NASILNA REVOLUCIJA [KRITIČKI OSVRT NA “NENASLINO ALTERGLOBALISTIČKO DJELOVANJE ’’]

Revolucionarno djelovanje je nasilno djelovanje! Ustvrditi tako što, ukoliko se pod nasilnim djelovanjem podrazumjeva konkretno sredstvo izvršenja revolucije, mogao bi samo onaj tko ne shvaća samu nasilnu suštinu revolucije. Revolucija je kao takva nasilje spram postojećeg bez obzira na način kojim se provodi. Ona pri tom nipošto nije bilo kakvo nasilje spram postojećeg, već ukoliko želi biti uspješna i time se potvrditi kao revolucija, mora biti nasilje koje postojeće neće naprosto srušiti već ga i nadići. Ukoliko pak govorimo o konkretnoj provedbi revolucije, “revolucionarnom djelovanju”, i ukoliko o tome na takav način uopće možemo govoriti, misao o poistovjećenju nasilnog i revolucionarnog djelovanja nije samo pogrešna već i potpuno promašena. Pri tome se naravno podrazumijeva da isto vrijedi i za nenasilno djelovanje. Kada bi se nasilna revolucija kojim slučajem a priori pokušala ograničiti na nasilnu ili nenasilnu provedbu ona samim time ne bi izgubila svoju revolucionarnost već i samu nasilnost. Ona nipošto ne bi mogla biti revolucija, tj. sloboda, ali ni nasilje spram postojećeg, tj. preduvjet slobode. Kako bih izbjegao vjerojatne zablude za one koji do sada nisu bili u mogućnosti shvatiti osjećam potrebu precizirati značenje nasilja spram postojećeg. Naprosto se radi o negiranju onoga što je, ne priznavanju autoriteta kompletne cjeline datog stanja, kompletnog ignoriranja njegovih opravdanja. Takvo nepriznavanje datog samo je po sebi neizbježno i nasilje spram njega. Tema ovog teksta kritika je nerevolucionarnog promišljanja o sredstvima izvršenja revolucije. U skladu s tim pod revolucijom ću smatrati nasilnu revoluciju, a pod nasilnim ili nenasilnim revolucijama, smatrati nasilno ili nenasilno revolucionarno djelovanje.

Continue reading “NASILNA REVOLUCIJA [KRITIČKI OSVRT NA “NENASLINO ALTERGLOBALISTIČKO DJELOVANJE ’’]”

[društvena svijest] O TOTALITARIZMIMA KROZ 2004.

Pero Jerkić

Praksu koju suvremena država poduzima tijekom svog odnošenja prema ‘komunizmu’ razumjeti se može jedino sagledavajući cjelinu objektivnih društvenih sila i ideološkog stanja; dvaju ‘komponenti’ koje to ni nisu, koje same po sebi čine nerazdvojivu cjelinu ne predočivu gledištu koje iz vida ispušta njihov bitni totalitet. Istina društvenog stanja nalazi se u njegovoj cjelini koja kao presudni faktor zna jedino sebe. Svako konkretno pitanje svoj odgovor tako nalazi tek pošto je udaljivši se od sebe spoznalo vlastitu istinu. Pitanje koje si moramo postaviti u ovome tekstu tiče se ideje i konkretnog nastojanja hrvatske države da zakonski zabrani veličanje totalitarnih ideologija među kojima se navodno nalazi i sam ‘komunizam’. Spoznati zašto se na zagrebačkim trgovima uskoro mogu očekivati javna spaljivanja odjeće s likom Che Guevare možemo jedino ukoliko se pokušamo lagano udaljiti od konkretnog slučaja. Naša spoznaja biti će od one potpune udaljena približno onoliko koliko će i naš pogled na društveno stanje u Hrvatskoj biti udaljen od samog društvenog stanja. Razloga te udaljenosti između zbilje i njene spoznaje sigurno će se naći u samom načinu spoznaje; no ti razlozi ostati će naprosto nebitni, pa tako neće ni biti razlozi. Stvarni razlog tih teškoća u spoznaji zbilje nalazi se naravno u samoj zbilji. Kao promatrači moramo nalaziti pogrešne odgovore na društvena pitanja sve dok ih kao stvaratelji ne budemo postavljali. Sama potreba za spoznajom zbilje dokazuje kako nam je ona sama nešto izvanjsko. U skladu s tim cilj ovog teksta neće biti najbolja moguća spoznaja problema, već težnja ka njegovom dokidanju. Bez obzira na formu i sadržaj teksta njegov autor u njemu ne želi istupati kao nepristrani promatrač, već kao pristrani stvaratelj.

Ne naprosto kao stvaratelj teksta, jer i sam nepristrani promatrač je naravno stvaratelj svog teksta, već kao stvaratelj društva. Djelo nepristranog promatrača proizlazi iz nemogućnosti djela uopće; jer upravo on kao nepristrani promatrač dokaz je vlastite nemogućnosti stvaranja. Stoga on stvara ideološku refleksiju vlastite zbilje i u tom smislu svakako je stvaratelj; znanstvenik, filozof, umjetnik itd. On je tako stvaratelj svoje analize, knjige…, ali nije stvaratelj svog društva i sebe. Zapravo u onoj mjeri u kojoj njegovo djelo utječe na povijest, društvo i njega samog kao društvenog pojedinca on također posredno i slučajno stvara povijest, društvo i sebe. Ali samo slučajno i posredno, a ne svijesno i slobodno. On dakle nije stvaratelj, niti tome teži. On je nepristrani promatrač. U tom smislu naglašavam kako autor ovog teksta ne želi samo stvarati svoje djelo, već i svojim djelom želi stvarati. Razmatranje odnošenja trenutnog društva i države prema povijesnim ‘komunizmima’ i potencijalnom komunizmu tako nipošto nije samo sebi svrhom.

I

Stav koji inteligentniji dio liberal-demokratskih ideologa kapitalizma zauzima u odnosu prema ‘komunizmu’ sve komuniste budućnosti istovremeno može deprimirati i razveseliti. Razlog te depresije i veselja ponajprije se nalazi u samom sadržaju dotičnog stava. Komunizam tako u svijesti ideologa više ne predstavlja opasni bauk, već nadiđeno, i uz to prividno, zastranjenje. Ne radi se o tome da se ubuduće treba obračunavati s komunizmom već mu, kao nepovratnoj prošlosti, treba odati dužnu počast. Ili ispravnije rečeno odavanjem dužne počasti treba ga uistinu pretvoriti u nepovretnu prošlost. Cijela se priča naravno odvija na jednoj idejnoj razini. Nakon praktične propasti ‘komunizmu’ se, od strane buržoaskih ideologa, konačno odaje priznanje za dobru namjeru. ‘Pozitivna ostvarenja’ koja je tijekom svog bivstvovanja komunizam uistinu i proizveo nipošto se ne skrivaju već se svjesno naglašavaju i podcrtavaju. Tako se borba protiv fašizma, doprinos u razvoju znanosti i tehnologije, svemirski letovi, sportski uspjesi i dr. neskriveno ističu kao velike stvari kojima je komunizam zadužio trenutno društvo. Nepristrani promatrač dobio bi dojam kako je suvremenim ideolozima, od kojih dobar dio svjesno ili nesvjesno koketira s postmodernizmom, neobično bitno “komunističku” etapu moderne povijesti vidjeti kao savršenu manifestaciju lukavstva Uma. Kao da je strašno bitno u tom čudnom zastranjenju uvidjeti umnost i dokazati bitni kontinuitet između ‘pred komunističke’, ‘komunističke’ i ‘postkomunističke’ faze. Kao da jedna od najhitnijih stvari u tom djeliću povijesti pronaći ono što je bilo zbiljsko, ono što je bilo umno, ono što je nakon obavljenog zadatka ostvarilo sintetički ‘povratak’ na kapitalizam, ono što i danas provodi tranziciju- ono što će se već sutra zauvijek smiriti u vječnom postpovijesnom raju kapitalizma začinjenog liberalnom demokracijom. Nepristrani promatrač bi tako, zbunjen hegelijanskim tragovima u suvremenoj buržoaskoj ideologiji, morao zaključiti kako komunizam nipošto ne smije dobiti naličje neobjašnjivog zastranjenja povijesti, sotonskog djela, već ga se mora vidjeti kao tendenciju koja je želeći srušiti kapitalizam zapravo omogućila njegovo zbiljsko stvaranje. Komunizam je tako povijesno riješena zagonetka, koja se konačno može kao takva u povijesti i ostaviti. Nemamo razloga pred očima naše djece skrivati crvene zastave. Upravo suprotno; okrenuvši se unazad ona moraju komunizam vrlo dobro zapaziti. Jer upravo kroz njega moraju vidjeti dosadašnju povijest koja je stvorila trenutno društvo, kao i upozorenje o nepoželjnosti buduće promjene istog. Sinteza tih dvaju strana tako će nam nesumljivo reći kako je ovo društvo uistinu ono u kojem se čovjek vratio sebi; kako su njegovi zakoni jednaki prirodnima i kako je u njemu čovjek konačno ono što treba da bude. Jer ako je dosadašnja povijest bila drugačija, a budućnost ne smije biti to može značiti samo kako smo u trenutnom društvu kao ljudi konačno razotuđeni. Komunizam kako prošlost tako se savršeno uklapa u kapitalizam kao sadašnjost i budućnost. Komunizam kao zastranjenje tako se očituje kroz totalitarnu državu, masovna ubojstva, potiranje pojedinca, kultove ličnosti i, kao ono najgore, odsutnost tržišta dokazuje koliko je nepoželjno negiranje kapitalizma. No s druge strane komunizam je važna, gotovo nužna, etapa u nastanku trenutnog društva, tj. ‘konačnog Društva’, i kao takav se očituje i kroz sva svoja pozitivna povijesna postignuća, koja su naravno ono Umno u komunizmu. Komunizam prošlosti tako se danas pokazuje kao dvostruka legitimacija kapitalizma. Današnja djeca igrajući kompjuterske igrice s povijesnom tematikom tako moraju vrlo dobro uočiti crvenu zvijezdu; mnogo bolje negoli možda pukom slučajnošću stvorene krvavo crvene tragove kapitalizma u njoj. Oni moraju naučiti kako je povijest završila i kako je kapitalizam njen stvarni rezultat. Komunisti budućnosti se tako možda mogu deprimirati zbog trenutnog nestanka komunističkog bauka u glavama inteligentnijeg dijela buržoaskih ideologa. No istovremeno mogu biti sretni zbog potpune naivnosti istih; naivnosti koju naravno sami tek moraju dokazati praktičnim ostvarenjem potpune negacije kapitalizma, tj. realizacijom komunizma. Budućim komunistima budućnost je tako kao i uvijek jedini spas. I upravo to može im biti najveća prednost.

II

No sadašnjost je ipak još uvijek kapitalistička. To je i u zapadnim zemljama koje si uzimajući se izolirano pokušavaju stvoriti privid vlastitog prevladavanja kapitalističkih karakteristika, tako i u onim koje zbog prenaglašenosti i raznolike manifestacije kapitalističkih karakteristika pokušavaju uvjeriti kako još uvijek nisu dosegle razinu kapitalističkog raj a. Glađu i sidom pomazano afričko pučanstvo tako upravo zbog toga naravno nije u kapitalizmu, dok bogatstvo američkih milijardera ne može više biti kapitalističko jer, kao što svi dobro znamo, više nije rezultat eksploatacije. Kao da se danas, u trenutku kada se klasno društvo nalazi na svom vrhuncu, svi trude pobijati misao o klasnom karakteru svog društva. Dotična zabluda naravno je samo jedna u beskrajnom niz onih koje njihovi nesvjesni tvorci nikada neće moći osvijestiti; ili drugačije moći će ih biti svjesni kada više ne budu njihovi nesvjesni tvorci, tj. oni koji svjesno reproduciraju kapitalistički sistem. Kao što religija ne stvaraju religiju, država ne stvara državu, narkomanija ne stvaraju narkomaniju itd., tako i ideologija ne stvara ideologiju. Zablude lažne svijesti stvorene su od strane društva za koje nisu ni lažne ni zablude. Dokazati lažnost i zabludu u ideologiji ne znači ništa drugo nego dokazati lažnost i zabludu društva koje ih stvara.

Hrvatska je tako također dio kapitalizma. Bitno pitanje kakva je njena uloga u njemu ostaviti ćemo po strani kako bismo mogli postaviti ono koje nas trenutno zanima; kako svoju ulogu hrvatski kapital trenutno može i želi shvaćati? Odgovor na to pitanje potražiti možemo u svijesti i djelatnosti političke sfere za koju je kao što znamo rezervirana uloga čuvanja dugoročnih i općenitih interesa vladajuće klase. Objektivni proces priključenja hrvatskog društva kapitalističkom, imajući u vidu ideje iznesene u prošlom pasusu, naravno nije nikakav proces priključivanja. Tranzicija tako nije mogla biti tranzicija već nagli prelom, trenutni moment, i upravo zbog toga je zapravo odavno završena. Dotični proces u Hrvatskoj unutar kapitalistički je proces. ‘Tranzicija’ koja se dakle odvija zapravo je samo evolucijski proces jednog malenog i bespomoćnog djelića svjetskog tržišta koji si upravo zbog toga pokušava umisliti da je nešto više. Restauracija kapitalizma naravno nipošto nije bila osigurana trenutnom društvenom tranzicijom koju bismo ponajprije zbog lakšeg shvaćanja mogli nazvati svojevrsnom revolucijom, i njeno potpuno osiguranje sve je dovršenije svakim novim danom evolucijskog procesa kroz koji prolazi. Taj ‘unutarkapitalistički proces’, ‘tranzicija’, istovremeno je i sredstvo za osiguranje kapitalizma, kao i cilj sam po sebi tj. kapitalizam sam. Ovaj ili onaj oblik i sadržaj tog procesa pri tome su presudni samo utoliko ukoliko ometaju njegovo daljnje odvijanje. Tako Franjo Tuđman (ili Slobodan Milošević) u jednom trenutku odigrava savršenu ulogu, da bi već u sljedećem predstavljao smetnju; no ne zbog same njegove prakse, već zbog njenog odnosa prema daljnjoj evoluciji kapitalizma. Tu je protiv struje nemoguće plivati. Na primjeru Hrvatske, kao i Slovenije, Srbije i dr. svakog dana sve jasnije učimo kako je struja toga svjesna, ali ne i oni koji žele protiv nje. Te svoje ‘oponente’ struja kapitalizma, nakon što ih je ovako ili onako iskoristila, lagano odbacuje na smetlište povijesti.

Osvijestivši takvo što možemo krenuti na razmatranja trenutnog odnosa hrvatske države prema fašizmu i ‘kvazifašizmu’ s kojima je u ne tako davnoj prošlosti u najmanju ruku koketirala. Bacivši pogled na razdoblje raspada SFRJ uistinu ćemo teško pronaći tragove fašizma. Svakako je točno da se radi o vremenu prepunom praktičnog antihumanizma, ekstremnog nacionalizma, suludih diktatora i zamiranja slobode; no mora li takvo što imati ikakve veze s fašizmom? Potpuno bi pogrešno bilo pod fašizmom podrazumijevati neki do ludila razuzdani nacionalizam. Radi se o tome da je fašizam zapravo jedan specifičan projekt koji kao svoju pretpostavku vidi dekadenciju kapitalističkog sustava, te koji nastoji nametnuti svoje rješenje dotičnog problema. Pri tome se promišljeno okomljuje na same temelje modernog društva: političku državu i građansko društvo. Kao svoj temeljni cilj fašizam vidi pretvaranje antagonističkog društva partikularnih interesa u totalitarnu društvenu zajednicu.

Kakogod bilo fašizam ne samo da nije revolucionaran, već bismo ga mogli vidjeti kao apsolutnu reakciju. Naznačene crtice jasno nam ukazuje na opreku fašizma i kapitalizma. Kapitalizam je negacija društva kao zajednice, on je društvo razdvojenih i slobodnih privatnih vlasnika koji rade jedni za druge i svoje proizvode razmjenjuju na tržištu koje ih spajajući razdvaja. Spaja ih kao međusobno neophodne, dok ih razdvaja kao međusobno suprotstavljene. Fiktivna zajednica u vidu države pri tome najprije mora osiguravati funkcioniranje kapitalističkog društva i zbog toga mora u odnosu na njega predstavljati neovisnu sferu. Sebični pojedinac tako je ono od čega polazi kapitalistička država. A upravo taj sebični pojedinac biva u fašizmu uništen; i to ‘na način da ga se uništi kao pojedinca, kao osobu, kao potencijalni subjekt vlastitog razvoja. No ipak prije no što nedvosmisleno zaključimo kako je fašizam reakcionaran zbog svoje težnje ka negiranju kapitalizma moramo uzeti u obzir još jednu sitnicu. Ukoliko je naime slobodna individua uistinu u centru modernog društva, ukoliko je čovjek/pojedinac uistinu svrha kapitalističke reprodukcije, tada je fašizam uistinu njegova negacija. No ukoliko je pak sam kapital srce i duša kapitalizma, ukoliko je njegovo stalno uvećavanje svrha cijelog procesa, tada fašizam negirajući pojedinca ne negira kapitalizam. Štoviše fašizam tada, pod određenim društveno povijesnim okolnostima, može odigrati ulogu kapitalističkog spasitelja- ulogu sistema koje će svojim metodama kapitalu osigurati egzistenciju. Povijesni fašizmi, kao i sama fašistička ideologija, jasno nam ukazuju na to kako je kapital zapravo njihova samorazumljiva dogma. Fašizam je tako ideologija radikalnog kapitala, kapitala koji se nezadovoljan vladanjem svojih vlasnika, privatnika koji mu ne uspijevaju osigurati siguran život, buni protiv njih; što ne znači ništa drugo nego da se oni bune protiv sebe. Povijesni fašizmi tako su nesumnjivi dokazi apsolutne podređenosti kapitalista kapitalu; jer kako inače rastumačiti čin po kojem se njemački buržuji početkom 1930tih odriču sebe (pri tome potencijalno žrtvuju društvo i civilizaciju) kako bi zaštitili kapital. Fašizam je tako reakcionaran iz prostog razloga što se pojavljuje kao reakcija na ugrožavanje egzistencije kapitala; on tako savršeno obavlja temeljnu zadaću kada ju liberalizam više ne može obaviti. No ipak fašizam je također reakcija u odnosu na liberalizam; jer ne radi se o tome da je fašizam simptom propasti liberalizma, već se radi o tome da je on njena neželjena posljedica. Fašizam tako nije indikator propasti kapitalizma jer kapital upravo u njemu nalazi najveću sigurnost, već je indikator konačne propasti civilizacije. Liberalna ideologija kao svoj cilj postavlja slobodu i sreću pojedinca u sretnom i slobodnom društvu. Ukoliko društvo i pojedinci nisu sretni i slobodni liberalizam, u skladu sa svojim pretpostavkama, teži ostvarenju tog cilja.

Fašizam pak uopće ne vidi mogućnost ostvarenja čovjekove slobode i sreće, već naglašava kako su sloboda i sreća konačno otkrivene iluzije modernosti. Slobodu pojedinca u harmoničnom društvu fašizam proglašava iluzijom i okrećući perspektivu teži harmoničnom društvu neslobodnih pojedinaca. Ta suštinska konzervativnost od njega radi apsolutnu reakciju u odnosu na sam dosadašnji kapitalizam čiju bit, sam kapital, nastoji očuvati.

Govoriti o fašizmu u vremenu raspada SFRJ-a tako je iznimno teško. Mogli bismo zapravo reći kako fašizma u dotičnom ratu naprosto nije moglo biti. Mnogo bi truda morali uložiti u traganje za fašističkim karakteristikama, da bi na kraju, bez ikakve sumnje, ostali praznih ruku. Jedini fenomen kojim se fašistička teorija i praksa podudara s onom viđenom u ‘jugoslavenskom ratu’ vjerojatno je neosviještena, neslobodna, pasivna, bezlična, destruktivna svjetina koja je bila temeljna baza i najveća žrtva kako jednog, tako i drugog. Osim tog stalnog pratitelja svih povijesnih nedaća sve ostale karakteristike gotovo su oprečne. U Jugoslaviji se nije radilo o procesu dokidanja diskreditiranog liberalizma, već se upravo radilo o konačnoj liberalizaciji društva. Nemoguće je bilo težiti destrukciji moderne države i društva kada se radilo o procesu njihovog nastanka. Depresivna svijest razočaranja kapitalizmom i liberalnom-demokracijom nije mogla postojati jer je upravo vjera u nadolazeću slobodu i sreću lubrificirala cijeli proces restauracije kapitalizma. Nije bilo potrebe za zaštitom kapitala jer se on kao takav tek rađao upravo u tom krvavom piru međunacionalnog rata.

Kakogod bilo ono o čemu se može govoriti svakako je svojevrsni ‘ kvazifašizam ’ čiji su se tragovi mogli nazrijeti ponajprije u Hrvatskoj. U trenutku odumiranja “socijalističkog” sistema i preloma prilikom restauracije kapitalizma kao svojevrsna nuspojava u specifičnoj višenacionalnoj državi pojavio se jaki nacionalizam pojedinih republika. Određena povijesna podudarnost hrvatskog nacionalizma i fašističkog pokreta u vidu NDH pogodovala je prividnom uskrsnuću fašizma među neosviještenim hrvatskim masama i još otuđenijim intelektualnim krugovima. To prividno uskrsnuće fašizma za sobom je međutim, po mogućnosti, povuklo jednako krvave posljedice. Sama državna vlast s jedne je strane bila prisiljena okoristiti se tim fenomenima, dok ih je s druge strane, upravo zbog toga, svjesno poticala. Sve skupa rezultiralo je općenitom ideološkom predrasudom u masama i specifičnom ideološkom tragi-komedijom među određenim elitama. Sam hrvatski ‘kvazifašizam’, ustaštvo, zaživio je u tom obliku i potom nastojao preživjeti u novim konkretnim okolnostima.

Te konkretne okolnosti se nakon završetka rata mogu svesti na proces kapitalističke restauracije i kapitalističku društvenu svakodnevnicu. Interesi kapitala i u jednom i u drugom slučaju danas su u potpunoj opreci s ustaštvom. Konkretni ‘kvazifašizam’ možda je tijekom rata kao oblik radikalizma poslužio određenim silama koje su nesvjesne svoje stvarne uloge provodile tranziciju, te tako koračao ruku pod ruku s kapitalom, no danas je stanje bitno drugačije. Danas nam ne može ne biti kristalno jasno kako uz ustaštvo ‘kapitalizam’ sa zapada teško može ući u Hrvatsku, a kapital iz Hrvatske još teže može krenuti na istok. Kao ratni ostatak iz prošlosti fenomen ustaštva tako predstavlja smetnju današnjem društvu. To je svakako primarni, ali ne jedini i najvažniji problem koji hrvatski ‘kvazifašizam’ stvara kapitalu. Ne radi se naime samo o ratnim ostacima ustaštva. Radi se o tome kako i u današnjem hrvatskom društvu nesumljivo postoje skupine čiji se stvarni interesi mogu podudarati s interesima ustaštva, te onda, sukladno s tim, mogu poslužiti kao stvarna baza nove ekstremne desnice suprostavljene kapitalu. Tu se prije svega radi o srednjim i provincijalnim slojevima, sitnim proizvođačima, trgovcima idr. direktno pogođenim liberalnim kapitalizmom, ‘globalizacijom’, otvaranjem tržišta. Pogođeni ubojitom konkurencijom stranog i domaćeg krupnog kapitala oni se lako mogu radikalizirati, te nadovezivanjem na još uvijek svježe ratne ostatke ‘kvazifašizma’ takvu ideologiju prisvojiti i zapravo nanovo stvoriti. Bez ikakve sumnje za sobom bi odmah povukli mase neosviještenih radnika, još uvijek zadojenih nacionalističkom ideologijom, koji se također, doduše na drugačiji način, nalaze na udaru kapitala. Upravo to najveća je opasnost čiji razvoj hrvatski ‘kvazifašizam’ može iznimno pospješiti, a možda i stvoriti. S druge strane ona idealno-idejna strana tog ‘kvazifašizma’, fašizam sam, još je manje u skladu s trenutnim zahtjevima kapitala i samog sistema (barem u Hrvatskoj). ‘Kvazifašizam’je u hrvatskom društvu tako izgubio svaku racionalnost; ako ne apsolutno onda barem iz odlučne perspektive kapitala. Nedvosmislena borba protiv fašizma u svakom smislu tako se postavlja kao trenutni zadatak hrvatske države.

III

Uzevši u obzir takvu okvirnu sliku hrvatskog društva potpuno će nam razumljivo biti obnavljanje ideje o zakonu kojim bi promicanje fašističke ideologije bilo zabranjeno. Određene pojave, ostaci prošlosti, problemi su koje država ne može otkloniti preko noći, kako to često ponavljaju sami političari. I bez obzira na ispraznost takvih fraza one su potpuno točne. Upravo se radi o mukotrpnom rješavanju problema iz prošlosti koji ometaju normalno funkcioniranje trenutnog društva. Planiranje budućnosti tako se svodi na osiguranje funkcioniranja tržišta; politika je tu naravno da bi rješavala probleme, a ne ostvarivala ciljeve. Ili drugačije: da bi kao cilj imala rješavanje problema. Jedna od opcija za rješavanje problema fašizam svakako je zabrana njegovog veličanja. Zabrana veličanja fašističke ideologije ima svoje prednosti i nedostatke. Ključni nedostatak opasnost je od kontraproduktivnih reakcija na takvu mjeru. Otklanjanje te opasnosti najlakše je izvedivo kroz skrivanje ciljanog neprijatelja, fašizma, u nedefiniran pojam ‘totalitarnih ideologija’. Tako država, pretvarajući se da rješava općeniti, eliminira konkretni problem. Ne radi se o tome da se veličanje fašizma zabranjuje jer je totalitarna ideologija, već se radi o tome da se zabranom ‘totalitarnih ideologija’ zabranjuje veličanje fašizma. Ukoliko se kojim slučajem ukaže bolji način za eliminaciju ratnih ostataka, pa onda i potencijalnih opasnosti, hrvatskog ‘kvazifašizma’ zabrana veličanja totalitarnih ideologija naprosto će izgubiti svoj smisao.

No ipak od trenutka iznošenja ideje o zabrani na svjetlo dana tema o totalitarnosti ideologija odjednom je postala aktualna. Raznovrsni idioti izgubljeni u prostoru i vremenu novinske stupce i medijski prostor učestalo ispunjavaju svojim viđenjem pojma totalitarizma, kritičkim usporedbama fašizma i komunizma, analiziranjem nekakvih ‘zločinačkih suština’ (što god da to značilo), te se tako nastoje idejno obračunati sa svojim crvenim ili crnim neprijateljima. No ipak oni naravno ne uočavaju kako se u ratu koji ne postoji sukobljavaju sa sjenkama vlastitog idiotizma. Oni pak kojima je jasno o čemu se uopće radi dotičnim mudrijašima, naravno, odgovaraju ne odgovarajući im. Takvi se neće upuštati u otkrivanje ‘zločinačkih suština’, već će uglavnom ustvrditi kako podržavaju ideju i svakako naglasiti kako treba paziti da se totalitarnim ideologijama mogu smatrati samo one općeprihvaćene kao takve. Fašizam je po samoshvaćanju totalitarna ideologija tako da svakako ne može ne biti općeprihvaćen kao takav.

Takvo što nipošto nije slučaj s komunizmom. Uzevši u obzir ideje iznesene u prvom dijelu teksta mora nam biti jasno kako današnji liberalni ideolozi imaju znatno manje razloga kritizirati komunizam nego što je to bio slučaj u prošlosti. Na tvrdnju o ‘zločinačkoj suštini’ Marxovog učenja svaki inteligentniji građanski ideolog moći će se samo slatko nasmijati. Čak i u trenucima globalnog blokovskog sukoba Marxovim liberalnim kritičarima bilo je potpuno jasno kako je teško na njega nakalemiti totalitarizam. Ideolozi koji su takvom zahvatu morali pristupiti iz čisto pragmatičnih razloga u svojoj su nakani svakako bili i uspjeli, ali su čak i tada ‘dokazani’ totalitarizam u komunističkoj teoriji smatrali nesretnom slučajnošću. Najbolji dokaz u prilog tome je Karl Popper koji istovremeno pronalazi klicu totalitarizma u Marxovom učenju i naziva ga jednim od najvećih prijatelja otvorenog društva. Nakon nestanka konkurentskog društvenog sistema koji se smatrao komunističkim, i uz nepostojanje aktualnog pokreta koji nastoji biti apsolutna negacija kapitalizma, teoretski napad na Marxa postao je u velikoj mjeri izlišan. U tom smislu Hrvatska naravno ne može biti iznimka bez obzira na to što mnogobrojne intelektualne preobraćenike s marksizma još uvijek muče specifični kompleksi koji ih tjeraju da učestalo naglašavaju zabludu ‘teorije’ kojoj su se većinu svog života bespogovorno pokoravali.

Ukoliko se pak radi o nekoj povijesnoj ‘komunističkoj praksi’, s početkom u Narodnooslobodolačkoj borbi i završetkom u paklu raspada Jugoslavije, upravo je ona nešto čime se hrvatska država i kapital mogu, po svojim kriterijima, ponositi, te naravno sve to dobro iskoristiti. Jer upravo je NOB primjer najmasovnijeg narodnog ustanka protiv fašizma u svijetu, upravo je Tito bio ključni zapadni saveznik u sukobu s Moskvom, upravo je ‘komunizam’ u Jugoslaviji bio najmanje ‘komunizam’. Ostali istočnoeuropski konkurenti hrvatskom kapitalu tek su ‘90te otkrili kako izgleda limenka coca-cole, dok je Jugoslavija praktički bila dio zapadnog tržišta. Osuđujući svoj ‘komunizam’ kao totalitarni Hrvatska se tako može jedino svojevoljno poistovjetiti s onim državama u kojima je on to uistinu i bio. Hrvatski kapital time izgubiti može jedino potencijalnu prednost. Na takve primjere moramo gledati kao na slučajne banalnosti, te im, unatoč njihovoj mnogobrojnosti, ne smijemo davati previše autoriteta. No ipak sveobuhvatno sagledano teško da ćemo pronaći razlog zbog kojeg bi se država trenutno trebala okomiti na svoju faktičnu ‘komunističku’ prošlost. Takvo što pročitati možemo iz grča na licima vladajućih političara tijekom odvagivanja dvosmislenih fraza koje osuđuju ‘komunizam’.

Okvirni zaključak prilično je jasan. Svakako je sigurno kako je teško uvidjeti mogućnost stvarne zabrane bilo koje vrste ‘komunizma’ u Hrvatskoj. Eventualna zabrana veličanja totalitarnih ide­ologija ostaje moguća, te je u tom smislu moguća i formalna zabrana ‘crvenog totalitarizma’. Ono što je ključno činjenica je kako neće biti moguće poistovjećenje komunizma i fašizma, te kako će potpuna zaštita komunizma od eventualnog antitotalitarnog zakona morati biti osigurana.

No ipak sigurno je jasno kako se začetak stvarnog komunizma budućnosti nipošto ne nalazi u ispraznim simbolima prošlosti. Onaj tko ga tamo traži nikada ga neće pronaći. Kapitalističko toleriranje mrtvih neprijatelja samo je dio netolarancije prema onim živim. Promjenu načina stvaranja života, uništenje kapitala, ostvarenje ljudskog društva, stvaranje povijesti, emancipaciju pojedinca, razotuđenje čovjeka, tj. revoluciju mogu ostvariti jedino živi ljudi. Che Guevara je mrtav.

LJUDI ISPRED POLITIKE

Naslov ovog teksta je jedan od najvidljivijih slogana koji se već neko vrijeme mogu vidjeti na reklamnim panoima. Mislim da ga je moguće kritizirati kao takvog, apstrahirajući od dotičnih, dnevno političkih prilika, ili barem od konkretnih osoba koje iza njega stoje, no sve mi se više čini da to nije moguće. Ipak i ovako uzet sam po sebi u skladu sa nekim općom prilikama koje nas okružuju, vrlo je logičan- no njegova ga logičnost ne čini manje zlim ili vulgarnim- ona naprosto opisuje kako stvari stoje.

Continue reading “LJUDI ISPRED POLITIKE”

Iz PREDGOVORA ZA: ALFRED M. BONANNO: THE INSURRECTIONAL PROJECT

(1998)

Pošto odbijamo da naše živote organizuje neko drugi, moramo biti u stanju da ih organizujemo sami; potrebna nam je sposobnost da “povežemo sve što je neophodno da bi delovali kao kompaktna funkcionalna celina”. Anarhisti, individualci koji odlučno teže eliminaciji svakog oblika tiranije i pripitomljavanja, istraživali su ovu mogućnost u najrazličitijim društvenim i ekonomskim uslovima, ali i u skladu s tim kako je ko tumačio tu “celinu”. Ako je taj koncept nekada bio tumačen u smislu stvaranja velikih organizacija (sindikata) kao najboljeg načina za borbu protiv masivnog industrijskog sistema, današnja društvena dezintegracija i opšta neizvesnost zaoštrili su ovo pitanje više nego bilo koja kritika kojoj je ovaj sistem ikada bio izložen.

Nalazimo se pred izuzetnom dilemom: ako moja sloboda zavisi od slobode drugih, zar onda i sloboda svih ne zavisi od mog ličnog pokušaja oslobođenja?

Ako svi potlačeni ne rade na svom oslobođenju, kao konkretna, složena celina, kako ću onda ja, kao jedinka, moći da funkcionišem, drugim rečima, da organizujem sebe u nastojanju da uništim ovaj sistem koji me gazi bez prestanka? Kako da funkcionišem kao celina koja teži da se proširi i obogati mimo svih ograničenja? Odbijajući bedna sledovanja participacije, dobrovoljnog rada i progresivnih promena, kojima demokratska ideologija pokušava da zasiti svoje izgladnele podanike, ostajem prepuštena sama sebi i snazi kojom neposredno raspolažem. Tražim saučesnike: dvoje ili troje, stotine ili stotine hiljada, koji će uzdrmati i napasti društveni poredak ovog istog časa – kroz male, pojedinačne akcije koje nas ispunjavaju osećanjem radosti, pružajući dokaz da je sabotaža u domenu svih nas; ili u velikim trenucima masovnog uništavanja, kada se kreativnost i gnev udružuju na nepredvidljive načine. Reč je o projektu čiji je neposredni cilj destrukcija, koja sama po sebi oslobađa prostor za novo.

Prema tome, ono što povezuje ove aktivnosti i stavlja moje delovanje u određeni kontekst ne može da bude vezano za neku formalnu organizaciju. Taj vezivni element je moja sposobnost da organizujem samu sebe, samo za sebe i zajedno sa drugima, gde nije važan broj, iako je masovnost potencijalno prisutna. Drugim rečima, želim da izgradim projekat pobune koja će već sada imati sve elemente revolucionarne perspektive. To podrazumeva odluku da se deluje sada; analizu postojećeg stanja, imajući u vidu sve transformacije kapitala na globalnom planu, stoje od velikog značaja za sam koncept borbe; izbor ciljeva, sredstava, ideja, težnji; pronalaženje načina da sve to, u potrazi za sličnima, učinim dostupnim drugima; stvaranje prilika za sukobe i rasprave, ali i za još mnogo toga. Samo tako ovaj projekat može da postane stvarna snaga, pokretački element sa istinski pobunjeničkim impulsom.

*

“Kažete da se ne možete spasiti sami? Nikada se nisam osećao izgubljenim, ali ako moje spasenje više zavisi od drugih, umesto od mene samog, onda nikada neću biti uistinu spašen. Ako svako ne radi na individualnoj nezavisnosti, nikada nećemo steći ni neku drugu. Najzad, ako se ne slažemo da je to ono čemu treba težiti, s kojim pravom zapomažemo za podrškom drugih?” — Raoul Vaneigem, Knjiga zadovoljstava, 1983.

“Individualni otpor je ključ tamnice.” — Andre Breton, III manifest nadrealizma, 1942.

preveo: Aleksa Golijanin

POSTOJE I VAŽNIJE STVARI U ŽIVOTU OD ŽIVOTA SAMOG

Marko Tomaš

Pada kiša. Sitna je i dosadna, hladna. Iz uličnih svjetiljki izbija para. Silvije je parkirao automobil, izašao iz njega i ne zaključavajući ga polako se zaputio preko ceste ka mostu.

Most je dugačak i širok, napravljen za prometovanje automobila i kamiona, nije to jedan od onih lijepih, ugodnih mostova kao stvorenih za šetnju preko njih, zastajanje i posmatranje rijeke. To je jednostavno dio ceste koji treba preći da bi se došlo do drugog dijela grada. Na obje strane most završava, ili počinje, ovisno od toga na kojoj se strani rijeke nalazite, velikim raskrižjima punim konfuznih semafora. Ako se i preko dana može vidjeti poneki pješak koji prelazi most, noću je to vrlo, vrlo rijetko, samo auti, autobusi i kamioni, od kojih se u polumraku mogu vidjeti jedino farovi, jurcaju preko rijeke. Silvije je jedini pješak koji ove noći prelazi preko mosta. Rekli smo da hoda polako i to je istina, ali u njegovim koracima se vidi sigurnost čovjeka koji je nešto odlučio.

Continue reading “POSTOJE I VAŽNIJE STVARI U ŽIVOTU OD ŽIVOTA SAMOG”

MANIFEST INICIJATIVE ZA REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU (IRO)

I

GLOBALNO STANJE

Na početku 21. stoljeća svijet u kojem živimo poprima naličje kaotičnog broda prepunog luđaka. Globalna klasna raslojenost društva; sveopća eksploatacija radne snage većine stanovništva sjedne i golema akumulacija kapitala s druge strane u našoj epohi postale su samorazumljivi fakti nerazdvojno povezani s normalnom predodžbom o stvarnom stanju ljudskog društva. Eksploatacija radne snage i gomilanje kapitala stvari su koje je, zbog njihove očiglednosti, besmisleno dovoditi u pitanje. Subjektivirani kapital, u vidu kapitalističke vladajuće klase, pri realizaciji svojih interesa pokazuje zavidnu kreativnost koja svoje ishodište, kao i prethodno, pronalazi u istoj točki: znoju najamnih radnika diljem cijelog planeta. Profitne stope globalnih korporacija svoju egzistenciju mogu zahvaliti isključivo milijunima ljudi koji svoje živote provode prodajući ih za nadnicu.

Continue reading “MANIFEST INICIJATIVE ZA REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU (IRO)”

KAKO I ZAŠTO SAM VOLIO RAGE AGAINST THE MACHINE

Hrvoje Rastovski

Moj susret, upoznavanje, druženje i rastajanje s jednim od mojih omiljenih – bendova.

Bio je negdje početak 94-e, a meni kao i svim srednjoškolcima, trajali božični i novogodišnji praznici.

Iz Zagreba je trebala stići sestrična, a ja nesiguran hoću li je prepoznati nakon toliko godina. Zadnji put sam je vidio davno, dok smo još bili djeca.

Continue reading “KAKO I ZAŠTO SAM VOLIO RAGE AGAINST THE MACHINE”

SLIKAR NEBESKE TIŠINE

Povodom izložbe slika Bogomila Karlavarisa u osiječkom HNK

Filip Erceg

Trideset šest ulja i jedan kolaž,, sedam “razvojnih” i trideset sedam “odabranih” slika: jadranska prostranstva, panonske ravnice, kastavske kuće, moglo se vidjeti na izložbi našeg velikog slikara Bogomila Karlavarisa, održanoj 17. travnja 2004. godine, u osiječkom HNK.

“Znam, najprije sam zavolio priču. Poslije sam zavolio sliku, ali sliku koja je i priča. I tako mislim od slike do slike, s nadom da bih, možda, u tim čudnim nebima otkrio neki davni, davno obećan smješak-mašti samo dostupan”, kaže Karlavaris.

Continue reading “SLIKAR NEBESKE TIŠINE”

ČOVJEK I PRIRODA

Pero Jerkić

Čovjek i priroda; postoji li uopće razlog zbog kojeg bismo ta dva pojma razdvajali dotičnim veznikom? Očituje li se tako na ovom papiru stvarna otuđenost tih pojmova? Što li bi uopće to razdvajanje trebalo značiti?

Zar se ne radi o tome da je sam čovjek dio prirode, te da svaki njegov iskorak protiv nje može značiti jedino samootuđenje, a destrukcija prirode jedino samodestruktivnost? Razdvajanje spomenutih pojmova tada nam postaje razumljivo, a čovjekov lik u cijeloj priči dobiva predznak izopačene negativnosti. Cijeli povijesni proces u kojem je nastao pokazuje se tako kao proces sve većeg izopačenja i udaljavanja od idile prirodnog sklada u kojoj je čovjek uistinu bio sretno i slobodno biće. Tu je on kao ravnopravna karika u iskonskom lancu prirodne ravnoteže mogao bivstvovati sputavan jedinim zakonom koji ne treba legitimacije, ne poznaje iznimki i osigurava apsolutnu nepristranost. Njegova sloboda tako je bila jednaka slobodi lastavice razigrane na krilima vjetrenog uzdisaja i slobodi dupina koji svoj život provodi krstareći velikim plavetnilom. No, čovjek se izgleda nije mogao zadovoljiti rajskom srećom prirodnog blagostanja, te je krenuo putem razaranja iskonske idile; krenuo je putem egoističnog ovladavanja prirodnim zakonima u svoju korist, a na uštrb cijele prirode. Napredak čovjeka tako se pojavljuje kao unazađenje prirode, pa samim time i njega samoga.

Continue reading “ČOVJEK I PRIRODA”

11. teza Nr 1

Klik na naslovnicu – preuzimanje u pdf formatu

Uvodna teza*

“Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.

Uz ostale blagodati koje nam se usudilo priuštiti dvadeseto stoljeće, podarilo nam je i mnoštvo “praktičnih ostvarenja’ i ‘teoretskih objašnjenja’ upravo citirane jedanaeste teze. ‘Praktična ostvarenja’ s jedne strane su uistinu uspjela izmijeniti svijet, zbog samorazumljivosti dotičnih ‘izmjena’ ne osjećamo potrebu nabrajati dokaze u prilog dotičnoj tvrdnji. No ipak, danas se čini još samorazumljivijim ustvrditi kako teza o suštinskoj izmijeni svijeta kroz takva ‘praktična ostvarenja’jedanaeste teze svoju interpretaciju nije gradila na uvjerljivosti izmijene, već je uvjerljivost izmijene gradila na dogmatskoj interpretaciji datog svijeta. ‘Praktični prevoditelji’ jedanaeste teze svoj su svijet tako samo identično interpretirali. Svijet koji su pri tom stvarali tako je ustvari mogao biti samo ono što je i bio – star i neizmijenjen.

Continue reading “11. teza Nr 1”