Boris Groys
Opće određenje pravednosti, kojim operira i naš današnji diskurs o pravednosti, etabliralo se u našoj kulturi već sa starim Grcima, prije svega s Aristotelom. Pravedno znači na jednako uzvraćati jednakim, a na nejednako nejednakim. Polazeći od ove definicije pravednosti relativno je lako formulirati i pozicionirati u kapitalizmu lijevi i desni diskurs o pravednosti. Lijevi diskurs teži k tome da izjednači sve ljude, pa možda i ljude i životinje ili, štoviše, ljude i stvari. Lijeva kritika kapitalizma upućuje, dakle, prvenstveno na to da kapitalizam nastavlja reproducirati nove, odnosno stare povijesne nejednakosti ondje gdje bi trebala vladati pravednost, da se jednako tretira nejednako.
Desna kritika spočitava kapitalizmu da on nejednako tretira jednako. I doista: kapitalizam se uvijek iznova optužuje za izjednačavanje, standardizaciju, uniformizaciju – za zanemarivanje ili, štoviše, uravnilovku svih kulturnih razlika, uključujući i vrijednosnih razlika. Ta desna kritika kapitalizma u ime razlike često se k tome kombinira s već spomenutom lijevom kritikom u ime jednakosti. Rezultat toga je da smo suočeni s velikom raznolikošću kritičkih diskursa koji redom kapitalizmu predbacuju nedostatak pravednosti – iako iz oprečnih razloga. Tako je kada se govori o temi kapitalizma i pravednosti iskušenje veliko da se poželi naći vlastita pozicija unutar te diskurzivne raznolikosti, situirati se u unutar područja kritičke teorije. No zasad se želim oduprijeti tom iskušenju – i namjesto toga radije zaupitati u kojem se odnosu prema kapitalizmu nalazi jezik kao takav, jezik kojim na različite načine pokušavamo definirati jednako i nejednako. Jer odgovor na ovo pitanje ukazat će zašto svi mi – to “mi” ću u nastavku točnije definirati – zašto svi mi, bilo lijevi ili desni, imamo isti osjećaj daje kapitalizam kao takav nepravedan. Naglašavam: kapitalizam kao takav – a ne tek ova ili ona njegova djelovanja, ispoljavanja ili posljedice.
Naime – i to je presudno – sam kapitalizam ne koristi nikakav diskurs – religiozni, ideološki, filozofski, moralni ili politički – da bi sudio o jednakom i nejednakom. Kriterij za takav sud u uvjetima kapitalizma je, kao što je poznato, jedino ekonomski uspjeh. Jednako je ono što postiže jednak ekonomski uspjeh, a nejednako je ono što postiže nejednak ekonomski uspjeh. No što je to što nas u tom sudu ostavlja zbunjenima i nezadovoljenima – i to nezavisno od toga mislimo li da ta prosudba proizvodi nejednako u jednakom ili jednako u nejednakom? Čini mi se da se radi isključivo o činjenici da kapitalizam za donošenje i iskazivanje svog suda ne koristi medij jezika kojeg koristimo mi, ljudi koji diskutiramo, kritiziramo i teoretiziramo. Kapitalizam jednostavno koristi drugi medij – naime, medij novca. A taj je medij, prvo, heterogen naspram jezika i, drugo, nije postavljen na jednaku razinu s jezikom kao medijem. Dakle, u temelju našeg nezadovoljstva s kapitalizmom kao takvim leži uvid u jednu duboku, fundamentalnu nepravednost: nepravednost u tretmanu diskursa i kapitala kao dvama medijima u kojima mi možemo ustanoviti razlikovanje između jednakoga i nejednakoga. I ta nepravednost se sastoji u ovome: sudovi koji se donose u mediju novca računaju se. A sudovi koje donosimo u našem diskurzivnom, teorijskom jeziku – kako god da glasili u pojedinom slučaju – ne računaju se.
Upravo zbog toga možemo i postaviti pitanje o odnosu pravednosti i kapitalizma kao takvoga. Jer nepravednost povijesno, doduše, nije ništa novoga: i prije se uvijek iznova suočavalo s odlukama, dekretima i zapovijedima moćnika a koje se činilo da vape od nepravednosti. Ali sve te odluke, dekreti i zapovjedi još uvijek su bili formulirani u istom onom jeziku u kojem se mogla formulirati i kritika tih odluka i dekreta. Još su i komunističke, odnosno, kažimo, socijalističke države počivale na ideološkom diskursu i na povijesnom narativu. Svatko tko je u ovim državama želio nešto poduzeti morao se stalno ideološki opravdavati, morao je stalno dokazivati da su njegove riječi i djela u skladu s vladajućom ideologijom. Ali i vlast se morala stalno ideološki opravdavati i dokazivati da ona, primjerice, zbilja predstavlja avangardu povijesnog napretka. U tim državama sve ekonomske odluke morale su biti politički, tj. u krajnjoj instanci ideološki i jezično obrazlagane. Jezik je funkcionirao podjednako i kao medij državnog samouspostavljanja i represije kao i medij opozicije. Svi društveni konflikti morali su se naposljetku iznijeti jezično. Vlast i opozicija kretale su se na istom terenu – terenu jezičnog, ideološkog samoopravdavanja. U takvim uvjetima ima smisla govoriti daje ovaj ili onaj moćnik pravedan ili nepravedan. Jer svaki pojedini sud vlasti mogao se jezično osporavati. Činjenica da su vlast i kritika vlasti govorili istim jezikom stvorila je mogućnost izjednačenja i otvorila je perspektivu više pravednosti o kojoj je u našoj kulturnoj tradiciji uvijek iznova riječ. Tada se borilo protiv vlasti koja se temeljila na diskursu koji je bio priznat kao istinit – bilo da je riječ o religioznom ili ideološkom diskursu. Borilo se protiv tog diskursa i njegovog polaganja prava na apsolutnu istinu, a za pravo slobodno diskutirajuće demokratske javnosti da postavlja u pitanje taj diskurs te time također i svaku odluku, svaki sud vlasti. Ta borba uvelike je dobivena. Društvo se emancipiralo od istinitog diskursa moći. Ali ono se pritom istodobno emancipiralo od bilo kakvog diskursa općenito. Ono je postalo postdiskurzivn- im društvom u kojemu se društvo više ne odvija u mediju jezika – a kapitalizam je upravo to postdiskurzivno društvo.
S kapitalizmom moć se oslobađa svake ideologije, svakog jezičnog obrazlaganja i time, također, svake prisile za opravdavanjem. A to znači: moć napušta teren jezika, postaje principijelno imuna na jezičnu kritiku svake vrste, jer mijenja medij svog samoodređenja. Moć je dovoljno opravdana, ako postiže ekonomski uspjeh. Ako proizvodi neuspjeh, onda se o tome isto tako nema što puno diskutirati, jer ekonomskim neuspjehom moć dokida samu sebe. Pravednost kapitala u oba slučaja djeluje bez ikakve jezične intervencije. Zbog toga se tek u tim novim uvjetima može govoriti o pravednosti i kapitalizmu kao takvom – ali istodobno više ne i o tome čini li ovaj ili onaj vlasnik kapitala pravedno ili ne. U današnjem, postdiskurzivnom društvu nitko ne duguje objašnjenje ili legitimaciju – pod uvjetom da se kreće unutar određenih, zakonom definiranih okvira. Bez obzira kupuje li se nešto ili prodaje, glasa li se prilikom izbora za ovu ili onu partiju – to se čini šutke. U svim tim slučajevima zahtijevati objašnjenje je nedopustiva drskost. Činjenica da se posjeduje dovoljno novca da bi se nešto kupilo dovoljno je opravdanje za tu kupnju. A dobiti glas na političkim izborima je ekvivalent minimalne nadnice. Suverenost kojom raspolaže pojedinac u kapitalističkom društvu time postaje apsolutna, premda nijema suverenost. Pa ni kraljevi ne raspolažu suverenošću u tako ogromnim razmjerima, jer iako oni svojim podanicima nisu dugovali objašnjenja, ipak su morali svoje činove pravdati pred svojim bogom.
Zanimljiv simptom te nove situacije je presušivanje afirmativnih, legitimirajućih diskursa. Mi se još uvijek divimo složenim, suptilnim i istodobno moćnim teološkim konstrukcijama koje su trebale poslužiti legitimiranju crkvenog autoriteta. Marksistička, odnosno komunistička teorija, koja je trebala legitimirati avangardnu ulogu Komunističke partije, također je vrlo raznovrsna, često i zanimljiva i pisana s istinskim žarom.
Spisi koji žele legitimirati kapitalizam, dakle koji žele dokazati da je pravednost koja se postiže tržištem ista kao pravednost koju je moguće definirati i legitimirati diskursom, djeluju, naprotiv, vrlo plošno i beživotno. I odmah je jasno zašto. Ti spisi ispunjavaju jednu suvišnu, antikvarnu zadaću – oni žele legitimirati nešto što ne treba nikakvu legitimaciju, nešto što je u potpunosti suvereno. Dakako, diskurs preživljava i u postdiskurzivnom društvu razvijenog kapitalizma, ali samo kao roba među mnogim drugim robama – lišena svoje tradicionalne legitimirajuće funkcije. Nije slučajnost da jezik ponovno stječe svoju legitimirajuću funkciju tek tada kada se radi zločinima, tj. o radnjama van etablirane tržišne ekonomije. Pogotovu kada se gleda holivudske filmove u posljednje vrijeme – a holivudski filmovi su uvijek posebno primjereni za dijagnostičke svrhe – zamjećuje se da su najpromišljeniji i najrječitiji junaci u ovim filmovima mafijaši, lopovi i nadasve profesionalne ubojice. Od tih junaka očekuju i saznaju se najdublje istine o smislu života. Profesora filozofije, ako se on uopće i pojavljuje u takvim filmovima, u pravilu se predstavlja kao histerika ili alkoholičara koji nikada ne može izustiti ni napola dobro sročenu rečenicu. I zbilja: nakon što je profesor filozofije dobio svoju plaću, sve ono što je rekao ili što ima za reći postaje u potpunosti irelevantno – jer je uvijek već plaćeno. Profesionalni ubojica, naprotiv, nije plaćen za svoje iskaze, nego jedino za svoja djela. Zbog toga su njegovi uvidi zanimljivi publici. No to ostaje tako dokle god profesionalni ubojica ne bude uključen u legitimnu tržišnu ekonomiju – primjerice, kao specijalist za specijalna djelovanja. Tada profesionalni ubojica dobiva svoje financijsko opravdanje – i postaje šutljiv.
Međutim, u postdiskurzivnom društvu nije suvišan samo afirmativan, nego također i kritički diskurs. Budući da kapitalistička suverenost nema, odnosno ne treba religioznu ili ideološku legitimaciju. suverenost se ne da poljuljati ni kritikom religije ili ideologije. Kritika religije imala je svoje opravdanje pod ancien regimeom. Kritika ideologije imala je svoje opravdanje pod totalitarnim režimima. U oba slučaja intelektualac može pretendirati da govori u ime općosti. A ta pretenzija proizlazi iz pretenzije koju iznosi sama vladajuća ideologija. Naime, ako neka religija ili ideologija pretendira da legitimira društvo u njegovoj cjelini, onda i kritička delegitimacija tog društva također ima opći značaj. Međutim, u uvjetima postdiskurzivnog društva prije se postavlja pitanje koliko intelektualac godišnje zarađuje sa svojim kritičkim diskursima. Intelektualac, spisatelj, umjetnik danas se smatra malim poduzetnikom. Kritički diskurs, ako ga prakticira, poima se u skladu s tim kao dodatna reklama za njihove naklade. Više se ne postavlja pitanje o istinitosti diskursa – jedino pitanje koje se postavlja je pitanje o njegovom financiranju i profitu kojeg on donosi. Kada bi Zola danas objavio ‘Jaccuse”, odmah bi se postavilo pitanje kako će se to odraziti na nakladu njegove sljedeće knjige. Ako bi ta naklada ispala veća od naklade njegove prethodne knjige, onda bi Zola bio u pravu sa svojom kritikom. Ako bi naklada pala, onda se on preračunao, jer se njegova kritika pokazala nesposobnom da privuče većinu te, prema tome, irelevantnom. I to pokazuje: danas nije diskurs taj koji legitimira ili delegitimira kapitalizam, nego je kapitalizam taj koji legitimira ili delegitimira diskurs – uključujući i svaki kritički diskurs.
No, netko bi mi možda mogao uputiti prigovor da zauzimam elitističku poziciju i obraćam se samo obrazovanoj manjini, jer kada nepravdu u tretmanu kapitala i diskursa iznosim kao središnji problem kapitalizma, na prvi pogled taj se problem čini isuviše marginalnim u usporedbi s takvim ogromnim problemima kao što su globalno siromaštvo, glad u Trećem svijetu ili neokolonijalni ratovi – problemi koji izravno pogađaju milijune, ako ne i milijarde ljudi. Međutim, ja smatram da problem jezika, ipak, predstavlja središnji problem – i to iz jednog jednostavnog razloga. Žalbe i protesti protiv tih konkretnih i ogromnih nepravdi naposljetku se također formuliraju u jeziku. I ostaju neuslišani iz istog razloga zbog kojeg žalbe obrazovane manjine ostaju neuslišane. Nejednaki tretman kapitala i diskursa pogađa, naime, sve, jer svi mi – više ili manje vješto – djelujemo u oba ta medija. Razlika između nekog filozofskog traktata i jednostavno formuliranog protesta nekoga tko gladuje je manja no što se to možda misli. U svakom slučaju nedjelotvornost i jednog i drugog u uvjetima postdis- kurzivnog društva imaju zajednički uzrok.
Postoji pravednost tržišta – ta pravednost očituje se u mediju novca, kapitala. I svaki diskurs, uključujući i diskurs o pravednosti podliježe sudu tržišta. Dakle, u uvjetima kapitalizma kapital i diskurs tretiraju se nejednako. Pitanje o odnosu kapitalima i pravednosti stoga je prvenstveno pitanje o pravednosti samog tog nejednakog tretmana. Može li se zbilja kazati da je kapital bolji od jezika, od diskursa – i treba li ga stoga i bolje tretirati? Čini mi se da će većina danas kazati daje kapital doista bolji od jezika. Mnogi režimi koji su se pozivali na diskurs, na diskurzivnu istinu ostali su ljudima u neprijatnoj uspomeni. Stoga se svakoj pretenziji za istinitim diskursom danas pristupa s nepovjerenjem – i odbija ju se kao potencijalno totalitarnu. Emancipaciju od jezika, suverenost u šutnji mnogi još osjećaju kao blagoslov. Sokrat i Platon, koji su državu htjeli zasnovati na istinitom diskursu, danas ne bi imali šanse da ih većina prihvati. Međutim, bilo da se pravednost kapitala pretpostavlja pravednosti diskursa ili obratno – to se još uvijek zbiva unutar jezika te se tako promašuje razina stvarnog problema. Na pitanje o jednakom i nejednakom tretmanu diskursa i kapitala može odgovoriti samo ona sila koju bismo mogli nazvati silom faktičkoga. Danas nam se čini da je pobjeda kapitalizma konačna. Citira se iskaz Fredrica Jamesona da lakše možemo zamisliti propast svijeta no propast kapitalizma. Međutim, kao što je poznato, faktičke temelje i infrastrukture tržišne ekonomije lako je ugroziti.
Nedavni uspon militarizma i ponovo javljanje imperijalnih vizija, što upravo sada možemo promatrati, vraćaju moć jezika. Jer vojni ciljevi i naredbe formuliraju se u istom jeziku kojim i mi govorimo – i time se ponovno daju kritizirati u jeziku. Nije slučajnost da se socijalističku, odnosno sovjetsku ekonomiju određivalo kao zapovjednu ekonomiju, dakle kao ekonomiju koja operira u mediju jezika, a ne u mediju novca. Militarizacija, dakle, znači novo pojezikovljenje – pa ako militarizacija ekonomije ikada postane stvarnošću, to će značiti podvrgavanje kapitala jeziku, diskursu. Tada će i diskurzivna kritika ponovno dobiti pravu priliku. Dakle, u ovome trenutku nismo u stanju kazati jesu li emancipacija od jezika u ime kapitala i nastanak postdiskurzivnog društva definitivni ili ne.
No, budući da za sada živimo u uvjetima nejednakog tretmana kapitala i diskursa, ima smisla pitati kako se ta fundamentalna nepravednost – ako ona to jest – odražava na našu situaciju kao onih koji govore, koji pišu i koji su umjetnici. Čini mi se da je Clement Greenberg svojedobno našao najbolju formulaciju za to. Prema njegovoj teoriji u uvjetima kapitalizma znanstvenik i tehničar sustavno su preopterećeni, a umjetnici ništa manje sustavno nedovoljno opterećeni. Ta nedovoljna opterećenost, koja uostalom nema veze s nedovoljnom financijskom potporom, u uvjetima kapitalizma nije slučajna, nije kontingentna, već esencijalna. U kapitalizmu od umjetnika, spisatelja ili intelektualaca iz strukturnih razloga traži se da rade manje dobro no što zapravo mogu. Od njih se traži da svjesno i konzekventno reduciraju svoje aktivnosti, svoj talent, svoj elan. A razlog tome je jasan: u općem nejednakom tretmanu kapitala i jezika od svakoga se traži da proizvodi što je moguće manje jezika – a kada ga već proizvodi, on mora biti niže kvalitete. Greenberg je definirao avangardu kao revolt modernih umjetnika protiv te sustavne nedovoljne opterećenosti u kojoj se očituje da ih se nejednako tretira – u usporedbi s ranijim epohama u kojima se od umjetnika tražilo više. Sukob između umjetnika i društva, koji je konstitutivan za kapitalizam, javlja se prema tome kao reakcija umjetnika na njegovu nedovljnu opterećenost, koju on shvaća kao nejednak tretman te protiv koje ustaje. Sada ću pokušati pobliže analizirati mehanizme tog nejednakog tretmana (što Greenberg sam ne čini – on ostaje pri općem ustanovljanju te nepravednosti, a da ne pojašnjava kako ona funkcionira).
(…) preveo: Tomislav Medak, izvor: www.pastforward.org