koje je obilježilo povećanje knjiga izdanih o Kurdima, kurdski jezik i kultura došli su u fokus rasprava; analizirani su socijalna struktura i ekonomski uvjeti kurdskog društva. Kurdistan je definiran kao kolonizirana zemlja a očekivanu revoluciju vidjelo djelom fronte svjetskog socijalističkog pokreta i pokreta ugnjetavanih nacija. Stoga se nastojalo konstruirati socijalističko kurdsko kulturno jedinstvo, protiv kulturne hegemonije Turske Države definirane kao kolonizator.
Sljedeći tursku ljevicu, te organizacije su radile na rekonstrukciji kurdske povijesti i kulture na bazi klasnih sukoba.[5] Paralelno sa tim, Legenda se također gradila u novom duhu. Smjestivši koncepte poput ‘ugnjetavanog naroda’, ‘radnih ljudi’, ‘proleterijata’ u centar svojeg diskursa, politizirali su kovača Kawu; on ‘podiže svoje radno odijelo kao zastavu’, inicira ‘narodni otpor’ protiv ‘kolonijalističkog kralja Dahhaka’ i tako postaje progresivna vrijednost koja dolazi iz prošlosti. Lik Feriduna, prisutna u Shahname i njezinim narodnim verzijama, u ovoj je naraciji uklonjen. Kawa nije bio samo nacionalni vođa, na način na koji su to naglašavano u Nurija ili u Jinu; od sada, on je proleterska izvidnica koja podiže radno odijelo ‘ugnjetavanog kurdskog naroda’ kao zastavu. Sljedeći pasusi pružaju najjasnije primjere kako je Newroz tretiran u ovom periodu kao ideološko sredstvo stvaranja protu-hegemonije:
Revolucionari su nasljednici vrijednosti sa demokratskim sadržajem koje posjeduju ljudi. Pokret koji nije baziran na svojoj prošlosti i koji ne stoji kao nasljednik revolucionarnih vrijednosti, današnje formacije kojih su one izraz imaju slabe izglede za uspjeh. Apsolutno je neophodno obraćati se prošlosti unatoč njezinim manama i napuklinama i dati ju natrag ljudima, oslobođenu znanstveno teorijskih određenja našeg vremena. (…) Nije slučajno da je Rizgari [oslobođenje na kurdskom] prvi put izdan na dan Newroza kada se pale vatre koje simboliziraju slobodu i pobunu protiv tiranije. To je ishod i dio preuzete dužnosti. (…) Mnogo je razloga zašto Newroz pruža smjernice pobune protiv barbarizma i tiranije. Newroz je mitološki simbol sa dubokim tragovima u društvenom životu. Newroz ne stvara od samog sebe razlog za pritisak i tiraniju koju vrše imperijalisti- kolonijalisti. On je meta koja se ima napasti, rupa koju se ima ispuniti. To je stoga što se u Newrozu ljudi prisječaju okrutnog despotskog vladara. Taj je vladar Dahhak. Oni znaju da svaki dan, Dahhakovi krvnici skidaju glave dvoje mladih ljudi za zmije na njegovim ramenima. Ali oni također znaju, da nijedan tiranin ne može vječno držati narod u lancima. Dolazi Kawa, Kawa kovač, ruši Dahhakovu vlast. Dižući svoje radno odijelo kao zastavu, razapinje nejednaku moć ljudi na tornjevima dvorca. [kurziv dodan] (Rızgari, Vol.1, March 1976).
U drugom broju lista Kave[6], kovač Kawa je opisan kao ‘Spartak Kurdistana’ uz izjavu da su revolucionarni proleteri ti koji bi se trebali obratiti Kawi: Kao što se revolucionarni proleterijat mora obratiti revolucionarnom Spartaku, poput onih koji su jednom vodili njemačku radničku klasu… pa, to je ono što želimo reći objašnjavajući KAWU kao Spartaka Kurdistana, da mu se jedino revolucionarni proleteri Kurdistana mogu obratiti na način dostojan njegove slave! (Kava, Vol.2, Siječanj 1979, str. 3–4).
Kada je period u kojem je kurdski nacionalizam transformiran u narodni pokret oko osi socijalističkih ideja završio vojnim udarom 12. rujna 1980. godine, Newroz je bio konstruiran kao dan kada je Kawa porazio tiranina Dahhaka. Sada su ga općenito priznali i prihvatili turski socijalisti. Međutim, nije moguće tvrditi da su proslave Newroza u to vrijeme bile uobičajena stvar među kurdskim stanovništvom.
Kurdski je nacionalizam po teretom vojnog udara dodatno narastao. PKK (Radnička Partija Kurdistana) postala je najdominantnija snaga kurdskog nacionalnog pokreta u Turskoj i uspjela zadobiti značajnu podršku Kurda. Vojni zatvor u Diyarbakiru gdje su zatvoreni vodeći članovi pokreta, imao je posebno mjesto u politici nasilja prema Kurdima, štoviše, zatvor je postao sinonimom vodećeg centra za razvijanje politike zastrašivanja i ponižavanja Kurda. U knjigama sjećanja i intervjuima, zatvorenici Diyarbakira pričaju o poniženjima i pokušajima asimiliacije zajedno sa užasnim torturama. Ipak, individualni postupci prekinuli su takvu praksu. U noći 21. ožujka 1982., zatvorenik Mazlum Dogan, član PKK, se objesio. Zbog datuma taj je postupak protumačen kao znak otpora, za kojim je usljedilo samozapaljenje četvorice zatvorenika. Kao rezultat, zatvorenici i pripadnici PKK inicirali su organizirani otpor i počeli štrajk glađu.
U jednom intervju, Mehdi Zana, jedan od vodećih kurdskih nacionalista koji je postao gradonačelnikom Diyarbakira 1979. godine, interpretirao je Doganonv postupak ovako:
Pa naravno, slanje poruke neprijatelju, to sam ja, ja postojim, niste u poziciji da me zastrašujete, to je najbitnija stvar. On stavlja sve aktivnosti, postupke, budućnost u jednu akciju. Od tog trena, sve pripada toj akciji, kurdska zastava, kurdska povijest, jezik, egzistencija, njezino biće, prošlost i budućnost, sve je u toj akciji. To je opredjeljenje, to su simboli opredjeljenja. To je ovdje simbolizirano i oživljeno. To je svrha, sve ostalo su detalji, koji nisu sporni….. da li je imao kratke ili duge hlače, to je nevažno, da li je bilo poslijepodne ili navečer….važan je postupak, važna je svrha.
PKK, smještajući otpor u zatvoru u centar svojeg diskursa, proglasio je Newroz kao ‘simbol ideologije otpora’.[7] Newroz je konstruiran kao dan, kada su Kurdi, u namjeri da budu uništeni započeli svoj otpor. Dogan je prozvan suvremenim Kawom, njegovo je samoubojstvo uzeto kao utjelovljenje rekonstruiranog mita; koji je tako iznova obogaćen služio kao daljnji obrazac protu-hegemonijske borbe.
Nakon što je PKK započeo oružanu borbu 1984. godine, kombinacija PKK-ovih operacija i državnog nasilja kao odgovora dodatno su radikalizirali kurdsku populaciju. Do 1990. kao prilično organizirana vojna snaga, PKK je također zadobio značajnu masovnu podršku, što se moglo prvi put vidjeti tijekom proslave Newroza te godine: obitelji ubijenih gerilaca usudile su se tražiti njihova tijela, što se pretvorilo u masovnu demonstraciju protiv državnih snaga. 20. ožujka 10000 ljudi sudjelovalo je u protestnom maršu u gradiću Cizre. U napadu snaga sigurnosti, poginulo je četvoro ljudi, a 149 ih je uhićeno.[8] Akcija Skidanja zastora proširila se i na druge gradove regije što je narušilo tamošnji svakodnevni život. U zatvorima Diyarbakira i Gaziantepa, zatvorenici su poticali štrajkove glađu. Studenti ljevijih sveučilišta u Istanbulu, Ankrari, Izmiru, Adani i Erzurumu također su izvodili akcije, izražavajući tako svoju potporu i solidarnost sa ljudima iz regije.
1992. je nasilje dosegnulo svoj vrhunac. U nekim se gradovima proslava Newroza pretvorila u pobune u pravom smislu riječi. Brojke nisu pouzdane, ali je stotinjak ljudi ubijeno, više od dvije stotine je ranjeno, a više stotina uhićeno. Kuće, obrti, i središta turskih parlamentarnih stranaka su uništeni. Demonstracije su također izbile u velikim gradovima gusto naseljenim kurdskim imigrantima. U Izmiru je jedna osamnaestogodišnjakinja pucala u sebe. U Adani, Bursi, Istanbulu, demonstranti su se sukobili sa policijom, uništavali su policijske stranice, poštanske urede i neke bankovne ispostave. Kasnije, čini se da su PKK i država postali pažljiviji u susprezanju od direktnih obračuna u gradovima, iako je demonstrativnost Newroza nastavljena i na ideološkom kao i stvarnom bojnom polju. Za službeni stav države koje prihvaća građane po definiciji kao Turke, PKK-ov diskurs Newroza, koji označava postojanje kurdskog identiteta, predstavljao je veliku opasnost. Kako je to pitanje shvaćeno kao prijetnja za postojanje jedinstva države prije nego kao politički problem, državna administracija je razvila svoju ideološku podlogu Nevruza (turska verzija riječi) kao turski festival. Ideološki aparati države, uključujući publikacije i aktivnosti Minstarstva kulture, sermone (religijske govore) u džamijama, knjige i prvenstveno osnovne i srednje škole, konferencije i univerzitete, programe vojnih treninga, korišteni su za usvajanje takvih stavova. Dakle, očevidno je vladajuća strana u hegemonijalnoj borbi bila responzivna prema nastojanjima kurdskog nacionalizma. Pokušavajući usvojiti Newroz kao službeni festival ali u formi Nevruza, htjela je u službeni diskurs upiti protu-hegemonijski element, i prikazati ga djelom turcizma. Ipak, može se ustvrditi da je taj pokušaj bio neuspješan jer nije imao vlastitu kulturnu referencu. Ka tome, bilo je i više nego očito da je potreba za njegovim stvaranjem u tako kratko vrijeme bila (samo) vladina politika usmjerena protiv kurdskog nacionalizma.
Da zaključimo, skoro jedno stoljeće dug proces konstrukcije Newroza kao mita korištenog za kurdsko kulturno i nacionalno jedinstvo, sa svim svojim raskidima, nedosljednostima i ambivalentnostima, rezultirao je velikim uspjehom. Danas, on služi kao zajedničko polje za Kurde ne samo u Turskoj, nego i u Iranu, Iraku i Siriji, čak i u Europi, dok u samoj Turskoj nastavlja predstavljati odvojeni kurdski identitet suprotstavljen služenom diskursu kao (i) bojno polje ideoloških bitki.
preveo Nikola Mokrović
Bilješke
1. http://www.irankulturevi.com. Sa druge strane, kao početak kalendara, prihvačena je godina 622. (gregorijanski kalendar), kada je prorok Muhamed emigrirao iz Meke u Medinu.↩
2. Ova borba sliči obračunu između boga Zeusa i zmaja Tajfuna iz grčke mitologije. Zeus baca planinu Etnu na zmaja, koji ostaje zarobljen pod njom. Stanovništvo vjeruje da je to razlog zbog koje je Etna vulkan (Aksoy, 1991: 56-9). Hooke konstatira da mit o ‘ubijanju zmaja’ također postoji i u ‘Perzeju i Andromedi’, ‘Heraklu i Hidri, zmaju Lerne’ i ‘Siegfriedu i Fafniru’ koji je skandinavski (njemački) mit, a taj element ima korijene u babilonskom stavaranju mita (Hooke, 2002: 21-22). Bert De Viries također spominje da je ova tema vrlo raširena u cijeloj literaturi Bliskog Istoka (u: Aksoy, 1991: 61). Gertrude Jobes, govori da je ‘junak koji ubija zmaja’ popularan lik u narodnim kulturama; ubijanje zmaja (mrak, oskudica, vulkan itd.) od junaka (sunce) predstavlja spašavanje mlade žene (zora, plodno proljeće) (u: Aksoy, 1991: 67).↩
3. Tradicionalna kurdska opozicija otomanstvu bila je uglavnom islamska, ali ne i u cjelosti. Postojao je značajan broj Alevija koji se teško mogu smatrati Muslimanima, neki su pripadali Jezidima i drugim religijama.↩
4. Uzevši u obzir da se podrijetlo Kurda ‘pronađeno’ u Legendi, nalazi u Shahname, koja se sastoji od narodnih predaja, slavlje Iyd-i-Kurd može se vidjeti kao indikator Legende kao kurdske narodne priče.↩
5. Na primjer, u razgovoru sa jednim od vođa kurdske organizacije tog vremena, on spominje pripreme za prvomajsku deklaraciju kada se postavilo ozbiljno pitanje postoje li radničke demonstracije u kurdskoj povijesti. Kako nisu mogli način adekvatan primjer, odlučili su napisati deklaraciju na kurdskom jeziku da naznače njezin nacionalni karakter.↩
6. Turska verzija imena Kawa. List je uzeo ime iz Legende.↩
7. Karaca, M, Özgür Halk, ožujak 1997.↩
8. Zbog tih je događaja Minstar unutarnjih poslova otišao u Cizre. Glavni časnik Cizre tvrdio je da su ti događaji planirani, Atatürkova je bista uništena, a turske zastave skinute u dva državna ureda i zapaljene.↩
Bibliografija:
Aksoy, G. 1991. Kürt Dili ve Söylenceleri Üzerine İncelemeler 1. Ankara: Odak Ofset.
Aksoy, G. 1998. Bir Söylence Bir Tarih: Newroz, Ankara: Yurt.
Armstrong, J. 1982. Nations Before Nationalism. Chapel Hill: University of North Carolina Press.
Bozarslan, H. 2002. “Kürd Milliyetçiliği ve Kürd Hareketi (1898-2000)”, in Modern Türkiye’de, Siyasi Düșünce Cilt 4: Milliyetçilik, str. 841-70. İstanbul: İletișim.
Bozarslan, H. 2005. “Türkiye’de (1919-1980) Yazılı Kürt Tarihi Söylemi Üzerine Bazı Hususlar”, in Kürt Milliyetçiliğinin Kökenleri, str. 35-62, ed., Abbas Vali, trans. F. Adsay et al. İstanbul: Avesta.
Bozarslan, M.E. 1985-7. (Trans.) Jin, Vol. 1, 2, 5. Uppsala.
Bruinessen, V. M. 2002. Kürdistan Üzerine Yazılar, prev. N. Kıraç et al. İstanbul: İletișim.
Eghbal, F. and Mooney, S. 1996. “Norooz and other festivals in Iran” pristupljeno 30.11.2005. <http://www.iranonline.com/festivals/>
Hirschler, K. 2001. “Defi ning the Nation: Kurdish Historiography in Turkey in the 1990s” u Middle Eastern Studies, Vol. 37. No.3, str.145-166.
Hobsbawm, E. and R, Terence.(ed). 1983. The Invention of Tradition. Cambridge University Press.
Hooke, S. H. 2002. Ortadoğu Mitolojisi, prev. by A. Șenel. İstanbul: İmge.
Hosking, G. and Schöpfl in, G. (Ed). 1997. Myths and Nationhood. New York: Routledge.
İhsan Nuri. 1976. Kürtlerin Kökeni, prev. M.Tayfun.
İslam Ansiklopedisi (The Ensiclopedia of Islam). 1988. İtem Nevruz. İstanbul: Türkiye Diyanet Vakfı.
Lishtar. 2005. “Akitu: The Babylonian New Year’s Festival” pristupljeno 30.11.2005 <http://www.gatewaystobabylon.com/religion/akitu.htm>
Kirișçi, K. and Winrow, G. 2002. Kürt Sorunu: Kökeni ve Gelișimi. İstanbul: Tarih Vakfı-Yurt.
Voloshinov, V.N. 1973. Marxism and the Philosophy of Language. New York: Seminar Press.
Warner, A. G. and Warner, E. 1909. The Shahnama of Firdausi. London: Kegan Paul, Trench, Truebner and Co. Williams, R. 1977. Marxism and Literature. Oxford: Oxford University Press.