SPLETKA (Novela)

Filip Erceg

Po glavnom hrvatskom trgu, kojeg purgeri već dugo vremena zovu Jelačić plac, prolaze ljudi, muškarci, žene i djeca, prolaze mladi i stari, djevojke i žene, školarci i studenti, a ljetno je podne već odmaklo, i oblači se, bit će pljusak, veliki, gusti ljetni pljusak.

Ljudi su uskomešani kao mravi kada im razbucaju mravinjak, i naviru sa svih strana, spuštaju se sa Dolca i Kaptola, dolaze iz Ilice, Jurišićeve i Praške, i hodaju tamo-vamo, i čekaju svoje tramvaje, a ja sjedim na terasi hotela “Dubrovnik”, i lagano ispijam čašu crnog piva, i gledam tu uskomešanu gomilu.

Na glavnom agramerskom trgu sve je uglavnom isto kao i u vrijeme austrougarskog imperija: taj brončani ban, koji jaše na konju, sa svojim brkovima a la Atilla, i sa uzdignutom sabljom, taj ban Josip pl. Jelačić, koji još uvijek tjera Mađare preko Drave, pa ove stare zgrade, sa svojim biljnim ornamentima, i sa glavama isklesanim iznad prozora, te neoklasicističke fasade, sve je to jedno davno devetnaesto stoljeće.

A kada pogled spustimo malo niže, odmah uočimo kontrast: ti ljudi više ne pozdravljaju onako učtivo, skidajući svoje crne cilindre, i više ne ljube rukice milostivim gospođicama, i te kretnje više nisu onako namještene i ukočene kao uštirkana ženska podstava, sada ti ljudi hodaju trgom i razgovaraju sami sa sobom, a mi mislimo, da oni razgovaraju na skupe mobitele, ti ljudi sada nose u svojim ušima crne slušalice, a oko pasa zakače Walkman, i slušaju dekadentnu, hipnotizirajuću muziku, te kretnje sada su uglavnom spontane, slobodne, laisser-faire apsolut, po načelu neoliberalne ekonomije. Kada pogledamo iza sebe, i oko sebe, svugdje ćemo vidjeti reklame, velike panoe sa seksističkim motivima, ekrane, na kojima se smjenjuju poruke: Sonny, Reebok, Nike, popust do 10 posto, kupujte domaće, kupujte povoljno, a onda kao intermezzo: temperatura u gradu, tlak zraka, sati i minute.

Na trgu bana Josipa Jelačića ljudi su 1941. godine, sa karanfilima i jorgovanima dočekali fašističke tenkove, a onda su 1945. godine, na tom istom trgu, s tim istim cvijećem, dočekali i partizansku vojsku. Taj će trg u komunističkom ‘mraku’ promijeniti ime u Trg Republike. Pa i taj spomenik, ljudi će prvo postaviti, pa demolirati, i onda opet postaviti.

Na Trgu Republike maršal Tito je pred mnoštvom ljudi odlikovao Zagreb Ordenom Narodnog heroja, a na Trgu bana Josipa Jelačića, uzoriti kardinal Franjo Kuharić krstio je u koljevci “suverenu i samostalnu” Republiku Hrvatsku. Po tom trgu vozio se car Franjo Josip Habsburg u zlatnoj kočiji, tuda je šetao kralj Aleksandar Karađorđević s monoklom u oku, na ovom je trgu poglavnik Ante Pavelić nudio talijanskom princu hrvatsko prijestolje. Ovdje su zvonile sablje i zveckale ostruge, tu se klicalo slobodi i bratstvu jugoslavenskih naroda, ovdje su održavani mitinzi i parade, tu se smjenjivala jedna vlast i postavljala druga, a ljudi su bili uvijek više-manje jednaki, naivni, glupi i ograničeni, kao i sada, u ovo tmurno, neizvjesno, ljetno poslijepodne, dok hodaju po ovom betonskom pločniku, bez ikakve vizije i dubljeg smisla, očekujući ozbiljenje svog dugo sanjanog evropskog sna.

A onda će doći kasni noćni sati, i vožnja tramvajom po noćnom redu, i taj će trg biti prazan kao evropska svijest, s pokojim pijancem, a smetlari će s gumenim šlauhovima i snažnim mlazom vode, prati svu tu prljavštinu, koja se zove: ostaci suvremenog urbanog života.

Da, te kolone što naviru sa svih strana, to je jedna kapitalistička procesija, ti ljudi što prolaze, nervozni, kao miševi pred kišu, a kiša se doista i sprema, to je jedan tragikomični prizor. To nije klasična crkvena procesija, s baldahinom i zvoncem i Kristom na čelu, ti suvremeni hodočasnici ne hodaju bosi po kamenu i ne kleče na koljenima, u njihovim je rukama umjesto krunice mobilni aparat, a u džepu nose čekovnu karticu. Na čelu te procesije je Njegova Svetost Gospodin Profit, i taj se kapitalistički bog pojavljuje na jumbo plakatima i ekranima, u obliku cifri i postotaka, kao kamatna stopa i devizni tečaj.

Ljudi odlaze s posla, i na posao, umorni i nezadovoljni, i čekaju tramvaje, i broje dane do plaće. Žene vuku iz Ilice pune vreće konfekcije, i misle o tome, kako će ponovno morati u minus. Jedna starija gospođa silazi sa Dolca, i nosi papriku i paradajze, i čudi se, jer su cijene ponovno otišle gore. (“Ne, to se više ovak nemre izdržat.”). Jedan mali Cigančić, odrpan, polugol, svira na harmoniku, i gleda u kutiju svoj milodar, a tamo sami sitniši, tek poneka kovanica s likom medvjeda. Dvoje pijanaca pregovara, tko će ovaj put platiti pivo, i onda zajednički konstatiraju da ni jedan ni drugi nemaju kod sebe dovoljno novaca ni za jedno pivo. Penzioner hrani golubove s krušnim mrvicama, i računa, ako je istina, da će kruh od sljedećeg tjedna poskupiti, on golubove neće više ovako hraniti.

I tako svi razmišljaju o novcu, na ovaj ili onaj način, i dolaze do novca u svojim potrošačkim rezonima, posredno ili neposredno, a vrijeme nad trgom mršti se kao kletva.

Ljudi dolaze na trg, i odlaze s trga. I tramvaji dolaze i odlaze, a ljudi se guraju na ulazna vrata, hvataju slobodna mjesta, posrću, psuju jedni druge, i taj se “kontrolirani kaos” već duže vremena zove globalizacija i postmodernizam. A jedan klošar, jedan tipični zagrebački klošar, prljav, neobrijan. duge masne kose, ispraća tramvaje, kao pravi prometnik, ozbiljno i savjesno, zviždući na dva prsta, jer prave zviždaljke i nema, i dajući rukama znak, kada treba zatvoriti vrata i krenuti. To je čovjek srednjih životnih godina, i po svemu sudeći, neki nesuđeni prometnik, koji sada vidno poremećen, nasred trga ispraća tramvaje. I mada mu se ljudi smiju, on je sretan, i sretniji od onih koji mu se smiju.

Do trga je doplovio veliki crni oblak, i meni se učinilo, da je to neki kontinent, nalik na Evropu, koji se nakon nekog velikog potresa odlomio od zemljine ploče i otplovio po nekom velikom oceanu, i sada, eto, stoji tako velik i crn iznad naših glava. O bože, kako je to strašno, kao da je cijeli svijet postavljen naglavačke, jer to iznad naših glava nije ni nebo ni oblak, već duboki ocean i ogromni kontinent, i samo je pitanje trenutka, kada će taj ocean potopiti ovaj trg, i kada će taj kontinent pasti na ovaj puk.

Vrijeme je teško upravo kao taj teški kontinent, i sparno, samo što ne započne pljusak, a na trgu sve vrvi od ljudi. Kolporter prodaje novine, i maše nekim senzacionalističkim naslovima i golim ženskim duplericama, i laže kao što lažu i te novine. Ove su samo tri kune, a one šest, uz ove dobijete knjigu, uz one DVD, dnevne, tjedne, mjesečne, liberalne, klerikalne, konzervativne, s velikim i malim formatom, s najboljim tjednim TV programom, s posterom u boji, s velikom nagradnom križaljkom…Sve su to novine, i sve su to laži, koje bi trebalo skupiti na jednu veliku hrpu, i zapaliti na sred trga kao smrdljivo smeće.

Eto, ja ispijam svoje crno pivo, i gledam u taj crni oblak, i razmišljam o tom crnom kontinentu, koji se zove Evropa:

“Što je to danas Evropa? To je jedna stara bludnica, dobro uščuvana, s nekoliko plastičnih operacija, i s nekoliko kilograma šminke, to je jedna prostitutka, koju su svi razvlačili sa svih strana kao kakvu staru plahtu po krevetu, a uvijek je imala dobru klijentelu: biskupe, pape, feldmaršale, lordove, kraljeve, bankare, i uvijek je visoko naplaćivala svoje usluge…’.

Nedaleko od terase na kojoj sam sjedio, stajala je u crnini jedna starija gospođa: lice clownovski naprahano, usne napadno crvene, oko vrata masivna bižuterija. U ruci je držala buket crvenih ruža. Nakratko se sretoše naši pogledi. Njezin je pogled bio suviše bestidan.

“…S tom je starom gospođom nekad spavalo više muškaraca odjednom, njezini su ljubavnici jašili po njoj kao ratnici na svojim kobilama, a sada je ispijena kao butelja dobrog starog vina, i potrošena kao stara devizna štednja. Tko je uopće ta Evropa? To je jedna sumnjiva ženska persona, koja se skita po ovim našim trgovima, kao ova gospođa s buketom crvenih ruža, a ustvari, to je jedna elementarna nepogoda.”

U daljini je zagrmjelo, a s katedrale zazvonjelo. Ta se grmljavina spojila s tom zvonjavom ujedan ceremonijalan, gotovo apokaliptičan zvuk, kakav možemo čuti na našim grotesknim karnevalima.

Sprema se pljusak, a ljudi nemaju ni kišobrana ni kabanice, oni hodaju u majicama s kratkim rukavima, a dolazi ciklona. I strahuju, da će pokisnuti, pa žele što prije pobjeći s ovog trga, kao miševi u svoje crne rupe. Lice, ruke, noge, to je sve preplanulo kao kora dimljene slanine, i ljudi tako preplanuli prodiru iz asfalta kao hrtovi, mokri od znoja kao štuke kada ih izvade iz vode. Ti su dvonošci ljigavi kao lignje i masni kao tuljani, i sada vuku svoje rahitične kosti kao prebiti psi, i dahću na usta, a kroz ta usta izlazi smrad neprobavljene hrane, i sve je kiselo kao želučana kiselina.

Na trguje stotine ljudi, a to je stotine želudaca, i svaki od tih želudaca ima svoj vlastiti subjektivni metabolizam. Ti su želuci prazni, i krulje kao voda u kotliću, i traže svoju dnevnu porciju, ti su želuci puni, i naduti kao švargla, i puštaju vjetrove. U tim se želucima okreću pečene praseće glave i kuha ljuti riblji paprikaš. U tim se želucima topi čokolada s lješnjacima, i flambira banana i ananas. Ti mračni ljudski želuci nose kuhane pileće noge i pohane teleće odreske, i čir, i katar, i trakavicu, i raisom d’etre ljudskog postojanja.

Ti smrdljivi ljudski želuci proizvode različite zvukove, oni krulje, blobokću, zavijaju, stenju, podriguju, povraćaju, a od svega toga čovjek ne čuje savršeno ništa, jer kako bi i čuo, kada hoda ulicom s nabijenim slušalicama na ušima slušajući tehno i hip-hop. I meni se čini, da i sada ti ljudi, tako depresivni i zamišljeni, nose u svom vlastitom naručju zamotana u klupko svoja vlastita crijeva, a ta su crijeva tek izvađena, i još se puše. A onda će njihov posljednji kemijski proces biti tvrda ili meka izlučevina boje ilovače, koju ljudi zovu stolica, a ustvari njezin je medicinski naziv fekalija.

Oblačno je, a ljudi prolaze trgom, i nose u naručju svoja smrdljiva crijeva, ozbiljni, kao da odlaze na neki poslovni sastanak. A ja sjedim ispod strehe, i polako ispijam onu kriglu piva, i gledam taj karneval: Jedan kolporter viče iz sva glasa: “Kupite novi broj Ponoćnog lista, i pročitajte, koliko će Hrvatsku koštati ulazak u Evropsku uniju.

Novi broj, samo za tri kune!”, a jedan prosjak ide od čovjeka do čovjeka i prosi jednu kunu. S Kaptola silaze dvije časne sestre, u svojem crno-bijelom toledskom kostimu, i nešto pričaju, i sramežljivo se smijulje.

Lijevo stoji jedan cirkusant kao živi kip, zaogrnut nekim zlatnim plaštom, i našminkan zlatnom bojom, stoji na nekom podiju, skrušen i nijem kao Sveti Franjo Asiški, i znatiželjnim klincima prodaje svoje jeftine trikove. Desno neka ekstremno desna stranka, bolje reći strančica, dijeli prolaznicima letke, i viče na magnetofon, kako su ugroženi hrvatski nacionalni interesi: branitelji, jezik, kultura, otoci, potoci, sve je to ugroženo, a samo oni, starčevićanci, frankovci, domoljubi, crnokošuljaši znaju kako bi sve to trebalo spasiti. Tu je i štand nekog iscjelitelja, a oko štanda nekoliko starijih ljudi, ijedan invalid na štakama, i taj iscjelitelj liječi od svih bolesti, uroka i poroka, samo morate imati vjere i novaca, i bit će sve u redu. Jedna žena drži sladoled u ruci, i liže ga pohlepno i prostački, a vanilija se topi, i curi po prstima. Jedna majka vodi dijete za ruku, i to dijete plače.

I tu je još djece i mladih, djevojaka i žena, starijih i bolesnih, i svi oni hodaju gore-dolje, tamo-vamo, i stoje, s rukama na leđima, i s rukama u džepovima, i okreću glave lijevo-desno, i kašljucaju, i podriguju, i puštaju vjetrove, i škripe zubima, u toj gomili većina šuti, i bulji u jednu točku, a manjina razgovara s drugim ljudima, na mobitele ili sama sa sobom, a ja promatram te ljudske fizionomije, i kretnje, i razmišljam otprilike ovako:

“Svi ti ljudi izgledaju ustvari identično. Svi oni imaju dva oka i dva uha, jedan nos i jedna usta, dvije ruke i dvije noge, i još štošta zajedničko, pa ipak, svi ti ljudi uporno nastoje predimenzionirati razlike između sebe. Može li se naći u toj masi barem dvoje ljudi koji su jednako odjeveni? Teško! Ljudi se moraju razlikovati pod svaku cijenu. Ljudi ne smiju biti jednaki ni u kom slučaju. A razlike moraju biti vidljive, što znači, da razlike moraju biti izvanjske. Zato i ne možemo u toj masi naći na barem dvoje ljudi koji su jednako odjeveni. Neki su totalitarizmi, napose maoizam i staljinizam, pokušali uništiti te razlike, pa su ljude oblačili u identične uniforme. Međutim, takve unifikacije samo prividno rješavaju problem nejednakosti. Sto znači Maova vojna uniforma za problem nejednakosti? Znači isto što i visoka štikla za nisku ženu. Znači samo privid, i ništa više.”

“Pogledajmo samo te frizure: natapirane, ondulirane, gelirane, lakirane, irokeze, fudbalerke, bekemice, talijanke, pa te boje koje se prelijevaju kao kana, med, mahagonija i trula višnja, sve te pramenove, šiške, pletenice, pundže, i vidjet ćemo, koliko samo čovjek polaže pažnje na svoju kosu. Ukosnice, raf, cvijet, mrežica, šljokice, sve to ide u kosu i na kosu, i sve to čovjek nosi na svojoj glavi. A u toj istoj glavi nosi i mozak težak 1400 grama, i s tim trulim mozgom hoda po ovom trgu. Pedikeri, frizeri, masažeri, vižisti, modni kreatori, sve je to jedan industrijski pogon u službi čovjekove vitalnosti, zdravlja i ljepote. Sve te potkošulje, košulje, majice, gaće, cipele, hlače, sva ta moda po ilustriranim časopisima, sve te originalne i kopirane marke, sve je to čovjek sada iznio na ovaj trg kao na neku izložbu, i hoda po tom trgu kao po modnoj pisti. “

“Pogledajmo samo ta lica: sve su to maske. Te geste i mimike i pantomimike, sve je to rezultat hiljadugodišnje dresure i glume. Koliko je samo patvorenog smijeha na tim plastičnim licima. Ljudi crtaju obrve, stavljaju trepavice, bojadišu usne, pudraju nos, i tako hodaju kroz život iscrtani, umjetni, nafarbani i naprahani. A ustvari, ispod tih maski, kriju se ružna i deformirana lica, masna i bubuljičava, lica s ožiljcima. Suosjećanje, milosrđe, učtivost, sve su to skupi kozmetički preparati na gubavom ljudskom licu.”

Sjetih se slike “Spletka” od Jamesa Ensora. Taj je Belgijanac opsesivno slikao karnevale, ali kada malo bolje pogledamo spomenutu sliku, vidjet ćemo, daje to ustvari groteskni prikaz pravih lica sakrivenih ispod maski svakodnevnog života. Već na prvi pogled, ta slika izgleda jezovito, jer mi ipak vidimo, da su to prava lica, a ne maske. A realnost je uvijek jezovitija od irealnosti.

I sada, ja vidim lica clownovski bijela, lica koja se deformiraju, i poprimaju zastrašujući izgled, lica koja se tope kao onaj sladoled, a kiša još nije počela padati. I vidim ljude koji se imbecilno smiju, i jednog starca kojem je ispalo trulo zubalo. Onaj kolporter sada viče: “Kupite ove novine kao jeftini toaletni papir!” Ona časna sestra koja se sramežljivo smijuljila, sada nam otkriva, daje sinoć sanjala mladog svećenika, koji s punom erekcijom na oltaru, služi svoju mladu misu, a ona majka koja je vodila svoje dijete, sada ga lema i prijeti mu: “Ne plači! Ti si kriv za moj ovakav život! Ti si kriv što nemam karijeru! Šuti, trebala sam te odmah nakon poroda zadaviti!” I svi se zlokobno cere, i onaj iscjelitelj, i onaj politikant, i onaj cirkusant, i svi oni sada viču kao pijani: “Ljudi koje ste vi budale, ma, koje ste vi naivčine, ha,ha,ha…!!! “A iznad svih njih ceri se ban Josip Jelačić. Frče brk, i smije se najglasnije. Onaj iscjelitelj klati sa voskom iznad sirove jetre, koju mu je donio u svojoj ruci jedan bolesni muškarac, i smijući se, otkriva svoje vampirske zube, a cirkusant skida zlatni plašt i briše zlatnu šminku, i to je sada jedna ružna baba, pred kojom djeca bježe kao pred vješticom. I čuje se preko magnetofona: “Glasajte za nas, a mi ćemo prodati i vas, i Boga i Hrvate, ako nam glas date!”

“Oprostite gospodine, ja bih morao naplatiti”, trznuo me glas konobara.

“Hoćete li još nešto popiti?”

“Pa, mogao bih, molim vas još jedno pivo”. Ionako će kiša, pomislih, i valja ostati ispod ove strehe, i gledati te ljude na trgu.

A ljudi prolaze, i njihove ruke kucaju kao kazaljke sata. Tik-tak, tik-tak, a na središnjem gradskom satu sada je 17 sati i 10 minuta. O, kako bi to izgledalo, da ruke prestanu klatiti, to bi izgledalo, kao daje stalo vrijeme. I ja na trenutak zamišljam ljude kako šeću trgom s ukočenim rukama, i ta mi scena izgleda doista karikaturalno. Ruke su odigrale revolucionarnu ulogu u preobrazbi majmuna u čovjeka, a sada otkucavaju posljednje sate ovog čovječanstva. Tik-tak, tik-tak. I kraj.

Jedan se čovjek onesvijestio. Okupilo se dosta ljudi, ali nitko da pomogne. Sto se uopće nekoga tiče taj onesviješteni čovjek? Ionako treba pobjeći s ovog trga, jer će uskoro pljusak. Čuju se sirene Hitne pomoći. Liječnik konstatira infarctum miacardi. Sparno je, u zraku je visok tlak, i to je smrt za meteoropate. Isto će tijelo sada maknuti s ovog trga kao vreću cementa, a ljudi će gledati taj prizor kao vježbu dobrovoljnog vatrogasnog društva.

I tako su prestale klatiti još jedne ruke u ovom sveopćem klaćenju ruku.

“Bože, koliko je samo trebalo proći vremena, da se čovjek uspravi na noge, i da više ne hoda na rukama. To uspravljanje čovjeka na noge, to je bila jedna od prvih i najvećih revolucija u historiji čovječanstva. To je bio početak jedne Velike Civilizacije, i sada čovjek hoda po ovom trgu kao civilizirani čovjek, s bolesnom vratnom kralježnicom, s lombalnim išijatikusom, s ortopedskim ulošcima, i čeka da njegove ruke evoluiraju u krila, i da polete kao ptice. A ništa nije isključeno, jer kao što se čovjek mogao uspraviti na noge, da bi ruke iskoristio u radne svrhe, kao homo faber, tako za kojih tisuću godina, nakon što “odumre rad”, te iste ruke može iskoristiti za let. Čemu raditi, kada se može letjeti! Ma kakav ubermansh. Čovjek-pticalTo neka bude parola! Homo avis post hominem sapiendem. Nakon preobrazbe majmuna u čovjeka, došla bi preobrazba čovjeka u pticu. Ali, čovjek je još uvijek daleko od svojeg leta nad ovim Svijetom, jer i danas, eto, nosi u svojim rukama ona teška, mesožderska, krvoločna crijeva, koja ga još uvijek gravitacijski vežu za ovu crnu Zemlju.

“Da, te su dvije ruke odigrale doista veliku ulogu u razvoju čovječanstva. Pitanje je samo koja je od tih dviju ruku, ljevica ili desnica, odigrala veću ulogu? Meni se čini da je desnica, nažalost, imala uvijek veću ulogu! Revolucionarnu ili kontrarevolucionarnu, to sada i nije važno, ali svakako veću od ljevice. Desnica je uvijek bila dominantna, a ljevica uvijek usamljena. (Kao i sada, u ovoj “osamljenoj gomili”). Naime, desnica je ta koja prinosi žlicu ustima, desnica je ta koja štije vrt, desnica je ta koja piše romane, desnica je ta koja slika akvarele, desnica je ta koja masturbira ispod plahte, desnica je ta koja reže grkljane, a ljevice je ta koju treba odrezati na panju. Da, upravo tako, jer, ljevičari su “ljevaci”, i ovo ih društvo treba od malena preodgajati u desničare. I zato, teško onom, tko je rođen kao ljevak.”

Oblaci su tromi i teški kao ovo tromo i teško dvadeset i prvo stoljeće. Sparno je kao u sauni, a žene su upaljene i gore na ulici kao koks. Spuštaju se na trg noseći u svojim košaricama vruće dizane kolače, svježe zamješene, s dvije crne cvebe na vrhu, u koje sladostrasni muškarci vole zabijati svoje oštre zube. I meni se učinilo, da su ti kolači poispadali iz svojih košarica, i otkotrljali se po betonu, i da su ti muškarci nahrnuli na njih kao bijesni gladni psi. I začas je pola trga bilo na koljenima: žene su izbezumljeno kupile svoje kolače, a muškarci su ih puzeći hvatali. I to više nisu bili ljudi, nego životinje, dlakave, zadihane, gladne, životinje koje hodaju na rukama. Orangutani, koji zubima hvataju svoj plijen, i brzo ga odnose u jazbinu.

Mirisi, zvukovi, glasovi i okusi, sve se to odjednom pomiješalo u neki zastrašujući osjećaj. Vonj mokraće i smrad govana, kiseli znoj i prljavi veš, pa ono jecanje, mukanje, kokodakanje i cviljenje iz želudaca, pa mobiteli, smijeh, dječji plač, neartikulirani glasovi (u daljini se miješaju njemački Franje Josipa i srpski kralja Aleksandra i korijenski Pavelića i zagorski Tita i novohrvatski Tuđmana), zvuk harmonike, pa parole onog iscjelitelja, politikanta i cirkusanta, pa gorak okus piva, sve se to kondenziralo u neku ogromnu kuglu, tešku kao globus, koja se počela kotrljati prema meni.

I već je bila blizu mene, kada je u glavi nešto puklo kao razbito zvono, i tada je počeo pljusak. (Golubovi su svi odjednom poletjeli sa trga). Kiša se izlila iz oblaka kao voda iz korita. Gusta, prljava i masna padala je silovito, i odbijala se od beton kao metci. Ljudi su počeli bježati s trga kao debeli, krupni pacovi, tražeći zaklon od tih vodenih metaka. Samo je nekolicina njih imala kišobrane, ali sasvim uzalud, jer se oni pod naletom kiše nisu mogli rastvoriti. Većina se pokrivala s nekim vrećicama, aktovkama i komadima robe, i pognute glave i pogrbljenog tijela bježala u prva skloništa. Bože, kako je Čovjek malen i pokoran pred prirodnim silama. Bježi od kiše, s naklonom, u strahu, kao dvorska luda od Njegovog Veličanstva. Boji se da ne nazebe, da ne dobije upalu pluća, da ne raskvasi nove cipele, da ne dearanžira frizuru, pa bježi.

I skoro su svi pobjegli s trga. Kolporter, cirkusant, iscjelitelj, politikant, i djeca i žene i muškarci, ostao je samo onaj klošar, nesuđeni skretničar, i sada maše rukama, i viče:

“Ljudi! Stanite! Kuda ćete? Pa jedva smo čekali ovaj pljusak, da padne i osvježi zemlju, a vi bježite. Ljudi! Skinite svu robu sa sebe, i goli zaplešite na ovoj toploj kiši. Skinite sve maske sa lica, i budite to Što jeste, budite ljudi!”

U tom je trenutku naišao tramvaj. Nov, lijep i prostran, stao je na sred trga.

“Ljudi! Ne bježite! Ovo je 21. stoljeće! Ukrcajte se zajedno sa mnom u ovaj tramvaj, i krenite zajedno sa mnom na Novi Put.”

Tramvaj je kratko stajao, a onda je krenuo, i taj čovjek više nije bio na stanici. Kiša je padala i dalje jednakim intenzitetom. Tada ugledah onog mrtvaca od maločas, kako se diže sa pločnika i kreće prema meni, a odnekud se stvorila i ona stara gospođa s buketom crvenih ruža, ali sada bez imalo šminke na licu, s izrazom nekog gnjilog pokajanja, da bi položila te ruže preko tračnica, skrušeno, gotovo ritualno, i otišla u nepoznato. I dok je mrtvac išao prema meni, pojavio se na trgu i onaj mali Cigančić, s harmonikom preko ramena. Stao je na sred stanice, skinuo tu harmoniku i, sav mokar, zapjevao: “Nesrećnik sam od rođenja, od sve muke pesme pevam…”.

Kiša je lijevala još koji tren, a onda je samo odjednom prestala padati. U zraku se osjetilo neko olakšanje. Na trguje opet bilo ljudi. Pogledao sam u nebo i ugledao dugu savinutu u luk. Pomislih: sigurno se ispod te duge provezao i onaj tramvaj.