11. teza

Boris Groys

Opće određenje pravednosti, kojim operira i naš današnji diskurs o pravednosti, etabliralo se u našoj kulturi već sa starim Grcima, prije svega s Aristotelom. Pravedno znači na jednako uzvraćati jednakim, a na nejednako nejednakim. Polazeći od ove definicije pravednosti relativno je lako formulirati i pozicionirati u kapitalizmu lijevi i desni diskurs o pravednosti. Lijevi diskurs teži k tome da izjednači sve ljude, pa možda i ljude i životinje ili, štoviše, ljude i stvari. Lijeva kritika kapitalizma upućuje, dakle, prvenstveno na to da kapitalizam nastavlja reproducirati nove, odnosno stare povijesne nejednakosti ondje gdje bi trebala vladati pravednost, da se jednako tretira nejednako.

Desna kritika spočitava kapitalizmu da on nejednako tretira jednako. I doista: kapitalizam se uvijek iznova optužuje za izjednačavanje, standardizaciju, uniformizaciju – za zanemarivanje ili, štoviše, uravnilovku svih kulturnih razlika, uključujući i vrijednosnih razlika. Ta desna kritika kapitalizma u ime razlike često se k tome kombinira s već spomenutom lijevom kritikom u ime jednakosti. Rezultat toga je da smo suočeni s velikom raznolikošću kritičkih diskursa koji redom kapitalizmu predbacuju nedostatak pravednosti – iako iz oprečnih razloga. Tako je kada se govori o temi kapitalizma i pravednosti iskušenje veliko da se poželi naći vlastita pozicija unutar te diskur­zivne raznolikosti, situirati se u unutar područja kritičke teorije. No zasad se želim oduprijeti tom iskušenju – i namjesto toga radije zaupitati u kojem se odnosu prema kapitalizmu nalazi jezik kao takav, jezik kojim na različite načine pokušavamo definirati jednako i nejednako. Jer odgovor na ovo pitanje ukazat će zašto svi mi – to “mi” ću u nastavku točnije definirati – zašto svi mi, bilo lijevi ili desni, imamo isti osjećaj daje kapitalizam kao takav nepravedan. Naglašavam: kapitalizam kao takav – a ne tek ova ili ona njegova djelovanja, ispoljavanja ili posljedice.

Naime – i to je presudno – sam kapitalizam ne koristi nikakav diskurs – religiozni, ideološki, filozofski, moralni ili politički – da bi sudio o jednakom i nejednakom. Kriterij za takav sud u uvjetima ka­pitalizma je, kao što je poznato, jedino ekonomski uspjeh. Jednako je ono što postiže jednak ekonom­ski uspjeh, a nejednako je ono što postiže nejednak ekonomski uspjeh. No što je to što nas u tom sudu ostavlja zbunjenima i nezadovoljenima – i to nezavisno od toga mislimo li da ta prosudba proizvodi nejednako u jednakom ili jednako u nejednakom? Čini mi se da se radi isključivo o činjenici da ka­pitalizam za donošenje i iskazivanje svog suda ne koristi medij jezika kojeg koristimo mi, ljudi koji diskutiramo, kritiziramo i teoretiziramo. Kapitalizam jednostavno koristi drugi medij – naime, medij novca. A taj je medij, prvo, heterogen naspram jezika i, drugo, nije postavljen na jednaku razinu s jezikom kao medijem. Dakle, u temelju našeg nezadovoljstva s kapitalizmom kao takvim leži uvid u jednu duboku, fundamentalnu nepravednost: nepravednost u tretmanu diskursa i kapitala kao dvama medijima u kojima mi možemo ustanoviti razlikovanje između jednakoga i nejednakoga. I ta nepravednost se sastoji u ovome: sudovi koji se donose u mediju novca računaju se. A sudovi koje donosimo u našem diskurzivnom, teorijskom jeziku – kako god da glasili u pojedinom slučaju – ne računaju se.

Upravo zbog toga možemo i postaviti pitanje o odnosu pravednosti i kapitalizma kao takvoga. Jer nepravednost povijesno, doduše, nije ništa novoga: i prije se uvijek iznova suočavalo s odlukama, dekretima i zapovijedima moćnika a koje se činilo da vape od nepravednosti. Ali sve te odluke, dekreti i zapovjedi još uvijek su bili formulirani u istom onom jeziku u kojem se mogla formulirati i kritika tih odluka i dekreta. Još su i komunističke, odnosno, kažimo, socijalističke države počivale na ideološkom diskursu i na povijesnom narativu. Svatko tko je u ovim državama želio nešto poduzeti morao se stalno ideološki opravdavati, morao je stalno dokazivati da su njegove riječi i djela u skladu s vladajućom ideologijom. Ali i vlast se morala stalno ideološki opravdavati i dokazivati da ona, primjerice, zbilja predstavlja avangardu povijesnog napretka. U tim državama sve ekonomske odluke morale su biti politički, tj. u krajnjoj instanci ideološki i jezično obrazlagane. Jezik je funk­cionirao podjednako i kao medij državnog samouspostavljanja i represije kao i medij opozicije. Svi društveni konflikti morali su se naposljetku iznijeti jezično. Vlast i opozicija kretale su se na istom terenu – terenu jezičnog, ideološkog samoopravdavanja. U takvim uvjetima ima smisla govoriti daje ovaj ili onaj moćnik pravedan ili nepravedan. Jer svaki pojedini sud vlasti mogao se jezično ospora­vati. Činjenica da su vlast i kritika vlasti govorili istim jezikom stvorila je mogućnost izjednačenja i otvorila je perspektivu više pravednosti o kojoj je u našoj kulturnoj tradiciji uvijek iznova riječ. Tada se borilo protiv vlasti koja se temeljila na diskursu koji je bio priznat kao istinit – bilo da je riječ o religioznom ili ideološkom diskursu. Borilo se protiv tog diskursa i njegovog polaganja prava na apsolutnu istinu, a za pravo slobodno diskutirajuće demokratske javnosti da postavlja u pitanje taj diskurs te time također i svaku odluku, svaki sud vlasti. Ta borba uvelike je dobivena. Društvo se emancipiralo od istinitog diskursa moći. Ali ono se pritom istodobno emancipiralo od bilo kakvog diskursa općenito. Ono je postalo postdiskurzivn- im društvom u kojemu se društvo više ne odvija u mediju jezika – a kapitalizam je upravo to postdiskurzivno društvo.

S kapitalizmom moć se oslobađa svake ideologije, svakog jezičnog obrazlaganja i time, također, svake prisile za opravdavanjem. A to znači: moć napušta teren jezika, postaje principijelno imuna na jezičnu kritiku svake vrste, jer mijenja medij svog samoodređenja. Moć je dovoljno opravdana, ako postiže ekonomski uspjeh. Ako proizvodi neuspjeh, onda se o tome isto tako nema što puno diskutirati, jer ekonomskim neuspjehom moć dokida samu sebe. Pravednost kapitala u oba slučaja djeluje bez ikakve jezične intervencije. Zbog toga se tek u tim novim uvjetima može govoriti o pravednosti i kapitalizmu kao takvom – ali istodobno više ne i o tome čini li ovaj ili onaj vlasnik kapitala pravedno ili ne. U današnjem, postdiskurzivnom društvu nitko ne duguje objašnjenje ili legitimaciju – pod uvjetom da se kreće unutar određenih, zakonom definiranih okvira. Bez obzira kupuje li se nešto ili prodaje, glasa li se prilikom izbora za ovu ili onu partiju – to se čini šutke. U svim tim slučajevima zahtijevati objašnjenje je nedopustiva drskost. Činjenica da se posjeduje dovoljno novca da bi se nešto kupilo dovoljno je opravdanje za tu kupnju. A dobiti glas na političkim iz­borima je ekvivalent minimalne nadnice. Suverenost kojom raspolaže pojedinac u kapitalističkom društvu time postaje apsolutna, premda nijema suverenost. Pa ni kraljevi ne raspolažu suverenošću u tako ogromnim razmjerima, jer iako oni svojim podanicima nisu dugovali objašnjenja, ipak su morali svoje činove pravdati pred svojim bogom.

Zanimljiv simptom te nove situacije je presušivanje afirmativnih, legitimirajućih diskursa. Mi se još uvijek divimo složenim, suptilnim i istodobno moćnim teološkim konstrukcijama koje su trebale poslužiti legitimiranju crkvenog autoriteta. Marksistička, odnosno komunistička teorija, koja je trebala legit­imirati avangardnu ulogu Komunističke partije, također je vrlo raznovrsna, često i zanimljiva i pisana s istinskim žarom.

Spisi koji žele legitimirati kapitalizam, dakle koji žele dokazati da je praved­nost koja se postiže tržištem ista kao pravednost koju je moguće definirati i legitimirati diskursom, djeluju, naprotiv, vrlo plošno i beživotno. I odmah je jasno zašto. Ti spisi ispunjavaju jednu suvišnu, antikvarnu zadaću – oni žele legitimirati nešto što ne treba nikakvu legitimaciju, nešto što je u potpunosti suvereno. Dakako, diskurs preživljava i u postdiskurzivnom društvu razvijenog kapitalizma, ali samo kao roba među mnogim drugim robama – lišena svoje tradicionalne legitimirajuće funkcije. Nije slučajnost da jezik ponovno stječe svoju legitimirajuću funkciju tek tada kada se radi zločinima, tj. o radnjama van etablirane tržišne ekonomije. Pogotovu kada se gleda holivudske filmove u posljednje vrijeme – a holivudski filmovi su uvijek posebno primjereni za dijagnostičke svrhe – zamjećuje se da su najpromišljeniji i najrječitiji junaci u ovim filmovima mafijaši, lopovi i nadasve profesionalne ubojice. Od tih junaka očekuju i saznaju se najdublje istine o smislu života. Profesora filozofije, ako se on uopće i pojavljuje u takvim filmovima, u pravilu se predstavlja kao histerika ili alkoholičara koji nikada ne može izustiti ni napola dobro sročenu rečenicu. I zbilja: nakon što je profesor filozofije dobio svoju plaću, sve ono što je rekao ili što ima za reći postaje u potpunosti irelevantno – jer je uvijek već plaćeno. Profesionalni ubojica, naprotiv, nije plaćen za svoje iskaze, nego jedino za svoja djela. Zbog toga su njegovi uvidi zanimljivi publici. No to ostaje tako dokle god profesionalni ubojica ne bude uključen u legitimnu tržišnu ekonomiju – primjerice, kao specijalist za specijalna djelovanja. Tada profesionalni ubojica dobiva svoje financijsko opravdanje – i postaje šutljiv.

Međutim, u postdiskurzivnom društvu nije suvišan samo afirmativan, nego također i kritički diskurs. Budući da kapitalistička suverenost nema, odnosno ne treba religioznu ili ideološku legiti­maciju. suverenost se ne da poljuljati ni kritikom religije ili ideologije. Kritika religije imala je svoje opravdanje pod ancien regimeom. Kritika ideologije imala je svoje opravdanje pod totalitarnim režimima. U oba slučaja intelektualac može pretendirati da govori u ime općosti. A ta pretenzija proizlazi iz pretenzije koju iznosi sama vladajuća ideologija. Naime, ako neka religija ili ideologija pretendira da legitimira društvo u njegovoj cjelini, onda i kritička delegitimacija tog društva također ima opći značaj. Međutim, u uvjetima postdiskurzivnog društva prije se postavlja pitanje koliko in­telektualac godišnje zarađuje sa svojim kritičkim diskursima. Intelektualac, spisatelj, umjetnik danas se smatra malim poduzetnikom. Kritički diskurs, ako ga prakticira, poima se u skladu s tim kao dodatna reklama za njihove naklade. Više se ne postavlja pitanje o istinitosti diskursa – jedino pitanje koje se postavlja je pitanje o njegovom financiranju i profitu kojeg on donosi. Kada bi Zola danas objavio ‘Jaccuse”, odmah bi se postavilo pitanje kako će se to odraziti na nakladu njegove sljedeće knjige. Ako bi ta naklada ispala veća od naklade njegove prethodne knjige, onda bi Zola bio u pravu sa svojom kritikom. Ako bi naklada pala, onda se on preračunao, jer se njegova kritika pokazala nesposobnom da privuče većinu te, prema tome, irelevantnom. I to pokazuje: danas nije diskurs taj koji legitimira ili delegitimira kapitalizam, nego je kapitalizam taj koji legitimira ili delegitimira diskurs – uključujući i svaki kritički diskurs.

No, netko bi mi možda mogao uputiti prigovor da zauzimam elitističku poziciju i obraćam se samo obrazovanoj manjini, jer kada nepravdu u tretmanu kapitala i diskursa iznosim kao središnji problem kapitalizma, na prvi pogled taj se problem čini isuviše marginalnim u usporedbi s takvim ogrom­nim problemima kao što su globalno siromaštvo, glad u Trećem svijetu ili neokolonijalni ratovi – problemi koji izravno pogađaju milijune, ako ne i milijarde ljudi. Međutim, ja smatram da problem jezika, ipak, predstavlja središnji problem – i to iz jednog jednostavnog razloga. Žalbe i protesti protiv tih konkretnih i ogromnih nepravdi naposljetku se također formuliraju u jeziku. I ostaju neuslišani iz istog razloga zbog kojeg žalbe obrazovane man­jine ostaju neuslišane. Nejednaki tretman kapitala i diskursa pogađa, naime, sve, jer svi mi – više ili manje vješto – djelujemo u oba ta medija. Razlika između nekog filozofskog traktata i jednostavno formuliranog protesta nekoga tko gladuje je manja no što se to možda misli. U svakom slučaju ned­jelotvornost i jednog i drugog u uvjetima postdis- kurzivnog društva imaju zajednički uzrok.

Postoji pravednost tržišta – ta pravednost očituje se u mediju novca, kapitala. I svaki diskurs, uključujući i diskurs o pravednosti podliježe sudu tržišta. Dakle, u uvjetima kapitalizma kapital i diskurs tretiraju se nejednako. Pitanje o odnosu kapitalima i pravednosti stoga je prvenstveno pitanje o pravednosti samog tog nejednakog tretmana. Može li se zbilja kazati da je kapital bolji od jezika, od diskursa – i treba li ga stoga i bolje tretirati? Čini mi se da će većina danas kazati daje kapital doista bolji od jezika. Mnogi režimi koji su se pozivali na diskurs, na diskurzivnu istinu ostali su ljudima u neprijatnoj uspomeni. Stoga se svakoj pretenziji za istinitim diskursom danas pristupa s nepovjerenjem – i odbija ju se kao potencijalno totalitarnu. Emancipaciju od jezika, suverenost u šutnji mnogi još osjećaju kao blagoslov. Sokrat i Platon, koji su državu htjeli zasnovati na istinitom diskursu, danas ne bi imali šanse da ih većina prihvati. Međutim, bilo da se pravednost kapitala pret­postavlja pravednosti diskursa ili obratno – to se još uvijek zbiva unutar jezika te se tako promašuje razina stvarnog problema. Na pitanje o jednakom i nejednakom tretmanu diskursa i kapitala može odgovoriti samo ona sila koju bismo mogli nazvati silom faktičkoga. Danas nam se čini da je pobjeda kapitalizma konačna. Citira se iskaz Fredrica Jamesona da lakše možemo zamisliti propast svijeta no propast kapitalizma. Međutim, kao što je poznato, faktičke temelje i infrastrukture tržišne ekonomije lako je ugroziti.

Nedavni uspon militarizma i ponovo javljan­je imperijalnih vizija, što upravo sada možemo promatrati, vraćaju moć jezika. Jer vojni ciljevi i naredbe formuliraju se u istom jeziku kojim i mi govorimo – i time se ponovno daju kritizirati u jeziku. Nije slučajnost da se socijalističku, odnosno sovjetsku ekonomiju određivalo kao zapovjednu ekonomiju, dakle kao ekonomiju koja operira u mediju jezika, a ne u mediju novca. Militarizacija, dakle, znači novo pojezikovljenje – pa ako militarizacija ekonomije ikada postane stvarnošću, to će značiti podvrgavanje kapitala jeziku, diskursu. Tada će i diskurzivna kritika ponovno dobiti pravu priliku. Dakle, u ovome trenutku nismo u stanju kazati jesu li emancipacija od jezika u ime kapitala i nastanak postdiskurzivnog društva definitivni ili ne.

No, budući da za sada živimo u uvjetima nejednakog tretmana kapitala i diskursa, ima smisla pitati kako se ta fundamentalna nepravednost – ako ona to jest – odražava na našu situaciju kao onih koji govore, koji pišu i koji su umjetnici. Čini mi se da je Clement Greenberg svojedobno našao najbolju formulaciju za to. Prema njegovoj teoriji u uvjetima kapitalizma znanstvenik i tehničar sustavno su preopterećeni, a umjetnici ništa manje sustavno ne­dovoljno opterećeni. Ta nedovoljna opterećenost, koja uostalom nema veze s nedovoljnom financijskom potporom, u uvjetima kapitalizma nije slučajna, nije kontingentna, već esencijalna. U kapitalizmu od umjetnika, spisatelja ili intelektualaca iz strukturnih razloga traži se da rade manje dobro no što zapravo mogu. Od njih se traži da svjesno i konzekventno reduciraju svoje aktivnosti, svoj talent, svoj elan. A razlog tome je jasan: u općem nejednakom tretmanu kapitala i jezika od svakoga se traži da proizvodi što je moguće manje jezika – a kada ga već proizvodi, on mora biti niže kvalitete. Greenberg je definirao avangardu kao revolt modernih umjetnika protiv te sustavne nedovoljne opterećenosti u kojoj se očituje da ih se nejednako tretira – u usporedbi s ranijim epohama u kojima se od umjetnika tražilo više. Sukob između umjet­nika i društva, koji je konstitutivan za kapitalizam, javlja se prema tome kao reakcija umjetnika na njegovu nedovljnu opterećenost, koju on shvaća kao nejednak tretman te protiv koje ustaje. Sada ću pokušati pobliže analizirati mehanizme tog ne­jednakog tretmana (što Greenberg sam ne čini – on ostaje pri općem ustanovljanju te nepravednosti, a da ne pojašnjava kako ona funkcionira).

(…) preveo: Tomislav Medak, izvor: www.pastforward.org

Marin Bakić

Neobuzdana, kanibalska, pretpotopska vika.

– M. Krleža

Sigurno je kroz povijest mnogo puta izgov­oreno: “Čovjek ne može pasti niže nego što je”, a opet se pokazuje da Čovjek i dalje pada sve niže i niže i niže. Zašto je tome tako? Koji su uzroci Čovjekove regresije i autodestrukcije? Teško da ja mogu odgovoriti na ta pitanja. Moj se doprinos humanizaciji društva za sada svodi samo na detekcije anomalija. U medicini postoji jedna formula: ako na organizmu postoji nekoliko anomalija, kažemo za njega da je ono defektno, ili, u najboljem slučaju, anomalno. Ali, ako je organizam krcat anomalijama, tada za njega kažemo daje nakazno (lat. monstra). Mislim daje odavno detektirano kako je ovaj društveno – ekonomsko -politički sistem natrpan anomalijama.

Krajem kolovoza i početkom rujna se održavalo nešto što je u samoj svojoj jezgri antihumano, a čemu sam prisustvovao. To je nešto tako prizemno, ružno, animalno i, kako bi rekao Krleža, kanibalsko, a govorim o karlovačkim Danima piva. Dani piva su odličan izvor profita za grad Karlovac. Ovaj anualni “festival piva” privlači na tisuće ljudi koji obilaze stotine štandova, ispijaju goleme količine piva. pune džepove izlagača koji potom krpaju gradski budžet svojim plaćanjem najamnine. Dakle, Dani piva se isplate-u to nema sumnje. No, gdje je onda problem? Problem je jednostavno u tomu što je taj “karlovački događaj godine” daleko ispod elementarnog civilizacijskog standarda jednog zaseoka, a kamoli jednog grada. Galoni alkohola, tone pečene svinjetine i govedine, puni šatori iz kojih trešte najnoviji hitovi iz bogatog opusa hrvatskog estradnog smeća kombinirani s najvjernijim reprezentima orijentalog folk-tehno hibrida uvezenog od naših prekodunavskih susjeda, kolone ruralnih posjetilaca već tradicionalno očajnog ponašanja i govora (koji su, ujedno, i najveći potrošači), pi­jane spodobe što se kući vračaju alkoholizirani do te mjere da se ruše, da povraćaju, da nerijetko na­padaju fizički i verbalno slučajne prolaznike, da ur­laju, da pjevaju pjesme davno poražene vojske, ali nanovo uskrsnule ideologije koja ponovno lagano ugiba (ili možda samo hibernira). Ma da napišem sto stranica o ovoj praktičnoj primjeni dehuman­izacije, ne bih to mogao tako vjerno prikazati kao što je to učinio veliki Krleža u svojem Kraljevu. Kao što ona prosta svjetina na vašaru za Kraljevo nije uočila dva zombija među sobom zato što su u biti i sami svedeni na tu razinu pukog organiz­ma, lišenog samog pojma o razumu i svijesti, na razinu svojevrsne živuće smrtnosti, tako ih ne bi prepoznala ni ta ista prosta svjetina sa desne obale Korane. No, jesu li svinje prljave zato što su takve po prirodi ili zato što obitavaju u takvim uvjetima? Može li netko istupiti iz te bezlične mase i postati homo sapiens u pravom smislu te riječi? I može li se pojam fukare jednom zauvijek iskorijeniti?

Naslućivao sam odgovor, a ubrzo je slijedila i potvrda istog. Naime, nedavno sam bio pozvan na neku svirku u jedan eminentan zagrebački elitni hotel. Gotovo konsternacija recepcionara mogla se očitati s njihovih lica kada sam, bradat i odjeven u košulju bivše vojske, ušao u predvorje centra hr­vatske mondenosti, a u biti gangstera, prostitutki i snobova – skorojevića. Nije se puno ljudi skupilo na toj svirci. Nema veze, i ono što sam vidio dovoljno je za potvrdu teze da društvena elita, koja se diči svojom kulturom, materijalnim statusom i “životnim uspjehom”, stvara onu istu fukaru o kojoj sam upravo govorio. No, razlikuje li se ta elita od onih jadnika na glavnom karlovačkom godišnjem proštenju? Ti su ljudi kao kulturno uzdignuti? Ne. Snobovi. To su oni i ništa drugo. Ulazim u glavnu prostoriju gdje se nalazi plesni podij, stage, bar, te dvije, moram priznati, vrlo privlačne unajmljene plesačice – animatorice. Super-udobni dvosjedi, trosjedi i fotelje. Gazda, glavni elitist, javno je iskazao svoju “superiornu kulturu” i svoj “superioran odgoj” ne ugasivši muziku sa razglasa za vrijeme cijelog nastupa troje učenih glazbenika, umjetnika, koji su usprkos tomu pokazali zavidne sposobnosti glazbene improvizacije na udaraljka ma, odnosno na trombonu. Žalosna je i druga stvar koja je također produkt (čitaj anomalija) ovog sistema: pravi umjetnici moraju raditi za svojevrsnu crkavicu, u uvjetima nedostojnim njihovoj kvaliteti, a jedna Colonia zgrće suho zlato. Uglavnom, priznajem da ovaj primjer elitizma nije u potpunosti relevantan, jer postoje društvene elite koje su u biti uspješne, pristojno odgojene i koje sadrže barem osnovna znanja o kulturi. Međutim, te elite, sakrivene iza svoje uglađenosti produciraju fukaru i obratno. To su dva pola ove društvene kugle čija je unutrašnjost natopljena tolikom krvlju. Jedino uklanjanjem tih dviju polova možemo do istinske slobode Čovjeka, samim time i do toliko spominjanog svjetskog mira, odnosno egalitarnog društva.

Orwell je, pridodavajući svinjama ljudske karakteristike, u biti na taj način te iste svinje najviše uvrijedio. I imao je pravo. Čovjek može biti najveća pošast, najveća napast, najveća opasnost, ali u isto vrijeme Čovjek može biti najveća nada, jedini spas, vrhunski kreator. Čovjek je najveća vrijed­nost. Čovjek da bi postao homo sapiens mora se u prvom redu osloboditi društvenih determinizama, tih gulaga sopstvenog stvaralaštva, njegova razuma i njegove istinske sreće. Čovjek mora u ovom društvu zračiti nezadovoljstvom i prkosom da bi stvorio društvo u kojemu bi imao osjećaj sreće i koji bi ga uzdigao iznad današnjeg pukog organizma. Gnjev i prkos mislećeg Čovjeka danas mora­ju biti upereni prema toj fukari, bagaži, ljudskom smeću i zadnjem humanom talogu. On mora mrziti iz dna duše taj prosti puk, te homo erectuse, da bi baš ta bića koje toliko mrzi izvukao iz blata, iz puke baze ugljika. Homo sapiens mora fukaru uništiti, i to mu mora biti najveći zadatak, životni poziv, lajtmotiv. Sve se pošasti režu u korijenu, uklanjanjem uzroka. Kako se iskorijenila kuga? Uklanjanjem uzroka bolesti preventivnom akcijom (dizanjem higijenskih standarda na jedan viši nivo). Kako se može pobijediti terorizam? Uklanjanjem uzroka bolesti i preventivnom akcijom (uništiti temelje na kojima počiva ovaj antihumani poredak). Kako se može uništiti fukara? Uklanjanjem uzroka i preventivnom akcijom. Fukaru ipak netko stvara. Netko ipak ne da homo erectusima da evoluiraju u homo sapiense. Netko koči daljnji ljudski progres. Kome trebaju roboti? Kome treba većina kao puki objekt? Mislim da je odgovor odmah iza ugla, treba samo proviriti. Kada se sruši vladajuća klika, kada se Čovjek oslobodi onih koji mu koče evoluciju, tada će napokon nestati i terorizma i homo erectusa i fukare. To je humanistički sine qua non. Uspoređujući ta dva društvena života, elitnog i fukarskog, uvidio sam da, unatoč prividnoj potpunoj različitosti ta dva načina života, između njih nema nikakve suštinske razlike. Oba dva stila izviru iz ovog nemilosrdno ljudožderskog Hobbesovsko – Smithovskog sistema. Jedini način da Čovjek uistinu postane Čovjek jest da se pripadnici fukare osvijeste te samim time prestanu biti fukara, a za­tim da se okrenu protiv onih koji su je činili fu­karom. Ne možemo očekivati od gornje klase da uništi fukaru jer bi time išla protiv svog interesa. Fukara mora samu sebe uništiti. Kad se taj uvjet ispuni ni svinjama više neće biti sramota poprimiti ljudske karakteristike. Možda onda i Dani piva po­prime civilizacijski karakter. Ovako…

Mate Ćosić

“Niti državni niti religijski terorizam! Revolucija!”

Nikada u svijetu nije bilo veće društvene nepravde i straha kao danas. S ovom se konstatacijom ne moraju svi složiti, ali stvarne činjenice govore u njen prilog. Nikada na svijetu, koji posjeduje potencijal, da zbrine svako ljudsko biće, o kojima su prošle generacije mogle samo sanjati, nije bilo više nejednakosti, gdje manjina od 20% posjeduje 80% svjetskog bogatstva, i straha, gdje čovjek čovjeku postaje neprijatelj (Hobbes) i suparnik u vitalnom natjecanju, zvanom preživljavanje.

Za mene je nužno, prije ikakvih daljnjih ulaza u predmet rasprave, imati ove činjenice u vidu, kako se ista ne bi pretvorila u bespredmetno gubljenje vremena – koje obično završava u apstrahiranjima i licemjernom moraliziranju – od kojeg nitko nema nikakve koristi.

Danas o terorizmu svi raspravljaju, negiraju ga, optužuju, kleveću i natječu se tko će u tim optužbama biti glasniji. Ali tko su ti koji ga najviše optužuju? Sefovi država, ministri, vojni činovnici i ostala državna mašinerija: Ne smrdi li tu nešto? Jer ako dio definicije terorizma glasi “ubijanje nevinih civila” nije li upravo država najveći terorist? Nisu li ti ministri, predsjednici… upravo oni koji su milijune nevinih ljudi – okupljenih u ratne armije – poslali da jedne druge pokolju tokom dva svjetska rata, koje su i prije toga vršili kolonijalizaciju na najbrutalniji način, koji i dan danas nevine žrtvuju i ubijaju diljem svijeta, na različitim mjestima (unutar svoje nacionalne države i van iste) i na razne načine (posao), onda upravo najveći teroristi? Naravno oni su sve ‘To radili u ime mira-pacifizma i države sigurnosti” istovremeno gomilajući svoje armije i jačajući svoju militarističku mašineriju. Oni nadalje, svakodnevno – u doba tog njihovog ‘’blaženog” mira – eksploatiraju mase radništva, gradeći svoja carstva i prisvajajući sebi onih 80% bogatstva, čineći sve kako bi očuvali taj svoj status quo – svoj ‘ ’blaženi” mir. Njihovo je moraliziranje (i svih onih koji bezglavno prate njihove upute – pa koje god nacije, rase ili klase bili) deplasirano, licemjerno i jednostrano. Sama definicija je monopolizirana od strane istih te je kao gumu povlače gdje i kako im odgovara (država tako nikada ne može počiniti teroristički akt, jer isti definira kao napad na istu, njeni grijesi nazivaju se terorom, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti…). Danas je prema definiciji FBI terorizam svaki akt unutar države koji putem nelegalnih sredstava i nasilja želi utjecati na promjene unutar društvene i političke sfere. Prema ovoj definiciji radnici koji organiziraju štrajk, pretuku svoga šefa, ekolozi koji vrše blokadu ceste također su teroristi jer rade izvan dozvoljenih (legalnih) granica. Tko određuje te granice je jasno. Prema ovome i sama klasna borba nije ništa drugo do terorizam.

Za mene se sve svodi na to da terorist (država) vodi rat protiv terorista (manjih skupina pobunjenika – danas većinom fundamentalnih islamista) gdje prvi svakodnevno vrši teror, a potonji odgovara (terorizmom). Što prvi jače udara (kroz više sfera, a ne samo, i ne isključivo, vojnu/militarnu) potonji žešće odgovara, prvi opet žešće udara, potonji još stravičnije uzvraća…i krug se vrti… samo, nikako mu se ne vidi kraj…

Terorizam se ne javlja sam od sebe – zbog, eto suludih ljudi koji ga, eto, odluče prakticirati, koji su, eto, sami po sebi protivnici Zapada, žele, eto, nas sve pobiti jer su, eto, totalno ludi… – on mora imati svoje sjeme, svoga uzroka, svoje počelo. Počelo je prije svega u socio-ekonomskim uvjetima koji vladaju u nekoj određenoj zemlji (kao i općenito u svijetu) gdje religija često znači apstraktni izlaz iz siromaštva, jer postaje duhovna hrana, veliča sveopću askezu (odricanja za veće ciljeve) na zemlji, za što bolji život na raju (dvadeset božanstvenih djeva koje će vječno usrećivati mučenike). Sto se više bogati raj, život na zemlji postaje sve otuđeniji, siromašniji (Bakunjin). Ako vam, recimo, Izraelska vojska ubije majku i oca, ako živite nesigurno i u oskudici, jedini izlaz koji vam, često, ostaje jest religija-fanatizam- kao nešto ‘”više”, nešto “iznad nas”, kao cilj našeg življenja. Ako su svuda oko vas ljudi svakodnevno ubijani, ako se jednog jutra probudite u razrušenom naselju, a vjerske vođe vam obećavaju raj a često i potporu vašoj obitelji nakon vaše “mučeničke” smrti – žrtvovanje se čini logičnim, pogotovo ako je podređeno tako “velikom cilju”.

On (cilj) može biti, kao što danas često i jeste, borba protiv Zapadne civilizacije, protiv vodeće države Zapada (SAD-a) itd…koja često simbolizira Sotonu, koja želi uništiti našu “svetu” vjeru, državu, ljude itd …Pobuna je u svakom slučaju pogrešno kanalizirana.

Sa druge strane i Države, kao one koje uzrokuju, ozakonjuju i brane (nepravedan!) status quo, također imaju svoje svetce i demone, njihov je svetac ta toliko hvaljena (pseudo) demokracija i kapitalizam… toliko hvaljen, branjen i zamagljen status quo. Demoni su, opet, “oni tamo izvan naše domovine” ludi fundamentalisti, neprijatelji “naše civilizacije”, naše “demokracije” i našeg svetog kapitalizma. Sa jedne strane kruh gladnima (radi eksploatacije) daje religija, sa druge valium masama (kako se ne bi obazirala na eksploataciju unutar svoje zemlje i kako ne bi uočila što njeni nadređeni rade ostalim nacijama) daje nacionalizam, što je sinonim za “religiju države”. Ove dvije struje toliko su slične i jedna drugu nadopunjuju da jedna bez druge ne mogu, one uzrokuju i nadopunjuju jedna drugu, hrane se međusobno.

Terorizam je kao takav odgovor na društvene nejednakosti. Ali kakav je to odgovor? Odgovor krajnje loš, pogrešan i nadalje osuđen na neusp­jeh. Temelji za terorizam, kako smo rekli, postoje i objektivni su, stoga je i za sam nestanak terorizma nužno ukinuće tog počela, jer sve ostalo (ako ne ide do korijena, ako, dakle, nije radikalno) ne može, niti neće riješiti taj problem tj. nije alternativa.

Jedan od bazičnih problema (ne i jedini) današnjeg dominantnog (vjerskog) terorizma jesu krivo odabrani strateški ciljevi – civili – koji su i sami žrtve svoje domaće indoktrinacije – koji su i sami objekti radnje (pričamo naravno o radničkoj klasi). No za “teroriste religije” radnička klasa, kao i klasna svijest ostaju nepoznati pojmovi, budući su i sami uvučeni i opijeni opijumom religije. Najbolji primjer toga jesu upravo dva zadnja teroristička napa­da u Španjolskoj i Rusiji, gdje su mete terorista bili upravo radnici (jer oni su se vozili na posao!) i djeca (koja sama nisu ni svjesna što terorizam jest i što nije, a kao takva ne mogu biti ni krivci!) -ljudska biće koja itekako pate pod današnjim sistemom (od strane kapitalizma i njegove ćelije -porodice). Teroristi tog kova, jesu upravo izgubljeni u religiji, otrovu, koji im zasljepljuje oči i dovodi ih do krivih ciljeva, krivih akcija i uzaludne smrtni. Jer njihova alternativa nije alternativa, oni bi nacionalizam zamijenili religijom, kao da ovo dvoje u suštini nije isto, komplementarno… tako se kao takvi i sami gube u odnosima moći, i ne vide da alternativa nije “u volji ka moći”, već upravo u “volji ka anti-moći”. Sa time je i sam cilj po sebi krivo odabran – ne rješava uzroke, svoje počelo, već radi izvan njega.

No što je sa onim teroristima koji žele promijeniti svijet, koji žele terorizmom dovesti do slobodnijeg društva (većinom karakterističan za ‘’lijevi terorizam”)?

Tu postoji više bazičnih zabluda. Kao prvo, ubijanjem pojedinaca koji obnašaju određene pozicije moći (vlasnici korporacija, ministri, premijeri itd.) u suštini se ne rješava ništa jer se pokušava (pogrešno) promijeniti socijalne odnose smaknućem jednog faktora u jednom cjelom sistemu dominacije (totalitetu) – faktora koji nije važan i čije smaknuće ne šteti sistemu. Glavni problem leži u tome što se borba okreće na pojedince a ne na sistem, dok je upravo potonji onaj protiv kojeg se treba boriti za veće (trajnije i radikalnije) promijene. Obnašatelji pozicija moći zamjenjivi su, te ubojstvo jednog obnašatelja (Kenedija, Franje Ferdinanda…) ne rješava i sam problem sistema – sistem će, sukladno svojoj strukturi, naći novog činovnika koji će, često, svoju dominaciju još više despotizirati, sa opravdanjem ‘’sigurnosti države od terorista”. Sistem će vršiti i izvršavati svoju vlastitu reprodukciju. Kako, kao drugo, teroristi nemaju podršku u širokim narodnim masama, jer sam taj akt nije ništa drugo do želja da mala grupa ljudi ‘’dade” slobodu masama, oni kao takvi negiraju mogućnost i sposobnost masa da se same izbore za svoju slobodu. Za trajniju promjenu društva. Za oslobođenje masa (radničke klase) potrebna je aktivna uloga nje same jer samo se ona sama može izboriti, svojom akcijom, svojom vlastitom borbom. Čak i manji štrajk radnika efektniji je od eksplozije bombe ispred zgrade pozicija moći – čak i najmanji štrajk tjera kapitaliste i državu na ustupke, na veća prava radnika, na jačanje solidarnosti među radništvom… Bez podrške masa svaka akcija manje grupe u sebi je osuđena na propast, na kontraproduktivnost, jer bez masovne podrške, bez akcije masa (koja ne mora i nije nužno nasilna/ militarna – već se odvija u široj sferi borbe), masa ostaje objekt radnje i kao takva često će se prije prikloniti svemoćnoj državi u obrani ‘’države”, a protiv samih sebe (jer time, svjesno pristaju na ek­sploataciju, na manje prava za sebe). Ne imajući podršku masa ulijeva se strah u mase, jer ako masa jest svjesna, tada se može govoriti jedino o otporu sadašnjem društvu, gdje je masa subjekt radnje, može se, stoga, govoriti o predrevolucionarnom momentu-gdje samom sviješću masa nestaje tlo za teroriste (kao malu grupu-avangardu-osloboditelja, koja nema podrške unutar naroda).

Stoga, općenito, izbor koji nam daje ‘’rat protiv terorizma” nije izbor, jer se svodi na ‘’ili sa nama ili si protiv nas” – ili, ili si za državni teror ili si za terorizam – odnosno, to je izbor sa već unaprijed utvrđenim granicama, sa borbom koja nije borba masa, sa borbom koja, danas, ima cilj samo pos­tizanja pozicija moći. Ako je državni teror status quo, a terorizam njegova negacija (koja, kako smo rekli, nije alternativa) što je onda alternativa ovome dvoje. Pacifizam? Jeli to alternativa? Ne. nije, jer pacifizam ne znači ništa drugo do očuvanja statusa quo – on ne znači ništa drugo, do ideju, teorijsku i političku, harmonije između različitih klasa – on znači i brani kapitalistički mir (koji, opet, znači bespoštednu eksploataciju masa – unutar i izvan svoje matične države).

Stoga je potrebno građenje jedne istinske alternative koja će u sebi negirati status quo (kao uzrok terorizma) ali će i negirati današnju negaciju statusa quo (terorizma kao metode). Potrebno je, nadalje, građenje alternative koja će u sebi negirati oboje, ali istovremeno uz faktor negacije (rušenja) imati i sposobnost afirmacije (građenja novoga na ruševinama istog).

Alternativa, kao odgovor na društvene nejednakosti a protiv terorizma kao metode, jest otpor – kao otpor masa, svjesnog subjekta, u (radikalnom) mijenjanju društva – u rješavanju temeljnih kontradikcija društva – onih socio­ekonomskih, kojejedinomožeriješitiradničkaklasa, kao revolucionarni subjekt u socio-ekonomskom oslobođenju. Kao odgovor na društvene nejednakosti teroristi koriste romantizam, ili kako je rekao Trocki: “Revolvera i individualnih heroja umjesto narodnih toljaga i vila, bomba umjesto barikada – to je formula terorizma!”. Alternativa upravo proizlazi iz obrnutog redoslijeda ove rečenice, ili, ono što mi trebamo jest narodnih vila i toljaga (umjesto revolvera i individualnih heroja) te barikade (umjesto bombi) – jer jedino je to formula oslobođenja, radikalne transformacije društva – revolucije – uklanjanja počela terorizma. Ne izvan masa nego sa masama, jer masa upravo jest revolucionarni subjekt-nositelj novog društva; baziranog na potrebama čovjeka a ne Kapitala, organiziranog od strane mase za masu samu, uvjeta oslobođenja čovjeka, svojom vlastitom akcijom, gdje će jednom za svagda nestati plodno tlo za terorizam jer će se ukloniti njegov sine qua non – društvena nepravda.

Revolucionarno djelovanje je nasilno djelovanje! Ustvrditi tako što, ukoliko se pod nasilnim djelovanjem podrazumjeva konkretno sredstvo izvršenja revolucije, mogao bi samo onaj tko ne shvaća samu nasilnu suštinu revolucije. Revolucija je kao takva nasilje spram postojećeg bez obzira na način kojim se provodi. Ona pri tom nipošto nije bilo kakvo nasilje spram postojećeg, već ukoliko želi biti uspješna i time se potvrditi kao revolucija, mora biti nasilje koje postojeće neće naprosto srušiti već ga i nadići. Ukoliko pak govorimo o konkretnoj provedbi revolucije, “revolucionarnom djelovanju”, i ukoliko o tome na takav način uopće možemo govoriti, misao o poistovjećenju nasilnog i revolucionarnog djelovanja nije samo pogrešna već i potpuno promašena. Pri tome se naravno podrazumijeva da isto vrijedi i za nenasilno djelovanje. Kada bi se nasilna revolucija kojim slučajem a priori pokušala ograničiti na nasilnu ili nenasilnu provedbu ona samim time ne bi izgubila svoju revolucionarnost već i samu nasilnost. Ona nipošto ne bi mogla biti revolucija, tj. sloboda, ali ni nasilje spram postojećeg, tj. preduvjet slobode. Kako bih izbjegao vjerojatne zablude za one koji do sada nisu bili u mogućnosti shvatiti osjećam potrebu precizirati značenje nasilja spram postojećeg. Naprosto se radi o negiranju onoga što je, ne priznavanju autoriteta kompletne cjeline datog stanja, kompletnog ignoriranja njegovih opravdanja. Takvo nepriznavanje datog samo je po sebi neizbježno i nasilje spram njega. Tema ovog teksta kritika je nerevolucionarnog promišljanja o sredstvima izvršenja revolucije. U skladu s tim pod revolucijom ću smatrati nasilnu revoluciju, a pod nasilnim ili nenasilnim revolucijama, smatrati nasilno ili nenasilno revolucionarno djelovanje.

Continue reading “NASILNA REVOLUCIJA [KRITIČKI OSVRT NA “NENASLINO ALTERGLOBALISTIČKO DJELOVANJE ’’]”

Pero Jerkić

Praksu koju suvremena država poduzima tijekom svog odnošenja prema ‘komunizmu’ razumjeti se može jedino sagledavajući cjelinu objektivnih društvenih sila i ideološkog stanja; dvaju ‘komponenti’ koje to ni nisu, koje same po sebi čine nerazdvojivu cjelinu ne predočivu gledištu koje iz vida ispušta njihov bitni totalitet. Istina društvenog stanja nalazi se u njegovoj cjelini koja kao presudni faktor zna jedino sebe. Svako konkretno pitanje svoj odgovor tako nalazi tek pošto je udaljivši se od sebe spoznalo vlastitu istinu. Pitanje koje si moramo postaviti u ovome tekstu tiče se ideje i konkretnog nastojanja hrvatske države da zakonski zabrani veličanje totalitarnih ideologija među kojima se navodno nalazi i sam ‘komunizam’. Spoznati zašto se na zagrebačkim trgovima uskoro mogu očekivati javna spaljivanja odjeće s likom Che Guevare možemo jedino ukoliko se pokušamo lagano udaljiti od konkretnog slučaja. Naša spoznaja biti će od one potpune udaljena približno onoliko koliko će i naš pogled na društveno stanje u Hrvatskoj biti udaljen od samog društvenog stanja. Razloga te udaljenosti između zbilje i njene spoznaje sigurno će se naći u samom načinu spoznaje; no ti razlozi ostati će naprosto nebitni, pa tako neće ni biti razlozi. Stvarni razlog tih teškoća u spoznaji zbilje nalazi se naravno u samoj zbilji. Kao promatrači moramo nalaziti pogrešne odgovore na društvena pitanja sve dok ih kao stvaratelji ne budemo postavljali. Sama potreba za spoznajom zbilje dokazuje kako nam je ona sama nešto izvanjsko. U skladu s tim cilj ovog teksta neće biti najbolja moguća spoznaja problema, već težnja ka njegovom dokidanju. Bez obzira na formu i sadržaj teksta njegov autor u njemu ne želi istupati kao nepristrani promatrač, već kao pristrani stvaratelj.

Ne naprosto kao stvaratelj teksta, jer i sam nepristrani promatrač je naravno stvaratelj svog teksta, već kao stvaratelj društva. Djelo nepristranog promatrača proizlazi iz nemogućnosti djela uopće; jer upravo on kao nepristrani promatrač dokaz je vlastite nemogućnosti stvaranja. Stoga on stvara ideološku refleksiju vlastite zbilje i u tom smislu svakako je stvaratelj; znanstvenik, filozof, umjetnik itd. On je tako stvaratelj svoje analize, knjige…, ali nije stvaratelj svog društva i sebe. Zapravo u onoj mjeri u kojoj njegovo djelo utječe na povijest, društvo i njega samog kao društvenog pojedinca on također posredno i slučajno stvara povijest, društvo i sebe. Ali samo slučajno i posredno, a ne svijesno i slobodno. On dakle nije stvaratelj, niti tome teži. On je nepristrani promatrač. U tom smislu naglašavam kako autor ovog teksta ne želi samo stvarati svoje djelo, već i svojim djelom želi stvarati. Razmatranje odnošenja trenutnog društva i države prema povijesnim ‘komunizmima’ i potencijalnom komunizmu tako nipošto nije samo sebi svrhom.

I

Stav koji inteligentniji dio liberal-demokratskih ideologa kapitalizma zauzima u odnosu prema ‘komunizmu’ sve komuniste budućnosti istovremeno može deprimirati i razveseliti. Razlog te depresije i veselja ponajprije se nalazi u samom sadržaju dotičnog stava. Komunizam tako u svijesti ideologa više ne predstavlja opasni bauk, već nadiđeno, i uz to prividno, zastranjenje. Ne radi se o tome da se ubuduće treba obračunavati s komunizmom već mu, kao nepovratnoj prošlosti, treba odati dužnu počast. Ili ispravnije rečeno odavanjem dužne počasti treba ga uistinu pretvoriti u nepovretnu prošlost. Cijela se priča naravno odvija na jednoj idejnoj razini. Nakon praktične propasti ‘komunizmu’ se, od strane buržoaskih ideologa, konačno odaje priznanje za dobru namjeru. ‘Pozitivna ostvarenja’ koja je tijekom svog bivstvovanja komunizam uistinu i proizveo nipošto se ne skrivaju već se svjesno naglašavaju i podcrtavaju. Tako se borba protiv fašizma, doprinos u razvoju znanosti i tehnologije, svemirski letovi, sportski uspjesi i dr. neskriveno ističu kao velike stvari kojima je komunizam zadužio trenutno društvo. Nepristrani promatrač dobio bi dojam kako je suvremenim ideolozima, od kojih dobar dio svjesno ili nesvjesno koketira s postmodernizmom, neobično bitno “komunističku” etapu moderne povijesti vidjeti kao savršenu manifestaciju lukavstva Uma. Kao da je strašno bitno u tom čudnom zastranjenju uvidjeti umnost i dokazati bitni kontinuitet između ‘pred komunističke’, ‘komunističke’ i ‘postkomunističke’ faze. Kao da jedna od najhitnijih stvari u tom djeliću povijesti pronaći ono što je bilo zbiljsko, ono što je bilo umno, ono što je nakon obavljenog zadatka ostvarilo sintetički ‘povratak’ na kapitalizam, ono što i danas provodi tranziciju- ono što će se već sutra zauvijek smiriti u vječnom postpovijesnom raju kapitalizma začinjenog liberalnom demokracijom. Nepristrani promatrač bi tako, zbunjen hegelijanskim tragovima u suvremenoj buržoaskoj ideologiji, morao zaključiti kako komunizam nipošto ne smije dobiti naličje neobjašnjivog zastranjenja povijesti, sotonskog djela, već ga se mora vidjeti kao tendenciju koja je želeći srušiti kapitalizam zapravo omogućila njegovo zbiljsko stvaranje. Komunizam je tako povijesno riješena zagonetka, koja se konačno može kao takva u povijesti i ostaviti. Nemamo razloga pred očima naše djece skrivati crvene zastave. Upravo suprotno; okrenuvši se unazad ona moraju komunizam vrlo dobro zapaziti. Jer upravo kroz njega moraju vidjeti dosadašnju povijest koja je stvorila trenutno društvo, kao i upozorenje o nepoželjnosti buduće promjene istog. Sinteza tih dvaju strana tako će nam nesumljivo reći kako je ovo društvo uistinu ono u kojem se čovjek vratio sebi; kako su njegovi zakoni jednaki prirodnima i kako je u njemu čovjek konačno ono što treba da bude. Jer ako je dosadašnja povijest bila drugačija, a budućnost ne smije biti to može značiti samo kako smo u trenutnom društvu kao ljudi konačno razotuđeni. Komunizam kako prošlost tako se savršeno uklapa u kapitalizam kao sadašnjost i budućnost. Komunizam kao zastranjenje tako se očituje kroz totalitarnu državu, masovna ubojstva, potiranje pojedinca, kultove ličnosti i, kao ono najgore, odsutnost tržišta dokazuje koliko je nepoželjno negiranje kapitalizma. No s druge strane komunizam je važna, gotovo nužna, etapa u nastanku trenutnog društva, tj. ‘konačnog Društva’, i kao takav se očituje i kroz sva svoja pozitivna povijesna postignuća, koja su naravno ono Umno u komunizmu. Komunizam prošlosti tako se danas pokazuje kao dvostruka legitimacija kapitalizma. Današnja djeca igrajući kompjuterske igrice s povijesnom tematikom tako moraju vrlo dobro uočiti crvenu zvijezdu; mnogo bolje negoli možda pukom slučajnošću stvorene krvavo crvene tragove kapitalizma u njoj. Oni moraju naučiti kako je povijest završila i kako je kapitalizam njen stvarni rezultat. Komunisti budućnosti se tako možda mogu deprimirati zbog trenutnog nestanka komunističkog bauka u glavama inteligentnijeg dijela buržoaskih ideologa. No istovremeno mogu biti sretni zbog potpune naivnosti istih; naivnosti koju naravno sami tek moraju dokazati praktičnim ostvarenjem potpune negacije kapitalizma, tj. realizacijom komunizma. Budućim komunistima budućnost je tako kao i uvijek jedini spas. I upravo to može im biti najveća prednost.

II

No sadašnjost je ipak još uvijek kapitalistička. To je i u zapadnim zemljama koje si uzimajući se izolirano pokušavaju stvoriti privid vlastitog prevladavanja kapitalističkih karakteristika, tako i u onim koje zbog prenaglašenosti i raznolike manifestacije kapitalističkih karakteristika pokušavaju uvjeriti kako još uvijek nisu dosegle razinu kapitalističkog raj a. Glađu i sidom pomazano afričko pučanstvo tako upravo zbog toga naravno nije u kapitalizmu, dok bogatstvo američkih milijardera ne može više biti kapitalističko jer, kao što svi dobro znamo, više nije rezultat eksploatacije. Kao da se danas, u trenutku kada se klasno društvo nalazi na svom vrhuncu, svi trude pobijati misao o klasnom karakteru svog društva. Dotična zabluda naravno je samo jedna u beskrajnom niz onih koje njihovi nesvjesni tvorci nikada neće moći osvijestiti; ili drugačije moći će ih biti svjesni kada više ne budu njihovi nesvjesni tvorci, tj. oni koji svjesno reproduciraju kapitalistički sistem. Kao što religija ne stvaraju religiju, država ne stvara državu, narkomanija ne stvaraju narkomaniju itd., tako i ideologija ne stvara ideologiju. Zablude lažne svijesti stvorene su od strane društva za koje nisu ni lažne ni zablude. Dokazati lažnost i zabludu u ideologiji ne znači ništa drugo nego dokazati lažnost i zabludu društva koje ih stvara.

Hrvatska je tako također dio kapitalizma. Bitno pitanje kakva je njena uloga u njemu ostaviti ćemo po strani kako bismo mogli postaviti ono koje nas trenutno zanima; kako svoju ulogu hrvatski kapital trenutno može i želi shvaćati? Odgovor na to pitanje potražiti možemo u svijesti i djelatnosti političke sfere za koju je kao što znamo rezervirana uloga čuvanja dugoročnih i općenitih interesa vladajuće klase. Objektivni proces priključenja hrvatskog društva kapitalističkom, imajući u vidu ideje iznesene u prošlom pasusu, naravno nije nikakav proces priključivanja. Tranzicija tako nije mogla biti tranzicija već nagli prelom, trenutni moment, i upravo zbog toga je zapravo odavno završena. Dotični proces u Hrvatskoj unutar kapitalistički je proces. ‘Tranzicija’ koja se dakle odvija zapravo je samo evolucijski proces jednog malenog i bespomoćnog djelića svjetskog tržišta koji si upravo zbog toga pokušava umisliti da je nešto više. Restauracija kapitalizma naravno nipošto nije bila osigurana trenutnom društvenom tranzicijom koju bismo ponajprije zbog lakšeg shvaćanja mogli nazvati svojevrsnom revolucijom, i njeno potpuno osiguranje sve je dovršenije svakim novim danom evolucijskog procesa kroz koji prolazi. Taj ‘unutarkapitalistički proces’, ‘tranzicija’, istovremeno je i sredstvo za osiguranje kapitalizma, kao i cilj sam po sebi tj. kapitalizam sam. Ovaj ili onaj oblik i sadržaj tog procesa pri tome su presudni samo utoliko ukoliko ometaju njegovo daljnje odvijanje. Tako Franjo Tuđman (ili Slobodan Milošević) u jednom trenutku odigrava savršenu ulogu, da bi već u sljedećem predstavljao smetnju; no ne zbog same njegove prakse, već zbog njenog odnosa prema daljnjoj evoluciji kapitalizma. Tu je protiv struje nemoguće plivati. Na primjeru Hrvatske, kao i Slovenije, Srbije i dr. svakog dana sve jasnije učimo kako je struja toga svjesna, ali ne i oni koji žele protiv nje. Te svoje ‘oponente’ struja kapitalizma, nakon što ih je ovako ili onako iskoristila, lagano odbacuje na smetlište povijesti.

Osvijestivši takvo što možemo krenuti na razmatranja trenutnog odnosa hrvatske države prema fašizmu i ‘kvazifašizmu’ s kojima je u ne tako davnoj prošlosti u najmanju ruku koketirala. Bacivši pogled na razdoblje raspada SFRJ uistinu ćemo teško pronaći tragove fašizma. Svakako je točno da se radi o vremenu prepunom praktičnog antihumanizma, ekstremnog nacionalizma, suludih diktatora i zamiranja slobode; no mora li takvo što imati ikakve veze s fašizmom? Potpuno bi pogrešno bilo pod fašizmom podrazumijevati neki do ludila razuzdani nacionalizam. Radi se o tome da je fašizam zapravo jedan specifičan projekt koji kao svoju pretpostavku vidi dekadenciju kapitalističkog sustava, te koji nastoji nametnuti svoje rješenje dotičnog problema. Pri tome se promišljeno okomljuje na same temelje modernog društva: političku državu i građansko društvo. Kao svoj temeljni cilj fašizam vidi pretvaranje antagonističkog društva partikularnih interesa u totalitarnu društvenu zajednicu.

Kakogod bilo fašizam ne samo da nije revolucionaran, već bismo ga mogli vidjeti kao apsolutnu reakciju. Naznačene crtice jasno nam ukazuje na opreku fašizma i kapitalizma. Kapitalizam je negacija društva kao zajednice, on je društvo razdvojenih i slobodnih privatnih vlasnika koji rade jedni za druge i svoje proizvode razmjenjuju na tržištu koje ih spajajući razdvaja. Spaja ih kao međusobno neophodne, dok ih razdvaja kao međusobno suprotstavljene. Fiktivna zajednica u vidu države pri tome najprije mora osiguravati funkcioniranje kapitalističkog društva i zbog toga mora u odnosu na njega predstavljati neovisnu sferu. Sebični pojedinac tako je ono od čega polazi kapitalistička država. A upravo taj sebični pojedinac biva u fašizmu uništen; i to ‘na način da ga se uništi kao pojedinca, kao osobu, kao potencijalni subjekt vlastitog razvoja. No ipak prije no što nedvosmisleno zaključimo kako je fašizam reakcionaran zbog svoje težnje ka negiranju kapitalizma moramo uzeti u obzir još jednu sitnicu. Ukoliko je naime slobodna individua uistinu u centru modernog društva, ukoliko je čovjek/pojedinac uistinu svrha kapitalističke reprodukcije, tada je fašizam uistinu njegova negacija. No ukoliko je pak sam kapital srce i duša kapitalizma, ukoliko je njegovo stalno uvećavanje svrha cijelog procesa, tada fašizam negirajući pojedinca ne negira kapitalizam. Štoviše fašizam tada, pod određenim društveno povijesnim okolnostima, može odigrati ulogu kapitalističkog spasitelja- ulogu sistema koje će svojim metodama kapitalu osigurati egzistenciju. Povijesni fašizmi, kao i sama fašistička ideologija, jasno nam ukazuju na to kako je kapital zapravo njihova samorazumljiva dogma. Fašizam je tako ideologija radikalnog kapitala, kapitala koji se nezadovoljan vladanjem svojih vlasnika, privatnika koji mu ne uspijevaju osigurati siguran život, buni protiv njih; što ne znači ništa drugo nego da se oni bune protiv sebe. Povijesni fašizmi tako su nesumnjivi dokazi apsolutne podređenosti kapitalista kapitalu; jer kako inače rastumačiti čin po kojem se njemački buržuji početkom 1930tih odriču sebe (pri tome potencijalno žrtvuju društvo i civilizaciju) kako bi zaštitili kapital. Fašizam je tako reakcionaran iz prostog razloga što se pojavljuje kao reakcija na ugrožavanje egzistencije kapitala; on tako savršeno obavlja temeljnu zadaću kada ju liberalizam više ne može obaviti. No ipak fašizam je također reakcija u odnosu na liberalizam; jer ne radi se o tome da je fašizam simptom propasti liberalizma, već se radi o tome da je on njena neželjena posljedica. Fašizam tako nije indikator propasti kapitalizma jer kapital upravo u njemu nalazi najveću sigurnost, već je indikator konačne propasti civilizacije. Liberalna ideologija kao svoj cilj postavlja slobodu i sreću pojedinca u sretnom i slobodnom društvu. Ukoliko društvo i pojedinci nisu sretni i slobodni liberalizam, u skladu sa svojim pretpostavkama, teži ostvarenju tog cilja.

Fašizam pak uopće ne vidi mogućnost ostvarenja čovjekove slobode i sreće, već naglašava kako su sloboda i sreća konačno otkrivene iluzije modernosti. Slobodu pojedinca u harmoničnom društvu fašizam proglašava iluzijom i okrećući perspektivu teži harmoničnom društvu neslobodnih pojedinaca. Ta suštinska konzervativnost od njega radi apsolutnu reakciju u odnosu na sam dosadašnji kapitalizam čiju bit, sam kapital, nastoji očuvati.

Govoriti o fašizmu u vremenu raspada SFRJ-a tako je iznimno teško. Mogli bismo zapravo reći kako fašizma u dotičnom ratu naprosto nije moglo biti. Mnogo bi truda morali uložiti u traganje za fašističkim karakteristikama, da bi na kraju, bez ikakve sumnje, ostali praznih ruku. Jedini fenomen kojim se fašistička teorija i praksa podudara s onom viđenom u ‘jugoslavenskom ratu’ vjerojatno je neosviještena, neslobodna, pasivna, bezlična, destruktivna svjetina koja je bila temeljna baza i najveća žrtva kako jednog, tako i drugog. Osim tog stalnog pratitelja svih povijesnih nedaća sve ostale karakteristike gotovo su oprečne. U Jugoslaviji se nije radilo o procesu dokidanja diskreditiranog liberalizma, već se upravo radilo o konačnoj liberalizaciji društva. Nemoguće je bilo težiti destrukciji moderne države i društva kada se radilo o procesu njihovog nastanka. Depresivna svijest razočaranja kapitalizmom i liberalnom-demokracijom nije mogla postojati jer je upravo vjera u nadolazeću slobodu i sreću lubrificirala cijeli proces restauracije kapitalizma. Nije bilo potrebe za zaštitom kapitala jer se on kao takav tek rađao upravo u tom krvavom piru međunacionalnog rata.

Kakogod bilo ono o čemu se može govoriti svakako je svojevrsni ‘ kvazifašizam ’ čiji su se tragovi mogli nazrijeti ponajprije u Hrvatskoj. U trenutku odumiranja “socijalističkog” sistema i preloma prilikom restauracije kapitalizma kao svojevrsna nuspojava u specifičnoj višenacionalnoj državi pojavio se jaki nacionalizam pojedinih republika. Određena povijesna podudarnost hrvatskog nacionalizma i fašističkog pokreta u vidu NDH pogodovala je prividnom uskrsnuću fašizma među neosviještenim hrvatskim masama i još otuđenijim intelektualnim krugovima. To prividno uskrsnuće fašizma za sobom je međutim, po mogućnosti, povuklo jednako krvave posljedice. Sama državna vlast s jedne je strane bila prisiljena okoristiti se tim fenomenima, dok ih je s druge strane, upravo zbog toga, svjesno poticala. Sve skupa rezultiralo je općenitom ideološkom predrasudom u masama i specifičnom ideološkom tragi-komedijom među određenim elitama. Sam hrvatski ‘kvazifašizam’, ustaštvo, zaživio je u tom obliku i potom nastojao preživjeti u novim konkretnim okolnostima.

Te konkretne okolnosti se nakon završetka rata mogu svesti na proces kapitalističke restauracije i kapitalističku društvenu svakodnevnicu. Interesi kapitala i u jednom i u drugom slučaju danas su u potpunoj opreci s ustaštvom. Konkretni ‘kvazifašizam’ možda je tijekom rata kao oblik radikalizma poslužio određenim silama koje su nesvjesne svoje stvarne uloge provodile tranziciju, te tako koračao ruku pod ruku s kapitalom, no danas je stanje bitno drugačije. Danas nam ne može ne biti kristalno jasno kako uz ustaštvo ‘kapitalizam’ sa zapada teško može ući u Hrvatsku, a kapital iz Hrvatske još teže može krenuti na istok. Kao ratni ostatak iz prošlosti fenomen ustaštva tako predstavlja smetnju današnjem društvu. To je svakako primarni, ali ne jedini i najvažniji problem koji hrvatski ‘kvazifašizam’ stvara kapitalu. Ne radi se naime samo o ratnim ostacima ustaštva. Radi se o tome kako i u današnjem hrvatskom društvu nesumljivo postoje skupine čiji se stvarni interesi mogu podudarati s interesima ustaštva, te onda, sukladno s tim, mogu poslužiti kao stvarna baza nove ekstremne desnice suprostavljene kapitalu. Tu se prije svega radi o srednjim i provincijalnim slojevima, sitnim proizvođačima, trgovcima idr. direktno pogođenim liberalnim kapitalizmom, ‘globalizacijom’, otvaranjem tržišta. Pogođeni ubojitom konkurencijom stranog i domaćeg krupnog kapitala oni se lako mogu radikalizirati, te nadovezivanjem na još uvijek svježe ratne ostatke ‘kvazifašizma’ takvu ideologiju prisvojiti i zapravo nanovo stvoriti. Bez ikakve sumnje za sobom bi odmah povukli mase neosviještenih radnika, još uvijek zadojenih nacionalističkom ideologijom, koji se također, doduše na drugačiji način, nalaze na udaru kapitala. Upravo to najveća je opasnost čiji razvoj hrvatski ‘kvazifašizam’ može iznimno pospješiti, a možda i stvoriti. S druge strane ona idealno-idejna strana tog ‘kvazifašizma’, fašizam sam, još je manje u skladu s trenutnim zahtjevima kapitala i samog sistema (barem u Hrvatskoj). ‘Kvazifašizam’je u hrvatskom društvu tako izgubio svaku racionalnost; ako ne apsolutno onda barem iz odlučne perspektive kapitala. Nedvosmislena borba protiv fašizma u svakom smislu tako se postavlja kao trenutni zadatak hrvatske države.

III

Uzevši u obzir takvu okvirnu sliku hrvatskog društva potpuno će nam razumljivo biti obnavljanje ideje o zakonu kojim bi promicanje fašističke ideologije bilo zabranjeno. Određene pojave, ostaci prošlosti, problemi su koje država ne može otkloniti preko noći, kako to često ponavljaju sami političari. I bez obzira na ispraznost takvih fraza one su potpuno točne. Upravo se radi o mukotrpnom rješavanju problema iz prošlosti koji ometaju normalno funkcioniranje trenutnog društva. Planiranje budućnosti tako se svodi na osiguranje funkcioniranja tržišta; politika je tu naravno da bi rješavala probleme, a ne ostvarivala ciljeve. Ili drugačije: da bi kao cilj imala rješavanje problema. Jedna od opcija za rješavanje problema fašizam svakako je zabrana njegovog veličanja. Zabrana veličanja fašističke ideologije ima svoje prednosti i nedostatke. Ključni nedostatak opasnost je od kontraproduktivnih reakcija na takvu mjeru. Otklanjanje te opasnosti najlakše je izvedivo kroz skrivanje ciljanog neprijatelja, fašizma, u nedefiniran pojam ‘totalitarnih ideologija’. Tako država, pretvarajući se da rješava općeniti, eliminira konkretni problem. Ne radi se o tome da se veličanje fašizma zabranjuje jer je totalitarna ideologija, već se radi o tome da se zabranom ‘totalitarnih ideologija’ zabranjuje veličanje fašizma. Ukoliko se kojim slučajem ukaže bolji način za eliminaciju ratnih ostataka, pa onda i potencijalnih opasnosti, hrvatskog ‘kvazifašizma’ zabrana veličanja totalitarnih ideologija naprosto će izgubiti svoj smisao.

No ipak od trenutka iznošenja ideje o zabrani na svjetlo dana tema o totalitarnosti ideologija odjednom je postala aktualna. Raznovrsni idioti izgubljeni u prostoru i vremenu novinske stupce i medijski prostor učestalo ispunjavaju svojim viđenjem pojma totalitarizma, kritičkim usporedbama fašizma i komunizma, analiziranjem nekakvih ‘zločinačkih suština’ (što god da to značilo), te se tako nastoje idejno obračunati sa svojim crvenim ili crnim neprijateljima. No ipak oni naravno ne uočavaju kako se u ratu koji ne postoji sukobljavaju sa sjenkama vlastitog idiotizma. Oni pak kojima je jasno o čemu se uopće radi dotičnim mudrijašima, naravno, odgovaraju ne odgovarajući im. Takvi se neće upuštati u otkrivanje ‘zločinačkih suština’, već će uglavnom ustvrditi kako podržavaju ideju i svakako naglasiti kako treba paziti da se totalitarnim ideologijama mogu smatrati samo one općeprihvaćene kao takve. Fašizam je po samoshvaćanju totalitarna ideologija tako da svakako ne može ne biti općeprihvaćen kao takav.

Takvo što nipošto nije slučaj s komunizmom. Uzevši u obzir ideje iznesene u prvom dijelu teksta mora nam biti jasno kako današnji liberalni ideolozi imaju znatno manje razloga kritizirati komunizam nego što je to bio slučaj u prošlosti. Na tvrdnju o ‘zločinačkoj suštini’ Marxovog učenja svaki inteligentniji građanski ideolog moći će se samo slatko nasmijati. Čak i u trenucima globalnog blokovskog sukoba Marxovim liberalnim kritičarima bilo je potpuno jasno kako je teško na njega nakalemiti totalitarizam. Ideolozi koji su takvom zahvatu morali pristupiti iz čisto pragmatičnih razloga u svojoj su nakani svakako bili i uspjeli, ali su čak i tada ‘dokazani’ totalitarizam u komunističkoj teoriji smatrali nesretnom slučajnošću. Najbolji dokaz u prilog tome je Karl Popper koji istovremeno pronalazi klicu totalitarizma u Marxovom učenju i naziva ga jednim od najvećih prijatelja otvorenog društva. Nakon nestanka konkurentskog društvenog sistema koji se smatrao komunističkim, i uz nepostojanje aktualnog pokreta koji nastoji biti apsolutna negacija kapitalizma, teoretski napad na Marxa postao je u velikoj mjeri izlišan. U tom smislu Hrvatska naravno ne može biti iznimka bez obzira na to što mnogobrojne intelektualne preobraćenike s marksizma još uvijek muče specifični kompleksi koji ih tjeraju da učestalo naglašavaju zabludu ‘teorije’ kojoj su se većinu svog života bespogovorno pokoravali.

Ukoliko se pak radi o nekoj povijesnoj ‘komunističkoj praksi’, s početkom u Narodnooslobodolačkoj borbi i završetkom u paklu raspada Jugoslavije, upravo je ona nešto čime se hrvatska država i kapital mogu, po svojim kriterijima, ponositi, te naravno sve to dobro iskoristiti. Jer upravo je NOB primjer najmasovnijeg narodnog ustanka protiv fašizma u svijetu, upravo je Tito bio ključni zapadni saveznik u sukobu s Moskvom, upravo je ‘komunizam’ u Jugoslaviji bio najmanje ‘komunizam’. Ostali istočnoeuropski konkurenti hrvatskom kapitalu tek su ‘90te otkrili kako izgleda limenka coca-cole, dok je Jugoslavija praktički bila dio zapadnog tržišta. Osuđujući svoj ‘komunizam’ kao totalitarni Hrvatska se tako može jedino svojevoljno poistovjetiti s onim državama u kojima je on to uistinu i bio. Hrvatski kapital time izgubiti može jedino potencijalnu prednost. Na takve primjere moramo gledati kao na slučajne banalnosti, te im, unatoč njihovoj mnogobrojnosti, ne smijemo davati previše autoriteta. No ipak sveobuhvatno sagledano teško da ćemo pronaći razlog zbog kojeg bi se država trenutno trebala okomiti na svoju faktičnu ‘komunističku’ prošlost. Takvo što pročitati možemo iz grča na licima vladajućih političara tijekom odvagivanja dvosmislenih fraza koje osuđuju ‘komunizam’.

Okvirni zaključak prilično je jasan. Svakako je sigurno kako je teško uvidjeti mogućnost stvarne zabrane bilo koje vrste ‘komunizma’ u Hrvatskoj. Eventualna zabrana veličanja totalitarnih ide­ologija ostaje moguća, te je u tom smislu moguća i formalna zabrana ‘crvenog totalitarizma’. Ono što je ključno činjenica je kako neće biti moguće poistovjećenje komunizma i fašizma, te kako će potpuna zaštita komunizma od eventualnog antitotalitarnog zakona morati biti osigurana.

No ipak sigurno je jasno kako se začetak stvarnog komunizma budućnosti nipošto ne nalazi u ispraznim simbolima prošlosti. Onaj tko ga tamo traži nikada ga neće pronaći. Kapitalističko toleriranje mrtvih neprijatelja samo je dio netolarancije prema onim živim. Promjenu načina stvaranja života, uništenje kapitala, ostvarenje ljudskog društva, stvaranje povijesti, emancipaciju pojedinca, razotuđenje čovjeka, tj. revoluciju mogu ostvariti jedino živi ljudi. Che Guevara je mrtav.

Naslov ovog teksta je jedan od najvidljivijih slogana koji se već neko vrijeme mogu vidjeti na reklamnim panoima. Mislim da ga je moguće kritizirati kao takvog, apstrahirajući od dotičnih, dnevno političkih prilika, ili barem od konkretnih osoba koje iza njega stoje, no sve mi se više čini da to nije moguće. Ipak i ovako uzet sam po sebi u skladu sa nekim općom prilikama koje nas okružuju, vrlo je logičan- no njegova ga logičnost ne čini manje zlim ili vulgarnim- ona naprosto opisuje kako stvari stoje.

Continue reading “LJUDI ISPRED POLITIKE”

(1998)

Pošto odbijamo da naše živote organizuje neko drugi, moramo biti u stanju da ih organizujemo sami; potrebna nam je sposobnost da “povežemo sve što je neophodno da bi delovali kao kompaktna funkcionalna celina”. Anarhisti, individualci koji odlučno teže eliminaciji svakog oblika tiranije i pripitomljavanja, istraživali su ovu mogućnost u najrazličitijim društvenim i ekonomskim uslovima, ali i u skladu s tim kako je ko tumačio tu “celinu”. Ako je taj koncept nekada bio tumačen u smislu stvaranja velikih organizacija (sindikata) kao najboljeg načina za borbu protiv masivnog industrijskog sistema, današnja društvena dezintegracija i opšta neizvesnost zaoštrili su ovo pitanje više nego bilo koja kritika kojoj je ovaj sistem ikada bio izložen.

Nalazimo se pred izuzetnom dilemom: ako moja sloboda zavisi od slobode drugih, zar onda i sloboda svih ne zavisi od mog ličnog pokušaja oslobođenja?

Ako svi potlačeni ne rade na svom oslobođenju, kao konkretna, složena celina, kako ću onda ja, kao jedinka, moći da funkcionišem, drugim rečima, da organizujem sebe u nastojanju da uništim ovaj sistem koji me gazi bez prestanka? Kako da funkcionišem kao celina koja teži da se proširi i obogati mimo svih ograničenja? Odbijajući bedna sledovanja participacije, dobrovoljnog rada i progresivnih promena, kojima demokratska ideologija pokušava da zasiti svoje izgladnele podanike, ostajem prepuštena sama sebi i snazi kojom neposredno raspolažem. Tražim saučesnike: dvoje ili troje, stotine ili stotine hiljada, koji će uzdrmati i napasti društveni poredak ovog istog časa – kroz male, pojedinačne akcije koje nas ispunjavaju osećanjem radosti, pružajući dokaz da je sabotaža u domenu svih nas; ili u velikim trenucima masovnog uništavanja, kada se kreativnost i gnev udružuju na nepredvidljive načine. Reč je o projektu čiji je neposredni cilj destrukcija, koja sama po sebi oslobađa prostor za novo.

Prema tome, ono što povezuje ove aktivnosti i stavlja moje delovanje u određeni kontekst ne može da bude vezano za neku formalnu organizaciju. Taj vezivni element je moja sposobnost da organizujem samu sebe, samo za sebe i zajedno sa drugima, gde nije važan broj, iako je masovnost potencijalno prisutna. Drugim rečima, želim da izgradim projekat pobune koja će već sada imati sve elemente revolucionarne perspektive. To podrazumeva odluku da se deluje sada; analizu postojećeg stanja, imajući u vidu sve transformacije kapitala na globalnom planu, stoje od velikog značaja za sam koncept borbe; izbor ciljeva, sredstava, ideja, težnji; pronalaženje načina da sve to, u potrazi za sličnima, učinim dostupnim drugima; stvaranje prilika za sukobe i rasprave, ali i za još mnogo toga. Samo tako ovaj projekat može da postane stvarna snaga, pokretački element sa istinski pobunjeničkim impulsom.

*

“Kažete da se ne možete spasiti sami? Nikada se nisam osećao izgubljenim, ali ako moje spasenje više zavisi od drugih, umesto od mene samog, onda nikada neću biti uistinu spašen. Ako svako ne radi na individualnoj nezavisnosti, nikada nećemo steći ni neku drugu. Najzad, ako se ne slažemo da je to ono čemu treba težiti, s kojim pravom zapomažemo za podrškom drugih?” — Raoul Vaneigem, Knjiga zadovoljstava, 1983.

“Individualni otpor je ključ tamnice.” — Andre Breton, III manifest nadrealizma, 1942.

preveo: Aleksa Golijanin

Marko Tomaš

Pada kiša. Sitna je i dosadna, hladna. Iz uličnih svjetiljki izbija para. Silvije je parkirao automobil, izašao iz njega i ne zaključavajući ga polako se zaputio preko ceste ka mostu.

Most je dugačak i širok, napravljen za prometovanje automobila i kamiona, nije to jedan od onih lijepih, ugodnih mostova kao stvorenih za šetnju preko njih, zastajanje i posmatranje rijeke. To je jednostavno dio ceste koji treba preći da bi se došlo do drugog dijela grada. Na obje strane most završava, ili počinje, ovisno od toga na kojoj se strani rijeke nalazite, velikim raskrižjima punim konfuznih semafora. Ako se i preko dana može vidjeti poneki pješak koji prelazi most, noću je to vrlo, vrlo rijetko, samo auti, autobusi i kamioni, od kojih se u polumraku mogu vidjeti jedino farovi, jurcaju preko rijeke. Silvije je jedini pješak koji ove noći prelazi preko mosta. Rekli smo da hoda polako i to je istina, ali u njegovim koracima se vidi sigurnost čovjeka koji je nešto odlučio.

Continue reading “POSTOJE I VAŽNIJE STVARI U ŽIVOTU OD ŽIVOTA SAMOG”

I

GLOBALNO STANJE

Na početku 21. stoljeća svijet u kojem živimo poprima naličje kaotičnog broda prepunog luđaka. Globalna klasna raslojenost društva; sveopća eksploatacija radne snage većine stanovništva sjedne i golema akumulacija kapitala s druge strane u našoj epohi postale su samorazumljivi fakti nerazdvojno povezani s normalnom predodžbom o stvarnom stanju ljudskog društva. Eksploatacija radne snage i gomilanje kapitala stvari su koje je, zbog njihove očiglednosti, besmisleno dovoditi u pitanje. Subjektivirani kapital, u vidu kapitalističke vladajuće klase, pri realizaciji svojih interesa pokazuje zavidnu kreativnost koja svoje ishodište, kao i prethodno, pronalazi u istoj točki: znoju najamnih radnika diljem cijelog planeta. Profitne stope globalnih korporacija svoju egzistenciju mogu zahvaliti isključivo milijunima ljudi koji svoje živote provode prodajući ih za nadnicu.

Continue reading “MANIFEST INICIJATIVE ZA REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU (IRO)”

Hrvoje Rastovski

Moj susret, upoznavanje, druženje i rastajanje s jednim od mojih omiljenih – bendova.

Bio je negdje početak 94-e, a meni kao i svim srednjoškolcima, trajali božični i novogodišnji praznici.

Iz Zagreba je trebala stići sestrična, a ja nesiguran hoću li je prepoznati nakon toliko godina. Zadnji put sam je vidio davno, dok smo još bili djeca.

Continue reading “KAKO I ZAŠTO SAM VOLIO RAGE AGAINST THE MACHINE”