OKOVI BRAKA

Mladen Jakopović (mladen.jakopovic@mail.inet.hr)

Iako je to sastavni dio podsvijesti velikog broja ljudi, rijetkost je suprotstaviti koherentnu i racionalnu kritiku dominantnom stavu (barem što se službene retorike i konformističkog popuštanja tiče) da je “ideja braka, zacijelo najviši domet ljudskoga roda, jedini moralni način življenja, neizbježna posljedica svake iskrene ljubavi, u skladu sa zemaljskim i nebeskim zakonima”. Potonji su previsoko za moj domet, pa ću se ovdje baviti prvenstveno prozaičnim bračnim nizinama, kojima, uostalom, većina ljudi i putuje.

Continue reading “OKOVI BRAKA”

NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR

“Sto više nasilja, to manje revolucije.”

Bart De Ligt (1)

Rat i oružano nasilje, još uvijek neprikosnoveni načini rješavanja najintenzivnijih društvenih konflikata, doživjeli su u 20. stoljeću tako silovit razvoj destruktivnog potencijala, te se čini kako se ljudska vrsta sve dublje zapliće u apsurdan i tragičan scenarij devolucije, uslijed sve veće nemogućnosti kontroliranja rastućih proizvodnih snaga i antagonističkih socio-ekonomskih odnosa. Druga polovica 20.st. nije bila obilježena samo hladnim ratom dviju supersila, već i razvojem nuklearnog arsenala u brojnim drugim zemljama, uključujući konstantno sukobljene divove poput Indije i Pakistana.Razvoj tzv. konvencionalnog, ali i kemijskog i biološkog oružja također otvara još neslućene mogućnosti uništavanja, agresije i sveopće barbarizacije. Istodobno, rastuće klasne nejednakosti, imperijalistička posezanja i prijetnja ekonomskog kolapsa neminovno otvaraju novu epohu sukoba između “biofilnih i nekrofilnih” snaga čovječanstva. Točnije, da bi pokreti koji žele poljuljati status quo zaista bili progresivni, trebali bi predstavljati, frommovski rečeno, revoluciju nade i antitezu divljajućem nihilizmu (bilo u dominantnom kapitalističkom obliku, bilo u formi terorističkih i fundamentalističkih pokreta).Smatram da nasilna borba nije put kojim bi napredni antisistemski pokret trebao krenuti, u najmanju ruku zbog, čini mi se, minijaturne šanse za uspjeh, lako u praksi gotovo uvijek podređena nasilnim (oružanim) metodama, nenasilna borba nebrojeno je puta ukazala na golemi (iako nedovoljno iskorišteni) potencijal, čak i u slučajevima borbe protiv krajnje represivnih režima, kao što su, pogotovo inspirirane indijskom satyagrahom i borbom Afroamerikanaca protiv segregacije, krajem 20. stoljeća potvrdile i “pjevajuće revolucije” u bivšim baltičkim sovjetskim republikama (pogotovo u Litvi i Latviji), poraz staljinističkog državnog udara u SSSR-u 1991., pobjeda nad apartheidom u Južnoj Africi, “baršunasta revolucija” u Čehoslovačkoj, kao i demonstracije u Leipzigu (tzv. “revolucija svijeća”) nakon koje je uslijedilo rušenje berlinskog zida(2)…Najnoviji val nenasilnih revolucija – svrgavanje Miloševića 1999. (“oktobarskom revolucijom” koju je prvenstveno vodila studentska organizacija “Otpor”, financijski i strateški potpomognuta od strane SAD-a, te uz masovnu podršku stanovništva – (3), otpor krajnje neoliberalnoj državnoj politici u Boliviji 2003. (koji je prisilio predsjednika na abdikaciju), kao i najnoviji takav primjer krajem 2003. u Gruziji (također uz američku pomoć zbog interesa za kontrolu nafte i zemnog plina).

Continue reading “NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR”

STALJINIZAM I BOLJŠEVIZAM

Lav Trocki

Epohe reakcije, kao što je naša, ne samo da dezintegriraju i oslabljuju radničku klasu i slabe njenu avangardu već također snižuju opću ideološku razinu pokreta i unazađuju političko mišljenje natrag na davno prevaziđene razine. U takvim uvjetima zadatak avangarde je, iznad svega, ne prepustiti se nazadnoj bujici: ona mora plivati protiv struje. Ukoliko je nepoželjan odnos snaga spriječe u zadržavanju već osvojene pozicije, ona mora barem zadržati svoje idejne pozicije, jer u njima ostaje izraženo skupo plaćeno iskustvo prošlosti. Glupi će takvu politiku nazivati ‘sektaškom’. No ona predstavlja jedino pripremu za novi i golemi udar koji će se poklopiti sa nadolazećom povijesnom plimom.

Continue reading “STALJINIZAM I BOLJŠEVIZAM”

VAPAJ ZA REVOLUCIONARNIM POKRETOM

Ante Mitrović

Danas kada svijet potresaju imperijalistički ratovi i teroristički napadi, kada je čovjek sveden na puki kotačić u kapitalističkoj mašineriji, kada se bližimo ekološkoj katastrofi, kada narodom vlada opće otuđenje i depresija i kada se čovjek više ne miče s mrtve točke, već samo kruži oko nje, svima malo razvijenije svijesti otkriva se nužnost za revolucionarnom promjenom, koja bi prevazišla sistem koji je nagomilao toliko smeće na čovjekov vrat.

Continue reading “VAPAJ ZA REVOLUCIONARNIM POKRETOM”

MANIFEST INICIJATIVE ZA REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU (IRO)

I

GLOBALNO STANJE

Na početku 21. stoljeća svijet u kojem živimo poprima naličje kaotičnog broda prepunog luđaka. Globalna klasna raslojenost društva; sveopća eksploatacija radne snage većine stanovništva sjedne i golema akumulacija kapitala s druge strane u našoj epohi postale su samorazumljivi fakti nerazdvojno povezani s normalnom predodžbom o stvarnom stanju ljudskog društva. Eksploatacija radne snage i gomilanje kapitala stvari su koje je, zbog njihove očiglednosti, besmisleno dovoditi u pitanje. Subjektivirani kapital, u vidu kapitalističke vladajuće klase, pri realizaciji svojih interesa pokazuje zavidnu kreativnost koja svoje ishodište, kao i prethodno, pronalazi u istoj točki: znoju najamnih radnika diljem cijelog planeta. Profitne stope globalnih korporacija svoju egzistenciju mogu zahvaliti isključivo milijunima ljudi koji svoje živote provode prodajući ih za nadnicu.

Continue reading “MANIFEST INICIJATIVE ZA REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU (IRO)”

KAKO I ZAŠTO SAM VOLIO RAGE AGAINST THE MACHINE

Hrvoje Rastovski

Moj susret, upoznavanje, druženje i rastajanje s jednim od mojih omiljenih – bendova.

Bio je negdje početak 94-e, a meni kao i svim srednjoškolcima, trajali božični i novogodišnji praznici.

Iz Zagreba je trebala stići sestrična, a ja nesiguran hoću li je prepoznati nakon toliko godina. Zadnji put sam je vidio davno, dok smo još bili djeca.

Continue reading “KAKO I ZAŠTO SAM VOLIO RAGE AGAINST THE MACHINE”

SLIKAR NEBESKE TIŠINE

Povodom izložbe slika Bogomila Karlavarisa u osiječkom HNK

Filip Erceg

Trideset šest ulja i jedan kolaž,, sedam “razvojnih” i trideset sedam “odabranih” slika: jadranska prostranstva, panonske ravnice, kastavske kuće, moglo se vidjeti na izložbi našeg velikog slikara Bogomila Karlavarisa, održanoj 17. travnja 2004. godine, u osiječkom HNK.

“Znam, najprije sam zavolio priču. Poslije sam zavolio sliku, ali sliku koja je i priča. I tako mislim od slike do slike, s nadom da bih, možda, u tim čudnim nebima otkrio neki davni, davno obećan smješak-mašti samo dostupan”, kaže Karlavaris.

Continue reading “SLIKAR NEBESKE TIŠINE”

ČOVJEK I PRIRODA

Pero Jerkić

Čovjek i priroda; postoji li uopće razlog zbog kojeg bismo ta dva pojma razdvajali dotičnim veznikom? Očituje li se tako na ovom papiru stvarna otuđenost tih pojmova? Što li bi uopće to razdvajanje trebalo značiti?

Zar se ne radi o tome da je sam čovjek dio prirode, te da svaki njegov iskorak protiv nje može značiti jedino samootuđenje, a destrukcija prirode jedino samodestruktivnost? Razdvajanje spomenutih pojmova tada nam postaje razumljivo, a čovjekov lik u cijeloj priči dobiva predznak izopačene negativnosti. Cijeli povijesni proces u kojem je nastao pokazuje se tako kao proces sve većeg izopačenja i udaljavanja od idile prirodnog sklada u kojoj je čovjek uistinu bio sretno i slobodno biće. Tu je on kao ravnopravna karika u iskonskom lancu prirodne ravnoteže mogao bivstvovati sputavan jedinim zakonom koji ne treba legitimacije, ne poznaje iznimki i osigurava apsolutnu nepristranost. Njegova sloboda tako je bila jednaka slobodi lastavice razigrane na krilima vjetrenog uzdisaja i slobodi dupina koji svoj život provodi krstareći velikim plavetnilom. No, čovjek se izgleda nije mogao zadovoljiti rajskom srećom prirodnog blagostanja, te je krenuo putem razaranja iskonske idile; krenuo je putem egoističnog ovladavanja prirodnim zakonima u svoju korist, a na uštrb cijele prirode. Napredak čovjeka tako se pojavljuje kao unazađenje prirode, pa samim time i njega samoga.

Continue reading “ČOVJEK I PRIRODA”

KUDA IDEMO?

Petar Atanacković

Da li je danas neumesno govoriti o revizionistima?

Jer Kaucki, Bemštajn i kompanija odavno više nisu među živima.

Međutim, njihove ideje i dalje su popularne – šta više, imamo pravu renesansu revizionizma, a epigona ove dvojice nikad nije bilo više nego danas.

Ako generalizujemo, onda govoriti o oportunizmu nije deplasirano, jer uvek će se naći neki alterglobalista ili kakav socijaldemokrata koji jedva čeka da poleti u zagrljaj državi. Oportunizam, pa tako i revizionizam, posledica je slabosti ljudskog karaktera. Jer ljudsko je biće tokom vekova naučeno mazohizmu, kod njega su razvijeni ljubav i zanos prema robovanju, bilo robovanju prema bogu, plemenu ili naciji, bilo prema državi ili njenim pojedinim derivatima.

Continue reading “KUDA IDEMO?”

DEMOKRACIJA: FIKTIVNI FETIŠ ILI STVARNI APSOLUT?

Pero Jerkić

Demokracija – usta su puna, a uši i glave zadojene riječju kojoj naša epoha, nakon stoljeća prezira i srama, podaruje status najboljeg oblika vladavine, koji se također poistovjećuje sa najsavršenijim političkim sustavom; svojevrsnim dostižnim idealom, nedostižnim onima koji zbog svoje izopačenosti i pokvarene prirode ne poštuju instrukcije globalnih demokratskih autoriteta, ovozemaljskih očeva naroda svjetskih. Tko li se uopće usudi preispitati njenu dokazanu superiornost i samorazumljivu pravičnost? Zar države koje su je prve prigrlile danas ne uživaju plodove blagostanja koje im je velikodušno podarila? Zar totalitarne diktature koje su na njenom potiranju izgradile svoj identitet svoj put nisu završile u jadu i suzama? Demokratski fetiš samorazumljivi je fakat; jer alfa je i omega on svima koji se nalaze u političkom međuprostoru prostrtom od konzervativne desnice pa do najradikalnije ljevice. Sukladno s tim razmatranje demokracije kao takve sočna je tema; ugriz koje se postavlja kao nužni poduhvat svake glave koja se nastoji baviti transformacijom postojećeg svijeta.

Continue reading “DEMOKRACIJA: FIKTIVNI FETIŠ ILI STVARNI APSOLUT?”