Pero Jerkić
Radnici su nekoć uistinu bili revolucionari. Na stranu sve komunističke, anarhističke i ostale lijeve stranke i pokreti, na stranu svi vođe i intelektualci, kao i ideje o revolucionarnoj biti proletarijata. Radnici su sami, u svojoj vlastitoj djelatnosti i aktivnosti bili revolucionarni. Oni su nekoć pozivali na suštinsku promjenu društva i to ne naprosto u ime svog uskog i sebičnog interesa, već i u ime općeljudskih ciljeva koji su se poklapali s njihovim interesima. Zauzimali su tvornice, dizali štrajkove, borili se za političke i društvene slobode, kao i za sve potlačene društvene grupe. Radnici su tada kao izopćenici iz kruga kapitala i države svoj osobni interes sjedinjavali s općeljudskim, vlastitu borbu povezivali s borbom svih potlačenih skupina u društvu i tražili drugačiji svijet. Radnici su uistinu bili apsolutna negacija realnosti kapitalističkog društva. Radnici to, na prethodno ocrtani način, više nisu i ne mogu biti. U društvima kapitalističkog centra radnička je klasa još u prvoj polovici dvadesetog stoljeća doživjela priznanje i bila integrirana u društveni realitet. Sistem je, zbog vlastitog održanja, njihovom neposrednom interesu priznao legitimnost, uvukao ih u sebe i politički pripitomio. S druge strane oni su sami, u skladu s tim, vlastite interese počeli gledati ograničeno, suženo, kratkoročno i izolirano. Na taj način obezbjeđena je sigurnost razvoja sistema i njegove tehničke strane, što je potom rezultiralo povratnim promjenama na radnike, kulturu i njihovu transformaciju. Cijela je stvar otišla toliko daleko da se neki pitaju postoji li više radnička klasa. Svakako je jasno kako ne postoji – barem ne ona koju je Engels vidio po ulicama i tvornicama engleskih gradova 19. stoljeća. I danas postoje najamni radnici, sasvim specifični i historijski, suvremeni i naševremeni- štoviše oni čine premoćnu većinu današnjeg društva. Postoji i klasa društva koja se i u užem smislu, u skladu s određenim materijalnim obilježjima, smatra radničkom. No to nije Engelsova radnička klasa. To može biti Engelsova ili Marxova ili čijagod radnička klasa ukoliko pođemo od nekog teoretskog konstrukta, te nekim filozofskim, socijalno- političkim ili ekonomskim, formalnim ili materijalnim kriterijem razlučimo radničku klasu od kapitala, malograđana, seljaka, managera, političkih elita itd. te onda kažemo kako današnji kompjutorski programer predstavlja radnika isto kao i velški rudar 19st. Netko će drugi krenuti od svog teoretskog konstrukta, te će svojim ekonomski, sociološkim ili nekim drugim kriterijem doći do suprotnih rezultata.
Problem leži u samom postupku koji, svjesno ili nesvjesno, apstrahira od društvenog realiteta pretpostavljajući mu osamostaljene teoretske konstrukte; pa onda razgraničava, odjeljuje i spaja različite društvene fenomene (nerijetko shvaćajući takav zahvat kao čvrstu legitimaciju vlastite političke pozicije i prakse). No realni ljudi postoje prije teoretskih konstrukata. Ono što zapravo određuje prirodu neke klase njena je društvena zbilja – pozicija u društvu i praktična aktivnost, a ne apstraktna predodžba o njoj (bez obzira na to, tj. upravo zbog toga, što i predodžba ne može biti izuzeta iz razmatranja o društvenoj zbilji). Ne postoji radnička klasa u sukobu s kapitalom neovisno od realnih radnika koji taj sukob žive. Ukoliko sukoba nema u zbilji naprosto ga nema. I ta današnja radnička klasa, klase ili ne-klase (bez obzira na to postoji li kao klasa u bilo kojem smislu) i dalje unatoč svojoj pripitomljenosti, nejedinstvenosti; prihvaćanju kapitala, potrošačkog društva itd. naprosto objektivno pati pod njegovom dominacijom. Takav stav nipošto nije općenito samorazumljiv, ali je minimalna pretpostavka suvisle antikapitalističke pozicije.[1] No poanta nije u tome da se pokaže kako su potlačenost radničke klase, njen oslobodilački identitet i misija još uvijek živi u promijenjenim okolnostima već upravo suprotno: da se pokaže kako potlačenost ‘radničke klase’ danas ima drugačije značenje zbog nestanka njenog oslobodilačkog identiteta i misije. A to ne znači da su neke stvari ostale kao i prije već upravo suprotno da ništa, barem u ovoj točki, nije ostalo isto. Imamo jedan sasvim specifičan i nov kontekst. I u tom kontekstu imamo također dominaciju kapitala. No to što kapital vlada ne znači da je nešto ostalo isto jer je vladavina kapitala u društvu samorazumljiva i neutralna pretpostavka. Vladavina kapitala nije nešto što uopće može nestati u kapitalizmu jer kapitalizam je upravo to. Kapitalizam jest Društvo. Drugoga nema i ne može biti. Unutar granica kapitalizma to je istina. Reći kako imamo vladavinu kapitala u Engleskoj 19. st, Francuskoj 1968. i Hrvatskoj 2006., te kako to znači da se u tim društvima ono bitno ipak nije promijenilo potpuna je besmislica. Ono sto je ostalo nepromjenjeno u svakom je od tih društava i onako samorazumljivo, a ono što je promjenjeno takvom se izjavom samo mistificira. A da se sve promijenilo jasno je svakome tko si pokuša predočiti slike tih društava. Stoga je ispravo reći: sve se u društvu promijenilo- no to ne znači da se društvo promijenilo. Samorazumljivo načelo tog društva vladavina je kapitala; ovostrana logika te historijske i prolazne društvene formacije tu nam se pojavljuje kao božanski ili kozmički zakon. ‘Radnici’ naravno pod stiskom tog kapitala pate u kontekstu svog specifičnog društva, same pojavnosti kapitalizma. Njihova patnja nije nastavak patnje radnika u engleskim rudnicima 19. st., ali nije ni ništa manje prouzrokovana vladavinom kapitala. No oni više ne pate kao jedinstvena klasa koja istupajući u svom interesu istovremeno svjesno istupa u interesu svih potlačenih i deprivilegiranih skupina društva, protiv svih društvenih nepravdi i za nadilaženje samog sistema. Radnici danas nisu jedinstveni kao klasa, niti se kao klasa poistovjećuju sa općeljudskim interesom. To je pripitomljavanje radnika. Zašto bi uopće radnika brinulo to što u Somaliji umiru tisuće ljudi, što Amerika bombardira Irak ili što su etničke manjine pod opresijom? Ili bolje zašto su radnika takve stvari nekada brinule i zašto se pod cijenu vlastitog privatnog interesa angažirao u borbi protiv nepravde uopće?
Poistovjećivanje radničke klase s općeljudskim interesom proizlazilo je iz poistovjećivanja pojedinih radnika i grupa s klasnim interesom. Radnici su znali da u svojoj borbi nemaju drugog sredstva osim samih sebe; kako za sredstvo svog neposrednog interesa nisu mogli imati ništa osim vlastitog zajedništva; i kako je cilj tog zajedništva mogao biti jedino opći cilj. Radnici koji se bore za svoja radna mjesta u jednoj tvornici mogu pobijediti jedino uz podršku drugih radnika. Radnici jedne zemlje koji se bore protiv pritiska kapitala mogu pobijediti samo uz pomoć radnika drugih zemalja. No dotična borba i zajedništvo koje je čini nipošto ne mogu ostati na pukom sredstvu već automatski stvaraju vlastite vrijednosti, interese i ciljeve koji sada u potpunosti nadilaze privatnu i partikularnu razinu. Različiti radnici pripadnici su različitih rasnih, etničkih i kulturnih skupina; oni ne pate samo pod direktnom opresijom kapitala, ‘uže’ shvaćenog, u ekonomskom smislu, kao radnici već također pate i pod stiskom različitih drugih oblika opresije koje generira društvo i(li) koje im je historija ostavila u nasljeđe. Tako se s razine klasnog interesa svrha radničkog pokreta širi na općeljudski interes. Općeljudski interes postaje i individualni interes radnika i poklapa se s njegovim neposrednim interesom. Takav je slučaj kod revolucionarnog radnika prošlosti. No cijela priča pada u vodu ukoliko se radnici za svoje neposredne interese bore posredstvom socijalnog partnerstva s vlasnicima, ili posredstvom integriranja u buržoaski politički sistem i njegove socijalne zakone.[2] I sve pada u vodu ukoliko radnici kojima se ne dopušta takva povlastica i takav oblik integriranja u društvo, kao u zemljama ‘trećeg svijeta’, bivaju prisilno držani na nečovječnoj razini na kojoj si zbog ‘predmodernih’ uvjeta vlastitog života, realiziranih ‘postmodernim’ metodama, niti ne mogu priuštiti razmišljanje o vlastitom neposrednom interesu ili emancipaciji.
Kakogod bilo, ne ulazeći u velike analize, sigurno možemo zaključiti kako revolucionarna praksa radničke klase, kao takve, danas ne postoji. Predodžba o takvoj aktivnosti produkt je nekih drugih vremena i neke druge radničke klase. To je ono što možemo reći općenito i s obzirom na generalna stanja i kretanja, kako unutar ‘radničke klase’, tako i unutar društva. No kao što znamo nitko ne zna gdje je to generalno. Što je to generalno? Ono nigdje ne postoji. Postoji samo konkretno kretanje društva, konkretni ljudi, u konkretnim okolnostima i njihove konkretne tvorevine i aktivnost koje ga čine. Uzevši to u obzir jednako je pogrešno radničku klasu danas smatrati revolucionarnom, kao i ne-revolucionarnom. U prvom slučaju polazimo od ideje koja se poklapa s bitno drugačijom zbiljom no što je naša; dok je u drugom slučaju naše polazište ideja koja, iako je možda i adekvatna s obzirom na aktualnu zbilju, to može biti tek uvjetno jer sama nije objektivna, već predstavlja izraz jednog aspekta te zbilje (ideologija), te zbog svoje statičnosti ne može obuhvatiti i uloviti stvarnu dinamiku društva čiji je izraz. Kako objasniti to što se mase u Južnoj Americi realno politiziraju i svjesno streme protukapitalističkoj akciji? Ili kakvo je značenje nedavnih akcija radnika TDZa? Ti i drugi konkretni i zbiljski procesi ne mogu se shvatiti ukoliko ih pokušamo ugurati u unaprijed zadane predodžbe o prirodi ‘radničke klase’ i ‘masa’. Potrebno je krenuti od realnog zbivanja, te iz njega na adekvatan način izvući zaključke koji s jedne strane predstavljaju izraz dotične zbilje, a s druge strane, ukoliko je to naša pobuda, teže njenom nadilaženju. To što postoji netko tko teži nadilaženju dotične zbilje ne postoji izvan zbilje, jer kada bi kojim slučajem realno stanje bilo stanje koje, što u pozitivnom, što u negativnom smislu, ne daje smisao revolucionarnim težnjama njegov adekvatan idejni izraz bila bi konzervativna ideja (ne i ideologija jer se ne bi radilo o lažnoj općosti). Konkretna aktivnost radnika TDZa, sama po sebi možda i beznačajna, i u samoj sebi sa sistemom izmirena praksa, ne razbija samo generalizacije u koje se ne uklapa, već potencijalno otvara mogućnost izgradnje pozicije čija pobuda nije održanje pozitivnog stanja.
Pitanje koje se tu postavlja ono je o današnjoj lijevoj inteligenciji shvaćenoj u najširem smislu; pitanje o njenom odnosu prema realnim radnicima, ljudima i masama, kao i prema zbilji uopće. U povijesti je lijeva inteligencija bila i formalna i neformalna avangarda; bila je puna poleta i razočaranja. Negdje je pokušala usmjeravati društvo, negdje nije. Negdje je ostala začahurena u svijet biblioteka, dok je negdje po ulicama trošila pamflete (ili po brdima municiju). No ipak što god bila i što god prolazila uglavnom je do samoga kraja ostala vjerna svojoj ideji revolucionarnog radnika. Iako je danas, nakon njene propasti, sasvim prigodno ismijavati njen proleterski fetiš, takvo se ponašanje revolucionarnih intelektualaca zasigurno može opravdati. I ne samo opravdati već pozdraviti i vrednovati kao najveći podvig koji je inteligencija ikada učinila, njen najveći iskorak ka vlastitom ukidanju. Slava nek pripadne svim robovima proleterskog fetiša među inteligencijom. Da su bili u krivu danas nam je jasno. No to što nam je jasno istina je utoliko koliko je istinit njihov neuspjeh. Transformaciju i pripitomljavanje radnika, i cjelinu povijesnog slijeda dvadesetog stoljeća mi uzimamo činjenično; no to je laž jer ne radi se o činjenicama već o praksi, o borbi. U povijesti nema niti jedne činjenice.
Lijeva je inteligencija onaj njen dio koji je revolucionarnu i političku oslobodilačku praksu radničke klase kroz 19. i 20. stoljeće prepoznao i pozdravio, te joj se na svom području priključio i nastojao potvrditi i zasnovati njen univerzalni značaj. Ne radi se o obmani, jer trenutak kada mladi Engels dolazi u Britaniju i susreće se s aktivnim radničkim pokretom na njega utječe više od tisuća ‘Njemačkih ideologija’. Jedna je masovna i moćna klasa ‘običnih ljudi’, koji kao takvi imaju legitimitet realnog društva, u zbilji stremila općeljudskom interesu i oslobođenju. Oni su kretali s partikularnih pozicija, no njihova je praksa uistinu imala i univerzalni karakter. To je istina radničke borbe. Uzevši u obzir takvo zbivanje kako nas uopće može iznenaditi činjenica da je dio inteligencije u skladu s tim kretanjem formirao vlastite ideje? I zar nije jasno zašto se ta intelektualna tradicija nije mogla odreći svog ‘proleterskog fetiša’? Jer tu se nije radilo o pukom fetišu; radilo se o spremnosti priznavanja poraza. Priznati kako proletarijat više nije zaštićeni predmet (anti)filozofi je značilo je priznati kako filozofi ja više nije sredstvo proletarijata. Priznati kako zbilji više nije mjesto u filozofiji, značilo je priznati kako filozofiji ponovno nije mjesto u zbilji. Radilo se o borbi za koju nam je sada jasno kako i zašto je izgubljena- nakon što je izgubljena (iako nam još ostaje skrivenim ono ukoliko je izgubljena). Sveukupna agonija lijeve inteligencije kulminirala je, nimalo slučajno, po konačnom urušavanju real-socijalističkih društava. Nakon toga ništa nije bilo isto. Nastupilo je vrijeme sveopće ironije. Ironije koja se prodavala pod autorefleksiju, a zapravo zaudarala na ogavnu pasivnost, teoretsku i praktičnu lijenost. Sveopća konfuzija i nemogućnost orijentacije kontekst je u koji je nova lijeva inteligencija bačena. Ona koje nema. Ni radnika nema. Inteligencija je ponovno prestala težiti vlastitom ukidanju. Vratila se u začarani krug vlastite ideologije. Takav razvoj potrebno je pozdraviti. Crknuta lešina treba da istrune kako bi se osloboditi njezinog smrada. Tradicionalna ljevica mrtva je i pokopana- povratak one suvremene, ljevice koja to nije, na neke od nje prevaziđene pozicije ukazuje na to. No u povijesti ne postoji niti jedan krug. Povratka zapravo nema i inteligencija se, kao i ljevica i svijet, više ne mogu osloboditi vlastitog nasljeđa revolucionarnih stoljeća. Lijeva inteligencija koja dolazi tek mora pronaći svoj proletarijat, još mora raskrinkati vlastitu ideologiju; pred njom je spuštanje u zbilju. Pred njom je zadatak da se svjesno okrene protiv sebe. Suvremeni društveni kontekst bez sumnje joj pruža nekoliko dosta dobrih razloga za to.
Radnici na barikadama i danas su jedan od njih; ili barem mogu biti. Nedavna rasprava o zauzimanju tvornice TDZa ukazuje nam na rascjepe među lijevom inteligencijom. Jedni će reći kako je apsurdno podržati takvu akciju samo zato što je izvode radnici; dok će drugi reći kako ju je kao takvu upravo zbog toga potrebno podržati. Prvi su u pravu jer razbijaju ograničenja sadržana u nasljeđu tradicionalne ljevice. No tu se postavlja pitanje koliko su u stanju napraviti odmak od samih sebe i ograničenja protiv kojih istupaju. Ako predodžbu o revolucionarnom radniku ostaje u nekom prošlom vremenu i društvu, tada i ideja o ne revolucionarnom radniku ne odmiče daleko od njega. Inteligencija koja je uspjela napraviti iskorak ka budućnosti svjesno se lišava ideja zbilje koja nije aktualna; no to ne znači da na adekvatan pruža kritički izraz vlastite zbilje. Niti da si priznaje kako je i sama njen sastavni dio; štoviše i ključan za njeno održanje. Stoga je jasno kako konkretni radnici TDZa ili Jadrolinije, Venezuele ili Bolivije isl. nisu revolucionari, niti to ikada mogu biti na način kakav od njih očekuju oni koji su uvjereni da govore o istim stvarima kao Marx ili Bakunjin. No ti su radnici ipak tisuću puta revolucionarniji od onih ‘umova’ koji ih opravdano vide kao ne-revolucionarne. Oni nisu revolucionarni kao neki radnici uopće, kao predodređeno revolucionarna klasa; no revolucionarni su kao radnici koji su se odbili pokoriti volji poslodavca, pravne države, javnog mnijenja, izostanka stvarne podrške ostalih masa i intelektualaca itd. Zbiljski su revolucionarni jer svojom praksom otvaraju nov prostor političke borbe, u novom historijskom kontekstu.
1. Legitimnost takve pozicije nije tema ovog teksta pa se u skladu s tim dotičnog pitanja neću ni doticati ↩
2. iako je ozbiljno pitanje za razmatranje, koje zbog svoje obimnosti i kompleksnosti nadilazi ovaj tekst, u kom smislu i u kojem odnosu se nalaze konkretni općeljudski I klasni interesi revolucionarnog proletarijata i socijalna država koja nastoji preuzeti brigu o njihovom minimalnom ostvarenju ↩