REVOLUCIJA I NASILJE

Pero Jerkić

Konzervativci revoluciju u ideji vide kao balavu, a u zbilji kao krvavu. Lako je odmahnuti rukom i raskrinkati ideološki karakter dotičnih stavova. No oni su unatoč svojoj ideologičnosti istiniti. Zapravo se može reći kako je revolucija sazdana od krvi i naivnosti.

Revolucija u društvenom i političkom smislu predstavlja sukob, radikalni diskontituitet s postojećim svijetom. Taj postojeći svijet, društvo, nije neka neuhvatljiva apstrakcija- to su ljudi koji ga čine sa svojim odnosima i objektima koji omogućavaju dotične odnose. Ti objekti, stvari stvorene posredstvom društvenih odnosa, u potpunosti uvjetuju same odnose, ali ipak predstavljaju pasivni aspekt postojećeg svijeta. Aktivnu stranu čine realni ljudi. Kada bi ti ljudi sami po sebi te- žili promjeni određenog društvenog stanja (sebe) i/ili kada bi se njihova egzistencija sastojala od permanentne transformacije uvjeta vlastitog života oslobođene represije, politička i društvena revolucija bile bi nemoguće, te bi izgubile svako značenje. Dinamika društvene promjene tada bi bila otvorena. Postojeći svijet i društvo tada bi bili istovremeno i nepostojeći jer bi dinamika i karakter njihove izmjene bili određeni slobodnom praksom i voljom članova društva, a ne strukturalnim zakonitostima karakterističnim za pojedino društvo, oživotvorenim i reproduciranim od strane samih društvenih jedinki.

Našu historijsku epohu još uvijek karakterizira takva zatvorena dinamika društvene promjene; vlastito društvo sami živimo/reproduciramo/vidimo kao nešto od nas odvojeno, sa svojim objektivnim zakonitostima kojima smo podređeni. Realni ljudi tu su istovremeno i pokretači i zupčanici društvenog stroja. Postojeći svijet su ljudi koji ga čine. Društvena i politička revolucija je radikalna izmjena i rušenje postojećeg svijeta. Zbog čega je stoga uopće čudno što se realna revolucije poistovjećuje s krvlju i društvenim nasiljem? Zar nije razumljivo da padaju glave ljudi koji sami predstavljaju svijet što se revolucijom ruši? Uspješna revolucija neće samo srušiti već će i stvoriti; neće sve pobiti već će neke ostaviti na životu. No ono što bi trebalo biti potpuno razumljivo njena je krvavost. Na stranu moral. Revolucija bez krvi nije revolucija jer predstavlja jedan novi oblik društvenog bivstvovanja ili je nerevolucija jer ne ruši i ne razara vlastiti svijet. Ili je naša egzistencija oslobođena izvanjskih ograničavajućih društvenih sila, pa stoga slobodno u vlastitom konkretnom okružju oblikujemo i usmjeravamo vlastiti život – tada revolucija o kojoj govorimo postaje nepredočiva jer ne postoji Svijet koji želi rušiti. Ili pak postoje ograničavajuće društvene sile; no one zapravo ne postoje neovisno od ljudi (nas) koji ih vlastitom društvenom praksom, reproduciranjem jednog otuđenog društva, stvaramo. Tada je revolucija rušenje tih sila, što je ništa drugo nego rušenje određenih društvenih odnosa, koji su opet tek jedna prikaza društvene prakse konkretnih ljudi, što je zapravo njihov život? S jedne strane imamo mogućnost preobražaja čovjeka u revolucionarnom vihoru, no s druge strane nužno imamo i jednaku mogućnost postavljanja čovjeka u obrambene pozicije svijeta/društva koje čini i čiji je opstanak doveden u pitanje. Sasvim je normalno da prvi kolju druge i obratno. Hoće li prvi biti proleteri, a drugi buržuji, ili seljaci i gospoda, ili hipiji i japiji, ili nešto deseto otvorena je opcija ovisna o prirodi samog društva.

Ono što je sigurno je to da je realna revolucija sigurno krvava – koliko krvava jedino je pitanje. Konzervativci su za razliku od revolucionara u pravu. Revolucionar si nikada neće priznati kako svojim djelovanjem pokreće klanje. No on to radi. Nije istina da krv u revoluciju unose oni koji je žele srušiti- jer ona je ta koja ruši. Revolucija je nasilje, ona razara, unosi nemir i time traži krv. Potpuna je istina kako se revolucija diže protiv mira jednog društva. Konzervativci ima- ju pravo kada kažu da se revolucija ne može legitimirati. A revolucionari imaju pravo da ih pobiju bez legitimiteta. Sve to nije tako strašno. Zapravo je očigledno, historijski potkrijepljeno i na žalost ideološki skrivano. Priznati da je realna revolucija kao takva sačinjena od krvi ne znači izreći vrijednosni sud. Nema ni značenje odricanja od revolucije. Radi se o spoznaji koja nam u revolucionarnom trenutku može spasiti glavu, učiniti nas manje brutalnijima negoli bi neosvijestivši je mogli postati i potaknuti nas da dvaput razmislimo o zbiljnosti i opravdanosti vlastite revolucionarnosti.

Naivnost je također sastavni dio revolucije. Ona se zapravo nalazi u obrnuto proporcionalnom odnosu s krvavosti. Takva tvrdnja može se činiti čudnom jer krv u revoluciji nerijetko prati naivnost, a naivnost na koncu rezultira krvlju. No naivnost na koju ciljam poklapa se s nerealnošću revolucije. Realna revolucija sazdana je od krvi, jer ona je realni sukob, društveni preokret, govor oružja. Ona može biti više ili manje uspješna, i u jednom i u drugom smislu može biti više ili manje krvava. S druge strane nerealna revolucija sazdana je prvenstveno od naivnosti. Društvo koje potencira vlastite kontradikcije, koje odgaja vlastite gro- bare, čiji su članovi zahvaćeni bolesnom težnjom za vlastitim preobražajem nestabilno je društvo u kojem je revolucija realnost. Društvo koje čvrsto stoji na vlastitim nogama, čiji članovi aktivno, požrtvovno i svijesno doprinose njegovom boljitku i održanju, čije kontradikcije, problemi i ograničenja bivaju zatomljeni naglašenom dinamikom po vlastitom obrazcu, revoluciju čini nerealnom. U takvom društvu revolucija vječno lebdi kao sjajni ideal slobode, kao alternativa svijetu koji zatomljuje alternative, kao cilj koji si ne može priznati da se pod vlastitim uvjetima nikada ne može ostvariti. Takva revolucija sazdana je od naivnosti onih koji u nju vjeruju. I ta naivnost je prirodna. Sasvim je razumljivo da se revolucionarna naivnost pojavi kao jedini način održanja nade za bolje u društvu koje bolje od sebe ne može predočiti. Naivnost je dobrota, a revolucija je u svom nerealnom obliku ultimativno dobro. Ona je težnja ka tome da više nema krvi, patnje, klanja i jada, te da čovjek oslobođen zadanih mu okova razvija vlastite potencijale. Nerealna revolucija također može biti više ili manje uspješna. Njen neuspjeh konačna je pomirba sa društvom protiv kojeg istupa, što je istovjetno lišavanju naivnosti vlastitom praksom. Njen uspjeh preobražaj je u realnu revoluciju, što je istovjetno lišavanju naivnosti silom prilika. I tu su konzervativci opet u pravu. Jer revolucionar neće priznati vlastitu naivnost. Konzervativac ima pravo kada revolucionara s visine vlastitog cinizma promatra uz podsmjeh. Revolucionar ima pravo kad se pri tom ne obazire na njega.

Koliko je pametno težiti revoluciji u našem vremenu? Nije se lako oteti dojmu kako nam je nedavna povijest zauvijek ukazala na glupost revolucije – na njen naivno-krvavi sastav. Progresivna populacije našeg doba, poučena povijesnim iskustvom, praktički se pretvara u kočioničare povijesti. Pogubnost velikih skokova naprijed, destruktivnost razvoja sredstava za proizvodnju, uzaludnost maštanja o boljem i konačna smrt socijalnog optimizma od nje čini političke konzervativce. Praktično-politički prihvatiti egzistenciju i opravdanje postojećeg društva; pa mu se potom kreveljiti u lice uličnim performansima, iskazivati protest životnim stilom i zauvijek ga proklinjati u magli savjesnog mudrovanja. Danas nam je previše jasno kako je malo potrebno salonskim revolucionarima i mladenačkim buntovnicima da uklapanjem u galopirajuću kolotečinu suludog društva izgube vlastitu nevinost. Još nam je jasnije kako će se Venezuela ili Bolivija, na ovaj ili onaj način, lakše pretvoriti u krvave stranice povijesnih udžbenika, nego li u ostvarenu avangardu komunizma. Previše smo iskusni da bismo se zaveli vlastitim željama. A mir je valjda vrijednost koja zaslužuje našu obranu.

Jedna od najvećih manifestacija humanosti instinktivni je prijezir čovjeka prema oružju. Za razliku od pacifizma kao političko-ideološke svjesne pozicije, prijezir prema oružju na kojeg mislim povezan je s nekontroliranim osjećajem gadljivosti prema sredstvu za ubijanje ljudi. Govoreći u prvom licu mogao bih reći kako politički ne vidim ni jedan neoborivi razlog zbog kojeg ne bih ubio čovjeka (a onaj koji vidi ili laže ili je budala), no sama pomisao na oružje tjera me na bljuvanje. Moderno društvo pod vlašću kapitala s jedne je strane prouzročilo smrt neviđenu u povijesti, a s druge strane u svom krilu odgojilo generacije kojima se bljuje na spomen oružja. Instinktivni i ostvareni pacifizam ugrađen u našoj podsvijesti ideološkog je karaktera.

Sigurnost od ugroze silom koju je privatnom pojedincu zajamčila država, povijesno se, uz to, proširila na sigurnost od ugroze silom države. Takvom je pojedincu ostavljeno da, nakon što se osigurao od prijetnje nasilja, svu svoju energiju posveti vlastitom opstanku i ekonomskom probitku unutar pacifiziranog društva. Pacifiziranog društva koje vlastitom dinamikom posebno potencirano generira iracionalno nasilje i zahtjeva racionalnu potrebu za nasiljem kako bi se ovo prethodno obuzdalo (ili po potrebi postigli neki društveno nužni ciljevi). Prva vrsta nasilja predstavlja nam nedokučivi fenomen koji nesumljivo potječe s onu stranu naše spoznajne mogućnosti; no zato imamo drugo, racionalno nasilje koje nipošto više ne dolazi iz onostranosti (ljudske zloće i ostalih uzroka koji gospodare prvim), već se nedvojbeno radi o nužnom i neizbježnom nasilju, koje u skladu s tim treba legalizirati i legitimirati. I naravno njegove protagoniste institucionalizirati, specijalizirati i odvojiti od društva; dati im dovoljno sredstava i mogućnosti da budu učinkovito nasilni. Kako u unutarnjem tako i na vanjskom planu povijest kapitalizma povijest je nasilja. A ono je opet u svakom trenutku egzistiralo kao da se ne radi o društvenom fenomenu. Za nasilje je bila zadužena država, dok je društvo nesumljivo ničim povezano s dotičnim zbivanjima. Članovi društva, građani-buržuji, istinski su pacifisti – država je ta koja ubija štrajkaše, vodi kolonijalne ratove i masakrira djecu atomskim bombama. Buržoaska država, kao institucija za nasilje, uz svoju ulogu vršenja legalnog nasilja nad vlastitim društvom (kako bi dotično moglo opstati), poslušno izvršava i ulogu obavljanja njegovih prljavih poslova (kako na vanjskom tako i unutarnjem planu). Krv teče u potocima, a svi smo od nje oprani.

Nasilje se u pravilu događa na marginama i društvo ne dolazi u doticaj s njim, tako da se smrt u buržoaskom društvu pretvara u novinsku vijest. Iznimni trenuci kada stvar izmakne kontroli i kada buržoaska društva bivaju zahvaćena sveopćim i nepredvidljivim nasiljem, iznimke su od pravila i nazivaju nazivaju se Ratom (jer rat u Gabonu ili Iraku niti nije Rat). Ratovi ugrožavaju opstanak društva i podsjećaju nas kako je bitna vrijednost mira i kako je odvratno oružje. To da je mir rat ostaje izvan našeg vidokruga. I da margina na kojoj se nasilje (rat) inače odvija ne poznaje buržoaski mir, pa ga onda sukladno s tim ne priznaje kao vrijednost, već dolazi u situaciju da kao vrijednost veliča nasilje (primjerice današnja predodžba o krvožednim muslimanima i realni akteri unutar islamskog svijeta koje, oslobođeni od vrijednosno negativnog značenja takvog izraza, čisto deskriptivno možemo smatrati krvožednima).

Najprije je potrebno dovesti vrijednost mira u pitanje. Daleko od toga da nije dobro ubijati ljude; upravo suprotno neke je od njih potrebno ubiti. Revolucija kao suštinski nasilan i krvav proces zbog toga u našem slučaju dobija na važnosti. Danas nam je jasno kako je realna revolucija krvava. No jednako jasnim se čini kako je krv ono što zapravo treba buržoaskom društvu – a njegova čistoća bila bi saprana u krvi pukim uklanjanjam paravana koji ga štite od vlastitih djela. Ne radi se o tome da nasilje kao takvo može postati vrijednost. Upravo suprotno radi se o tome da se kao ideologija raskrinkaju mir i rat, nasilje i nenasilje, te da se u rušenju društva koje ih u takvom realnom obliku stvara i kojeg su dio sruši; i to nasiljem i nenasiljem u oslobodilačkom smislu. A upravo je to revolucija. Kakogod bilo nitko se neće uvjeriti u to da je revolucija u našem povijesnom trenutku moguća, potreba, nužna ili poželjna time što će spoznati da nasilje samo po sebi i nije najgora stvar na svijetu već da ima jedinstven oslobodilački potencijal. Povijesno iskustvo koje nam usađuje skepsu spram revolucija svoje potvrđenje ili opovrgnuće mora tražiti kako u praksi tako i na drugim točkama teoretskog razmatranja. Kakogod bilo ono što bi nam trebalo biti jasno spoznaja je da vrijednost mira i humanistički strah za živote ljudi imaju svoju specifičnu ideološku funkciju u održanju postojećeg društva i, u krajnjoj liniji, nastavka krvoprolića u raznim oblicima. Onima koji u strahu sablažnjivo uzdišu nad opasnim idejama ovakve vrste trebali bi postaviti jednostavno pitanje. Gdje je taj mir koji brane od bauka nasilja? Na ulicama Bagdada i Kabula? Ili u udobnosti njihovih sitnih i od odgovornosti očišćenih života izgrađenih na temeljima od ljudskih kostiju i lubanja tek rođene djece? Odrediti sadržaj revolucije u odnosu na težnje i potrebe našeg društva zadatak je budućnosti. U nasilna sredstva njenog izvršenja niti se možemo niti trebamo kretati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.