PROBLEM PRAXIS

Pero Jerkić, Nikola Mokrović

Tema ovog teksta nipošto nije problematiziranje praxis filozofije i rapravljanje o njenom, stvarno ili fiktivno, slobodarskom sadržaju. Tekst se također ne bavi pojedinim ličnostima samih praksisovaca; kao ni njihovim zbirom. Ovaj se tekst bavi političkom i društvenom ulogom praxis grupe i filozofije na općenitoj razini- povezivanjem specifičnosti praxis ideja, realne političke aktivnosti njihovih protagonista i same društvene zbilje u kojoj ovo prethodno egzistira. U skladu s tim zapravo je irelevantno koliko je njihova filozofija, sama po sebi, ispravna, legitimna, oslobodilačka; koliko je marksistička ili nemarksistička itd. Također posebnu pažnju ne zaslužuje ni to što sami praksisovci govore o sebi- jer spoznajna je stupica povesti se za idejom kako je autorefleksija aktera automatski istinitija od refleksije nekog promatrača. Istina je u cjelini i istinitost pojedine refleksije povećava se u razmjeru u kojem spoznavatelj sa svoje pozicije unutar nje zahvaća u nju.

Sadržaj ovog teksta podjeljen je na četiri dijela od kojih su druga dva (II.a i II.b) centralna. U njima problematiziramo Praxis u svom i nasljeđe Praxisa u našem vremenu. Prvi zadatak obavljamo iznošenjem niza problemskih točaka, dok drugi problem obrađujemo manje uniformiranim razmatranjem. Takvo što valjda je i prirodno s obzirom na red koji je vladao u Praxis svijetu za vrijeme njegova vrhunca i kaos koji u njemu vlada nakon njegove propasti.

I a) uvodna historijska napomena

Danas je valjda nemoguće započeti kritičko skiciranje Praxis historijata bez prethodne napomene koja naglašava značaj dotičnog časopisa i grupe u svjetskim razmjerima. Razlog tome leži u činjenici kako Praxis u današnjem društvu nema nikakvo značenje, pa onda nitko ništa o njemu niti ne zna. Eto nam konteksta u kojem sazmozadovoljni hvalospjevi praxisovaca o vlastitoj veličini mogu doći do izražaja i rezultirati pozitivnim učinkom. Današnji bi neupućeni čitatelj uistinu trebao znati kako se u slučaju Praxisa uistinu ne radi o nekakvim zagrebačkim marginalcima – njihov je časopis uistinu najpoznatiji, najpriznatiji i najutjecajniji časopis koji je Hrvatska (tj. Jugoslavija), ikada imala (a njegovi će slavu zasigurno biti teško nadmašiti). Praksisovci su uistinu u svom radu surađivali s ponajvećim svjetskim filozofima, socijalnim i političkim teoretičarima – ili barem onim takvim s lijeve strane svijeta. Kultni status i utjecaj koji je Praxis svojevremeno imao u Jugoslaviji teško će ikad dosegnuti ijedan radikalno lijevi časopis. Korčulanska ljetna škola, danas to možemo reći, bila je u svijetu jedinstvena manifestacija – godišnji susret svjetske novoljevičarske elite u dionizijskoj atmosferi. Praksisovci su uistinu bili plodni autori čija su djela, prevođena na gotovo sve svjetske jezike, zadobila znatan ugled na globalnoj razini. Svi objektivni razlozi zbog kojih bi se Hrvatska mogla ponositi praksisovcima i uznositi ih u nebo kao vlastitu fi lozofsko-pop.kulturnu kremu, vlastiti brand, nesumljivo postoje; njihov marksistički i anti nacionalni karakter tu je još uvijek prepreka koja onemogućava rast predodžbe o kulturnoj vrijednosti Praxisa u današnjoj Hrvatskoj. No i to će se promjeniti (pitanje je vremena), a priznanje navedenih dosega Praxisa neminovno će doći. Kakogod bilo mi si moramo postaviti temeljno pitanje: kakvu li važnost po današnju iole inteligentnu revolucionarnu (i uopće progresivnu) struju u hrvatskom društvu mogu imati nabrojene i neupitne vrijednosti Praxisa? Odgovor je jednostavan, nedvosmislen i sadržan u jednoj riječi: nikakvu. Vrijednosti Praxisa hrvatska država i društvo ne priznaju zbog vlastite povijesne iskompleksiranosti, a ne zbog toga što se s njima ne mogu izmiriti i iz toga harmonično izvući obostrani interes. S druge strane radikalna ljevica u Hrvatskoj, koja sama po sebi istupa protiv iste te države i društva, ukoliko sama ne želi biti povijesno iskompleksirana, prethodno ocrtani značaj i vrijednost praxisa mora uzimati kao činjenicu, da bi potom mogla zaključiti koliko joj takve činjenice malo znače, kakav je stvarno značenje takvih činjenica, pa onda dati i odgovor na pitanje koje su to skrivene, emancipatorski relevantne vrijednosti Praxisa u našem vremenu. Neka takvo bude i naše polazište.

b) skica historijata

Svrha ove skice niposto nije izlaganje povijesti praxis grupe i časopisa. Takav zadatak zahtjevao bi više prostora i sasvim je neadekvatan s obzirom na nakanu ovog teksta. No kako nije dobro da pitanja, problemi i paradoksi koje izlažemo vise u zraku, moramo im dati minimum kontekstualne podloge.

Mogli bismo reći kako (pret)povijest Praxisa započinje sa svršetkom narodnooslobodilačkog rata. Tih godina na zagrebačkom fi lozofskom fakultetu počela je sazrijevati nova i specifi čna generacija sveučilišnih profesora. Radilo se o mladim marksistima (studentima, asistentima, profesorima) koji su u odnosu na svoje starije kolege bili neobično politični. Njihov krajnji cilj nije više bio fi lozofska spoznaja već prije društvena revolucija. Filozofi ranje su, barem načelno, htjeli zamjeniti ‘ukidanjem’ i ‘nadilaženjem’ filozofije. Samo vrijeme bilo je vrijeme od revolucija, a u skladu s vremenom kretali su se i akademski krugovi. U tom smjeru svakako ih nije tjeralo tek svjetsko revolucionarno zbivanje i utopijski žar u njihovim srcima, već i pozitivno, uspostavljeno političko stanje u Jugoslaviji nakon drugog svjetskog rata.

Ipak potpuno bi pogrešno bilo pretpostaviti kako je razvoj zagrebačkih praksisovaca bio određen jedino političko- historijskim faktorima. Uz taj bitan aspekt svakako u obzir moramo uzeti i intelektualnu podlogu koja je presudno utjecala na razvoj njihove misli i pozicije. Akademski razvoj novog naraštaja zagrebačkih fi lozofa u svakom je trenutku bio popraćen jakim utjecajem klasičnog njemačkog idealizma, ali i suvremenih predstavnika spekulativne filozofije, njemačkog i francuskog egzistencijalizma, a sve skupa sjedinjeno filozofi jom mladog Marxa, koja upravo u to vrijeme doživljava procvat na zapadu. Većina budućih zagrebačkih praksisovaca bili su njemački studenti, kojima je njihov mentor na fi lozofskom fakultetu, Vladimir Filipović, osiguravao privlačne stipendije. Mogućnost fi lozofskog razvoja i novog u marksistickoj fi lozofi ji tada je još bila moguća i s obzirom na stanje u sovjetskoj filozofiji sasvim neophodna. Njihov intelektualni put kretao se baš u smjeru mladog Marxa čitanog hegelijanski, začinjenog Fichteom, Kantom, Nietzscheom, Heideggerom ili nekim drugim – ovisno o preferencijama pojedinog autora.

Kao početak javnog angažmana dotičnih filozofa mogli bismo označiti 1952. godinu, kada Rudi Supek, nešto stariji marksist i jedan od budućih glavnih urednika Praxisa, pokreće časopis Pogledi. Radilo se o tipičnom kulturnom časopisu koji se bavio širokim krugom različitih pitanja; od književne kritike i estetike, pa sve do filozofije. Pogledi su bili relativno otvoren intelektualni časopis koji je politički stajao na antistaljinističkim pozicijama, te je u tom smislu dosljedno provodio odredbe VI. Kongresa SKJ. Zbog toga se teško može govoriti o disidentstvu. Upravo suprotno za vrijeme jasnih političkih borbi, kao što je u to vrijeme bio slučaj Đilas, oni se u potpunosti pridržavaju od Partije određenih granica te pišu o književnoj kritici i estetici, dok se političkih tema ne žele doticati. Ipak bez obzira na tu, u suštini i političkim pitanjima, ne pretjerano kritičku poziciju Pogleda časopis se pod pritiskom režima gasi 1955. godine.

Politički raskid Tita sa Staljinom za sobom nije automatski povukao i filozofski raskid sa dijalektičkim materijalizmom. Sasvim je sigurno kako se u Jugoslaviji diamat može smatrati mainstrem filozofijom sve do početka 60-tih godina. Ipak dotično stanje počelo se okretati već tijekom 50-tih, a pokretači obrata bile su upravo mlade fi lozofske snage. Predrag Vranicki, Gajo Petrović kao i drugi već u Pogledima istupali protiv sovjetske revizije Marxove fi lozofi je, te se svojim djelovanjem aktivno suprostavljali od Sovjeta preuzetoj filozofiji. Aktivnost grupe od 1957. ostvaruje se posredstvom novog časopisa Naše teme, te sve više postaje jasno kako zagovornici dijalektičkog materijalizma gube tlo pod nogama. Kulminacija takvog razvoja stvari odvila se na IV. Savjetovanju jugoslavenskih udruženja za filozofiju na Bledu 1960. Na bledskoj je konferenciji antidogmatska, praksisovska, struja krenula u ofenzivu te je superiornom argumentacijom, elanom i agresivnošću u potpunosti razotkrila filozofsku neadekvatnost svojih oponenata. Filozofsko novotarstvo slobodarskih marksista bledskim se trijumfom konačno izborilo za vlastitu legitimnost u očima političkih vlastodržaca i šire intelektualne javnosti, a dijamatovske je protivnike, barem u Jugoslaviji, zauvijek diskreditiralo. Slobodarski marksizam i praksis filozofija postali su zapravo filozofski mainstrem.

Sukob sa filozofsko-političkim protivnicima za članove je praxis grupe imao samozasnivajući značaj. Njihova se vlastita pozicija, teorija i politički svjetonazor tako izgrađivala kroz sukob sa dogmatskim snagama. Stvarni identitet grupe potvrđuje se i ostvaruje u pravom smislu trenutkom pokretanja filozofskog časopisa Praxis. Prvi broj časopisa izlazi 1964. godine, a izdaje ga Hrvatsko Filozofsko Društvo. Od samog početka sasvim su jasne velike pretenzije osnivača časopisa (među kojima su bili Rudi Supek, Gajo Petrović, Milan Kangrga, Predrag Vranicki), ali i njegov nepolitički karakter. Sadržaj, teme, pobude autora i cilj njihovog djelovanja svakako su bili politični, ali sam časopis nipošto nije imao direktno politički karakter. Kako su to jasno formulirali sami praksisovci radilo se o filozofskom časopisu koji želi postavljati i diskutirati o pitanjima, ali ih ne želi rješavati. Još ‘63. u Orebiću je održan ljetni sastanak zagrebačkih i beogradskih filozofa, koji će se već sljedeće godine preseliti na susjednu Korčulu i pretvoriti u Ljetnu školu. Korčulanska ljetna škola kao jedan uistinu specifičan događaj čija je parola, kako kaže jedan kolumnist, mogla biti ljetujte s Marxom, sljedećih će godina okupljati radikalne studente, te domaća i svjetska imena slobodarskog marksizma i nove ljevice. Za to vrijeme jugoslavenski realni socijalizam razvijao se iza leđa marksističkih intelektualaca vlastitim putem za koji se teško može reći da je stremio ka komunističkoj utopiji. Počeli su se pojavljivati liberalizam u ekonomiji i nacionalizam u politici. Upravo te dvije stvarne i razumljive tendencije unutar jugoslavenskog socijalizma bile su i ostale glavni politički neprijatelji praxis filozofa.

Godine koje su usljedile nakon pokretanja časopisa i Ljetne škole svakako je razdoblje kontinuiranog uzleta časopisa. Takvo što sasvim je razumljivo s obzirom na to da se radi o godinama posljednjeg velikog uzleta revolucionarne ljevice u Jugoslaviji, i to na krilima novoljevičarske kontrakulturne situacije na zapadu i domaćeg progresivnog studentskog pokreta. Kao i u cijelom zapadnom svijetu godina obilježena vrhuncem utopijskog žara bila je 1968. Te godine dolazi do velikih ljevičarskih studentskih demonstracija na Beogradskom univerzitetu, pa onda i Zagrebačkom sveučilistu i drugdje. Karakter studentske pobune je nesumljivo usmjeren protiv proliberalnih reformi, ali i protiv autoritarnog režima, tako da se dotična zbivanja mogu smatrati aktivnošću onog dijela društva koji je predstavljao bazu praksovskih ideja, kao i to da su ideje iz časopisa Praxis nesumljivo utjecale na pobunjenike. Reakciju režima najbolje je vidljiva iz Titovih obraćanja javnosti. Tjedan po izbijanju nemira Tito je u svom govoru od 9.6. podržao studentske zahtjeve kako bi smirio situaciju, no potom se već 26.6. okomio na pobunu i posebno na Praxis. Taj trenutak možemo smatrati momentom u kojem se odnos režima i Praxisa okreće, zaoštrava i na koncu kulminira gašenjem časopisa.

Nakon Junskih zbivanja promjena je bila jasna i režim je sve se veću pažnju počeo obraćati na prijetnje s lijeva, iako do otvorenog napada na Praxis ipak nije dolazilo. Hrvatsko proljeće i nacionalističke demonstracije iz 1971. označile su, naizgled paradoksalno, konačni kraj Praxisa i njegovog utjecaja. U odnosu na dotične događaje praksisovci su se razumljivo postavili uz službene politike i oštro istupili protiv dotičnih zbivanja. No režim je i u ovom slučaju po obračunu s desnicom udario na ljevicu kako bi održao ravnotežu nužnu za samoodržanje i konzerviranje stanja. Napad na praksisovce najslabiji je bio u Zagrebu koji je i bio njihovo uporište, u kojem su sami imali nezanemariv politički utjecaj i čija je partijska elita u njima ipak vidjela saveznike u sukobu s nacionalizmom. U Beogradu pak dolazi do konkretnih i agresivnih napada na praksisovce, naročito na beogradskom univerzitetu. Partija već 1972. traži izopćavanje osmorice profesora s univerziteta, u čemu uspjeva tek ‘75. Općenito se vrše pritisci i traži način onemogućenja izlaženja časopisa na najbezbolniji način. To se i događa 1974. kada časopis zbog nemogućnosti vlastitog realiziranja prestaje izlaziti. Utjecaj praxis grupe opada i njene ideje lagano gube na aktualnosti, zajedno s propadanjem vlastitog društvenog opravdanja, iako pojedini autori nastavljaju s aktivnim radom i pisanjem. Dotični rad u duhu Praxisa kod nekih se protagonista proteže do njihove smrti, kod nekih čak i do danas, dok je kod nekih još tijekom 80-tih uz razočaranje bio zamjenjen izrazito nacionalističkim idejama.

II a) praxis u zbilji, zbilja u praxisu

Zajednički nazivnik i nit koja povezuje sljedeće problemske točke svakako je temeljna misao o Praxisu kao ne-političkom akteru. Ta misao sama po sebi zahtjeva dodatno obrazloženje i preciziranje kako ne bi došlo do zabuna. Ne-politički karakter o kojem je ovdje riječ ne znači da Praxis nije problematizirao političke probleme, zastupao određenu političku poziciju, te da se nije aktivirao na njihovom rješavanju sredstvima koja je smatrao najadekvatnijim. Ne-političnost o kojoj govorimo prije svega znači da sredstva kojima je Praxis nastojao ostvariti svoje ciljeve nisu izazivala oficijelne centre političke moći, nisu spadala u sferu političke borbe, tj nisu bila političkog karaktera. Praksisovsku političnost u najboljem slučaju mogli bismo nazvati reformističkom, s bitnim ogradama da zastupati čisto reformističke stavove u tako autoritarnom režimu obično znači ili biti nepolitičan, ili ne biti reformist – jer autonoman zahtjev za reformom u takvom režimu realno znači izazivanje centara moći, nerijetko i revoluciju; a prihvaćanje temeljne legitimnosti političkog sustava znači odricanje od vlastitog političkog subjektiviteta. U skladu s tim njihova težnja za izgradnjom komunizma, slobodnog društva, polazila je ponajprije od svijesnog napuštanja političkih sredstava, što su sami praksisovci istinito naglašavali u sukobima s režimskim kritičarima[1], da bi se onda nastojalo posredstvom kulturnog, intelektualnog, obrazovno-odgojnog, savjetodavnog, društveno- aktivističkog itd djelovanja poticati pozitivne društvene tendencije i usmjeravati revolucionarni proces suptilnim utjecanjem; kako na samu društvenu supstrukturu, kao i političku nadgradnju. U tom smislu njihova ne-političnost i (ne)reformističnost je uz to, bez ikakve sumlje, nehistorijskomaterijalistična i to u smislu da svoje ideje, vrijednosti, neposredne i krajnje ciljeve nisu izvodili iz konteksta svog specifičnog društvenog realiteta, već su od njih polazili i zapravo pridavajući im univerzalnu valjanost, realitet prema njima nastojali usmjeriti. Marx je nekoć postavio pitanje: tko će učiti učitelje, ako oni uče društvo, i time idealisticko-prosvjetiteljski optimizam odveo do nerješivih paradoksa. Povijest nam je uz osmijeh ironijski pokazala koliko je adekvatno isto pitanje postaviti Marxovim najboljim učenicima, zagrebačkim praksisovcima.

Prvi problem s kojim se moramo suočiti paradoks je marksističke kritike u kontekstu realnog socijalizma. Sasvim je jasno kako je Marxu lako govoriti o bespoštednoj kritici svega postojećeg kada je to sve postojeće, društvena zbilja, apsolutna negacija njegove ideje. No što kada realitet na neki način, ili u nekom aspektu, u sebi sadrži realizaciju komunističke ideje? Može li parola o bespoštednoj kritici svega postojećeg biti primjenjena na društveni kontekst u kojem to sve postojeće, na neki način, nije apsolutna negacija ideje komunizma, već barem načelno teži ka njenoj realizaciji? Održanje spomenute parole u kontekstu real-socijalističkog stanja svakako je moguće, ali pod jednim od dva uvjeta- od kojih jedan ostaje unutar, a drugi iskoračuje izvan granica marksizma. Slučaj Praxisa ne zadovoljava niti jedan od ta dva uvjeta, te time ostaje zarobljen dotičnim paradoksom.

Parolu je moguće održati i istovremeno ostati na marksističkim pozicijama ukoliko se jednostavno pođe od toga da sve postojeće, realni socijalizam, uopće nije komunizam, niti stremi prema njemu u bilo kojem smislu, da je njegova apsolutna negacija kao i kapitalistički realitet. Pod tim uvjetom zastupanje teze o bespoštednoj kritici svega postojećeg od strane marksista/komunista nije samo legitimno nego i nužno- isto kao što je nužno, a to je i ključan moment, sa tog oružja kritike preći na kritiku oružja, na otvorenu borbu za rušenje neprijateljskog režima.

Također je jednako legitimno i moguće pretpostaviti da parola vrijedi univerzalno i neovisno o bilo kom političkom sistemu ili društvenom okružju; da u sebi uz ovaj apsolutno negacijski aspekt ne sadrži, niti može sadržati, nikakvo pozitivno uvjetovanje o vlastitom ukidanju. No tu se onda postavlja jasno pitanje s očitim odgovorom: radi li se o marksističkoj ili destruktivističko / skeptičko / anarhističkoj paroli?

Drugi problem, onaj o nesrazmjeru između realnog kretanja jugoslavenskog društva i ideja Praxisa toliko je očit da se čini kako mu niti ne treba obrazloženje. No ipak ovdje se ne radi naprosto o zdravorazumskom nesrazmjeru u smislu da je SFRJ pakao, a Praxis govori o raju, tj. da su ideje slobodarskog marksizma bile svojevrsni opijum za narod. Nesrazmjer na koji prvenstveno mislimo proizlazi iz dojma kako Praxis nije stremio ka razumijevanju realnog kretanja društva i svoje pozicije u njemu kako bi se na adekvatan način mogao postaviti i usmjeriti dotično kretanje, već je s visine filozofske kritike, apstrahiravši od realiteta, zastupao određene vrijednosti i ideje. Bavljenje ekonomskim, političkim, klasnim, nacionalnim problemima za praksisovce je predstavljalo sekundarnu, izvedenu, stvar- područje na kojem su mogli primjenjivati svoje ideje i obrazlagati svoje vrijednosti. Politički, ekonomski itd. problemi kojima su se bavili analizirani su sa filozofske pozicije, filozofskim metodama, bez pretenzije ili osjećaja potrebe da se prodre u unutarnju racionalnost dotičnih pojava, kako bi se uopće mogla spoznati realnost i u njoj realizirati određene vrijednosti i ciljeve. Marksistički integralizam u bavljenju društveno-historijskim fenomenima za praksisovce je zapravo značio realnu dominaciju (određene) filozofi je.

Sukladno s tim, kao posljedica dotične spoznajne ograničenosti, realna povijest zbivala se Praxis filozofi ma iza leđa i kad bi ih manifestacije tog kretanja kao mokre krpe ošamarile po glavi oni su, ne znajuć sto im se uopće događa, društvene fenomene i događaje objašnjavali psihološkim, genetskim, mističnim ili naprosto nedokučivim razlozima. U skladu s tim moguće je shvatiti inače neshvatljive ispade preživjelih praksisovaca po kojima se pojavljivanje nacionalističkih osjećaja kod nekih aktera objašnjava genetikom itsl.

No to naravno ne znači da se danas razmatrajući probleme Praxisa moramo povoditi njihovim primjerom, pa ih onda razmatrati apstraktno, neovisno od njihovog društvenog opravdanja. Praksis je nesumljivo, načelno govoreći, imao i svoja realna uporišta u jugoslavenskom društvu. Mogli bismo reći kako je sam prostor za njihovo djelovanje otvoren liberalizacijom režima; uvjerenje o mogućnosti ostvarenja njihovih ideja proizlazilo je iz procesa uvođenja samoupravljanja; nada je moguće bila bazirana na masovnom pokretu u NOB-u koji je ukazao na mogućnost zahvaćanja masa naprednim idejama; a unutarnje uvjerenje bilo bazirano i učvršćeno na realnoj aktualnosti i produbljivanju Marxove filozofije sredinom 20-tog stoljeća.

Paradoks nemogućnosti provođenja cjeline njihovih ideja u život svakako nije karakterističan jedino za Praksis, već je vjerojatno jedan od najuobičajenijih paradoksa radikalne/slobodarske ljevice. Radi se o očiglednom problemu koji proizlazi iz istovremenog zahtjeva za apsolutnom slobodom pojedinca i zahtjeva za beskompromisnim ostvarenjem sasvim određenih društvenih vrijednosti i ciljeva. Filozofski je sasvim jednostavno pomiriti apsolutno slobodnog pojedinca i komunizam, isto kao što je lako zamisliti da slobodni pojedinac teži komunizmu, da komunizam sam po sebi pretpostavlja takve slobodne pojedince – no takve umne konstrukcije, bez obzira na svoju dragocjenost u smislu osvješćivanja konačnog cilja i značenja Slobode, po spuštanju na tlo realnog društva i njegove zbilje ne moraju biti od ikakvog značaja. Daleko od toga da automatski potiču i daju svoj doprinos oslobođenju društva, one se nerijetko, zajedno s praksom njihovih protagonista, po izlasku iz sutona vlastite marginalnosti pretvaraju u potencijalne instrumente porobljavanja. Ako neke od ideja i vrijednosti koje Praxis propagira, kao što su beskompromisni antiliberalizam u ekonomskoj sferi ili apsolutni antinacionalizam u političkoj, prevedemo u realnost onda je jasno kako bi njihovo provodjenje u Jugoslaviji 60tih godina zahtjevalo totalitarna sredstva. Pitanja poput ekonomskih ili političkih oni rješavaju filozofskim metodom. No čak je i sama je Partija prisiljena, ako zbog ničeg drugog onda zbog vlastitog održanja, uvidjeti društveno kretanje i realna stremljenja. Dotične društvene sile Partija naročito ne želi, niti može, razumjeti u njihovoj dubini i prevazići u njihovoj cjelini (jer bi tada morala iskočiti iz vlastite kože jednog od ključnih činilaca razvoja dotičnih sila), ali barem razumije i prihvaća njihovu pojavnost te, npr. uvodi liberalizaciju, olabavljuje etatistički centralizam i tolerira nacionalna stremeljnja u zadanim okvirima. No praksisovci ostaju potpuno zarobljeni u paradosku radikalne/slobodarske ljevice. Oni su apsolutni protivnici nacionalizma- no ljudi su nacionalistični; apsolutni su protivnici ekonomizma- no realni ljudi su ekonomistični. Dosljedna provedba njihovih ideja bila bi moguća, ali jedino potiranjem slobode i silovanjem društva. No oni si čak niti ne postavljaju aktualna politička pitanja. Time se ne bave. Ali zato pozivaju na slobodu individue u apsolutnom smislu!

Ono što u toj priči ispada dobro je to da njihovo vanpolitičko pozicioniranje otvara spoznajnu mogućnost povezivanja socijalističko/partijskih sa kapitalističkim i nacionalističkim interesima. U tom nam smislu praksisovske analize i danas ostaju korisne u rasvjetljavanju dinamike i razvoja jugoslavenskog društva. No opet njihova ih je apolitičnost, svojevremeno, spriječavala da na bilo koji način aktivno predstave alternativu tom društvenom procesu.

Sljedeći problem koje si moramo postaviti mogli bismo nazvati problemom švercera vlastitog života kao političkih aktera i praksisa kao van političke (o)pozicije. Jedan od najistaknutijih praksisovaca Milan Kangrga u svojoj nedavnoj knjizi govori o švercerima vlastitog života- ličnostima koje bez ikakvog uvjerenja, morala, minimuma političkog i ljudskog poštenja putuju kroz život i povijest, provodeći određene (političke) ciljeve koji samim time gube legitimnost, kao i njihovi protagonisti. Kangrga pri tome uglavnom misli na sve političke aktere u Jugoslaviji, za vrijeme i po završetku njenog života, sa izuzetkom Praxisa (koji po našem uvjerenju to niti nije). Uvjerljivost dotičnih tvdnji teško je negirati, unatoč autorevim ispadima prilikom karakterizacije pojedinih aktera. Kakogod bilo ta moralno čista pozicija Praxisa malo toga može reći o samim švercerima, ali zato mnogo toga govori o sebi.

Ti su se šverceri za razliku od Praxisa bavili politikom. Svakako makijavelističkim, manipulatorskim, dvoličnim i nepoštenim sredstvima. To su radili, jer su jedino tako mogli postići svoje političke ciljeve (hrvatski i srpski nacionalizam, kapitalizam) tj. same su ih historijske okolnosti bacile u situaciju da svoje ciljeve mogu postići jedino na taj način. Daleko od toga da ovim zaključkom politiku reduciramo na realpolitik i borbu za moć[2], naša je nakana spriječiti reduciranje politike na njenu etičku komponentu. Ne samo Machiavelli, već i Hegel i Marx u slučaju švercera vlastitog živora situaciju bi trezveno sagledali bez ispraznog moraliziranja, no Kangrga se tu ne konzultira s njima već zauzima čisto etičku poziciju. I time se nipošto ne ogriješuje o istinu, već nam savršeno otkriva jednu od bitnih komponenti identiteta Praxisa.

Ciljevi i vrijednosti švercera nisu morali biti legitimni, isto kao što su i njihova sredstva mogla biti apsolutno neprihvatljiva za ciljeve komunizma i općeljudske emancipacije; no to i dalje ne znači da je na njih kao aktere potrebno gledati, i osuđivati ih, sa čiste i blažene vrijednosno-moralne, i uz to osobne, razine. To što su Savka, Tripalo ili Veselica bili dvolični manipulatori ne implicira da se u njihovom političkom djelovanju radilo o svijesnoj i smišljenoj zavjeri, paklenom planu odvratnog nacionalizma koji ne bira sredstva da bi ostvario svoje neljudske ciljeve. To mnogo više govori o historijskoj situaciji, društvenoj svijesti, proturiječnostima razvoja samoupravnog socijalizma i na koncu neuspjehu realizacije komunističkog projekta čija su najčistija avangarda bili praksisovci. No oni to niti mogu, niti žele znati; oni se ne spuštaju se na takvu razinu. I upravo čistoća njihove ideje i uvjerenja dokaz je njihove odvojenosti od realnog društva, nerealnosti njihove opcije i, s time i uz to, podrške represivnom režimu. Njihov je socijalizam svakako bio iskren, za razliku od onog ostalih aktera, no on je bio i ostao puka etička kategorija profesora koji se nikada nisu spustili na tlo stvarnog društva i političke borbe.

Razmatrajući problem Praxisa nipošto ne možemo pobjeći pitanju o odnosu značenja revolucije, koje on pretpostavlja, i njegove vlastite revolucionarne prakse. Sasvim je jasno da sami praxis filozofi nikada nisu zastupali neku konzistentnu i unutar sebe usklađenu fi lozofsku poziciju, te u skladu s tim o praxis filozofiji možemo govoriti samo uvjetno. Takvo što nipošto ne mora biti loše. Razlog zbog kojeg ovdje moramo spomenuti dotični činjenicu očiti je problem nepostojanja jedinstvenog praksisovskog značenja revolucije,[3] pa je onda nemoguće problematizirati značenje nepostojećeg pojma. Međutim: pošto problem kojim se bavimo nije čisto teoretske naravi i naša nakana nije dokučivanje značenja praxis filozofije(a) i njena kritika, sasvim je dopustivo da se bavimo dotičnim problemom. I to na sljedeći način: neproblemskim uzimanjem tipičnog, interpretativno utemeljenog i praksisivski karakterističnog značenja revolucije3, da bi potom mogli isčitati naizgled paradoksalna povezanost radikalnosti dotičnog shvaćanja i oportunističnosti prakse Praxisa.

Pri tome možemo poći od Petrovićevog shvaćanja revolucije koja nije niti politički prevrat, niti promjena ekonomske ili društvene strukture itd. Po tom praksisovskom shvaćanju revolucija je zapravo shvaćena kao nešto mnogo radikalnije; kao, ni više ni manje nego, slobodna ljudska egzistencija. Vrijednost (revolucije shvaćene kao) slobodne ljudske egzistencije svakako je iznimna, no ta formulacija, sama po sebi, unatoč velikim naporima da se njen sadržaj precizira u praxis filozofiji, toliko je apstraktna da vrlo malo govori o društvenoj zbilji, realnim preduvjetima života i stvarnim mogućnostima slobode u jugoslavenskom društvu. No zato se takvim filozofskim poimanjem revolucija apsolutno uzdiže, proširuje i apsolutno legitimira, pa se time u političkom smislu ukida, lišava svog ovozemaljskog oslobodilačkog potencijala kako u marksističkom, tako i u liberalnom ili uopće vulgarnom i općeprihvaćenom smislu. Revolucija kao politički prevrat, u bilo kojem smislu, sadrži rizik nasilja, krvi, nesigurnosti, ugrožavanja opstanka društva, terora itd., no ona predstavlja realnu mogućnost razaranja ograničavajućeg društvenog stanja, razbijanja konkretnih okova, zbiljsko ostvarenje i otvaranje novih mogućnosti. Uzdizanjem pojma revolucije na razinu slobodne ljudske egzistencije ona se u teoriji oslobađa vlastitih ugroza, ali se istovremeno lišava realno oslobodilačkog potencijala. U cijeloj toj priči posebno je zanimljiva koincidencija da se takvo shvaćanje revolucije podudara sa već spomenutom reformističkom praksom u konkretnom kontekstu titoističkog realnog socijalizma. Kako li je teško cijelu pojavu Praxisa danas ne okarakterizirati kao praktični oportunizam s reformskim pretenzijama.

Upravo zbog toga jednako nam čudan i zanimljiv mora biti paradoks partijske kritike apstraktnog humanizma praksisa. Režim je Praxis uglavnom kritizirao zbog njihovog apstraktnog humanizma i bespredmetnog filozofiranja, te je isticao kako bi se trebali baviti i uključiti u konkretnu izgradnju socijalizma, pa onda u tom kontekstu rješavaju probleme. Sasvim je ironično da naša kritika Praxisa naizgled biva zasnovana na istoj bazi. No takav je dojam razumljiv zbog činjenice da Partija zapravo nije željela uključenje Praxisa u zbiljsko d j e l o v a n j e ; režimska je kritika bila lažna iako toga ni sam režim zasigurno nije bio svijestan. Jer aktiviranje na izgadnji socijalizma realno je bilo dopušteno jedino uz potpuno odricanje od vlastite autonomije; kako u političkom, tako nerijetko čak i u kulturnom, filozofskom i svjetonazorskom smislu. Sačuvati autonomiju društveno-političkog aktera moglo se jedino povlačenjem u sfere apstraktnog umovanja ili političkim istupanjem protiv režima. Apstraktni humanizam upravo je zbog toga bio ono što je režim mogao podnijeti. Mogli bismo reći kako je takav oblik društvene aktivnosti bio idealan i nezamjenjiv u kontekstu jugoslavenske realnosti. Zemlje pod sovjetskim utjecajem dotični problem nisu imale – kod njih problem autonomne društvene akcije i njenog kastriranja nije niti postojao iz razumljivih razloga totalitarne realnosti. No Jugoslavenska je povijest otvarala prostor mogućnosti autonomije – upravo je stoga praxisovska aktivnost bila idealan instrument režima (iako toga ni jedna ni druga strana nije mogla biti svijesna). Aktivno ukljucenje u zbiljski izgradnju socijalizma u trenutku kada Partija na to poziva praksisovce ili ne znači ništa ili pak znači uključenje u političku borbu, eventualno formiranje konkretne alternative samoj Partiji- političkom monopolistu. Radikalni zahtjevi apstraktnog humanizma svakako su bili usmjereni protiv režima, ali na filozofskim visinama, i u tom smislu bili su upravo ono što je režim tražio i podnosio. Bitno antisistemski karakter praktičnih implikacija apstraktne teorije svaki će djelomično otvoreni autoritarni režim lakše prihvatiti nego bilo kakav sitan i ograničen zahtjev koji dolazi sa pozicija autonomne političke opozicije.

U tom smislu sasvim je znakovit paradoks zahtjeva za odumiranjem partije i države.

Praxis tako, u maniri najbolje anarhokomunističke tradicije, kao cilj nije postavljao sitne zahtjeve, kao što je liberalni zahtjev za ograničenjem državne moći, ili boljševički za zauzimanje države, već je tražio i propagiro odumiranje države i Partije. No kao i u prethodno ocrtanim slučajevima i ovdje se radi o sasvim suprotnom efektu. Jer upravo se time jasno ograđuje od političke borbe i zapravo legitimira Partija i država koja im je pred očima kao očigledna realnost. Raditi na odumiranju države sasvim je moguće, a da se pri tom potpuno priznaje njena konkretna egzistencija. Pitanja koliko je egzistencija te i takve konkretne države, s tim i tim konkretnim centrima i strukturama moći, te na koncu sa svojim društvenim interesima, planom i programom sasvim su nebitna za praksisovsku anarho poziciju. Tu se temeljne postavke (anti)političkog anarhizma izopačuju u svoju suprotnost, i beskompromisni zahtjev za ukidanjem države dobija naličje oportunističkog prihvaćanja postojećeg režima.

b) praxis izvan zbilje ili ludilo praxis nasljeđa

O ‘Praxisu van zbilje’ još je nezahvalnije govoriti nego o ‘Praxisu u zbilji’, prvenstveno jer ni on ni zbilja u kojoj je djelovao više ne postoje. Praxisovi su se raspali i kao pojedinci krenuli svojim putevima. Njihov konkretni daljnji angažman koji ne duguje pozivanju na Praxisu ovdje nas uglavnom ne zanima. On se može ticati primjerice tendencija koje su zahtjevale stvaranje ‘socijalističkog civilnog društva’ kasnih osamdesetih i svih prijepora vezanih za tu temu; no povezivanje te tendencije sa Praxisom u bilo kojem smislu vodilo bi ustanovljavanju varljivog principa ‘nepisane kulture otpora’, a i ‘civilno’ je na kraju moglo rasti ne pomireno sa već jedino oslobođeno od ‘socijalističkog’. Također, iako je rečeno da se na njegovu nasljeđu ne može graditi politička pozicija (neovisno od njihove same apolitičnosti) to ne znači da se analiza Praxisa ne može pretvoriti u bilo kakav oblik (osobnog) obračuna, pogotovo jer oni žive u zbilji čije smo mi dio i koju mi razmatramo. No, cilj nije oduzeti dostojanstvo smrtnicima, več spasiti ili analizirati besmrtnost ideje Praxisa u svijetlu u kojem je on nastao i kojem su se smjeru razvijali ostaci njegova duha. Čak i kada bi se i radilo o obrani Praxisa, njezin prvi korak vjerojatno bi bio da se Praxis spasi od današnijh Praxisovaca.

Jugoslavija nije propala zbog toga što je ‘morala propasti’, a još manje da ‘se to znalo’. Taj stav o izvjesnosti propadanja jest privilegija naknadnog razmatranja, a održivost nekog suda nije najzahvalnija stvar ako mu je historija jedina potvrda. Ta privilegija nije ‘prednost’ jedne strane koja pravovremenim razmatranjem spoznaje nešto čega druga, sukobljena nije svjesna, i što joj daje taktičku prednost koja se svjesno upotrebljava. Predviđanje budućnosti, kada se radi o društvu, nikad nije bilo osobita vrsta prednosti; to je nepostojeća privilegija. U smislu u kojem previđanje budućnosti znači želja za oblikovanjem sadašnjosti prema njezinoj slici, ona pripada idejama, a ideje doista i mijenjaju društvo prkoseći, sljedeći ili preoblikujući dato stanje. Ljudi su do zadnjeg trenutka vjerovali da je socijalizam moguće spasiti, socijalistički interpretatori su rastezali socijalističku teoriju do krajnjih granica. No u trenu u kojem je jugoslavensko društvo ‘shvatilo’ da mora propasti, konkretni ljudi su već ubijali i bivali ubijeni; u trenutku kada je shvatilo da mora propasti ono više nije postojalo, a izlazak iz ‘besklasnog’ društva označio je stvaranje nove klasne konstelacije.

Ipak, ono što se u nadanjima pripadnika društva koji se bavili njime pojavljivalo kao potreba za njegovim daljnjim pozitivnim razvojem, umrlo je još početkom sedamdesetih godina, a ukinuće Praxisa bilo je samo simbolička naznaka nestanka ‘klime oslobođenja’ i njezina pretvaranja u agoniju koja će potrajati još dvadesetak godina. Optimističnom krilu pripadali su i Praxisovci, štoviše oni su bili njegov navjerniji izraz. Njihova filozofija koliko god bila izdignuta iznad realnog društva, možda je i samim time bila naivna, no iskrenost i ozbiljnost kojom su pristupali toj naivnosti puno je više govorila u prilog tome da su oni smatrali te ideje ostvarivima. Padom Jugoslavije nije pobijeđena ni poražena njihova revolucionarnost niti reformizam, nego je zbilja u kojoj su promatrajući kontradikcije društva ispisivali svoje i željeli stajati njima nasuprot, nestala. Ipak, upravo zbog njihova položaja i poštujući zagradu opreke njihove slave i gomile bezimenih, nemožemo zaključiti da su smrću Jugoslavije postali njezinim najvećim tragičarima. Prije bi smo mogli zaključiti da su postali jednima od nositelja najsuludijih kurioziteta.

Emancipatorska ideja socijalističke stvarnosti, emanciparala se od same sebe, ukinuvši mentalnu konstelaciju socijalističke ideje oblikovane društevnopolitičkim sistemom, stvorila je nove prilike za historijsku adekvatnost koju je prije nosila sada ukinuta budućnost, kao nada povijesnosti; na određen način jedina garancija održanja socijalističkog društva. Prenoseći problem konačnog dijalektičkog obračuna u budućnost ono je samo privremeno rješavalo svoj problem između stabilizacije i promjene. To privremeno rješavanje jest u biti bilo stalno, isto kao što je u terminima povjesnosti (velikim djelom i one koja inače zagovara ‘kraj povijesti’), cijela ideja socijalističke Jugoslavije bila samo jedna velika, nestabilna privremenost. Ta ovisnost o budućnosti sada je pretvorena u misao o vraćanju u prošlost kojeg je hranila krv ubijenih ljudi na temelju nacionalnih i etničkih razlika, ponovnog buđenja tribalističke svijesti i ostalih simptoma neprevaziđenog predmodernizma. Jedino što je ostalo od povijesti, jest njezin neizmjeran smisao za ironiju, koji nije previše čekao da krene dalje i priključi novonastale države, kao vječno kaskajuće, prema zapadnoj, građanskoj, Konsolidiranoj povijesti i Kontinuitetu.

U nimalo lagodnoj atmosferi usvajanja i preodgajanja za nove vrijednosti, gdje se stare pojavljuju kao zli duhovi kojih se društvo ne može riješiti, upravo se traži ono što se može vrijednosno afirmirati kao pozitivna nit kontinuiteta između prošlosti i sadašnjosti.[4] Upravo je izmještenost Praxisa tj. njegovo obitavanje na fi lozofskim visina u određenom političkom kontekstu u skladu sa njegovim specifičnim sadržajem, gotovo i njegova vanjugoslavenska izmještenost, ono što ga čini tako primamljivim fenomenom za taj poduhvat, što su zdušno prihvatili oni koji su u identificiranju njegova nasljeđa mogli vidjeti sebe. Dajući tada Praxisu i svojem sudjelovanjem u njemu aposolutno moralni karakter, Praxisovci odbacuju svaku kritiku koja ih na kraju ne akceptira; ako se to uradi njoj se pripisuje političko ideološki karakter, svrstavanje uz desne snage, a protiv (nepostojeće) ljevice. Poučak glasi: tko nije za Praxis, taj je protiv njh. Upravo takav stav pokazuje percepciju o njihovoj ne-korumpiranosti u sistemu u koji su vjerovali, da su bili jedino pozitivno što se iz njega može izvući; što će im na kraju, jednog dana društvo nesumnjivo i priznati. Taj stav se na kraju pretvara u izvjesni fundamentalizam: nemogućnost da se nose sa pitanjem svoje praktično refomatorske prošlosti i ambivalentnom prirodom načina legitimacije režima spašava se naknadnom samopercepcijom kao najradikalnijih kritičara režima. Ako je takva samodeklarativnost u vrijeme Jugoslavije bila upitna (što je jednostavnim prigovorom uočio Sesardić), sada tek nema nikoga tko bi im proturječio, sada van te socijalističke realnosti, cijeli niz apsolutnih negativnosti može ih upravo sada činiti najradikalnijom kritikom svega postojećeg: kapitalističko okružje (i to divlji kapitalizam, spram onog ‘zapadnog’), cvjetajući nacionalizam, liberalizam, osude Jugoslavije od svih strana, kao i osude samih Praxisovaca kao ‘komunjara’ – sve ih to može utvrditi u misli da se njihova misija nastavlja, da ima gotovo donkihitovsko nad-vremeni karakter, dok realno to rezultira potpunom izgubljenošču i vremenu i prostoru. Taj fundamentalizam dodatno jača jedna jasna činjenica: pokušaj zadržavanja aposlutne konzistentnosti stavova (kao apsolutnu suprotnost švercerima vlastitog žiovta) u situaciji gdje je to nemoguće.

Nova prilika za historijsku adekvatnost, neovisno o tome da li se bazira na poštovanju ili potpunoj nezainteresiranosti za Praxis, preselila se iz ukinutih gornjih katova filozofije u balkanski mulj: jedan dio je, najočitije suludih pripadnika prihvatio nacionalizam kao legitimno sredstvo za djelovanje: nacionalistička revolucija u kombinaciji sa socijalističkom retorikom postala je pravim izrazom narodne volje, drugi dio pretvorio se običnu, standardnu klasu intelektualca: profesora, komentatora, novih kulturnih radnika, od koji je večina ‘preko noči postala liberalima’ (kako glasi standardna optužba), ili se bavila kritičkim kapitalizmom sa građanskim licem; jedan dio protagonista je umro, a jedan dio ostao vjeran svojim prethodnim stajalištima. Panično traženje kako konzistentnosti na osobnoj razini, tako i kontinuiteta na geopolitičkoj ravni preslikava se na njih same – filozofiranje u najbljoj maniri Hegela i Marxa (u vlastitoj percepciji) pretvara se filozofiju negativne antropologije Balkana – što se više izlaza traži u zapadnoj građanskoj demokraciji, tim se više zapada u potrebu da oslika ustrojstvo balkanske duše i njezine loše esencije. Apsolutni krah svakog morala i vrijednosti konstatira jedna moralistička filozofija zdvajanja.

‘Marx’ ovdje naravno, najviše stradava. Težište Marxa kao mislioca političkog diskontinuiteta se prebacuje na Marxa kao nositelja kulturnog kontinuiteta Zapada. To prebacivanje težišta moglo je imati i ranije utemeljenje u njihovom reformizmu, samo što sada ima naglašeniji identifikacijsko/kulturni karakter. Marx je ‘zapad’, ‘njemački klasični idealizam’, štoviše ‘jedan od najboljih učenika građanske Europe’. U tome tonu najlakše je ispisati povijest: kada je Marx inauguriran na Istoku, naravno da je došlo do katastrofe. Istočna društva morala su proči iskustvo staljinizma, da bi otplativši svoj Istočni grijeh mogla krenuti putem Zapada.

Neprimjetno se pridjev ‘socijalistička’ mijenja u ‘socijalna’; naivno se inzistira na valjda svima jasnoj razlici između ‘staljinizma’ i ‘socijalizma’, kao da je jednostavno moguće sa jedne strane nabrojati ‘užase staljnizma’ i sa druge ‘ono što je Marx doista mislio’ da bi se pokazalo kako se loša strana perfidno i lažno koristila socijalizmom za svoje svrhu. Naravno, perfidnu stranu se može otkriti pažljivim studiranjem i ispravnim shvaćanjem ‘biti’ autentičnog Marxa, renesasnu čijeg pravog oživljavanja, ‘jedne neideološke interpretacije’, smo mogli vidjeti jedino u rukama Praxsisovaca. Vrhunac tog besmisla pokazuje se u izjavi Milana Kangrge da on ne vjeruje aposolutno u Marxa, jer da vjeruje bio bi staljinist.

‘Autenični Marx’, koji služi kao odstupnica u redefiniranju političkog stava, polagano se pretvara u u stupicu za one njime vječno opterečene.

Autentični marksizam bio je nadalje konstrukt kojeg podržava jedanko konstruirani ‘staljnizam i birokratizam’ – optužba koja više zamagljuje nego objašnjava. Retorika Praxisa bila je ranije, jednaka onoj režimskoj – jednako impersonalna i općenita, a ipak intuitivno primjenjiva na konkretne osobe – optužba za ostatake staljinističkih i birokratskih elemenata. Oni su bili vječna prijetnja načelno dobro utabanoj stazi, i neprestano minirali put napretka. No, stvarni neprijatelj nije postojao, ni u smislu konkretne političke opozicije – stvarni neprijatelj je bio, kao i racionalna koncepcija problema, nemoguć jer bi narušavao same temelje iracionalnosti sistema. No ti ‘neprijatelji’ su služili tome da održe narod budnim i svjesnim, neprestano spremnim za mobilizaciju. Misao o njemu kao u potpunosti staljinističkom i birokratskom došla je ponajprije nesvjesno kao reakcija na ukidanje Praxisa, premda je jasno mogla biti formulirana tek raspadom cijelog sistema.

Konačno, ‘stvarni neprijatelji’ koji razorili cjelokupnost te iracionalnosti bila su ekonomski i nacionalni problemi koji su u ključnom trenutku dobili politički značaj. Za vrijeme sistema, politička borba protiv tih tendencija svodila se na socijalni inženjering, na davanje ustupaka, koji su probuđeni tom liberalizacijom (koja suštinski i nije dio ‘socijalističkog programa’) dugo i tiho tinjali i rasli, poput neke neizrecive sumnje, da bi kasnije eksplodirali i konačno razbili oklop socijalizma. Drugim riječima: osuda ‘nacionalizama’ za vrijeme Jugoslavije nije se smjela poklapati do kraja sa nacionalizmom kao stvarnom prijetnjom ili neprijateljem, jer ako bi ta osuda bila stvarna, jugoslavensko socijalističko, samoupravno društvo, jedinstvo svih naroda i narodnosti bi samo sebi priznalo svoju temeljnu kontradikciju, a time i besmislenost svog postojanja. Praxisovsko pozivanje na mondijalizam i stvaranje veza sa Zapadom predstavljalo je mentalne okove skučenosti jugoslavenskog društva; a povezivanje je objektivno koristilo i slici smještanja same Jugoslavije u svijetu: ‘zov građanstva’ bio je neodoljiv. No nemogućnost da se u punom smislu pomire ‘socijalistički’ i ‘građanski’ program prozrokovala je jednu čudnu vrst tupila: nesvjesni uvid u antiutopiju nije se pretvorio u pokušaj njezina zbacivanja, već samo u poziv i želju za utopijskim mišljenjem. Od tuda sklonost ka još daljnjem bježanju van jugoslavenske realnosti, premda Zapadu gdje je projekcija socijalističke revolucije upravo mogla bili konkretan historijski negativiet koji dokida ‘sve postojeće’. A Korčula pod vedrim nebom bila je vrhunac hedonistički potkrijepljene izmještenoti revolucionarne misli Praxisa; kroz ušicu igle Korčule trebala se provuči cijela Jugoslavija. No, sa vremenom se i čežnja prema Zapada pretvorila u čudnu vrst intektualne ksenofobije prema tom istom zapadu i njegovim novim filozofijama, dotle se njezina sama filozofija, suočivši se iznova sa svojim prostorom, mogla spasiti jedino bezuslovnim, fundamentalističkim vjerovanjem u sebe.


1. i što se realno poklapalo s nepropitivanjem/legitimiranjem političke diktature SKJ

2. Naš stav upravo je suprotan, ali problematiziranje dotične teme zahtjeva poseban rad.

3. koji sam po sebi nedvojbeno predstavlja našu misaonu konstrukciju

4. I to nije izoliran simptom, dovoljno je osvrnuti se na masu već gotovo suludo opterečujućih diskusija o ‘normalizaciji’ i ‘protunormalizaciji’.

Leave a Reply

Your email address will not be published.