“Sto više nasilja, to manje revolucije.”
Bart De Ligt (1)
Rat i oružano nasilje, još uvijek neprikosnoveni načini rješavanja najintenzivnijih društvenih konflikata, doživjeli su u 20. stoljeću tako silovit razvoj destruktivnog potencijala, te se čini kako se ljudska vrsta sve dublje zapliće u apsurdan i tragičan scenarij devolucije, uslijed sve veće nemogućnosti kontroliranja rastućih proizvodnih snaga i antagonističkih socio-ekonomskih odnosa. Druga polovica 20.st. nije bila obilježena samo hladnim ratom dviju supersila, već i razvojem nuklearnog arsenala u brojnim drugim zemljama, uključujući konstantno sukobljene divove poput Indije i Pakistana.Razvoj tzv. konvencionalnog, ali i kemijskog i biološkog oružja također otvara još neslućene mogućnosti uništavanja, agresije i sveopće barbarizacije. Istodobno, rastuće klasne nejednakosti, imperijalistička posezanja i prijetnja ekonomskog kolapsa neminovno otvaraju novu epohu sukoba između “biofilnih i nekrofilnih” snaga čovječanstva. Točnije, da bi pokreti koji žele poljuljati status quo zaista bili progresivni, trebali bi predstavljati, frommovski rečeno, revoluciju nade i antitezu divljajućem nihilizmu (bilo u dominantnom kapitalističkom obliku, bilo u formi terorističkih i fundamentalističkih pokreta).Smatram da nasilna borba nije put kojim bi napredni antisistemski pokret trebao krenuti, u najmanju ruku zbog, čini mi se, minijaturne šanse za uspjeh, lako u praksi gotovo uvijek podređena nasilnim (oružanim) metodama, nenasilna borba nebrojeno je puta ukazala na golemi (iako nedovoljno iskorišteni) potencijal, čak i u slučajevima borbe protiv krajnje represivnih režima, kao što su, pogotovo inspirirane indijskom satyagrahom i borbom Afroamerikanaca protiv segregacije, krajem 20. stoljeća potvrdile i “pjevajuće revolucije” u bivšim baltičkim sovjetskim republikama (pogotovo u Litvi i Latviji), poraz staljinističkog državnog udara u SSSR-u 1991., pobjeda nad apartheidom u Južnoj Africi, “baršunasta revolucija” u Čehoslovačkoj, kao i demonstracije u Leipzigu (tzv. “revolucija svijeća”) nakon koje je uslijedilo rušenje berlinskog zida(2)…Najnoviji val nenasilnih revolucija – svrgavanje Miloševića 1999. (“oktobarskom revolucijom” koju je prvenstveno vodila studentska organizacija “Otpor”, financijski i strateški potpomognuta od strane SAD-a, te uz masovnu podršku stanovništva – (3), otpor krajnje neoliberalnoj državnoj politici u Boliviji 2003. (koji je prisilio predsjednika na abdikaciju), kao i najnoviji takav primjer krajem 2003. u Gruziji (također uz američku pomoć zbog interesa za kontrolu nafte i zemnog plina).
Continue reading “NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR”