‘SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA’ KRITIČKI OSVRT

Pero Jerkić

Kao što sam naslov kaže u ovom je tekstu riječ o kritici Markovićevog teksta o socijalizmu i demokraciji. Uvodni dio (I) bio je potreban kako bi čitatelju bila jasnija pozadina kasnijih primjedbi na račun pojedinih dijelova kritiziranog teksta. Pošto sama srž kritike (II) nije pisana u svrhu objavljivanja sasvim je jasno kako ovako prilagođena za objavljivanje neće moći sakriti mnoge od svojih manjkavosti. Ipak sasvim je jasno kako, unatoč tome, ovaj kratki osvrt može poslužiti kao kritički uradak koji će širem čitateljstvu i kritiziranom autoru ukazati na problematično nasljeđe prepuno fraza, samorazumljivih predrasuda, lažnih teoretsko-ideoloških revolucija i praznih prožvakavanja stare materije karakteristično za crknutu lešinu tradicionalne ljevice. Ili kao sto sam Marković kaže: vrijeme je za preispitivanja.

I

Polemike o socijalizmu i demokraciji bilo bi pogrešno razmatrati kao apstraktne rasprave spoznajnog karaktera. To uvjerenje koje postavljam kao počelo ovog teksta smatram iznimno bitnim pa prema tome držim neophodnim preciznije definirati kakvo je uopće moje shvaćanje tih ‘apstraktnih rasprava spoznajnog karaktera’. Te rasprave držim ‘apstraktnima’na više načina:

(a) One su najprije apstraktne u smislu da u sebi jasno ne osvješćuju i ne problematiziraju razliku između apstraktnih izraza kojima operiraju i konkretnih značenja koja se tim izrazima pridaju. Pri tome se čisto esencijalistički jedno od značenja izraza smatra istinitim, dok se ostala diskvalificiraju kao naprosto netočna.

(b) Rasprave o kojima govorim također su apstraktne utoliko ukoliko[1] izraze i značenja kojima operiraju ne razmatraju kroz povezanost s konkretnom društvenom i povijesnom cjelinom, već apstraktno kao čisto teoretske pojave. Pri tome se onda smisao, smislenost i opravdanje pojedinih ‘teoretskih pojava’ ne traži u jedinstvu s konkretnim okolnostima u kojima su nastale, već apstraktno razmatrajući ih kao ideje s vlastitim životom neovisnim od života društva.[2]

(c) Treći smisao po kojem rasprave o kojima govorim smatram apstraktnima je onaj po kojem sam njihov autor izraze i značenja kojima operira razmatra apstraktno u odnosu na sebe samoga; tj. nedovoljno uviđa kako samo razmatranje svoj oblik i sadržaj dobija ovisno o konkretnom ‘identitetu’ samog autora, tj njega koji je opet neraskidivo povezan s konkretnim povijesnim društvom i društvenim impulsima/fenomenima.

Na to se treće značenje ‘apstraktnosti’ u izrazu koji pojašnjavam direktno nadovezuje i značenje ‘spoznajnog karaktera’ u istom izrazu. Pod spoznajnim karakterom takve rasprave smatram pristup njenih protagonista prema kojem je polazište razmatranja spoznajni subjekt odvojen od vlastitog objekta, a svrha rasprave, mudrovanja i argumentiranja objektivna spoznaja o dotičnom objektu koja tada može poslužiti kao putokaz djelovanja. Takvom bih spoznajnom pristupu osobno suprotstavio onaj aktivistički čije je polazište Ja kao konkretni, historijski, društveni, klasni, interesni, tj sa svojim objektom sjedinjeni subjekt spoznaje, a svrha spoznaja socio-historijskog smisla, karaktera i opravdanja društvenih spoznaja, ideja i fenomena, te osviještenje i fundiranje vlastitog interesa, vrijednosti i svrha kao jedne od aktivnih sudionika u areni društva i povijesti.

Ukoliko pretpostavimo da sam prethodnim pasusom uspio odrediti kako rasprave o socijalizmu i demokraciji ne treba,[3] te općenito naznačio kako treba razmatrati, tada mi preostaje da iz toga pokušam konkretizirati način na koji ih razmatram. Neki tekst o socijalizmu i demokraciji, kao što je recimo onaj Gorana Markovića objavljen u novom broju 11.teze, tako razmatram kao teoretski rad određenog autora, konkretnog čovjeka koji u svom društvu i vremenu, s određenim specifičnim vrijednostima i interesima kao svrhama, nastoji spoznati i objasniti određeni fenomen, te se pri tome svjesno ili nesvjesno kritički ili apologetski odnosi prema određenim idejama. Reći kako je Goran Marković u krivu jer ne shvaća što su zapravo socijalizam i demokracija, ili koju metodu treba primijeniti isl, bilo bi potpuno pogrešno. Upravo se i radi o tome da se težište prebaci s određivanja istinitosti spoznaja s obzirom na objekt, ili pak ispravne metode dotične spoznaje, na određivanje smisla cjeline svrha spoznaje/objekt spoznaje/subjektivna spoznaja,[4] te se odredi vlastiti odnos prema dotičnoj cjelini. Ipak sama činjenica da se radi o ‘višestupnjevitim’ refleksijama, koje same po sebi toliko odskaču od one moje i na drugačiji način pristupaju svojoj materiji, dodatno komplicira stvar i čini nužnim kritiziranje autora, tj njegove ‘metode’, s pozicija one koju ja zastupam.

Prema tome u samoj kritici koju iznosim možemo razlikovati dvije naizgled kontradiktorne, no zapravo nadopunjujuće, tendencije; prvu koja ističe istinitost kritiziranog teksta s obzirom na svrhu njegovog autora i društveno povijesne okolnosti u kojima je nastao, i drugu koja ističe neistinitost kritiziranog teksta s obzirom na ‘pogrešan’ pristup, metodu i razumijevanje materije kojom se bavi. Prva tendencija tako kritizira tekst pokušavajući razotkriti njegovu društvenu bazu protiv koje se postavlja uzimajući tekst kao njen istinit izraz; dok druga kritizira tekst sam po sebi, trenutno apstrahirajući od njegove društvene istine. Prva se tendencija oslanja na drugu jer jedino polazeći od nje može racionalno spoznati društvenu funkciju i istinu teksta koji kritizira; dok je druga sama po sebi nužno prožeta prvom jer subjekt svom predmetu ne pristupa izvana, već je pri prvom razmatranju s njim direktno ili indirektno povezan. Te dvije tendencije, koje sam ovdje apstraktno pokušao izložiti, je naravno teško kao takve razaznati u samoj kritici koja slijedi. No svejedno ih je bitno uzeti u obzir kako bi se dijelovi teksta koji su naizgled kontradiktorni mogli racionalno razumjeti.

II

Zbog jasnog i preciznog iznošenja primjedbi o dijelovima teksta koje držim spornima sam ću tekst iščitati od početka do kraja, te ga pri tome secirati izvlačenjem pojedinih citata i iznošenjem primjedbi. Takva metoda nipošto nije najpouzdanija, a čitateljima može biti poprilično naporna. Međutim okolnosti mi ne dozvoljavaju da sadržaj sada izložim na drugačiji način, tako da ću čitatelju jedino preporučiti da Markovićev tekst pokuša iščitati zajedno s ovom kritikom te se tako približiti razumijevanju aspekata koje dovodim u pitanje.

‘Polazna teza ovog teksta je da socijalizam mora biti demokratski, ili ga nema. Dakle, termin ,,demokratski socijalizam“ je pleonazam. Nema demokratskog i autoritarnog socijalizma.

Ovakve rečenice su valjda najčešće rečenice goleme močvare današnje ljevice, tj. onoga što je od nje preostalo, onih koji još ustaju u obranu ideje socijalizma, svih tih ‘antiautoritarnih’ socijalista itd. A zapravo se radi o ispraznim frazama. Te fraze bilo bi moguće prihvatiti tek u njihovom samorazumljivom smislu, ali bi i tada bilo potrebno precizirati njihovo značenje. No pitanje na koje takve fraze primarno daju odgovor je pitanje revolucije, tj ‘izgradnje socijalizma’. Tu se zapravo želi reći kako revolucija mora proizaći iz volje većine društva, i da ju ta volja mora usmjeravati i davati joj tempo. Sasvim je jasno što se pod tim misli, no takav nas odgovor može zadovoljiti jedino ako apstrahiramo od zbilje. Zbiljska je, naime, povijest, u raznim varijantama i konkretnim okolnostima, postavila temeljno pitanje: što ako većina društva naprosto ne želi revoluciju i socijalizam? Na taj problem u različitim okolnostima, različiti povijesni akteri odgovarali su na različite načine.

Početkom dvadesetog stoljeća socijaldemokrati, recimo, odgovaraju kako tada revolucija treba čekati, kako je demokracija, shvaćena kao volja većine, uvijek suverena socijalističkom sadržaju/cilju, te kako treba čekati trenutak u kojem će većina društva htjeti socijalizam. Najpouzdaniji izraz tog htijenja biti ce izražen na političkom nivou, a ne na nekim mitinzima, akcijama i generalnim štrajkovima gdje se možda očituje volja svjetine, ali ne i volja većine društva. U tom smislu tada možemo reći kako nema socijalizma bez demokracije, ali kako socijalizma također nema ni s demokracijom, tj s demokraciji podređenom ‘izgradnjom socijalizma’!

S druge strane boljševik bi upitao: odakle ‘formalnoj demokraciji’ takva suverenost nad revolucijom? On bi tada naglasio kako je sam socijalistički sadržaj kao klasni interes i njegovo realno moguće i nužno ostvarenje u datom historijskom trenutku suvereno nad pukom demokratskom formom. Tada dakle vrijedi kako demokratska forma zapravo nema neki univerzalni autoritet nad izgradnjom socijalizma; ta izgradnja socijalizma ima svoje vlastite ograde i autoritete kojima je podređena.[5] U tom je slučaju pak već otvorena mogućnost socijalizma bez demokracije, tj ‘demokracija’ je podređena izgradnji socijalizma.

Oni koji pak, kao i autor ovog teksta, uporno ističu frazu ‘nema socijalizma bez demokracije, nema demokracije bez socijalizma’ obično žele i socijalizam i demokraciju jer takvo je eto njihovo uvjerenje. Pri tome oni naravno previđaju zbiljske društvene razloge koji nužno prethode samoj mogućnosti teoretskog suprotstavljanja socijalizma i demokracije, pa onda i mogućnosti uvjerenja o nužnosti njihovog jedinstva. Potom onda oni, naravno iz uvjerenja, u svojim glavama zasnivaju socijalizam i njegovu izgradnju kao savršene ideale, pretvaraju socijalizam u svojevrsnu moralnu kategoriju. Pri tome naravno ispuštaju iz vida zbiljski problem: problem sadržan u razlozima iz kojih se u nekom društvu uopće pojavljuje teoretski i praktični sukob demokracije i socijalizma. I tako se onda prečacem u jednoj rečenici rješavaju svi najhitniji problemi dosadašnjih društvenih pokušaja izgradnje socijalizma; naprosto se usporedi socijalistički ideal i društvena zbilja, te jasno ustvrdi kako se u toj zbilji ne radi o socijalizmu! Takav zaključak jednako je skandalozan kao kad se kaže da je ‘realni socijalizam’jednako socijalizam uopće. Prva tvrdnja bila bi tvrdnja koja socijalizam shvaća moralistički; dok ga druga shvaća ili pozitivistički ili (kvazi)hegelijanski.[6]

Sama ‘polazna teza teksta’ zapravo je obična fraza čije značenje autor zapravo nije pokušao precizirati, a da o isticanju ozbiljnih problema niti ne govorimo. Ako dakle govorimo o demokraciji i socijalizmu moramo pratiti razvoj, međuodnos, funkciju i značenje danih ideja u stvarnom društveno povijesnom kontekstu, a ne naprosto ‘teoretski’ idealni socijalizam suprotstavljati vlastitoj (ili možda tuđoj) zbilji i ‘lažnim’ ‘krivovjernim’ idejama. Na toj osnovi i kršćanstvo isl. može se smatrati izdanom idejom koju društvo treba konačno istinski prihvatiti.

‘Da socijalizam mora biti demokratski (ili, što bi rekla Roza Luksemburg „nema socijalizma bez demokratije i nema demokratije bez socijalizma’), može se dokazivati na dva načina. Prvi je da se uzme u anal izu marksistička teorija ’

Ovaj citat treba iščitavati u kontekstu prethodno rečenog. Znači da socijalizam mora biti demokratski znamo iz marksističke teorije!! Da je autor teksta stvarno prostudirao Marxa sigurno bi znao što socijalizam (tj komunizam) sigurno nije; znao bi da komunizam sigurno nije kakav socijalni ideal. Također bi znao da Marx stvarno društveno kretanje zasigurno ne bi osmišljavao i vrednovao pomoću nekakvih teorija izvan njega, već bi upravo suprotno date teorije osmišljavao, vrednovao i razmatrao u odnosu na stvarno kretanje. Dakle ako marksistička sociologija iscrtava socijalizam kao demokratski, onda se pogled treba baciti na društvo kako bi se uvidio smisao te teorije; a ne obrnuto skupiti sve i svakakve marksističke teorije s zajedničkim nazivnikom ‘demokratski socijalizam’ i ustvrditi kako svi stvarni socijalizmi s zajedničkim nazivnikom ‘nedemokratski’ (pravi, da se tako izrazim, crveni sataraš povijesti) zapravo nisu socijalizmi.

‘Drugi način je da se odgovor na pitanje kakva je veza socijalizma i demokratije da tako što će se odgovoriti na pitanja: Čemu socijalizam i do kakvih društvenih odnosa on treba dovesti? ’

Tu se zapravo također radi o prvom načinu jer to ‘čemu socijalizam i do kakvih društvenih odnosa on treba dovesti’ može se iščitati jedino iz ‘marksističke’ ili neke druge teorije. U nastavku autor precizira što zapravo želi reći u smislu da naglašava kako iz same činjenice da je kapitalizam sistem zasnovan na ekonomskoj i političkoj dominaciji znači da socijalizam kao njegova negacija[7] ne može biti zasnovan na dominaciji. Kao da je oblik dominacije u kapitalizmu jedini mogući oblik dominacije! No ako takve propuste i zanemarimo nužno ćemo doći do pitanja: kakve to uopće ima veze s demokracijom? Što autoru uopće znači demokracija? Ako mu znači (uprošćeno) ‘volja većine’ ili ‘naroda’[8], onda je jasno kako socijalizam može biti demokratski i istovremeno zasnovan na političkoj i ekonomskoj dominaciji jer sama demokracija u tom smislu jedan je oblik dominacije (i to vrlo ‘autoritaran’). Krećemo dakle s ciljem dokazivanja kako socijalizam mora biti demokratski; no već na sljedećem koraku zaključujemo kako je socijalizam nužno i društvo bez dominacije! No demokracija je samo jedan oblik političke dominacije; pa bi iz toga nužno moralo proizaći kako socijalizam zapravo NE MOŽE biti ‘demokratski’! Iako autor očito vjeruje kako je dokazao upravo suprotno.

‘Šta će proletarijatu poslije revolucije demokratija ako ne zato da uspostavi svoju direktnu, a ne posredovanu proleterskom partijom, vladavinu? ’

Naravno. A pitanje o tome ‘što će proletarijatu demokracija PRIJE revolucije’ nećemo naravno ni postavljati -jer očigledno je da mu služi samo zato da izvede revoluciju i krene ka socijalizmu! Kao da se u formalnoj demokracij i (barem idealno) ne radi o tome da taj proletarijat s tom demokracijom može ono što njegova većina odluči. Autor kaže ‘što će proletarijatu drugo demokracija…’; povijesna demokratska praksa pokazala je kako mu demokracija očito treba za provedbu određenih socijalnih reformi, održavanje dinamike kapitalizma, vršenje uloge kontrolora ‘upravnog odbora vladajuće klase’ itd.

Inače neprestano se govori o demokraciji i proletarijatu, političkim pravima proletera nakon revolucije itd., a da autor uopće ne spominje neproletere. Hoće li možda klasno društvo nestati prve sekunde po preuzimanju vlasti, pa s njime i sve klase? Ako da, onda neće biti niti proletera. Ako pak klase ne nestanu, već se tek počnu preobražavati, kakav će biti njihov politički status? Hoće li buržuji i nepoštena inteligencija postati građani drugog reda ili će i oni imati pravo na tu demokraciju? Autor uopće ne daje naznake svog stava po tom pitanju. Ali bez toga teško je predočiti si njegov model postrevolucionarne demokracije.

‘Jedna klasa, dabome, ne može vladati na način koji ne bi bio demokratski. ‘

Rekao bih kako se ovdje radi o jednoj zanimljivoj i inovativnoj spoznaji; nadam se kako će autor jedan od svojih budućih radova posvetiti razjašnjavanju ovog epohalnog otkrića!

‘Ova misaona nit se provlači i skoro trideset godina docnije, kada Marks u Kritici Gotskog programa govori o državi kao slugi društva, a ne kao o njegovom gospodaru. Time on pokazuje da zna razliku između civilnog društva (u kome dolaze do izražaja individualna prava i slobode), kome država, kao otuđeni birokratski aparat, nije nadređena, već naprotiv. ’

Ovdje se radi o potpuno pogrešnom shvaćanju i autorovoj slobodnoj interpretaciji proizašloj iz nerazumijevanja Marxa (i to nerazumijevanja u stvarima iznimno bitnim za njegovo razumijevanje)! Ne radi se o tome da Marx državu kao slugu društva vidi zbog njena ‘samoograničavanja suverenosti’, već nešto sasvim drugo; on ju kao slugu društva vidi u smislu da konkretni oblik države i njena konkretna politika potpuno ovise o, te proizlaze iz samog društva i njegovih specifičnih potreba o kojima se kao institucija brine. Radi se o odnosu (da iskoristim taj već ofucani i ozloglašeni termin) društvene baze i nadgradnje, a ne o odnosu civilnog društva i države. Država je, po Marxu, sluga društva kada se ponaša ‘najautoritarnije’, kao i kad se ponaša ‘najslobodarskije’. Policija koja zatvara i tuče prosvjednike predstavlja državu kao slugu određenog društva. Marx državu ne vidi kao poseban problem jer je promatra i kritizira tek kao jednu specifičnu, zasebnu i historijsku političku instituciju modernog građanskog društva.

‘Lenjinov najozbiljniji teorijski rad je Država i revolucija, pisan u mjesecima pred oktobarsku revoluciju. Kasniji njegovi radovi nose snažno obilježje tekuće političke situacije, zbog čega su njegovi stavovi, koji izgledaju kao načelni, u stvari samo teorijsko ili ideološko obrazloženje aktuelnih poteza boljševičke vlasti. Stavovi u Državi i revoluciji, međutim, imaju načelniji i trajniji karakter, jer su teorijsko promišljanje koje nije izraz neposredne političke situacije. ’

Ovo mi se čini kao nekakav pokušaj obrane Lenjina na koju bi sam Lenjin, da može, odgovorio sa: ‘nemoj me molim te tako braniti’. Ja bih samo rekao da je Lenjin vjerojatno jedan od najboljih primjera autora čiji radovi (u cjelini) nose snažno obilježje tekuće političke situacije. U tom je smislu ‘Država i revolucija’ jedan od najjasnijih primjera; pa na njenim stranicama Lenjin se direktno obračunava sa socijal-demokracijom i njenim poimanjem države; što svoj izvor i svoj rezultat ima prije svega u tekućoj političkoj borbi, kako u Rusiji, tako i na internacionalnoj razini. Autor potpuno griješi u svojoj ocjeni čisto teoretskom karakteru Države i revolucije. Također bih dodao upravo suprotno, da Država i revolucija uopće nije neko načelno djelo na kojem bi se trebalo isključivo zadržati prilikom analiziranja boljševičkog poimanja države, demokracije i socijalizma. Prije treba promatrati cjelovitu boljševičku praksu i to od početka stoljeća i ilegale, pa posebno od februarske revolucije, te sve do ‘staljinizacije’ SSSR-a. Promatranjem tog društveno – povijesnog razvoja i naravno naročito razvoj boljševičke teorije tokom njega može se najbolje spoznati boljševičko poimanje države, demokracije i socijalizma sa svim svojim prednostima i manama. Izvući jedno djelo jednog autora, nazvati ga načelnim, trajnim i bitnim te onda iz toga izvući boljševičko shvaćanje o tako bitnim stvarima u najmanju ruku je pogrešna metoda. Ali, autor ne radi samo to već jasno kaže kako radovi koji se nalaze u službi kasnije boljševičke prakse ‘nisu načelni’, tako da valjda nisu ni bitni za razumijevanje boljševičkog shvaćanja države. Autor valjda misli da na taj način brani i pošteđuje Lenjina vlastitih grešaka! No od kud je uopće proizašla ta praksa? Je li možda ‘teorija’ također sastavni dio cijele priče? I radi li se o tome da autor zapravo osuđuje boljševike odbivši da u obzir uzme sam stvarni razvoj društvenog stanja poslije revolucije, pa tako i teorije i prakse boljševizma? Sve skupa jako mnogo pitanja nameće se ovom krajnje diskutabilnom pristupu boljševizmu. Osobno mi se čini kako autor još ni sebi zapravo nije razjasnio pitanje boljševizma, pa onda na neki način pokušava pomiriti vlastite ideje o tom pitanju.

Govoreći o R. Luxemburg, Gramsciju i dr. autor kaže:

‘Iako između njih postoje izvjesne razlike, zajedničko im je to što ne smatraju da u socijalizmu treba da upravljaju država ili partija. ’

Ključno je pitanje tko to uopće, naročito među strujama koje je autor spomenuo, smatra. Inače cijeli završni dio teksta smatram njegovom konačnom poantom; u njemu autor očito govori o struji koju i sam zastupa. Takvo što apsolutno je ispravno i legitimno, isto kao što je legitimno da se ovdje na to kritički osvrnem. Sav taj lijevi komunizam osobno vidim kao suštinski nerealnu opciju u povijesnom kontekstu o kojem se govori. Praksa i teorija te struje ima’ svoje legitimno mjesto u povijesti i svakako u povijest klasne borbe ulazi kao jedna od najzanimljivijih. No to ne znači kako nije, da se tako izrazim, u mnogome promašena. Prije svega radi se o onome što sam već i na početku ovog dijela naznačio, tj previđanje zbiljske suprotstavljenosti demokratske forme i sadržaja, tj demokracije i socijalizma u vrijeme od početka dvadesetog stoljeća pa do vremena nakon Oktobarske revolucije. Rekao bih kako zajedno s tim također donekle prolazi i onaj čisto historicistički prigovor: ako su ti lijevi komunisti uistinu istinski predstavnici radničke klase i ukoliko je njihova djelatnost bila ispravna, zašto to nije ostavilo zamjetnog traga u povijesti? Primjera u tom stilu moglo bi se pronaći; zar na primjer organizacione i programske pogreške Rose Luxemburg, u krajnjoj liniji, nisu dovele do propasti Njemačke revolucije i njene smrti? Zar objektivne okolnosti za revoluciju u Njemačkoj nakon rata ipak nisu bile bolje nego u Rusiji 1917.[9]

Dalje si moramo postaviti pitanje kako zanemariti brojne kontradikcije lijevih komunista u povijesti, koje bi prilikom prvog dodira s stvarnošću nužno rezultirale krvavim posljedicama? Uzmimo samo Rosu Luxemburg i njenu kritiku boljševika. Autor na primjer navodi kako je ona kritizirala boljševike zbog nedemokratičnosti. No on ne navodi kako ih je istovremeno kritizira[10] zbog za Rusiju neopisivo važnih i presudnih stvari kao što su agrarna reforma i nacionalno pitanje. Tako recimo Rosa, potpuno izvan društvene stvarnosti, poziva na odbijanje podjele zemlje seljacima i uskraćivanja prava narodima na samoopredjeljenje! I ona s daleko većim žarom kritizira boljševike zbog toga negoli zbog nedemokratičnosti gdje vrlo oprezno i s razumijevanjem priznaje kako je po pitanju demokracije i sloboda situacija teška i delikatna. Ona očito ne razumije kako zemlju želi apsolutno cijelo seosko pučanstvo; štoviše kako brojna pokoljenja žele jedino zemlju, a ne neki socijalizam! Rosa ne shvaća kako potlačeni narodi žele samostalnost i jedino samostalnost. Ona bi protiv volje milijuna- protiv volje koja izgara i već stoljećima čeka da bude ostvarena! No Luxemburgovu to ne sprječava da bez treptaja ustvrdi kako podjela zemlje i odcjepljenje država nisu u interesu socijalizma! Ipak začuđujuće je kako to ni nije najtragičnije u cijeloj priči. Najtragičnije je to što ona istovremeno želi demokraciju! U tom trenutku cijela priča već dobiva prizvuk komedije! Kakvu li to demokraciju želi trebalo bi pitati Rosu Luxemburg.

Autor dakle uopće ne povlači paralele između društvenog stanja i okolnosti, s jedne strane, i teorija i ideja s druge, već se zadržava isključivo na izoliranim tekstovima lijevih komunista koji su ispravni, pravovjerni, koje moramo smatrati historijski istinitim, a valjda i danas aktualnim. Kako autor sam kaže:

‘Nije stvar u tome što je mišljenje Rože Luksemburg i Antonija Gramšija ostalo u manjini, već u tome što se ono, istorijski gledano, pokazalo kao ispravno i, što je danas manje poznato, na tragu onoga što je i sam Marks pisao. Zato su Roza Luksemburg, Antonio Gramši, Anton Panekuk i još neki autori mjerodavniji za ocjenu demokratskog karaktera socijalizma nego oni autori koji su najčešće citirani, a koji su, manje ili više, odstupali od izvornog demokratizma Marksove teorije. Vrijeme je za preispitivanja. ’

Usudio bih se reći kako je neko mišljenje historijski ispravno utoliko ukoliko ostavi traga u povijesnoj zbilji, jer svako mišljenje iz zbilje proizlazi i u zbilju se vraća, čini zbiju, djeluje u njoj. Uzevši u obzir to i sve prethodno napisano želio bih naglasiti kako se mišljenje koje autor preferira nipošto nije pokazalo historijski ispravno. Zapravo mi se čini kako recimo misao Gramscija (barem ono najhitnije u njoj, zatvorske bilježnice) nije proizašla iz društvene već iz zatvorske zbilje izoliranog intelektualca. Također je pitanje je li misao Luxemburgove proizašla iz velikih i realnih društvenih kretanja, borbi itd u njenoj zbilji ili prije iz njihovog izostanka. Tko zna što bi pisala Rosa Luxemburg da je preživila revoluciju i tko zna bi li Antonio Gramsci bio najveći staljinist da nije završio u zatvoru?

Mimo te problematike naročito sporno, te naravno mnogo važnije i opasnije, ovo je ocjenjivanje demokratskog karaktera socijalizma prema djelima nekih autora (uz to još više manje historijski marginalnih) koje sam još na početku podvrgao kritici. Ukoliko u moju kritiku lijevog komunizma i zaluta poneka predrasuda i pristranost, u ovom drugom smislu manjkavost kritiziranog teksta teško se može dovesti u pitanje.

***

Općenito gledano zaključak kritičkog osvrta koji lagano privodim kraju mogao bi se sažeti u misao kako nam tekst koji kritiziram nije donio ništa novo. Svakome tko je iole upoznat s klasičnim historijskim pregledima razvoja revolucionarne misli (kojih, barem na našim prostorima, u zadnjih pedesetak godina nije nedostajalo) dijelovi i cjelina ovog teksta izgledati će neobično poznati. Sasvim razumljivo ako uzmemo u obzir da se praktično radi o istoj shemi. Dobar i ispravan djed Marx jednom otkrije istinu svijetu, pokloni nam smjernice djelovanja, kao i viziju konačnog cilja; dotična se misija pomalo razvodni i na koncu izda od strane zlih revizionista iz Druge Internacionale; no ipak neki vitezovi očuvaju plamen Istine; među njima ključnu ulogu odigra borbeni i beskompromisni Lenjin, koji pak krvavo zastrani na svoj boljševički način; no tu su na svu sreću i drugi vitezovi koji… itd. Tu naravno uvijek postoje različite varijacije na temu no cijela priča odvija se na otprilike jednak način. Političke preferencije i uvjerenja pojedinog autora i(li) službena ideologija jednog vremena tako diktiraju koja će se struja uzeti kao pravovjerna, kako će se diskreditirati ostale struje, kojim će bojnim pokličem završavati revolucionarni tekstovi koji pozivaju na nova preispitivanja. U današnjoj situaciji dotični pristup više ne možemo smatrati previše pogubnima, već ga možemo žaliti kao gotovo komičan. No ipak, unatoč tome, potpuno bi pogrešno bilo zanemariti opasnost starih zabluda primijenjenih na nove okolnosti. Jedan od najvažnijih problema današnje nepostojeće ljevice ne sastoji se u tome što su njeni pripadnici stari marksisti, anarhisti, trockisti, sindikalisti, staljinisti itd., već, upravo suprotno, u tome što oni to nisu, već su neosviještena, pasivna, nekreativna i bezvrijedna kvaziintelektualna elita koja umjesto da se ozbiljno uhvati u koštac sa zadacima vlastitog vremena parazitski životari na odjecima prošlosti.


1. A što se potpuno podudara s prvom točkom

2. Da prigodno parafraziram Marxa

3. Kao i druge rasprave te sve ostale ‘teoretske’ pojave uopće

4. Sasvim je jasno kako je moguće, pa čak i potrebno, propitati ispravnost te ,,metode“ i istinitost njezinih pretpostavki! To međutim ovdje nije naša tema. Neki bi kritičar mogao postaviti pitanje zašto nije. Na to bih pitanje odgovorio: a) da bi nas preveliko i apsolutno kritičko propitivanje potpuno odvuklo od prvotne nakane, te onemogućilo u donošenju bilo kakvih pozitivnih zaključaka, te time i one negativne lišilo vlastitog smisla; b) da je i samo moje razmatranje potpuno identično s ostalim razmatranjima u smislu da je ograničeno vlastitim interesima, vrijednostima i društveno-povijesnim svrhama. Prema tome nipošto nije upitno da svjesno reduciram problem u smislu u kojem mi to paše. No to ne znači kako zaključci dotičnog razmatranja i samo razmatranje zbog toga gube na istinitosti; upravo suprotno, smisao dotičnog reduciranja upravo je osiguranje specifične istinitosti razmatranja i izbjegavanje skepse sa svojom istinom, koja unatoč tome što sama nastoji izbjeći iznošenje bilo kakvog sigurnog suda ipak potpuno sigurno i apsolutno progovara o vlastitim izvorima i cjelini koju čini. A o toj pak cjelini Hegel u Filozofiji povijesti kaže: ‘Time što se božansko biće postavlja onkraj naše spoznaje i ljudskih stvari uopće, postiže se udobnost da čovjek uživa u svojim vlastitim predodžbama. Čovjek je oslobođen od toga da svojoj spoznaji dade neki odnos prema božanskome i istinitome; naprotiv ima onda potpuno opravdanje njezina taština i subjektivni osjećaj za sebe; te pobožna poniznost odbijajući od sebe spoznaju boga zna veoma dobro što time dobiva za svoju samovolju i ispraznu djelatnost.’ Prema tome se kritičaru koji poziva na ‘dublje propitivanje premisa’ u ovom smislu ne bojim parafrazirajući Hegela odgovoriti: ‘ako se propitivanje ne slaže s mojim temeljnim shvaćanjima to gore po njega’. Nakon što na takvu izjavu kritičar zgroženo uzdahne jedino mu mogu reći kako onim što sam ispustio može, ispuštajući nešto drugo, zaratiti s mojim shvaćanjima, no kako ne može zbog moje svjesne redukcije negirati istinitost shvaćanja koja iznosim.

5. To su ponajprije općedruštveno povijesno kretanje, stanje klasne i političke borbe itd. U tom se smislu boljševik poziva na povijest kada ističe nepriznavanje legalnih ili moralnih autoriteta

6. U smislu da određena ideja uvijek pronalazi svoju konkretnu realizaciju u zbilji, pa se onda i zbiljnost ideje moramo iščitavati isključivo iz zbilje.

7. Kako uostalom znamo da je socijalizam njegova negacija? Jedino iz ‘marksističke’ isl. teorije!

8. Što se vjerojatno može pretpostaviti iz tijeka njegovog izlaganja.

9. Ako uzmemo u obzir brojnost i prosvjećenost radnika Njemačke i njemačkog društva uopće, za razliku od mraka ruskog carstva u kojem se revolucionarne snage nisu morale obračunavati s reformistima i buržoazijom već su se s njima morale braniti od crne i moćne reakcije itd.

10. Paradoksalno u istoj brošuri