Barbara Kraš
Činjenica da Zagreb doživljava svoj arhitektonski, a samim time i urbani preobražaj ne može ostati zanemarena. Posljednjih godina u gradu je, kao gliste poslije kiše, iznikao velik broj stanova, shopping centara, novih hotela, poslovnih zona te stambenoposlovnih kompleksa. Velika koncentracija novih građevina svih oblika, upitne estetike, ukazuje na nužnu zasićenost medijskog prostora oglasima pomoću kojih te nekretnine pronalaze svoje vlasnike, a samim time i rast njihovih vrijednosti. A kako je efikasno pravosuđe zajedno s korumpiranošću političara tek u početnoj fazi “normalizacije”, u “zraku” su i mnogobrojne afere koje potresaju taj građevinski sektor. Javne površine, bile one zelene ili betonske, svojom tradicijom postojanja su ostavile traga u običajima i kulturi građana koji vole na njima provoditi vrijeme. Ti tragovi eliminiraju se na najgrublji mogući način, a u zraku se osjeća bespomoćnost, gotovo invalidnost društva oko ovog fenomena. Vođeni interesom kapitala, gradski oci se izdavanjem nezakonitih ili zakonom ozakonjenih nezakonitosti poigravaju psihom stanovnika ove naše metropole. Naime, kako tvrde intelektualci, uži centar grada, sa statusom zaštićene kulturne baštine, mjesto je na koje su Zagrepčani posebno ponosni. Pogotovo nakon što je sve izvan toga centra postalo podložno izgradnji nakaradnih zgrada uzrokovanoj nepostojanjem urbanističkog plana i ikakve razvojne strategije. Ovo je slučaj eksperimentiranja s izgledom prostora, da bi se zatim iščekivalo hoće li pokus uspjeti ili ne. Ovisno o rezultatu, svi su zadovoljni ili s gorčinom u ustima svaki put kad prolaze pored određenog zdanja “začepe nos”. Na to je upozorila trupa “Bijesne gliste” na prvom FAKIju 1998-te. Oni su u svom performansu na Cvjetnom trgu dijelili pastu i četkice za zube namijenjene čišćenju tog trga od “zagađenosti” određenim arhitektonskim nespretnostima. Tomislav Gotovac je u svojoj kritici “zagađenja prostora” možda otišao najdalje. Svoj performans “Izgubljene lopte” iz 2000-te Gotovac određuje kao “pičkarenje i govnarenje svih prošlih i budućih jebača Zagreba”. Naime, desetljeće koje je proveo pored teniskih terena na Šalati u njegov vrt je donijelo na stotinu promašenih ili prejako udarenih teniskih loptica, što mu je poslužilo kao inspiracija. Tako se Gotovac vidno iznerviran uputio s tri vreće za krumpir pune loptica u podrum As trokut cafféa, gdje je uz niz psovki i vulgarnosti snažno i gnjevno bacao loptice o zidove tamošnjeg izložbenog prostora. Ubojstva pojedinih dijelova urbane jezgre i danas se nastavljaju. Pojam “kulturna politika” još uvijek nije svladan u rječniku vodećih ljudi glavnoga grada, pa je, sad kad su se “izgubili” mnogobrojni urbani elementi koji su karakterizirali ono “zagrebačko”, “izmišljena” nova verbalna metodologija. Mnogi arhitekti koji stoje iza građevina niklih novcem iz džepova brojnih investitora danas progovaraju “urbanim” jezikom svjetskih elita. Kao da su Zagreb pobrkali sa neonskim svjetlima Las Vegasa, pariškim alejama i kanalima u Amsterdamu ili Veneciji. Umjesto da se nastavlja graditi u postojećem duhu, postepeno mijenjajući njegov izgled, Zagreb se divljački mijenja, pri čemu se uništava postojeće i nasilno adaptira nekoj “časopisnoj” kulturi, stranoj njegovom stanovništvu. Građani bježe od kamera i mikrofona, bojeći se priznati sami sebi da nemaju formulirano mišljenje, a kamoli kritički diskurs. Već dugo su protesti i kritika maknuti sa javne pozornice kao oruđe za borbu u ime svojih interesa. Takav fenomen nije slučajan niti izoliran. On se proteže u sve sfere života kao posljedica promjene ekonomsko društvene formacije. Vlastiti interes ne izlazi iz okućnice pojedinca, kolektivna svijest uspješno je izmijenjena u korist gledanja vlastita posla. Tako se i ovaj put na proteste protiv izgradnje tzv. shopping centra usred grada u realizaciji investitora Tomislava Horvatinčića nije pojavio nitko doli onih kojima je to u opisu posla. Urbanisti, arhitekti, glumci, intelektualci, svima je proradila građanska dužnost. No, bez obzira na to što je takav čin poduprt od do sada rijetko viđeno velikog broja građana, i dalje određena glasila javnog mnijenja (anketa u “Nedjeljom u 2” gdje je i dalje oko trećina građana glasovima podržala ovakav rad gradonačelnika ili telefonski pozivi građana u emisiji radija 101, koji hvale prvog čovjeka Zagreba) daju sumornu sliku pokušaju da se diskreditira sveprisutnog gradonačelnika. Ali i sve jasniju predodžbu da će Hrvatska uskoro sve jasnije poprimati oblik Amerike; neobrazovani ljudi, usto i debelog stasa koji samo gledaju sapunice, a s vremena na vrijeme zaokruže poneku brojku na glasačkom listiću.