Filip Erceg
Noć je crna kao crni rubac te žene, i ja od te žene vidim samo taj crni rubac. A sutra su Svi Sveti, i groblja su već očišćena, a na prozorima gore voštanice, i ti crveno-žuti plamenovi jedina su svjetlost u toj crnoj noći. Na asfaltu se čuju koračnice kiše, kako tupkaju sitnim koracima, kako prolaze ispod mojeg prozora, čuju se koračnice smrti, i to su sitni koraci mrtvaca koji noćas prolaze mojom ulicom. I cijela soba jedno je staro groblje, na sred kojeg se nalazi jedna iskopana raka. A to je staro groblje zaraslo u trnje i korov, sa spomenicima na kojima se već ne razabira imena, sa slomljenim križevima i polupanim pločama, sa slupanim vazama i uvelim cvijećem, i to groblje više nitko ne posjećuje; njegov zadnji stanar ovdje se uselio prije dvijestotineipedeset godina i zadnji buket cvijeća ovdje je položen prije dvijestotine godina, i zadnja svijeća ovdje je upaljena prije sto- pedeset godina, i zadnji Očenaš ovdje je izmoljen prije pedeset godina, a eto, tu na sredini, nalazi se svježe iskopana raka, s jedne i s druge strane te rake nalaze se humke vriške zemlje, i sada će to staro groblje, nakon dvijestotineipedeset godina dobiti svojeg novog stanara.
I cijela soba jedno je staro groblje, koje nitko već odavno ne posjećuje, a dani prolaze, i mjeseci, i godine, i nitko ne donosi cvijeće, i ne pali svijeće, i nitko ne plače i ne moli Očenaše, a sutra su Svi Sveti, a prekosutra je Dušni dan, a ova soba noćas je tako prokleta i bezdušna. ‘
I ja osjećam kako mi se hlade ruke, i lice, i čelo, i osjećam miris fajtine, truleži i bolesti, i osjećam miris voštanice, klinčića i tamjana, i osjećam miris blata, crvi i mesa, i ja osjećam kako cijelo tijelo biva sve hladnije. I kako sve u meni i oko mene biva gadnije, jadnije i dosadnije, i ta samoća na groblju, i blato, i kiša, i crvi. i to iščekivanje smrti. Čuje se kako negdje u daljini zavija pas, a u blizini, u mojoj neposrednoj blizini, iznad mene, odjevena u nekoj mrtvačkoj crnini, stoji Jesen, i jeca prigušenim glasom. Čuje se kako škripe federi u madracu, i kako brunda motor od automobila, i kako vjetar fijuče u roletama, i kako srce kuca u jagodici prsta, i kako zubi cvokoću, sve se to čuje tako jasno, u ovoj jesenjoj noći, kada Jesen stoji iznad moje postelje. I ja vidim, ja tako jasno vidim, krevetu, nervozno i bolesno, a pas zavija, kako jedan crni pas, mršav i otrcan, prelazi preko groblja, onog istog groblja na kojem jedna iskopana raka čeka svojeg novog stanara. I taj pas kao da nešto traži, malo tetura, pa se zaustavi, njuši,- i ponekad zacvili. Taj pas odlazi prema onoj grobnici. A ta grobnica, sa svoje dvije daske, jednim užetom i nekoliko stotina crvi čeka svojeg novog stanara.
U jesenjoj noći jedan crni pas ide za svojim pasjim nagonom, ide prema onoj iskopanoj grobnici. A kiša sipi, jednolično i dosadno, ja se okrećem u krevetu, nervozno i bolesno, a pas zavija, iscrpljeno i umorno. A što se sve nalazi u toj pustoj grobnici, osim mraka, blata i crvi, osim patnje, bola i strasti, i što se sve nalazi u tom pasjem nagonu, osim krvi, krvi i krvi, osim galopina, adrenalina i ginodotro- pina? I ja vidim tako jasno jedan sanduk od hrastovine, i crve kako buše dasku, i vidim jednu šuplju lubanju, i termite kako su u njoj napravili gnijezdo, i vidim jedno trulo zubalo ijedan zlatni zub (kao suvenir jedne malograđanske pomodnosti), sve ja to vidim tako jasno, a mrak je, i postaje sve mračnije. I čujem crve kako u sanduku cvile, i čujem psa kako u blizini cvili, i čujem kako cvili sve u ovoj noći. I ja osjećam kako nešto sićušno i ljigavo po mojoj koži plazi, i osjećam kako mije hladno za tabane i ramena, i osjećam da me nešto hladno steže oko srca, sve ja to osjećam tako osjećajno, dok gledam otvorene sanduke i gnjile leševe.
I razmišljam o smrti, o smrti kao takvoj, o smrti crva, o smrti psa, o smrti majke, o smrti sebe, razmišljam o smrti upravo nadzemaljski, dok gledam taj podzemni svijet. I mislim, kako je sve to u smrti i oko smrti glupo: čovjekovo srce zna da zebe, kao moje sada, u jesenje noći, dok samo odjednom neprezebe, dok se jednom za svagda ne ohladi, a onda taj ohlađeni leš briju, pedikiraju i šminkaju, kako bi steklo simpatije Svetog Petra na ulazu u raj ili Presvijetle Bogorodice Marije kod otkupljenja grijeha, i onda taj ohlađeni leš kupaju, kako bi čist otišao na onaj svijet, a otići će dva metra ispod zemlje, u blato, i oblače u svečano odijelo, za koje je pokojnik šparao cijeli život,’ kako bi svečano zaronio u ilovaču. O kako je to glupo; ti novčići na očima, kako ne bismo pogledali smrti u oči, ti povezi oko vilice, kako nas smrt ne bi progutala. I onda taj leš, tako svečano odjeven, polažu u lijes, i onda taj lijes, od lakirane hrastovine, zatvaraju zauvijek, sa po jednim čavlom sa svake strane. I ceremonija počinje, po točno utvrđenim pogrebnim propisima, sa suzama, zvonima, trubama, rekvijemom, vijencima, svijećama, s uslugama pogrebnog poduzeća, i završava s patetičnim frazama, zadušnom misom, i dubokoumnom konstatacijom: prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti. I onda taj lijes spuštaju u zemlju ( a duša je, kojeg li paradoksa, otišla u nebo!), i navlače preko grobnice ploču od brušenog crnog mramora, na kojoj zlatnim slovima piše: ovdje počiva u miru (a to je laž, jer kakav je to mir, kada vas jedu crvi). I onda se svi okupe na karmini, za punim stolom, i podižu čašice rakije, za pokoj duše, i pojedu sto kilograma mesa, za slavu svojih želudaca. I svi su zadovoljni, i onaj mrtvac kojeg su tako svečano sahranili, i svećenik, koji je naplatio svoj opijelo, i govornik, koji je uspio rasplakati tužni zbor, i pogrebno poduzeće, koje je sahranilo još jednog čovjeka i time spriječilo pad svoje profitne stope, i kuharice, koje su pripremile obilate karmine, i crvi, koji su dobili svoj bogati objed, i nezasitni želudci tužnog zbora. A sve se to zove kršćanski svijet, zapadno-evropska civilizacija i buržoasko društvo.
Ljudska smrt je, s jedne strane tako vrhunaravna, pa kao i da nije ljudska, već prije božanska, a s druge tako banalna, svedena na fiziološko-biološke zakone. Daje ljudska smrt vrhunaravna, odnosno daje čovjek tako doživljava, vidi se i semantički, po tome, što čovjek umire, a životinja crkava. Čovjek u svojoj smrti vidi mogućnost novog života, a životinja u svojoj smrti ne vidi ništa.
Čovjek o smrti razmišlja od trenutka kada postane svjestan sebe, i potpuno hladnokrvno, upravo instiktivno, životinjski, prihvaća činjenicu da je konačno biće. Samim tim što razmišlja o smrti, čovjek je to što jest, smrtno biće, i ustvari, kada malo bolje razmislimo, čovjek od početka čovječanstva, ne radi ništa drugo nego razmišlja o smrti, bilo teološki, plitko i dogmatično, bilo znanstveno, u vidu matematičke formule, bilo filozofski, smušeno i konfuzno, kako god bilo, čovjek razmišlja o smrti u smislu, kako bi otkrio to nešto vrhunaravno u njoj, ili, kako bi pobjegao od nje. Smrt živi zajedno s čovjekom. Smrt je ustvari besmrtna, jer da je smrtna, onda bi čovjek bio besmrtan. Ljudska smrt prati ljudsko biće u svaku stopu, i kad prelazi cestu i kad bezbrižno spava, i kad odlazi na ljubavni sastanak, i kad je na sastanku upravnog odbora, smrt poput duha, da ne kažem zloduha, prati čovjeka. I možda u ničemu čovjek nije postigao takav egalitet, kao u smrti, jer smrt ne pozna društvene konvencije, već samo svoju vlastitu esenciju, u smrti su svi, kad to već ne mogu biti u životu, jednaki: i kralj i sluga, i robovlasnik i rob, i feudalac i kmet, i kapitalist i radnik, i papa i kapelan, i ljepotan i nakaza, i zdrav i bogalj, i muško i žensko, a u konačnici, i Bog i čovjek, naravno, ako prihvatimo onu Nietzcheovu, daje Bog umro, a sve upućuje na to daje doista umro, onda se čovjek u smrti izjednačio i s vrhovnim bićem. Eto, zato je smrt, ljudska smrt, vrhunaravna. Od nje nisu mogli pobjeći ni Tutankamon, ni Napokon, ni Karlo Veliki, ni Pipin Mali, ni svi oni veliki, ni svi oni mali, nisu mogli pobjeći od smrti. Kako se onda ne upitati: zašto čovjek bježi od smrti, kad samo u smrti postiže blaženstvo, kad je pravi život možda baš u smrti?
Čovjek ne želi pravi život, i zato bježi od smrti, čovjek je mazohist, koji uživa u svojoj vlastitoj patnji, u životu. I meni nikako nije jasno, zašto ljudi vole reći: “da mi je doživjeti”, “da mi je poživjeti”, “treba život živjeti”, zašto u toj riječi “živjeti” vide toliko ljudske sreće, kada je ustvari život ono što donosi nesreću. Naime, smrt ne može značiti nesreću, jer ne znači ni sreću, smrt je baš u tom pogledu emotivno indifirentna.
“Ja sam put, istina i život”, rekao je Isus sam za sebe, i u tome je pogriješio, jer bi bilo ispravnije daje rekao: “Ja sam istina, put i smrt”, jer istinski život, zar ne, dolazi nakon života, dakle, nakon smrti, a možda je i u samoj smrti. Ali, to Isus nije mogao reći, jer to govore sotonisti, a Isus nije Sotona, jer ljubi život.
Ipak, čovjeka smrt evidentno proganja, i čovjek bježi od nje (osim samoubica, koji su jedini došli do ispravne spoznaje, da život ne vrijedi ni pišljivog boba), ali ne mogu pobjeći. Daje čovjek opsesivno opčinjen smrću vidimo kroz cijelu ljudsku povijest, koja je ništa drugo nego povijest smrti: pogledajmo samo te vjere i crkvene institucije, mitove i legende, pa umjetnost, o da, umjetnost možda ponajviše. Slikarstvo, cijelo srednjovjekovno slikarstvo bori se protiv smrti, arhitektura, te babilonske kule, piramide, crkveni tornjevi, književnost, glazba. Motiv smrti je vječni motiv. Čovjek je cijelog svog vijeka nastojao trijumfirati nad smrću, jer “Trijumf smrti” izgleda jezovito: pompozno odjevena dvorska svita, na čelu s kraljem i kraljicom, zajahala je svoje konje i, po svemu sudeći, krenula u lov. Muškarci su odlučili izvesti svoje žene i ljubavnice u prirodu, kako bi im pokazali svoje lovačko umijeće, a žene i ljubavnice, koje već danima ne znaju od dosade što bi sa sobom, odlučile su izvesti svoja razmažena pseta u šetnju, i sada, ta plemenita vlastela, jaše svoje plemenite konje, i priča dosadne viceve. U pozadini je ponor, zemlja zjapi kao otvorena grobnica, a dvorska svita, jašući sa svojim dosjetkama, u grimizu, zlatu i svili, uopće ne vidi tu svoju pozadinu, slabokrvne dame plemenite krvi udišu svježi šumski zrak, konstatirajući svojim sopran glasom, kako upravo sve miriše na lužnjak, kesten i vrganje. Odjednom, dvorska svita nailazi na tri otvorena sanduka, u kojima leže tri ljudska leša, i od ta tri ljudska lesa, jedan je već goli skelet. Ali, taj prizor vlastelu baš i nije prenerazio, ona kao da vidi tri krepane žabe, i upravo hladnokrvno, kako i dolikuje onima u kojima teče plemenita krv, promatra taj prizor. Samo konji uznemireno vrte glavom, ržu i cukaju uzda, i samo psi reže i njuše trag smrti, a iznad sanduka stoji jedan pustinjak, nalik na apostola Pavla, i ljutog pogleda, koji se naročito vidi iz sinopija, dvorjanima, koji ga ne gledaju, pokazuje neku poslanicu. Ali, te leševe, i tog starca, dvorska svita patetično će zaobići, jer što da gubi svoje dragocjeno vrijeme na nekakve bezvrijedne stvari, kad ih na kraju šume čekaju jelen kapitalac, fazan i prepelica.
Da, tako to izgleda na ogromnoj freski u Camposantu, koju je prije šestotina godina naslikao pizantski majstor Franesco Traini, inspiriran epidemijom bubuske kuge koja je tada harala Italijom i odnijela mnoge živote, a tako to izgleda i danas, kada ljudi, zavaljeni u kožne fotelje ispred svojih malih ekrana gledaju gladne u Ruandi i mrtve u Iraku, sentimentalno grickajući čipi-čips, a tako to izgleda i večeras, uoči Svih Svetih, kada onaj isti pas na freski njuši moj krvavi trag.
No, u ljudskoj smrti ima nešto erotsko, štoviše, seksualno, a sve što je erotsko i seksualno ustvari je životinjsko i nagonsko. U dijalektičkom pojmu smrti, kad je riječ o onom vrhunaravnom, mi doživljavamo svoj orgazmički vrhunac života, a kad je riječ o onom banalnom, mi dahćemo kao psi (opet mi se javlja slika onog crnog psa koji ide prema grobnici). Ti uzdasi, to režanje, ti bijesni pokreti, to slinjenje, ti jecaji, to sirovo meso, sve je to životinjsko, pasje, u tom banalnom naličju seksualnog čina. A onda jutro na satenu, miris maćuhica i ljubičica, pjesma slavuja i doručak na krevetu, i novi dan, nakon te pasje romantike, nakon te smrti u seksu, počinje kao novi život.
Ta ejakulacija ljudskog sjemena dođe kao ispuštanje duše. U sjemenu je život, i čovjek svoj život instinktivno želi produžiti stvarajući novi život, i otud to životinjsko, pasje parenje kod čovjeka, kao stvaranje novog života, u kojem vidimo svoju besmrtnost. Samo oni koji preziru život, ovozemaljski život, poput na primjer, taoista ili bogumila, izbjegavaju parenje koje produžava život. Dakle, svima nama, koji preziremo život, kojima život smrdi kao zadah njuške prljavog psa (nevjerojatno je, koliko me taj pas noćas proganja), ostaje samoubojstvo kao posljednji seksualni čin. O bože, što ja to govorim, jesam li ja uopće išta rekao? Ne, to ja samo mislim svojim prenapetim mozgom, a ne govorim ništa, jer kada bih govorio ovo što mislim, mogli bi me ti ucrvali mozgovi, u skladu sa zapadnoevropskim standardima i člankom 121 međunarodnog kaznenog prava, optužiti za nekrofiliju.
Bilo kako bilo, čovjekova smrt je orgazmički vrhunac, krajnja točka života, koliko god to zvučalo apsurdno našim zdravorazumskim mozgovima. Pogledajte samo to ljudsko lice, u trenutku kad doživljava orgazam i kad doživljava smrt, kako se podjednako deformira, kako se donja vilica grči, i nema nikakve sumnje, to ispuštanje sladostrasnog užitka ili boli (već smo konstatirali, da je čovjek mazohist), nevjerojatno podsjeća na ispuštanje duše. Slikar koji bi uspio uhvatiti taj izraz lica, taj psihološko-teološko-seksološki izraz, na slici, nazovimo je “Seks i smrt”, bio bi veći majstor od Franesca Trainija. Jesenja noć, na krevetu njih dvoje dostiže klimaks, obadvoje imaju zastrašujuće rahitična tijela, ona je ispod njega, a on iznad nje, njezino lice se ne vidi, a njegovo izgleda kao daje ugledalo đavla, prozor je malo odškrinut, i to što se mutno vidi napolju, izgleda kao ples mrtvaca.
Kao što smo rekli, ljudska smrt je čovjekova krajnja točka, i ona u građanskom društvu dođe kao završni račun, kao saldo jednog života. Ljudi se već od svog rođenja pripremaju za smrt, i žele, da kad ona dođe, aktiva bude znatno veća od pasive, i otud ona malograđanska fraza: “imao je zašto živjeti’’. Te naše malograđanske sahrane liče na banketne prijeme: svi su obučeni elegantno u crna odijela i hodaju dostojanstveno, prigodna muzika, patvoreni smijeh iliti plač, “primite moje saučešće”, odnosno “ljubim ruke”, prigodni govori kao prigodne zdravice, “bio je dobar čovjek”, “radio je cijeli život, i postigao mnogo”, poneki trač, “je li mu ono ljubavnica stoji tamo s lijeva?”, “priča se da je ostavio velike dugove”, i na kraju, karmine kao cocktail-party.
Ipak, i pored te vrhunaravnosti i banalnosti, smrt ima nešto jedinstveno u sebi: samoću. Čovjek je u smrti sam, savršeno, vrhunaravno sam. Kao siroče bez oca i majke, kao izguljenik u megalopolisu, kao zaljubljeni bez voljene. Samoća u smrti je samozadovoljavanie u noći. I uzalud liječnici, obitelj, prijatelji, i uzalud svijeća u ruci i molitva krunice, i uzalud mnoštvo ljudi na sahrani, uzalud, kad čovjek umire sam, savršeno, vrhunaravno sam, kao ja večeras, u noći na Sve Svete. I ja vidim te grobove, i u njima trule sanduke, i u sanducima gnjile leševe, i ti leševi tako razmrcvaljeni, kao da su ih zvijeri (psi, možda psi, patu i je onaj pas!) razmrcvarili, bili su prije tri stoljeća obični ljudi, sa svojim manama i vrlinama, a među njima nedvojbeno leže i lopovi, filistri, hoštapleri, kurve, oceubice, samoubice, po kanonu Katoliče crkve su Svi Sveti. O gospode bože, kako je sve to glupo. Čovjek je za života proklet, a onda kada umre je svetac.
O kako je strašno promatrati te leševe. Od čovjeka, kada umre, nakon nekoliko godina, ostanu samo kosti, na kojima se vide tragovi reume i osteoporoze, i ništa više. Od čovjeka, nakon što je istrunuo, ostaje samo skica bivšeg čovjeka.
Od srca, koje je nekad kucalo kao najprecizniji sat, ostaje samo trag srčanog udara, kao apstraktno poimanje vremena. Od mozga, koje se tisućama godina razvijalo, od neandertalnog do razumnog, i opet nije postalo razumno, nakon što ga pojedu termiti i u njemu naprave gnijezdo, ostaje samo to gnijezdo od termita. I doista, to instiktivno u obliku insekata živi u našoj glavi i nakon naše smrti. Mi ustvari od prvog dana života nosimo gnijezdo termita u glavi, i nakon života, to gnijezdo termita ostaje u glavi.
I dok ja gledam u taj podzemni svijet, i mislim o insektima u glavi, ponovo čujem lavež psa, i hladno mije oko srca. I vidim, taj pas se približava toj grobnici, njuši, reži, nešto traži. Možda je gladan, i traži leš, još topao, svježi leš. koji nekoliko kilometara miriše na krv. Možda!
Odjednom je naglo zapuhnuo vjetar, u zraku se osjetio intenzivan miris groblja, podigao se plamen svijeće na prozoru, i na trenutak, osjetih miris krizantema. S mirisom krizantema i plamenom svijeće, bljesnuo je Njen lik. A onda je pas zalajao posljednji put, strovalivši se u grobnicu, a vjetar je još jedanput puhnuo, i ugasio plamen svijeće na prozoru. U trenu je nestalo mirisa krizantema, izgubio se i njezin lik, a ta Jesen, koja je stajala nada mnom, opet je ličila na moju majku.
Ja sam sklopio oči, u svojoj grobnici, 31. listopada jedne godine gospodnje, uoči Svih Svetih. Ja sam utonuo u smrt tako savršeno, vrhunaravno, sa zvukom kiše. laveži psa i mirisom krizantema, sa likom jesenjim u liku majke i voljene žene, s crvima u daskama, i s crvima u glavi, i s mišlju o smrti, ja sam tako veličanstveno utonuo u smrt. I ja ležim u svojoj grobnici, a jutro je, i kroz rolete se probija prvi zračak sunca, i čuje se prvi cvrkut ptica, u daljini zvonjava i molitva, a ja ležim u svojoj sobi, na Dan mrtvih.