KAKO POBIJEDITI BOMBU?

Predsjednik Ruske federacije, Vladimir Putin, prekjučer je proglasio djelomičnu mobilizaciju u svojoj zemlji. Priznao je tako da Rusija ratuje. Da, stoga, može i – izgubiti. Specijalna vojna intervencija ne zna za pobjedu i poraz. Njen je rezultat više ili manje učinkovito izvršenje zadatka. Ona je po svojoj prirodi nešto tehničko, pa njen neuspješan ishod ne može predstavljati egzistencijalnu ugrozu političke zajednice u čije se pretpostavljeno dobro poduzima. Rat je, kako znamo, nešto bitno drugačije. U moderno nam se doba, sotonskom zavodljivošću, prikazuje kao pitanje života i smrti. Njegova logika ide za prožimanjem cjeline nacionalnog opstanka. Rat se može, ali upravo ne smije izgubiti. Sa višeg stanovišta svjetske povijesti pitanje o istinitosti/zbiljnosti svrha neke konkretne borbe od presudne je važnosti. Sveto pitanje tu uvijek glasi: od kud uistinu stiže stvarna ugroza zajednice? Treba li, riječima starih boljševika, bajunete okrenuti u suprotnom smjeru – prema unutra? Takva se pitanja, međutim, na prostoj, zdravorazumskoj razini, u okvirima tupog, iskustvenog zbivanja čine sasvim irelevantnima. Kao jedino relevantno pitanje u tim se okvirima prikazuje ono o moći proizvodnje mnijenja. U tom je smislu manje važno koliko je i čime Rusija zapravo ugrožena. Jedino se relevantnim čini ono što u tom trenutku prevladava kao opći dojam. Opći dojam koji ruski režim, kako smo vidjeli, nastoji nametnuti onaj je o zbiljnosti nametnutom im rata i egzistencijalnoj ugroženosti nacije.

Poraz u takvom ratu uzima se za moguć, ali upravo stoga i sasvim neprihvatljiv. Režim tu, jasno, sudbinu nacije, a moguće i svijeta, bezumno veže uz svoj bijedni opstanak. No ta nam je razina, kako rekosmo, u ovom trenutku od manje važnosti. Važno je tek primiti poruku – Rusija ne smije izgubiti! Odlučni predsjednik je, kako bi otklonio i najmanju dvojbu, izričito naglasio spremnost upotrebe nuklearnog oružja u tu svrhu. Pobjede i opstanka. Kao ključno pitanje tako se nadaje ono o preciznijem određenju te pobjede. Što li to konkretno ruski režim uzima kao nužan jamac svog opstanka? Predsjednik Putin po tom se pitanju, kao i inače, trudi biti krajnje direktan i jasan. Radi se o očuvanju teritorijalnog integriteta Ruske federacije. Prilično skroman, konzervativan, sasvim defenzivan zahtjev. Do momenta kada se ukrsti sa visokom izglednošću hitrog ujedinjenja osvojenih ukrajinskih teritorija s Majkom Rusijom. Poruka koju ruski režim sasvim svjesno šalje svom narodu i svijetu nije poruka plašljive defenzivnosti, već silne projekcije moći prema van i produktivne ekspanzije. Ne radi se tu o optužbi. To je upravo ono čime se režim ponosi. Točno takva moć ono je što se u okvirima njegove vlastite ideologije pokazuje kao uvjet egzistencijalnog opstanka Rusije. Golemi problem leži u činjenici da su ruski režim i država sama izrazito slabi. Da nemaju resurse moći usklađene sa vlastitim ambicijama. Ta ih nesreća sve više tjera ka nečem posebnom, inovativnom, do sada nezamislivom. Promjeni funkcije nuklearnog oružja! Korištenju Bombe u ofenzivne svrhe!

Radi se o odlučnim koracima ka suštinskoj promjeni sigurnosne paradigme. Sasvim je moguće da upravo svjedočimo prelomnom trenutku suvremene povijesti. Početku kraja atomskog doba, sa sasvim nepredvidivim ishodom. Propuste u vidu neadekvatnog znanja i slabosti volje skupo ćemo platiti. Ukoliko kulturno i politički ne budemo u stanju slomiti svu ustajalu inertnost našeg kolektivnog bića čekaju nas velike nesreće. One su zapravo već tu. Pogledajmo ih dalje iz malo veće blizine. 

Nastanak i širenje nuklearnog oružja po završetku drugog velikog rata proizvelo je situaciju u kojoj oružani sukob među velikim silama neminovno znači i zajamčeno uzajamno uništenje. Kraj svijeta kakvog poznajemo. Moguće i nestanak života na zemaljskoj kugli. Potpuni besmisao korištenja Bombe iracionalnim je učinio i svako ozbiljno ratovanje. Uzajamno zajamčeno uništenje pokazalo se kao povijesno jedinstven i nevjerojatno moćan jamac mira. Ono je ostvarilo nešto povijesno jedinstveno i do tog trenutka nezamislivo. Dugotrajno radikalno neprijateljstvo politički nepomirljivih blokova u Hladnom ratu, unatoč svoj sili neposrednih povoda, nije rezultiralo novim velikim ratom. Proizvelo je, osim toga, i odsustvo otvorenog ratnog sukoba zakrvljenih regionalnih sila što su se našle u posjedu tog čudotvornog sredstva sveopćeg uništenja. Ključni preduvjet takve blagotvornosti ni u jednom trenutku, međutim, nije bio čisto tehnički i nužan. Zapravo se nije radilo o Bombi već o specifičnom odnosu s njom. Blagotvoran je bio strah od Bombe. Na njemu zasnovan specifičan sigurnosni pristup opredmećen u široj političkoj kulturi i običajima. Općenito vladajućoj logici po kojoj je upotreba Bombe slobodno i samosvjesno ograničena na odvraćanje. Istinski defenzivne svrhe oko kojih je moglo biti nesporazuma, ali samo na putu do usuglašavanja. Od presudne je važnosti za razumjeti kako ta stara paradigma, o kojoj tipično autistični konzervativci i dan danas maštaju, nije bila zasnovana na razboritosti u komunikaciji i realističkom prihvaćanju razlika među antagonistima. Upravo suprotno – ona je bila zasnovana na istinskom jedinstvu jačem od bilo koje razlike. Jedinstvu u strahu. Na toj osnovi izgrađenom istinskom samoograničenju i izrazito uskom shvaćanju probitaka koje je moguće izvesti iz Bombe.

Naglasimo još jednom: oni naivni olako su se zanosili mudrolijama kako je Bomba samim svojim nastankom pobijedila rat. Takvih se zabluda uvijek potrebno prisjećati jer one uvijek vladaju. Sklonost prostim, determinističkim tumačenjima nipošto nije slučajna. Radi se o lakšoj stazi koja ljudima omogućuje da se rasterete političke odgovornosti. Naivnim je ljudima, a takvih je uvijek većina, mnogo draže zagladiti stvari i pretpostaviti kako problema nema čim se ne manifestira sasvim otvoreno. A ako si u toj rđavoj raboti mogu pripomoći nekakvim zdravorazumskim mudrolijama to bolje. Pa stoga imamo vladavinu uvjerenja kako rat nije moguć jer iz njega proizlazi totalno uništenje. Ili da nije moguće jer je razvijena svjetska trgovina. Suvišno je i trošiti riječi! Ponovimo ipak, svejedno, kako mir nije donosila Bomba već specifičan odnos prema njoj. Vladavina specifične političke svijesti i prakse. Međusobno nepomirljivi cinični realizam i utopijski idealizam predstavljali su dva bratska iskaza, dvije krajnosti te svijesti. Pacifizam zasnovan na strahu godinama je bio dominantna paradigma unutar koje su se odvijale isprazne predstave nekakvih sudbinskih sukoba. Da je mir uistinu ovisio o utopijskom entuzijazmu djece cvijeća i hladnim kalkulacijama ciničnih vlastodržaca ne bismo trebali dugo čekati na apokalipsu. Stvar je pak bila u tome da je moć straha od bombe i njemu pripadajuća kultura bila toliko velika da se pokazala blagotvornom otužnoj razini svojih nositelja na svim stranama. Stvarnog problema u okvirima atomskog doba zapravo nije ni bilo, a sat sudnjeg dana nalazio se jako daleko od otkucavanja.

Zbiljski dokaz i konkretna manifestacija tog sigurnosnog blaženstva svaki se dan potvrđivao u načinu korištenja Bombe. Njenoj općeprihvaćenoj svrsi. Discipliniranom samoograničenju širenja značenja kojim se želi popunjavati prazni označitelj egzistencijalne ugroze zajednice u odnosu na legitimno korištenje nuklearnog oružja. Trenutak u kojem bi Bomba bila korištena na drugačiji način, za fluidnije uzete, proširene svrhe bio bi trenutak u kojem svi njeni darovi mira u tren nestaju. Štoviše – u kojem se potencijalno preobražavaju u suštu suprotnost. Trenutak je to u kojem sav diskurs proizašao iz uvjerenja o međusobno zajamčenom uništenju postaje irelevantan. Bomba tada iz našeg najvećeg zaštitnika po prvi puta i uistinu praktično postaje najveća ugroza naše slobode i opstanka. Tim se trenutkom kao najhitniji zahtjev pred svako misleće biće dobre volje postavlja – objava beskompromisnog rata Bombi. Taj trenutak upravo stiže! Propust uviđanja njegove težine i punog značaja ravan je samoubojstvu.

Ne radi li se ipak o za nijansu pretjeranoj poruci? Odveć zanesenom tonu? Zar se uistinu nešto tako dramatično promijenilo prolaznim djelima jednog slabog režima što životari na marginama svjetskog događanja? Ako je režim o kojem govorimo tako bijedan, moguće i pred slomom, zar se njegovo očajničko djelovanje uzeti za relevantno u svjetskopovijesnom smislu? Dobro je znano koliko su čudni putevi Gospodnji. I kao što Bomba svom svojom razornom destruktivnošću može proizvesti mir na svijetu, tako i ruski režim iz svoje nemoći može preokrenuti svijet naglavačke. Upravo nemoć taj režim tjera ka inovativnom korištenju Bombe u do sad neviđene svrhe. Ostvarenje konkretnih geopolitičkih dobitaka. Osiguranje pobjede u ofenzivnom ratu. Specifični unutarnji razlozi zbog kojih se tom režimu takve svrhe uopće pokazuju kao potrebne i važne ključno je, iznimno složeno pitanje koje je potrebno za sebe postaviti. U okvirima ovog napisa važno nam je tek registrirati vanjsku manifestaciju bolesti. Povijesno inovativan iskorak ka ofenzivnom korištenju Bombe. Retorika kojom se stvar pokušava prikazati na sasvim tradicionalan način sasvim je apsurdna pošto je njena stvarna korist za režim upravo suprotna – iskazivanje tog inovativnog idiotizma i lažne vitalnosti kao dičnih vrlina! Istina tako jedna i neupitna, kako za prijatelje, tako i neprijatelje ruskog režima – on sve svoje resurse moći, uključujući Bombu, želi koristiti bez ikakvih samonametnutih ograničenja. Pandorina kutija je otvorena i to svi znaju. U tom smislu najmanji je problem ruski režim, njegovo vulgarno i predvidivo djelovanje. Stvarni je problem način na koji će se njegovi neprijatelji znati i moći postaviti prema njemu. Do koje će mjere biti u stanju izaći iz stare sigurnosne paradigme, u biti vlastite comfort zone. Osvijestiti da stara pravila više ne vrijede i poduzeti dovoljno radikalne mjere kako bi revolucionarnim činom pošast obuzdali prije negoli izazove nezamislivu štetu.

Razlozi zbog kojih se stvari svakim danom sve teže mogu vratiti na staro mnogo su dublji negoli se na prvi pogled čine. Straha se teško riješiti, ali ga je još i teže povratiti kada nestane. S dobrim se razlogom strah od Boga tako visoko vrednuje u okvirima kršćanske mudrosti. Po nestanku straha čovjek se osjeća živo i slobodno. Osjeća kako je strahom bio bezrazložno sputan i kako mu, pošto je prekoračio samonametnutu granicu nema kraja ni konca. Konkretno govoreći – režim koji se prestao bojati slobodne, ofenzivne i pragmatične upotrebe nuklearne prijetnje gotovo će sigurno ostvariti goleme dobitke do trenutka do kojeg njegovi neprijatelji budu u strahu. Takav će probitak potaknuti preostale bijednike da na takav način požele profitirati, kao što će i one od veće moći i digniteta natjerati na prilagođavanje. Na mjesto stare prakse i svijesti, općeg razboritog straha i samonametnutih ograničenja, neminovno će nastupiti sasvim nove dileme, nove razumske dvojbe i kontradikcije. S jedne strane logika pragmatičnog pokoravanja novoj moći i upotrebi Bombe (kako bi se istu pokušalo umiriti). S druge strane pokušaj hvatanja s vragom u kolo po logici agresivne reafirmacije logike uzajamno zajamčenog uništenja. Prazna i besperspektivna alternativa zasnovana na iluziji o mogućnosti jednostavnog povratka duha u bocu. Stvar je u suštini nepovratna – ofenzivna prijetnja totalnim uništenjem onome tko prijeti totalnim uništenjem je stara logika odvraćanja izokrenuta naopačke. Njen efekt neminovno bi stoga bio sasvim suprotan – na mjesto lažnog vječnog mira stvarno totalno uništenje. Pragmatičan, realističan, u suštini kukavički pristup u biti će značiti još gore zatvaranje očiju pred istinom. Ignoriranje uistinu realne promjene. Kvalitativne promjene u prirodi odnosa prema Bombi koja je nastupila. Takozvani realisti u tom su smislu korisni idioti zlog i naopakog pošto ne razumiju kako se prihvaćanjem legitimnosti bezumlja isto ne može vratiti pod kontrolu, već upravo suprotno – potaknuti. Omogućuje njegova normalizacija, širenje i potpuno prevladavanje. Radi se o prostoj i čvrsto utemeljenoj istini izraženoj u frazama da – samo budala izvršava zahtjeve ucjenjivača i pregovara s teroristima. Težina problema stoga onemogućuje zatvaranje očiju, ostajanje u okvirima stare paradigme na osnovu predvidivih, očigledno manjkavih, rješenja. No – dok god može gore to u ovoj dolini suza valjda i trebamo očekivati. Pa je tako vjerojatno da će u praksi prevladati treće, mješovito rješenje problema. Beskrajno dosadna i predvidiva eklektična kombinacija dvaju rđavih, nepomirljivih rješenja. Arogantno predstavljena kao jedna moguća i razborita. Takva rješenja od kad je svijeta i vijeka zapravo služe jedino da se preživi dan, a sa sobom nose svu štetu bez ijedne dobiti u sebi konzistentnijih pristupa. Takav kurs u budućnosti možemo očekivati pošto je on ono čemu smo više manje mogli svjedočiti promatrajući dosadašnji odnos Zapada prema ruskom problemu. Da ne kažemo, a bilo bi sasvim legitimno, i odnos Zapada prema punoj lepezi unutarnjih i vanjskih problema.

Kako onda pobijediti bombu? Šta da se radi? Izlaz je jasan i sasvim prost. On međutim zahtjeva odlučnost i politički inovativnu, revolucionarnu perspektivu. Prije svega osviještenje istine koja nam se nabija pred oči. Straha od Bombe više nema i teško da se može vratiti. Putin se kako vidimo ne boji bombe! Sasvim je irelevantno radi li se o blefu ili ne. Jer sam eventualni blef jednak je nestanku straha od Bombe kao i puna i iskrena voljnost da se koristi u po do sada vladajućem konsenzusu sasvim nelegitimne svrhe. U najoptimističnijem scenariju, po kojem bi se išlo do kraja ofenzivno i blef razotkrio, ruski režim bi se urušio i stvar propala. Čisto veselje! Ali ni tada više ništa ne bi moglo biti isto. Stvari se naprosto ne bi mogle vratiti na staro. Pošto bauk uzajamno zajamčenog uništenja više ne bi mogao imati svoju dosadašnju težinu. Zavladao bi dojam kako je magična moć Bombe sasvim nestala. Budalasti zdravi razum vjerovao bi arogantnije nego ikad da ona naprosto ne može biti korištena. Da je iskustvo ukrajinske krize nepobitan dokaz tome. Time što bi u plitkom mnijenju moć bombe drastično opala, njen destruktivni potencijal istinski bi porastao. Vjera u mogućnost upotrebe Bombe bila je kamen temeljac njenog ograničavanja u okvirima stare sigurnosne paradigme. U novim bi okolnostima oni koji raspolažu Bombom došli u situaciju osipanja moći i gubitka koristi koje su prethodno mogli izvlačiti iz nje. Stvarna destruktivnost bombe tada bi se morala reafirmirati, posebno dokazivati, a jedini dokaz koji preostaje na koncu bi se morao (ili bolje – mogao) manifestirati kao njeno aktivno korištenje. Zbog toga ni najbolji mogući ishod bez revolucionarnih mjera nije ni najmanje veseo i sam po sebi znači kraj stare paradigme i uopće – kraj mogućnosti blagotvornog korištenja Bombe.

U čemu se onda konačno sastoji to inovativno, revolucionarno rješenje koje ovdje zagovaramo? Sasvim jednostavno: ako straha od bombe ionako nema, ako je nestao i ne može se vratiti potrebno je to i prigrliti. Ako je stvar došla do toga da su se silnici prestali bojati Bombe krajnje je vrijeme da se mi počnemo bojati njih! Ako je nekoć Bomba jamčila obuzdavanje rata, onda danas jedino rat osigurava obuzdavanje Bombe. Svi grijesi ruskog režima po nekoj se osnovi mogu više ili manje uspješno relativizirati. Dovesti u pitanje. Osim jednog. Ovoga o kojem govorimo. A tu se pak, uzevši iz drugog ugla, niti ne radi o grijehu već prije opjevanom lukavstvu Uma. Jer taj režim svojevoljno, svakim danom, proizvodi okolnosti u kojima će biti moguće izbiti najjače oružje koje svaka tiranija može imati u posjedu. Bombu i njenu rđavu racionalnost. Njen mir zasnovan na strahu. Što još može Putin kada mu se isprse junačka pleća i kaže da puca? Moć je to i vitalnost kojoj uistinu nema ni kraja ni konca!

Ona je tu u našim rukama. A do nje je opet dug i trnovit put. Nedostaje nešto slobodnom svijetu da bi mogao nastupiti tako moćno. Taj nedostatak u stvari je višak. To je naša Bomba i robovanje njenoj sasvim zastarjeloj racionalnosti. Zarobljeni vlastitom Bombom danas ne možemo slobodno i produktivno politički djelovati. Radi s o golemoj, objektivnoj prepreci, duboko upisanoj u političkoj kulturi i logici zapadnog sistema. Plašljivo ostajanje u starim okvirima našu bi stranu, stranu slobodnog svijeta, tako lako moglo doći glave. Kada bi bilo sreće a revolucionarna vlada zasjela u Washington, kada bi se sablast starog Lava Davidoviča iz Coyoacana zaputila preko granice da preuzme vodstvo – tada bi sve bilo tako lako. Na mjesto plašljivosti i konfuzije zasjeo bi elan. U istom bi trenu uslijedio proglas o rashodovanju svog nuklearnog arsenala Sjedinjenih Država. To ne iz patetičnih razloga trulog pacifizma već iz žive spoznaje da se radi o beskorisnoj hrpi starog željeza. Zastarjelim i beskorisnim sredstvima. Štoviše – štetnim ograničenjima produktivnog političkog djelovanja. Sa Bombom u posjedu sasvim je nemoguće Rusiji objaviti rat. Korištenje Bombe u pragmatične svrhe od strane ruskog režima rat čini nužnim i neizbježnim. Svoju bombu na đubrište povijesti, pa svom silom na neprijatelja! Zbog ničega doli zbog toga – zbog najmaterijalnijeg interesa, istine i pravde skupljenih u jedno! Tiraniji se treba omogućiti sloboda da bude – ako može i želi neka je koristi. No mora joj biti jasno da uzajamno zajamčeno uništenje od nas nikada neće dobiti. Za nuklearni holokaust uostalom nije ni potrebno dvoje. Spaljeni London i New York već su sami po sebi spaljena Moskva. Njoj bi u svijetu u kojem bi bila pošteđena moglo biti jedino gore. Tiranija mora znati kako joj nikada nećemo uzvratiti istom mjerom. No, boga mi, nećemo ni kršćanski! Uzvratiti mu treba olovom i krvlju. Svom silom kojom raspolažemo. Ili bolje – ne čekati da uzvratimo. Viteški udariti prvi, za ime slobode, istine i općeg dobra. A ruski će narod tada, jedino pod uvjetom naše autentične revolucionarne motivacije i čina, jako dobro znati na čijoj je strani. Objava rata Bombi u naše vrijeme iz sfere izbora prelazi u sferu nužde. Pobijediti Bombu sasvim je nemoguće bez pobjede nad sobom.