uradili: 11. teza i Lucija Gusić
Teza: Predstavite se ukratko – vaše dosadašnje djelovanje, funkcije, politički put do danas.
Izarra: Ja sam organizator centra za ideološko formiranje koje ima za cilj stvoriti ideološku i revolucionarnu svijest.
T: Ako možete ukratko opisati procese koji su u tijeku u Venezueli, koji su glavni temelji Chavezove politike, koji je njezin cilj i suština.
I: Glavni cilj revolucionarnog programa je postići dobro cijeloga naroda. Politički proces u sebi sadrži više komponenata. Kao prvo unutranju razvijenost, ali ne u ekonomskom smislu, ne onu koja je izražava u brojevima, nego onu koja pokazuje kvalitetu života, sve ono što je potrebno za kvalitetan i sretan život. Tu dolaze Misije (misiones) koje će u tome i pomoći, koje je uveo sam predsjednik Chavez. To su besplatno zdravstvo, besplatno obrazovanje i posao koji će svakom građaninu omogućiti da proizvodi ono što želi i u količinama koje su mu potrebne.
T: Koja je uloga centra za ideološko formiranje u venezuelanskoj revoluciji, koje su njegove aktivnosti, na koji način uključuje ljude u participaciju?
I: Centar postoji kako bi promovirao ideološku svijest u političkom i znanstvenom smislu. Promovira čitanje i učenje. Na primjer, jučer se na mom predavanju spomenuo Tito. Tito je ličnost koja se treba istražiti, kao i programi iz njegovog vremena da bi se vidjelo mogu li se i kako primjeniti na primjeru Venezuele i naše revolucije. To je ono što centar pokušava utvrditi na područjima cijele zemlje.
T: Na koji ste način i u kojoj mjeri svjesni paradoksa da se provođenje socijalnih programa u sklopu širih političkih kretanja, za koja se nerijetko smatra da su revolucionog karaktera, financira prodajom nafte na svjetskom tržištu – dakle neposredno ovisi o interesima kapitala i praktično osigurava njegovu reprodukciju?
I: Nafta je izvor bogatstva u Venezueli. Sredstvima koje nam prodaja nafte donosi poboljšava se socijalno stanje Venezuele putem misija koje je pokrenuo predsjednik Chavez.
T: Chavezov se pokret često naziva populističkim. On nema jasno zacrtane programatske dokumente, i dobija se dojam kako je sama Chavezova pojava mnogo bitnija od cijelog pokreta, tj. da cijeli pokret ovisi o njemu. Chavez, kao personifikacija revolucionarnih kretanja je dakle suočen sa jedne strane samim narodom, a sa druge strane političkim elitama između kojih uspostavlja ravnotežu ili stremi daljnim promjenama. Na koji način to može imati pozitivne ili negativne posljedice? Drugim riječima, na koji način se ostvaruje lanac revolucionarne legitimacije između različitih političkih/društevnih skupina?
I: Populizam je klijentelizam, a politika Huga Chaveza nije populistička. Moć je moguća samo kad i narod odlučuje. To postižu novo formirani zakoni, koji moć daju narodu putem organizacija. Da dam primjer, zakon o komunalnom savjetovanju (ley de consejos comunales) dopušta narodu, nakon što se organizira, da vodi svoj vlastiti program razvitka. To društvo samo smišlja projekte i smjer u kojem želi ići i samo ga vodi. Programi koje je osmislio Chavez nisu klijentelistički nego vode emancipaciji i slobodi naroda koji sam donosi odluke.
T: Danas se globus dijeli na bogati Sjever i siromašni Jug. Venezuela spada u krug nerazvijenih zemalja Trećeg svijeta/Juga. Program modernizacije društva i započetih socijalnih promjena je hvalevrijedna i pozitivna stvar. No njezino provođenje se nalazi pred temljenim paradoksom: put tih promjena je put svojevrsne integracije iz periferije svjetskog kapitalizma prema mogućnosti ravnopravnog nošenja sa njegovim centrom. Može li u nekom smislu antikapitalistička borba sa margine spram razvijenog kapitalizma, generalno pogodovati njegovoj općoj konsolidaciji – tj. da li je to na neki način jedan (ako ne i jedini) od puteva daljnjeg razvoja kapitala u našem vremenu?
I: Podjela svijeta je rezultat kapitalizma. Kada se govori o zemljama Prvog i Trećeg svijeta on se dijeli prema ciframa; jedna od tih cifri je BNP zajedno sa drugim bliskim obilježjima. To je realnost, to je i istina, način na koji se određuje bogate i siromašne zemlje. Ipak postoje elementi koji neće sugerirati siromašnost neke zemlje, jer gledajući cifre sa pragmatične strane može izgledati da neke od afričkih zemalja nerazvijene, ali gledajući sreću, zadovoljstvo i emocije može se reći da su sretni. Dakle parametri se mijenjaju kad se mijenjaju modeli. Socijalistički model gleda druge faktore, koji su drukčiji od onih kapitalističkih, po kojima se zaključuje da li je zemlja uspješna ili ne. A ne samo makroekonomske cifre koje su cifre koje upravljaju kapitalom. Mi proizvodimo kapital, nismo protiv njega, ali koristimo vlastite faktore.
T: Kina i Venezuela potpisuju razne ekonomske sporazume. Kina se sa druge strane nalazi u poziciji da na globalnom planu jača i kao ekonomska i politička sila sa temeljnom kontradikcijom političke diktature sa jedne strane i liberalnog, kapitalističkog otvaranja sa druge strane, gdje najveću cijenu plaća kineska radnička klasa kao ključni predmet eksploatacije. Kosi li se ta pragmatika sa retorikom same socijalne revolucije unutar Venezuele?
I: I u Venezueli isto imamo tu kontradikciju, zato se sukobljavaju dvije političke ideje, jedna koja je na umoru i druga koja se rađa. Vjerojatno, sa respektom prema Kini, ona traži način da zauzme svoju poziciju u kapitalizmu, dok se Venezuela bori sa uvođenjem socijalizma, ali jednog novog socijalizma, renoviranog da može funkcionirati u 21. stoljeću. Kina funkcionira u tržišnom socijalizmu, socijalizmu koji vuče na kapitalizam, ali kapitalizam 21. stoljeća. Mislim da Kina teži tome, dok Venezuela usprkos svojoj borbi teži jednom novom socijalizmu.
T: Koja je sadašnja uloga vojske u Venezuelanskom društvu? Vojni krugovi i razne vojne hunte koje su iz njih proizašle redovito se smatraju reakcionarnim i konzervativnim djelovima društva. Što je specifično u venezuelanskom društvu da se vojska postavlja ‘na stranu naroda’?
I: Venezuela ima novu vojsku, sa novim idejama i novom doktrinom, i pod tim mislim na pravila i korištenje novog oružja. Aktualna vojska se više orjentira afinitetima naroda, mora razviti novi sistem borbe jer tradicionalni način borbe više nije učinkovit. A to je strategijska borba, ili simetrična borba kao borba naroda. U slučaju napada SAD-a treba imati simetričnost, jer oni imaju tehnologiju, novac i brojčano se nadmoćniji, tako da im se ne možemo suprotstaviti tradicionalnim načinom borbe, već strategijskim.
T: Kakva je veza između organizirane religije i socijalnih nauka crkve u užem smislu sa političkim strukturama u Latinskoj Americi, a posebno u Venezueli? U kojoj mjeri narod razlikuje političke stranke i pokrete od onih crkvenih? Dokle je sprovedena sekularizacija latinsko-američkog društva? Može li utjecaj crkve kočiti emancipaciju društva? I: Narod zna razliku između religije i politike, u to nema sumnje. U Venezueli se ne isključuje niti jedna religija, sve su zastupljene. Ima revolucionarnih elemenata koji su katolički i koji su evangelički, ali koji imaju elemenata u bilo kojoj drugoj vjeri. Religija u ovom trenutku nije faktor koji usporava revoluciju ili je želi prekinuti, jer sama revolucija ne isključuje niti jednu religiju.