Pero Jerkić
Čovjek i priroda; postoji li uopće razlog zbog kojeg bismo ta dva pojma razdvajali dotičnim veznikom? Očituje li se tako na ovom papiru stvarna otuđenost tih pojmova? Što li bi uopće to razdvajanje trebalo značiti?
Zar se ne radi o tome da je sam čovjek dio prirode, te da svaki njegov iskorak protiv nje može značiti jedino samootuđenje, a destrukcija prirode jedino samodestruktivnost? Razdvajanje spomenutih pojmova tada nam postaje razumljivo, a čovjekov lik u cijeloj priči dobiva predznak izopačene negativnosti. Cijeli povijesni proces u kojem je nastao pokazuje se tako kao proces sve većeg izopačenja i udaljavanja od idile prirodnog sklada u kojoj je čovjek uistinu bio sretno i slobodno biće. Tu je on kao ravnopravna karika u iskonskom lancu prirodne ravnoteže mogao bivstvovati sputavan jedinim zakonom koji ne treba legitimacije, ne poznaje iznimki i osigurava apsolutnu nepristranost. Njegova sloboda tako je bila jednaka slobodi lastavice razigrane na krilima vjetrenog uzdisaja i slobodi dupina koji svoj život provodi krstareći velikim plavetnilom. No, čovjek se izgleda nije mogao zadovoljiti rajskom srećom prirodnog blagostanja, te je krenuo putem razaranja iskonske idile; krenuo je putem egoističnog ovladavanja prirodnim zakonima u svoju korist, a na uštrb cijele prirode. Napredak čovjeka tako se pojavljuje kao unazađenje prirode, pa samim time i njega samoga.
I uistinu sama pomisao da bi čovjek mogao vladati prirodom ne bi nas morala previše zabrinjavati kada se ne bi mogla pojaviti kao mogućnost. No, ukoliko se pak čovjekova suluda misija pokaže ostvarivom, a pobjeda u ratu protiv prirode mogućom, sam opstanak života na planeti bit će doveden u pitanje. A takav se rezultat čovjekove konačne pobjede ne može gledati samo kao eventualna mogućnost, već kao izvjesna neizbježnost. Jer važno je ne zaboraviti kako se iza čovjekova iskoraka k porobljavanju prirode ne nalazi nikakav plemeniti ideal, već goli humanocentrički interes koji sije za cilj postavio ovladavanje prirodom u svoju korist. Čak kada si i umisli da odaje počast prirodnim ljepotama i njenim savršenstvima, čovjek zapravo izražava svoje nepomirljivo neprijateljstvo prema njoj, svoje potpuno otuđenje i opasni humanistički egoizam. Tako, opisujući lastavicu, neizbježno primjećuje kako je jedna od njenih najboljih karakteristika ta da ubijajući kukce nametnike pridonosi ljudskoj koristi. Je li možda krumpirova zlatica isto tako veličanstvena zbog toga što proždire krumpirovo lišće? Prirodne ljepote tako se u ljudskoj svijesti najprije moraju pretvoriti u utilitarne objekte kako bi mu mogle postati poželjne i lijepe. Tako je povijesni napredak čovjekov zapravo unazađenje prirode koje je i sam dio.
Daleko od toga da bi njegov krajnji rezultat mogla biti sveopća sreća – on svijet tjera u opće uništenje. Svevišnji ratio prosvjetiteljskih humanista tako je zapravo obično oruđe za osiguranje provedbe paklenog plana, a ne sredstvo kojim će se svijet pretvoriti u rajski vrt. Razum je tako u povijesti iskovano oružje opakog čovjeka koji se sam izopćio iz raja kako bi ga potom mogao početi uništavati, a ne najučinkovitije sredstvo za njegovo stvaranje. Znanost je pak najveći proizvod takvog čovjeka, oruđe koje mu konačno otvara mogućnost pobjede u sukobu. Nuklearna bomba, genetska modifikacija, tehnička sredstva za uništenje prirode… sve su to plodovi znanstvenog znanja i njegove praktične primjene. Čovjek je sebe tako doveo pred pobjedu čije će ga ostvarenje gurnuti u propast pri kojoj će za sobom konačno povući i ostatak živog svijeta.
Svijet koji si tijekom svog otuđenja od prirode stvara, čovjeka naravno ne može zadovoljiti, već mu se nužno mora suprostavljati isto kao što se on suprostavlja svojoj prirodnosti. Tako se sadašnje društvo, prožeto egoizmom pojedinca, gušenjem slobode, vladavinom suludih normativnih dogmi u vidu društvenih konvencija i općeg licemjerja, pojavljuje kao posljedica egoističnog čovječanstva, razbijanja prirodne slobode, stvaranja posebnih ljudskih normi, te licemjerja u odnosu prema zlaticama i lastama. Golemi betonski gradovi, asfaltne džungle; užurbani robotizirani ljudi kao njihovi stanovnici. Ljudi čiji se životni prostor svodi na 60-ak kvadratnih metara omeđenih konstrukcijom armiranog betona; čiji je život zarobljen između radnog mjesta na kojem rade ni s čim i ni za što, spavaonice u kojoj spava, restorana u kojem jede brzu hranu i uobičajenog mjesta gdje tu i tamo provodi svoje ‘slobodno’ vrijeme. Upravo to su krajnje blagodati dosadašnjeg napretka znanosti, tehnologije; čovjeka i njegova ovladavanja prirodom. Perspektiva budućeg napretka, razvoja i uzleta čovječanstva, ukoliko je za vjerovati dosadašnjem tijeku povijesti, bliži se svojoj kulminaciji; kulminaciji čovjekovog otuđenja od prirode, potiranja prirode i u krajnjoj liniji njenog apsolutnog uništenja.
Čovjeka i prirodu odvojio je čovjek svojim suludim otuđenjem od nje; njihovo ponovno sjedinjenje jedina je mogućnost za spas svijeta i jedino je ostvariva čovjekovom pokorom, odbacivanjem svoje otuđene čovječnosti i svojom naturalizacijom. Alternativa je sljedeća: ili će priroda ponovno progutati čovjeka ili će čovjek konačno uništiti prirodu.
Ovim smo zaključkom donekle iscrpili daljnje mogućnosti razmatranja našeg problema iz ovakve perspektive koja u postavljenom pitanju favorizira prirodu na uštrb čovjeka. Kako god bilo. to sigurno nije jedina moguća perspektiva koja nam može ponuditi odgovore na početna pitanja. Na početku smo pretpostavili da veznik “i” razdvaje pojmove “čovjek” i “priroda”. Što li nas je uopće nagnalo na pomisao kako ih spomenuti veznik razdvaja? Ta zar sam smisao “veznika” nije povezivanje?
Tko bi uopće mogao i pomisliti kako se čovjek uistinu može odvojiti od prirode? Čovjek kao čovjek dio je prirode, kruna njene kreacije, a sva njegova dostignuća manifestacije su prirodnog savršenstva. Napredak koji ostvaruje čovjek samim je time i napredak prirode same; korištenjem prirode u svoju korist čovjek se pretvara u izvršitelja svjesne samoeksploatacije prirode s ciljem vlastitog usavršavanja. Čovjek se naravno može i ogriješiti o tu misiju, te svojim djelovanjem nastojati zaustaviti evolucijski proces permanentnog napretka k složenijim oblicima; tako postati reakcionarni element svog društveno-povijesnog konteksta, a samim time otuđen i suprostavljen samoj prirodi i njenim interesima.
Priroda sama po sebi nipošto nije nekakav zatvoreni sistem osuđen na stalno kruženje i vječnu statičnost u smislu nepromjenjivosti vlastite prirode. Jedino je promjena stalna i apsolutna, a priroda je najbolji dokaz za takve tvrdnje. Prirodni procesi tako su bez ikakve sumnje već više puta mijenjali prirodu same prirode; evolucijski proces, s revolucijom kao sastavnim djelom, tako je stvorio i čovjeka, biće koje je, kao vrhunac prirodne kreacije, samo sposobno spoznati prirodu prirode, sebe, samim je time promijeniti te svojim specifičnim sredstvima nastaviti proces daljnjeg napretka i stvaranja, tj, samostvaranja, jedne još savršenije i kompleksnije prirode.
Znači li to kako je čovjek predodređen da u ime prirode uništi prirodu kakva jest. samim se time upuštajući u rizik vlastitog samouništenja? To nipošto! Tijekom evolucijskog procesa mnoštvo je živih bića isščezlo s lica zemlje. Takvo što je neizbježno i u budućnosti. No, čovjek je, koristeći svoja znanstvena dostignuća, u mogućnosti svjesno utjecati na takve procese; on je tako u mogućnosti svojim djelovanjem spriječiti izumiranje mnogih vrsta osuđenih na propast. U mogućnosti je svjesno usavršiti vlastitu vrstu, te joj znanstvenim metodama uljepšati život i smrt. Isto tako. u stanju je spriječiti i mnoge druge negativne osobine ukorijenjene u samoj prirodi. Čovjek u tom smislu može djelovati kao priroda koja se samousavršava. Ukoliko kojim slučajem u budućnosti neki meteor zaprijeti zemaljskoj kugli (kao što je neposredno pred vlastito samoubojstvo zapisao A. Joffe), jedino će čovjek s pomoću vlastitih tehnoloških sredstava moći spriječiti katastrofu ili u svojevrsnoj svemirskoj Noinoj arci spasiti prirodu planeta Zemlje.
Pozitivan rezultat evolucijskog procesa svakako nije unaprijed osiguran; no njegov negativan rezultat zasigurno ne može biti daljnji napredak i usavršavanje čovjeka, tj. prirode.
Dosadašnji tijek ljudske povijesti pokazao je da su upravo društvene skupine koje su svojim djelovanje pokušale zaustaviti sveukupni povijesni napredak najodgovornije za sva zla koja su zadesila našu planetu. Otuđenje ljudi od prirode tako nije nikakav uzrok ovozemaljskih problema, već se radi o tome da se takvo otuđenje može pojaviti jedino kao posljedica zaustavljanja daljnjeg napretka čovjeka-prirode. Uništenje ‘prirodočovjeka’ samo se može pojaviti kao rezultat izostanka daljnjeg napretka čovječanstva; dok se daljnji napredak čovječanstva ne može ostvariti bez napretka znanosti i tehnologije.
Odvajanje čovjeka i prirode, te njihovo suprostavljanje koje iz toga proizlazi, a koje si za cilj postavlja spasenje neke iskonske prirodnosti, tako je zapravo najbolji recept stvarnog uništenja prirode i čovjeka.
Ovdje smo naizgled došli do granica druge perspektive koja poistovjećujući prirodu i čovjeka insistira na nemogućnosti i uzaludnosti njihovog suštinskog razdvajanja i suprostavljanja. Široki i apsolutni zakoni prirode oni su po kojima se čovjek vlada; a vladanje čovjekovo, ukoliko teži svom usavršavanju, ne može se suprostaviti prirodi. Kako god bilo čini mi se da postoji još perspektiva koje zaslužuju priliku da nam na pitanja s početka pokušaju dati svoje odgovore. Jedna od njih sigurno je i ona koja bi u naslovu oko kojeg gradimo ovaj tekst prvenstvo dala čovjeku, dok bi prirodu kao takvu stavila u drugi plan.
Izlažući prvu perspektivu zaključili smo da je prirodno biće jedna od karika u sustavu prirodne ravnoteže; sustavu u kojem vlada apsolutni i apsolutno pravedni zakon koji ne treba legitimacije; zakon uzroka i posljedica, zakon kojem su podređena sva prirodna bića, kao i stvari. I sva prirodna bića tako bivaju apsolutno slobodna da se pokoravaju zakonima svoje (i) izvanjske prirode. Lastavica leti nebeskim prostranstvima i slobodna je ako zanemarimo činjenicu da ona kao lastavica upravo to mora činiti; ona uživa slobodi proždiranja krumpirovih zlatica ako zanemarimo činjenicu da joj je želudac tijekom cijelog života neizbježno osuđen na zamamne okuse određenih kukaca; isto kao i probavni sustav prirodno apsolutno slobodne krumpirove zlatice u odnosu na lišće krumpira, itd., itd.. One dakle uživaju u slobodi da se apsolutno pokoravaju zakonima na čije oblikovanje ne mogu utjecati; dakle, možda uživaju, ali u slobodi sigurno ne! Priroda tako nije područje slobode; no ona samim time nije ni područje neslobode jer je potpuno sigurno da ukoliko ne može biti slobodna, lastavica ne može biti ni neslobodna. Priroda je dakle područje prirodnosti; područje u kojem vlada savršen sklad i apsolutna sreća; i područje u kojem nema ni tračka slobode. Zapravo možemo reći kako je apsolutni nedostatak slobode u prirodi ključni razlog njenog sklada i apsolutne sreće. Rajski vrt takav je upravo zbog toga što u njemu vlada apsolutni zakon, a sloboda i nesloboda ne mogu postojati.
Je li i čovjek takvo prirodno biće? Radi li on uistinu samo ono što mora ili možda čak i ono što mora zapravo možda i ne mora? Je li on isključivo stvorenje ili pak i sam može stvarati? Rekao bih da nam samo letimičan pogled na čovjeka može otkriti kako je on uistinu i prirodno biće i radi ono što mora. te da je svakako stvorenje; no, on uz ono što mora. radi i ono što ne mora. on usto što je stvorenje, može i stvarati; usto što je prirodno biće. istovremeno nije prirodno biće. Čovjek je zapravo jedino biće sposobno za slobodu. I čovjek se prokletnik upravo time iz rajskog vrta prirode drznuo istupiti; upravo je to njegova najveća greška, njegov najveći podvig i njegov najveći doseg – usudio se stvoriti slobodu! Tako je početak povijesti uistinu trenutak u kojem je čovjek pokušao biti slobodan, usudio se u sebi vidjeti stvoritelja i samim se time odvojio od prirode. Kada se taj trenutak dogodio i koliko je trajao, sigurno nam nikad neće biti poznato tako da se možda radi o tome da taj trenutak još uvijek traje. I čovjek u lastavici i dupinu vidi slobodu, ali samo zato što i sam slobodno želi na dahu vjetrova letjeti nebom, krstariti velikim plavetnilom; no ne kao ptica ili dupin, već kao čovjek, kopneni sisavac i biološki srodnik mnogih životinjskih vrsta. No ni lastavica ni dupin nikada neće poželjeti odigrati šahovski ili teniski meč. Njihovi su potencijali naizgled uvijek ostvareni, želje uvijek ispunjene, a potrebe zadovoljene. A tu se naravno radi o običnoj fatamorgani jer se privid apsolutne ispunjenosti životinjskih potencijala pojavljuje upravo zbog toga što oni zbiljski apsolutno nisu i ne mogu biti ispunjeni. Njihove potrebe i želje uvijek su zadovoljene upravo zbog toga što zapravo niti ne postoje. Njihova ‘sloboda’ sloboda je neizbježnog prihvaćanja nužnosti čijeg postojanja nisu ni svijesni. [“Doduše životinja također proizvodi. Ona gradi sebi gnijezdo, stanove, kao pčela, dabar, mrav itd. AH ona proizvodi samo ono što treba neposrdno za sebe ili svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok čovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlašću neposredne fizičke potrebe, dok čovjek proizvodi i kad je slobodan od fizičke potrebe, i istinski proizvodi tek oslobođen od nje; ona proizvodi samo za sebe, čovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizičkom tijelu, dok se čovjek slobodno suprostavlja svom proizvodu. Životinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok čovjek znade proizvoditi prema mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote. ” – Pariški rukopisi, Karl Marx]
Kako god bilo, nužno nam se otvaraju dva ključna pitanja; je li se čovjek nakon svog odvajanja prestao pokoravati prirodnim zakonima i time prestao biti prirodno biće; i je li samim odvajanjem postao uistinu slobodan subjekt? Na prvo pitanje uistinu neću ni pokušati odgovarati jer mi se odgovor na njega čini previše očitim. Kako god bilo, izostavljanje drugog odgovora svakako je nedopustivo. Čovjek postaje čovjek od trenutka kada sloboda (i nesloboda) za njega počnu postojati; od trenutka kada po prvi put svoje djelovanje ne oblikuje u skladu sa prirodnom nužnošću. No. to naravno ne znači kako se on i dalje neće ponašati u skladu s prirodnom nužnošću i tako biti ‘prirodan’, ili pak u skladu s nekom vlastitim djelom stvorenom nužnošću i tako biti neslobodan. Svakako je točno da je čovjek, barem do sada, bivao uglavnom ‘prirodan’ i još više neslobodan; no, jednom prognani iz rajskoga vrta na takvo se mjesto nikada ne vraćaju – a čovjek je, htio ne htio, vječno osuđen na prokletstvo ljudskog bivstvovanja; dakle na slobodu ili neslobodu. Čovjek je tako sigurno slobodan da bude slobodan ili neslobodan, te je, sukladno s tim, sebe do sada uglavnom stvarao kao neslobodno biće. Općeljudska emancipacija tako se svakako poklapa s ostvarenjem čovjekove slobode da bude slobodan; tj. slobode da slobodno stvara samoga sebe i realizira svoje potencijale.
No, kakva li je uopće posljedica takvog favoriziranja čovjeka u naslovonom pitanju?
Može li to značiti apsolutnu legitimaciju prirodnog uništenja i veličanja čovjeka na uštrb prirode? Znači li to uzdizanje čovjekovog otuđenja od prirode na razinu najvećeg čovjekovog dostignuća i njegove specifične definicije? Takvi zaključci možda i mogu proizaći iz ovakvih pretpostavki, ali je uistinu malo vjerojatno da bi se takvo što ikada moglo dogoditi.
Čovjek se tako tijekom povijesti uglavnom otuđivao kako od svoje specifične ljudske biti i drugih ljudi kao neizostavnih sudrugova na zajedničkom putu općeljudske emancipacije, tako i od prirode kao svog. Marxovim riječima, anorganskog tijela. On je tako mnoge od svojih ljudskih potencijala (u vidu znanosti, tehnologije itd) razvijao gotovo isključivo na uštrb prirode; no, kako se radilo o samootuđenom, slobodno neslobodnom, od nekih izvanjskih determinirajućih sila uslovljenom razvoju, on ih je nerijetko razvijao i na uštrb samoga sebe. Tako je onečišćenje koje je parni stroj priredio prirodi čestično u odnostu na ono koje je priredio milijunima radnika u paklu viktorijanske engleske. Kompjuterski procesor svakako je posredno pridonio još opasnijoj eksploataciji prirode, ali je isto tako još sigurnije kako su posljedice njegova pronalaska po azijsku radni snagu još ubojitije. Kako god bilo, od prirode povijesno otuđeni čovjek istovremeno je i samootuđeni, neslobodni čovjek, a uzrok njegovog otuđenja od prirode ne treba tražiti u njegovoj ljudskosti i slobodi, već u njegovoj neljudskosti i neslobodi. Svakako je jasno daje, ukoliko čovječanstvo u trenutnom stanju ne upravlja svojom sudbinom, općeljudska emancipacija glavni preduvjet njegovog izmirenja s prirodom. Čovjek se najprije mora osloboditi (postati subjekt) kako bi mogao slobodno odlučiti dokinuti svoje otuđenje od prirode. Njegovo oslobođenje tako nije posljedica povratka prirodi, već se radi o tome da njegov eventualni povratak prirodi može biti rezultat njegovog oslobođenja.
U kakvom su pak odnosu razvoj znanosti i tehnologije, općeljudska emancipacija i pomirenje čovjeka s prirodom? Već smo naglasili kako napredak znanosti svojim razvojem nipošto ne može automatski stvoriti emancipirano čovječanstvo. Još je jasnije kako su njen napredak i ‘racionalna’ upotreba sa svrhom ‘unapređenja interesa čovječanstva’ uvelike inkompatibilni s očuvanjem ‘prirodne autonomije’. Kako god bilo i unatoč tome, primjena znanstvenih dostignuća i njen daljnji razvoj sigurno su jedan od ključnih preduvjeta emancipacije čovječanstva. Teško je Vjerovati da bi čovječanstvo istovremeno moglo slobodno stvarati svoju povijest (neovisno o ekonomskim zakonima i zakonskim dogmama) i umirati od gladi i bolesti prouzročenih neiskorištavanjem znanstvenih mogućnosti. Sigurno je kako će ljudi teško moći prevazići svoje prirodne determinante, kao i sve svoje kroz povijest ukorijenjenjne osobine koje ih čine utilitarnim strojevima i sebičnim pojedincima dok im (ponajprije) znanost ne otvori mogućnosti materijalnog blagostanja. [“Za izgladnjela čovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njeno apstraktno postojanje kao hrane: ona bi isto tako pred njim mogla biti u najsirovijem obliku i ne može se reći čime bi se ova ishrana razlikovala od životinjske ishrane. Pristisnut brigom i siromaštvom čovjek nema smisla ni za najljepšu predstavu: trgovac mineralima vidi samo trgovačku vrijednost, ali ne vidi ljepotu i osobenu prirodu materijala; on nema minerološkog smisla; dakle opredmećenje čovjekova bića i u teorijskom i u praktičnom pogledu, bilo je potrebno kako za to da čovjekovo osjetilo učini ljudskim tako i da stvori ljudsko osjetilo koje odgovara cjelokupnom bogatstvu ljudskog prirodnog bića. ” – Karl Marx, Pariški rukopisi]
No, ipak emancipacija čovječanstva može značiti jedino pobjedu čovjekove slobode da bude slobodan; a slobodno slobodan čovjek sigurno neće moći biti zarobljen čisto utilitarnim motivima pa tako ni lastavicu neće moći vidjeti kao sredstvo protiv štetočina. Takav će čovjek, čovjek kojeg danas možemo vidjeti kao potencijal, konačno moći stvarati sebe i svoj svijet. On tako ne samo da prirodu neće gledati kao objekt eksploatacije, već će svoje djelovanje usmjeriti na njenu pozitivnu humanizaciju; na njeno oplemenjivanje. Tako će recimo jedino slobodan čovjek koji nije apsolutno određen prirodnim zakonima, i slobodno slobodan za kojeg ostale determinente uglavnom ne postoje, moći odlučiti stvarati sebe kao vegetarijanca, čovjeka koji postavljajući svoje zakone slobodno odlučuje kako svoju životinjsku braću neće konzumirati u obliku hrane (zapravo za samo nazivanje životinja životinjskom braćom sposoban je jedino i isključivo čovjek). A što li je to nego humaniziranje i istovremeno oplemenjivanje prirode od strane slobodnog čovjeka? I zar takva humanizacija prirode može biti nešto drogo doli istinsko pomirenje čovjeka i prirode na jednoj većoj razini?
A što li će sve još slobodan čovjek moći učiniti na sreću sebe i prirode? Na to pitanje srećom nikada nećemo dobiti odgovor; upravo zbog beskonačnosti mogućnosti slobodnog čovjeka i njegove slobode pri njihovom konkretnom realiziranju.