11. teza

Misha Mashina

Na ovim prostorima od pre nekog vremena buja ‘diskusija’ o ‘primitivizmu’ i ‘sindikalizmu’, i njihovim derivatima. Upotrebljen u ovom kontekstu, termin ‘diskusija’ (l. discussio) pokazuje nešto drugačiji izvor i značenje od onog koje mu se obično pripisuje – u ‘raspravi’ između ‘sindikalizma’ i ‘primitivizma’ termin verovatno vodi poreklo od l. discus, gr. diskos – u atletici obli disk za bacanje, u pravoslavnoj crkvi tanjir ili čaša iz koje se vinom vernice pričešćuju – što najbolje opisuje o čemu se zapravo radi: uzajamno gađanje tvrdim ili okoštalim izrazima/ argumentima, koji su po mišljenju bacača ‘dobro zaokruženi’ argumenti, a sve to sa religijskim nadahnućem i željom da se spase ili pročisti ova ‘scena’, privlačenjem novih vernika pod skute jedne od crkava.

Ova semantičko-politička igra razjašnjavanja nudi još jednu korisnu ideju za ovu temu: diskusija, kao sportsko-religijska disciplina, predstavlja takmičenje. Cilj nije samo učestvovati u diskusiji-cilj je pobediti, ili pre: poraziti protivnicu. Tako su dve struje suprotstavljene u ljutoj ‘borbi na život i smrt’ (Hegel kao teoretičar atletike), u kojoj postoji očigledan odnos isključivanja druge i težnje za dominacijom nad tom drugom. Pa opet, kao i svako takmičenje, i ova diskusija sledi određena pravila igre. Pobednica, baš kao i Hegelova gospodarka- atletičarka, zahteva potvrdu svoje nadmoćnosti – i to i od pobeđene, i od publike. Ato je moguće samo ako sve učesnice prihvataju određena pravila igre, određeni način borbe i argumentisanja. Štaviše, da bi borba bila fer, potrebno je i da publika prihvata ista pravila, tj. da ih je svesna, i da promatrajući – pre nego direktno učestvujući, zauzimajući strane – potvrđuje svoj pristanak na pravila.

Ovde će, dakle, biti reči o sve tri učesnice diskusije između ‘primitivizma’ i ‘sindikalizma’: aktivnim atletičarkama iz oba tabora, ali i trećoj, najčešće nevidljivoj saučesnici – publici. Pošto je već postalo poznato da takmičarke ne biraju reči i sredstva, publika se oseća ‘čistom’, drži se ‘po strani’, ne želeći da se ‘svrstava’. Neće mi biti cilj da pokažem da se i publika zapravo svrstava, već da i ona podržava kontekst koji omogućava dotičnu diskusiju.

Atletičarke, propovednice

[Govorivši već o ‘primitivizmu’ i ‘sindikalizmu’ već sam stajalo na pozicijama publike; sad treba ići i dalje, i objasniti o čemu se radi, šta ti pojmovi označavaju. No, pošto je to manje-više poznato (tj. dovoljno je nepoznato i raznovrsno i nema smisla definisati ih suštinski), baviću se samo onim aspektima koji su važni za ovu temu]

Sa vaše leve strane: ‘Sindikalizam’, nepriznato dete marksizma i anarhizma. Po potrebi ga svojataju i jedne i druge, zdušno naglašavajući da nema ništa revolucionarno u sindikalizmu ako se izdvoji iz jednog od ta dva konteksta. Levici je vrlo interesantan zato što se nalazi tamo gde ona retko kad uspeva u potpunosti da zadobije tlo: u samom žarištu klasnog sukoba – na radnom mestu.

Sindikalizam, pre svega, predstavlja metodu organizovanja i borbe proletarijata protiv Kapitala: sindikat je organizacija proletarijata koja štiti njegova postojeća prava, a bori se za radikalne promene, za ukidanje kapitalističkih odnosa. Direktno uključeno u proizvodni proces, radništvo stiče iskustvo i uviđa svoj položaj: eksploatisano je i poniženo od strane gazdarica. Sa druge strane, boreći se za promene, uviđa i da na strani gazdarica stoji moćni državni aparat prinude, štiteći pozicije buržoazije i sankcionišući svaki poduhvat koji može da ugrozi funkcionisanje sistema eksploatacije. Samim tim, sindikat ne preza od radikalnih metoda obračunavanja, jer proletarijat nema na koga da se osloni, osim na sebe samog.

Organizujući radništvo na mestu rada, sindikat ima priliku da direktno utiče na kapitalističke odnose, udarajući u sam temelj i izvor dominacije buržoazije – kapitalistički proizvodni proces i privatnu svojinu nad sredstvima za proizvodnju. Direktnom akcijom – sabotažama i drugim vidovima remećenja proizvodnog procesa, štrajkovima i svrsishodnim prekidima rada, okupiranjem radnog mesta, itd. – sindikat vrši pritisak na gazdarice, ucenjujući ih zatvaranjem česme iz koje teče njihov profit. Međutim, svestan moći koju poseduje samim tim što okuplja radništvo, sindikat ne teži samo konstantnom povećavanju plata, prava i drugih “sloboda’ unutar kapitalističkog sistema, već teži rušenju samog sistema eksploatacije. Sindikat tako ukazuje na mogućnost kontinuirane kompatibilne borbe i za reforme, i za revoluciju. Svakodnevni pomaci ‘na bolje’ nisu cilj, već sredstvo: svakim novim poboljšanjem života radništvo postaje svesnije mogućnosti koje stoje pred njim ako konačno sruši kapitalizam.

Konačni obračun predstavlja generalni štrajk – planirani i organizovani prekid rada, uz potpunu solidarnost svih radnica — sa ciljevima i zahtevima koje kapitalizam ne može da ispuni, a da ne ukine sebe. Generalni štrajk, stoga, predstavlja poslednji obračun sa svetom eksploatacije – obračun za koji se članice sindikata pripremaju svim svojim akcijama, a koji je neminovan jer buržoazija neće ustuknuti, i jer će državni aparat prinude potpuno pokazati svoje buržoasko lice. Militantni sukob je sastavni deo generalnog štrajka.

Što se načina organizovanja tiče, sindikalizam pokušava da ponudi model za organizovanje društva bez eksploatacije. Struktura sindikata, nehijerarhijska i federativna, sa potpunom autonomijom svih članica i grupa, predstavlja realni test i okvir za razvoj ideja slobode i ravnopravnosti. Aktivnost u sindikatu nije samo aktivnost u štrajkovima i direktnoj konfrontaciji sa sistemom, već možda i više u kreiranju struktura i odnosa koji ne trpe hijerarhiju, u stvaranju atmosfere solidarnosti i zajedništva. Usled toga, sindikat predstavlja funkcionalni model izgradnje budućeg društva u okvirima postojećeg. To, između ostalog, ukazuje i na racionalnu ideju sindikalizma: kapitalističko društvo neće biti uništeno jednim udarcem, nakon čega bismo počinjali iz početka, niti će Revolucija biti haos na Zemlji, nakon koje se vreme računa od nule; naprotiv – kapitalizam će biti uništen serijom direktnih udaraca tamo gde je najranjiviji, dok će generalni štrajk biti samo dovršetak borbe, i to borbe koja razbija ljusku sistema, da bi afirmisala novi vid organizovanja, koji će – jednom oslobođen okova državnih propisa i mehanizama prinude, a budući već razvijen i funkcionalan – vrlo brzo uspostaviti poželjne odnose, ne dopuštajući haos. Kao model organizovanja, dakle, sindikalizam predstavlja negaciju avanturizma i afirmaciju promišljenog i svrhovitog delovanja.

Sa vaše desne strane: ’Primitivizam’, kao i svaki drugi -izam, predstavlja jednu doktrinu, trenutno vrlo aktuelnu s obzirom na strahove u koje zapada zapadna populacija. Šta ne valja? Ne valja što ljudsko biće (tj. žena) sve manje liči na sebe, što se – usled domestifikacije nesputanog divljeg života – skrasilo u okvirima prehrambene prakse koja je garantovala sitost (zemljoradnja), a koja se pokazala kao generator privatne svojine i odnosa dominacije; skrasilo se u okvirima zaokruženih suverenih teritorija (država), čije su titularke oružjem garantovale sigurnost života, ali i svoju prevlast i vlast; nekada slobodna žena se skrasila obavivši se ćebetom jezika i pisma, zarad lakše komunikacije i razmene znanja i informacija koje su se sve brže akumulirale, ali je time zapravo narušila neposrednost emotivne i intuitivne komunikacije koju je već posedovala; konačno, i zemljoradnja i vlast i posredovana komunikacija zahtevali su sve raznovrsnija i specijalizovanija znanja, što je vodilo daljoj diferencijaciji i udaljavanju nekada bliskih ljudski: tehnologija počinje da nameće svoj nužni razvoj, od sredstva postaje cilj čiji razvoj više ne može biti kontrolisan, a koji već kontroliše naš svakodnevni život.

Usled svega toga, žena se udaljuje od drugih ljudi, udaljuje se od Prirode — koja je nekad bila prostor u kojem je, i sa kojim je živela, a koja je sada prostor od kojeg, i protiv kojeg živi – udaljuje se od svega što je bila i što je mogla da postane da je razvijala odnose solidarnosti, zajedništva, neposrednosti i slobodnog življenja. Savremena ljudska bića su ne samo otuđena, već i osuđena – način na koji žive, konzumerizam i tehnologija, uslovljavaju i oblikuju njegove ideje, njegove nade i ponašanje. Žena je u tolikoj meri daleko od samoodređenja, da postaje robotkinja, nesvesna alatka za reprodukovanje sistema, poslušna izvršiteljka i statistički broj.

Takvom razvoju društva pomogle su i levičarske prakse, koje su na sav glas glorifikovale rad. Rad, koji je u najvećoj mogućoj meri otuđen i otuđujući, zaglupljujući i determinišući za ljude, postaje opsesija levice i – umesto trijumfa u sukobu sa kapitalizmom – rad reprodukuje iste odnose protiv kojih se očekuje da će ustati. Umesto delatnosti koja obezbeđuje sredstva za život, koja predstavlja lični izraz ili čak zabavu, rad je u civilizovanim društvima (koja su, dakle, bazirana na zemljoradnji, privatnoj svojini, autoritarnosti i hijerarhiji…) sredstvo održavanja sistema, gubljenja individualnosti i ukalupljivanja u date okvire. Pokušaj – kao što levica čini – da se iz rada razvije radikalni odgovor na sistem civilizacije, predstavlja ne samo iluziju, već i opasnost za čoveka. Rad mora biti ukinut, žena mora biti slobodna.

Odbiti rad, odbiti aktivnost koja nas otuđuje, znači izaći iz masovne proizvodnje, umaći tržišnim odnosima, kreirati drugačiji prostor za život. ‘Primitivizam’ objedinjuje raznovrsne odgovore na pitanje Šta da se radi?, ali pretpostavlja da je neposredan međuljudski odnos neophodan preduslov, dakle: odbaciti tehnološku posredovanost komunikacije, raditi na neverbalizovanom, emotivno- intuitivnom međuljudskom odnosu, na nesputavanju emocija/afekata; zatim, pojednostaviti svoj život, odbaciti stvari koje ne ispunjavaju naše prirodne potrebe, koje služe samo održanju sistema. Dakle, ‘primitivizam’ želi istinsku zajednicu ljudi, neposrednost, ispunjenje života.

Sam naziv ove doktrine ukazuje da se ideje crpe iz zajednica koje su smatrane ‘primitivnim’, da se one proučavaju kao primer jednog spleta odnosa koji nisu poznavali zla savremenog sveta, i koja zato mogu da predstavljaju model slobodnog društva. Pored toga, a što je još važnije, termin ukazuje na ideju o postojanju prve (1. primus), izvorne strukture ljudskih odnosa, samog života, koji se vremenom isposredovao i napustio.

Nadmetanje

Sindikalizam: ‘Ako se borimo protiv kapitalizma, onda nema boljeg načina nego da se borimo tako da ga rušimo u samoj osnovi. Osnova je u načinu proizvodnje, zato je organizacija proizvođačica najefikasnije rešenje: u samom centru proizvodnje zadaćemo najjače udarce. Kao radnice, na našim radnim mestima, borimo se sa najvećim izgledima za uspeh.’

Primitivizam: ‘Ali kakva je to borba protiv kapitalizma, ako se vaš cilj svodi na preuzimanje procesa proizvodnje i sredstava u vaše ruke, bez dovođenja u pitanje svih posledica organizovanog, masovnog i tehnološki specifikovanog i specijalizovanog rada? Promena vlasničkih odnosa i ravnopravna distribucija sirovina i proizvoda uopšte ne narušava ni etiku rada, ni mehanizme koji od žene stvaraju zupčanik u mehanizmu industrijskog društva!’

Publika: ‘Da, da, zanimljiva tema! Hoćemo još! Hoćemo još! Diskusija, diskusija!’

Pravila igre

Atletičarke i propovednice ne barataju samo mnoštvom zajedničkih termina i možda mnoštvom zajedničkih značenja, već – što je sada važnije – usvajaju određena pravila igre koja njihovu diskusiju čine smislenom i relevantnom za publiku i njih same.

Oba koncepta barataju sa tri zajedničke pretpostavke:

1) postoji neko mi ili neko ja, koje poseduje suštinske karakteristike kojima treba da se vratimo, ili kojima savremeni odnosi predstavljaju prepreku za razvoj; 2) savremene okvire moramo da razbijemo, jer nas ograničavaju – ti odnosi su nešto drugo, u odnosu na šta mi možemo da se izdvojimo i uzvratimo udarac, i 3) nakon što to uradimo, dolazi Obećana Zemlja, Raj mogućnosti, ostvarenje suštine, uma, čega god.

Prva pretpostavka je zasnovana na ideji zaokruženih identiteta, jasnih razgraničenja između onoga što jesam i sveta oko mene. Koliko god pričali o uticajima, pretpostavka ovog pristupa je da postoji nešto u ljudskom biću, osobi, ličnosti, što nije podložno izmeni, uticaju, izopačavanju, i to nešto je naša suština. Mi, kao žene, otuđene smo od Prirode. Mi, kao radnice, potlačene smo od strane buržoazije. Ono što nas otuđuje, ili one koji nas tlače, ne konstituišu naš identitet – oni su nešto drugo u odnosu na nas, nešto u odnosu na šta možemo da nađemo čistu poziciju sa koje ćemo uzvratiti. U krajnjem slučaju, ta čista, nepatvorena pozicija, upravo je taj delić naše suštine. Problem sa tom pozicijom je što identitet predstavlja opoziciju drugom identitetu (toga je čak i Hegel svestan), konstituisan je samim drugim, nije suštastven, nije autonoman. Žene postoje samo ako postoje i ne-žene, radnice postoji samo ako postoje buržujke. Racionalnost postoji samo uz iracionalnost, a otuđenost samo uz neotuđenost. Ti binarni parovi, na čiju se jasnu i nedvosmislenu razdeljenost i raspoznatljivost pretenduje, konstituišu racionalističku misao zapadnog sveta odvajkada, te ni jedan od ova dva pristupa ne napušta tradiciju: konstruišu opozicione identitete, od kojih je jedan uvek dominantan realno, a drugi je poželjniji. Da, otuđenje i buržoazija dominiraju, ali se stavljamo na pozicije neotuđenosti i proletarijata da bismo se suprotstavili – dok su ipak oba para uvek zajedno data; jedino što nam se predstavlja kao izlaz je ili da izvršimo zamenu mesta (npr. da proletarijat ‘vlada’), ili da izvršimo subverziju cele konstrukcije (ukidanje klasa). Anarhizam odbacuje prvo, a hvata se za drugo – i primitivistkinje i sindikalistkinje su na tim pozicijama. Međutim, ta subverzija zahteva mesto izvan strukture da bi zamah uopšte mogao da se izvede.

To je suština druge pretpostavke: u odnosu na strukturu koja podjarmljuje ili otuđuje, možemo da nađemo čisto mesto, jer samo sa čistog mesta možemo da se nadamo da naše akcije neće afirmisati neke elemente strukture koju želimo da srušimo. Tako se stavljamo u paradoksalnu situaciju: naš identitet je konstruisan u binarnoj opoziciji jedne strukture, ali mislimo da možemo da se izvučemo iz te strukture, zadržavajući isti identitet. Zapravo, sve što tako uspevamo je da budemo nužno nedosledni: pozivamo na obračun sa tehnološkim otuđenjem, leteći prstima preko tastature; pozivamo na ukidanje klasa, mrmljajući o proleterskoj solidarnosti kao zvezdi vodilji. I svi su bolno svesni da nema tog mesta izvan strukture, ali ostaje nada, demagogija mesta.

Treća pretpostavka, Obećana Zemlja, stalna je pratilja prethodnih: ako imamo neko suštinsko Ja, ako postoji nešto izvan, onda to mora biti Obećana Zemlja u kojoj to Ja dolazi do punog izražaja. Koliko god izgledalo da primitivizam postavlja taj Raj u prošlost (primus), a sindikalizam u budućnost (revolucija), pitanje vremena je ovde krajnje nebitno: oba pristupa konstruišu cilj koji mora biti postignut, upravo zato što predstavlja jedino ostvarenje prethodnih pretpostavki. Ideja Raja nije samo instrumentalna bajka, već i gola univerzalizujuća dominacija: njoj je samo potrebno pogonsko gorivo – u vidu horde lovaca, ili naoružanih sindindikalistkinja, zakletih na vernost Zvezdi Vodilji – da bi se jedna koncepcija nametnula. Ideja Raja nije bezazleno maštanje, upravo zbog te uske veze sa prethodna dva koncepta: ta ideja pretpostavlja jasne identitete koji razlikuju po binarnim parovima ono što je prihvatljivo i ono što nije, gde ovo drugo ima da se nada samo isključenju, izopštenju, kontroli ili čak uništenju; zamišljeno mesto otpora nameće jedan i neprikosnoveni način borbe za taj Raj, i svi drugi putevi se odbacuju kao – u najboljem slučaju – neefikasni, prevaziđeni, a u najgorem slučaju kao kontrarevolucionarni ili neprirodni.

Sveto trojstvo jasnog identiteta, mesta otpora i Obećane Zemlje čini tradicionalnu političku filozofiju. Primitivizam i sindikalizam ne idu ni korak dalje od toga, i upravo su zato i jedan i drugi naličja političkog primitivizma – i jedan i drugi su aveti tradicije i prošlosti, nepokopani leševi starih političkih diskursa.

Publika

Na kraju, pohvala publici. Naraznovrsnije ideje sede raspoređene u gledalištu, posmatrajući i vagajući argumente diskusije između primitivizma i sindikalizma. Jer, budimo ozbiljni, oba politička diskursa tiču se gorućih pitanja naše civilizacije, zar ne? Šta je uzrok savremenog ljudskog položaja, položaja u kojem smo izgubile, individualnost, perspektivu, uklopljene u mašineriju kapitalizma; i koji su dakle načini na koji možemo da zbacimo sa sebe to breme, ostvarujući svoj potencijal u nepredvidivom obimu? I naravno – kakvo je to buduće društvo, kako je strukturirano i na kojim idejama, vrednostima? Publika je vrlo zainteresovana da dobije neke naznake, neke ideje. Nije da njoj nedostaju ideje – i sama učestvuje u tome povremeno, ili na drugim mestima, ili između četiri zida. Ta pitanja nikoju ne ostavljaju ravnodušnom.

No, naša draga publika glumi. Glumi da prati diskusiju o rešavanju problema savremenog društva, glumi da traži od obe strane argumente za ono što govore. Naša publika glumi da samo posmatra. Naša publika je radikalno svrstana od samog početka diskusije: i ona prihvata pravila igre. Naćuljene uši publike i ono: ‘Recite nam, primitivistkinje i sindikalistkinje, šta je to nestalo od žene, i šta nam je – po vašem mišljenju – činiti da bismo ostvarili ženu?’ zapravo znači: ‘Dajte još materijala za naše temelje! Dajte da utvrdimo naše utvrđenje! Dajte da se igramo po već prihvaćenim pravilima i simuliramo nesporazum i suprotstavljenost, ne bi li nam izgledalo da naše utvrđenje dopušta mnoštvo mogućnosti! ’.Ne radi se samo o otrcanim frazama humanizma jednog određenog sistema značenja, već i o tradicionalnom shvatanju politike, koje još ne može da se otrgne od značaja i značenja polisa. Grčki pojam, Polis je prvobitno označavao utvrđenje, uzdignuto mesto, koje je predstavljalo centar iz kojeg se branila teritorija okolo, i u koji je narod mogao da se skloni kada neprijatelj provali na branjenu teritoriju. Naša publika i atletičarke zdušno grade svoj polis, svoj centar izvesnosti i svoju mitologiju; simuliraju napad i odbranu unutar svog političkog diskursa, ne bi li ostalo nevidljivo da je njihov polis samo jedan od mnogih, i da je pogled preko zidova koji ograničavaju njihov diskurs upravo prvi korak u rušenju svake granice između subjekata koji brane (profesionalne revolucionarke i prosvetiteljke, atletičarke i propovednice) i objekata koji su branjeni (prirodne žene, radnice…). Naravno, uočiti poziciju svoje tvrđave kao jedne među mnogim, znači i uočiti mogućnost drugačijeg identifikovanja problema, subjekata rešavanja itd. Uništenje polisa političkog primitivizma otvara mnoštvo mogućnosti. Pitanje je samo da li će tumaranje raščišćenim prostorom biti tumaranje u potrazi za novim temeljem izvesnosti, novim polisom, ili će biti nomadsko – neizvesno i deteritorijalizovano.

Nikola Mokrović

Pred koju godinu, Dražen Budiša je u jednom intervjuu, komentirajući studentsku inicijativu za držanjem ugrožene obitelji pilića u dvorištu filozofskog fakulteta rekao da se danas studenti nemaju za što boriti, i da ne znaju za što bi se borili, točnije, da su se oni tada borili za slobodu dok današnje generacije ne znaju što bi sa njom. Tu je svojevrsnu bijedu studentskog identiteta kontrastno usporedio sa događajima 1971. (hrvatskog proljeća) čiji je aktivni sudionik bio. Tada, 1971., gledano iz današnje perspektive, valjalo se boriti za hrvatski identitet; borba je imala smisla- danas je tog istog čovjeka vrijeme pomelo, kao i njegove ideje i gorčinu, u anonimnost u kojoj na kraju skončaju mnogi protagonisti svog vremena i prostora.

Isto tako, neki će se možda prisjetiti slavnih lipanjskih gibanja, prosvjeda koji su prvobitno nastali kao podrška prosvjedima beogradskih studenata po pitanju autonomije sveučilišta, i jedne slike na kojoj na balkonu iznad ulaza u SC-a stoji i govori drži Vanja Sutlić, a ispod njega, na samoj ogradi stoji papir na kojem piše RADNICI – STUDENTI, koji jasno daje do znanja o potrebi solidarnosti tih dvaju društvenih grupacija; uzevši naravno u obzir tadašnju posljednju eksploziju utopijske energije koja je šezdesetih drmala svijetom. Vrijeme prolazi, sistemi padaju i novi nastaju i konsolidiraju se; zidovima dvorišta SC-a danas se poigravaju svjetlosni efekti razno raznih festivala, a u oči upadaju gomile reklama sponzora koji ih zdušno podržavaju.

Ako je država blagostanja otupila oštricu radničke avangarde i ljevice, onda je koncept kulturnih politika, također kao svojevrsna nužnost svog vremena, uspjela inkorporirati zadnje tragove potencijalnog bunta raznih političko-umjetničkih skupina.[1]

Što nam to govori o društvu – da se unatoč nerješavanju osnovnih egzistencijalnih problema većine populacije ipak stvara dojam da doista postoji određeno društveno blagostanje, tj. višak novaca usmjerava prema višim, ne egzistencijalnim potrebama. Ako je nivelirajuća bit socijalizma bila u redistributivnoj prirodi kapitala, koja je predstavljala kompromis društva i tržišta u vidu političke represije nad fluktuacijama kapitala, i to po shemi baza-nadogradnja , danas te sheme više nema. Odbačena kao vulgarno deterministička, denivelirala je društvo (premda je taj proces počeo već unutar okvira starog sistema ) i tako je nastalo dovoljno mjesta u interesnoj političkoj sferi za istovremeno rješavanje svih razina i vrsta potreba. Tako da oni sa zadovoljenim osnovnim potrebama kreću dalje, bez unutrašnje potrebe ili vanjske represije da čekaju ostale. Isto tako, relativna deprivacija uzrokovana relativnom zatvorenošću jugoslavenskog društva pretvorila se u apsolutnu otvorenost svim trendovima koji su dolazili sa zapada; uz istovremeno naglo buđenje starih pred-polu-modernističkih načina razmišljanja.[2]

Oba su koncepta pokazala mogućnost adaptivnosti sistema da u svoju hegemoniju inkorporira naizgled (bitno je upravo ovo naizgled, jer naizgled proturječno je danas vrlo bitan argument) proturječne stavove, kako one usmjerene na konzerviranje društva kao i one njemu suprotstavljene, sterilizirajući potonje, i preokrećući ih do neprepoznatljivosti. U tom se smislu više ne može govoriti o hegemonijalnoj tihoj represiji uniformnih obrazaca, nego o svojevrsnoj, hegemoniji različitosti uz neizbježne atribute hiper i post.

A što je sa studentima? Teško je reći, u usporedbi sa od pred 30 godina tko je najprezrenije biće u zemlji: pop, pandur, ili student. Ali sa punom sigurnošću mogu reći da je samo-mitologirajuća percepcija čovjeka samog kao studenta degenerirana do krajnih granica. Studiranje kao specijalizacija u širem okviru podjele rada još je više instrumentalizirana psihološki, premda su se izvjesni institucionalizirani napori (u vidu državnog programa Sa faksa na posao ) pokazali neuspješnima. Mitologija studentstva vidljiva je i kod srednjoškolaca – prilog u tome govori veliki pad zanimanja za strukovne škole jer postoji uvjerenje da studiranje (kojem najčešće prethodi školovanje u gimnazijama) kasnije donosi mnogo veće prihode.

Student je i dalje najvjerniji konzument kulturnih dobara – široki pojam kulture mladih i za mlade, ima doista svjesnu funkciju da od njih napravi politički svjesne ljude koji grade društvo i koje to isto društvo respektira. Ta činjenica ukazuje na još više proširenu sposobnost društva da stvarajući i proširujući svoje funkcije, zadovoljava potrebe mladih za kreativnošću. Teze o dovršenom društvu, nakon konsolidacije demokratskih institucija više nitko i ne spominje.[3] No, pravo pitanje jest dali doista više nema razloga za pobunu, gdje se ona pojavljuje kao vječna iracionalna potreba da se bude protiv. Kakva je tu uloga tih kulturnih politika, posebice prema mladima – da li uopće postoji mogućnost istinski novog tj. da li te politike dokidaju moment političkog transcendiranja ili transcendentalnost njihove policy imanencije vjeruje u promjenu? Njih možda upravo napuštanje neke meta- priče ili vrhunskog samolegitimacijskog cilja upravo i čini zadovoljnim unutar datih okvira, tj. omogućuje mu vjeru u mogućnost beskonačnog rasta unutar tih okvira i u krajnjoj liniji promjene tih okvira. Ako odbacimo površno viđenje tih pojava kao liberalnih[4] i elitističkih, ostaje pravo pitanje potencijalne političke revolucionarnosti njihova transcendentalnog karaktera. Doista, ne mogu se oteti dojmu da se sposobnost negacije (shvaćene kao iracionalni poriv) predstavlja baš na taj način, isto kao što se ne mogu oteti dojmu da je generacija mladih koja danas stasa, prva generacija oslobođena prijepora prošlosti, istovremeno i prva koju odgaja doista spektakularno društvo. Dok se ispucaju u pubertetu, i dođu pred vrata faksa, mladi su spremni da preuzmu sve što kulturna nadogradnja nudi, sa tim stoje ona dopunjena odličnim sredstvom za internalizaciju tog osjećaja: neprestanim pozivima za aktivno sudjelovanje (dakle, ne konzumiranje već – stvaranje) u bezbrojnim ulogama u rješavanju problema koje je stvorilo društvo oblikovano kapitalom i državom, i rečeno na pozitivni način, u stvaranju slobodnog i otvorenog društva.

Relativna siromašnost našeg društva, čiji je lajtmotiv nekad mogao biti i siromašni student u maloj sobici koji živi od korice kruha, naprosto više nije dovoljna kao točan opis stanja studentske populacije- svojevrsna depauperizacija, kao i opet, gotovo mitski (a tako je i društveno formuliran- kao uzdržavana osoba) status studenta kao osobe između djeteta i odrasle, potpuno odgovorne osobe, čini nevjerojatni osjećaj slobode i naglo stečene samoodgovornosti -student više načelno ne odgovara roditeljima nego samome sebi. Porno filmovi u domovima, nagli porast, konzumiranje i gotovo mahnita akumulacija najrazličitijih vrsta muzike, tulumi po stanovima i sobama uz renesansu upotrebe raznovrsnih opijata, odlazak iz male sredine (shvaćene kao geto u duhovnim i/ili prostornom smislu) u veliki grad i njegov neodoljiv žar anonimnosti, kao i priče o roditeljima koji djeci kupuju aute za 18. rođendan (što je induktivnim uvidom Goran Milić pokazao da je nemoguće da se desi u zapadnim razvijenim demokracijama). Inicijaciju putem brucošijada nitko više ne doživljava ozbiljno – ono pravo dolazi tek poslije, rutinom. Sve su to momenti koje trebamo uzeti u obzir a najvažniji, koji ih povezuje jest kulturno-ideološke prirode – radi se mogućnosti slobodna odabira identiteta. No, ne može uvijek ‘roditeljska para’ da pomogne, a tu opet u sliku uskače siva realnost egzistencije – poslova ima puno – i dok su prava klasičnih radnika još koliko toliko dobro zaštićena (ili barem: kod najžešćih optimista postoji takvo uvjerenje), institucijom kolektivnih ugovora, sindikata, (i kao takva podložna eroziji) i uopće fokusiranim javnim mnijenjem (socijalni dijalog), studenti počinju predstavljati drugu, pravu rezervnu armiju rada, a sve iz logike: raditi da bi se imalo, a ne bilo, imati radi studiranja, studirati radi budućeg rada.

Na intelektualnom planu, barem kod onih kod kojih se o intelektu uopće može govoriti, student je već napola razočarani idealist, i u sklopu prepoznate širine znanja koje mu pruža akademizam, naspram informacijski ili bilo kako drugačije zatvorenog geta iz kojeg izlazi, počinje mukotrpan hod usvajanja znanja radi znanja.

No, uz svojevrsnu angažiranost koja je uvijek tu negdje u zraku (danas je svatko angažiran i aktivan oko nečeg), cinizam se pojavljuje kao zahvalan lijek protiv bilo kakve ozbiljnije akcije; cinizam je garancija protiv meta priča ili protiv autoritarnosti. Cinizam je zdravorazumsko hipostaziranje čovjekove iracionalnosti -on znači konačno okretanje neposrednosti datog života, konačno okretanje sebi, stvarnu autentičnost bivanja. Neki previše filozofiraju, ali znaju stati na vrijeme, dok krajnji egoisti to ne mogu jer su stvarno ideološki zatupljeni. Tako ih barem doživljavaju altruisti. Cinizam predstavlja sankcioniranje potencijalnog ozbiljenja utopije, no on ne predstavlja odustajanje od nje.

Dakle, ne radi se o prosto ni o angažiranosti ni o cinizmu, već o angažiranom cinizmu. To je u biti dobro prolazeći spoj – i u krajnjem slučaju – kao što je moguće biti karijerist, ili revolucionar, isto je tako moguće biti i jedno i drugo. Za one koji se ne mogu najbolje nositi sa pritiskom tu su tablete ili blogovi: sa tim što tablete (bilo kakve vrste) pružaju odličan vid autodestrukcije, i gdje biti lud jest apsolutno legitimno i socijalno prihvatljivo kao i biti normalan, a blogovi su i za one depresivne, kao i za one koji žele proširivati vidove svoje slobode, na najdemokratičnijem od svih medija, internetu.

No, isto tako ne smijemo zanemariti da uz one koji žele znati postoje studenti koji i uopće za njime želje nemaju, a ipak studiraju ili su iz klase studenata otpali slobodnim izborom ili uslijed materijalnih prilika, a zajedno čine, u skladu sa tim da mladi predstavljaju budućnost i ogledalo nekog društva, jednu veliku masu ignoranata. Eksplicirati da zbog specifičnih legitimacijskih struktura kapitalizma, staru anarhističku izreku da je najrepresivniji element društva neznanje, možda se može shvatiti samo uvjetno, ali nije na odmet.

Pogledavši malo istupe koji čine opći stav države prema obrazovanju mladih, i same mlade (mlade, ne mladež ili omladinu) svakodnevno na ulici, ti proklamirani napori izgledaju besmisleno i uistinu smiješno.

No, akademizam čija je autonomija garantirana sveučilištima ne može odoljeti širim društvenim kretanjima- sada dolazimo do Bolonjske deklaracije. Njezin gotovo imperijalan hod ne narušava tu autonomiju, on ju jednostavno nadilazi kao nepostojeću prepreku- dok jedinu stvarnu prepreku čine dobre stare navike i rutine naših profesora. Njihovu učmalost sada gazi neka viša sila, sila univerzalnosti, standardizacije, kontrole i verifikacije. No, oni su svoj obol društvenim promjenama dali – možda je ironično što su možda i šire društvene promjene bile manje bolne nego dotično procesi – jer one su ih samo približile korak više nebu slobodno-leteće inteligencije, dok ih ove tjeraju na ne duhovnu (već samu sebi smiješnu i ironičnu pred pad starog režima ), nego na tehničku promjenu, koja hladno dokida tron akademizma – i pitanje je kako će je opet prihvatiti. Izvjesnu nelagodu, koji djele profesori i novopečeni studenti, no samo po pitanju komfora- moraju se gurati u tijesnim, dupkom ispunjenim dvoranama- uz izostanak bilo kakve svijesti – proces nad našim glavama jest još jedan od eksperimenata koji se doživljava ili kao nešto veoma praktično – studira se kraće nego prije, profesorska samovolja je dokinuta, mogu se upisivati najrazličitiji kolegiji (što u praksi neće značiti izbjegavanje fah-idiotizma)-ili kao nešto veoma daleko, gotovo metafizički. Osim potrebe za univerzalnošću na široj europskoj razini, važnost deklaracije i svega što ona donosi očituje se u potrebi za što bržim i standardizirani im školovanjem, pošto tržište Europske unije vapi za što novom radnom snagom- stoga njezino proizvođenje treba postati što efikasnije. Naravno, implementacija tog projekta košta mnogo novaca, no Europa je procijenila da će kratkotrajni troškovi biti kompenzirani dugoročnim dobicima. Možda se taj proces može pojmiti kao konačan udarac u eroziji intelektualnih sfera institucija stare, socijalne Europe, no eurocentrici i eurocentrici koji to nisu će uvijek naći argument razlikovanja između nas i Amerike.

Da li je savez solidarnosti između radnika i studenata bio moguć? Povijest je pokazala da nije, a šanse za tako nešto danas izgledaju još manje vjerojatnima. Ne radi se čak ni o tome da ih dnevno politička situacija razdvaja kao grupe sa suprotstavljenim interesima; nego da je svijest o studentima kao potencijalno svjesnom, prema budućnosti okrenutom djelu populacije izbljedila – studenti doista nemaju ni prilike razviti misao o situaciji u kojoj se nalaze, a i tada se postavlja pitanje zašto bi djelovali baš pod tom identitetom, koji je i tako samo priprema za ono buduće. Sa druge strane radništvo i njegova historijska misija svedena (ili tješivši se historijskog kompleksa misije, uzdignuta ili – pomirena ) je na puko preživljavanje i trenutna poboljšanja (koja su generalno gledajući, opadanja); razvijen je kult ironije prema radu, koji je nastao u socijalističkoj zemlji – što opet zorno govori o njezinoj prirodi; vjera da on izbavljuje ustuknula je pred njegovim proklinjanjem kao tegobne činjenice postojanja (,) još jednog od prokletstava u nizu.[5]

---

1. ’Tako, primjerice, Marcel Gauchet sugerira u intervjuu pod imenom ‘Matrica Svibanjskih pobuna 1968’. u listu Gorđogan (#2/3 ) da. ‘svibanj 1968 označio je proboj u pozitivnom smislu glede kulturne politike’. Što to znači?↩

2. Termin koji koristi Josip Županov, smatrajući povezanost poludemokracije i industrijalizacije u jugoslavenskom društvu ne modernizacijom, nego polumodernizacijom tog društva.↩

3. Posebnu priča ovdje predstavljaju Zarez i Le Monde Diplomatique, svaki na svoji način.↩

4. Liberalnih u smislu vulgarnog etiketiranja kao vida kritike. Danas većina mladih intelektualaca, radikala i anarhista pljuje po liberalima po navici, bez argumenata, a većina njih samih su upravo – liberali. No. u izvjesnom smislu, svatko tko živi u ovom društvu djelom mora biti liberal.↩

5. Preporuča se uz čitanje pamfleta ‘Bijeda studentskog života’ (1966.) koji na mnogo lucidniji i ironičniji način danas jednako aktualno, opisuje dotičnu tematiku.↩

Filip Erceg

Bit dijalektičkog i historijskog materijalizma, mogli bismo sažeti ovim Marksovim riječima, iz predgovora Priloga kritici političke ekonomije: ‘U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi ulaze u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu, realnu osnovu na kojoj se izdiže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Načini proizvodnje materijalnog života uslovljavaju proces socijalnog. političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, nego obrnuto, društveno biće određuje njihovu svijest.’ (potc. F.E.)1

Continue reading “ODNOS EKONOMSKE I POLITIČKE KOMUNIKACIJE KAO FEEDBACK”

Marin Bakić

‘Gradimo Evropenis, Evropenis gradi nas’

Bora Čorba

Hrvatska je na pragu Europe! To je rečenica koju već čitavu deceniju kliču ovdašnji političari, uzdižući tu naddržavnu tvorevinu na razinu (polu)božanstva te tako hraneći toliko puta razočarane hrvatske radnike još jednom ispraznom i, eufemistički rečeno, sumnjivom nadom. Postoje nesporazumi između Europe i haaškog Tribunala s jedne, te Hrvatske s druge strane, ali oni ne mogu (a i ne smiju) biti dugovječni i nepremostivi, neprestano nam tumače ovdašnji političari, illustrissimusi iznikli iz krvlju i znojem natopljenog biračkog tijela. Građani se samo moraju još malo strpiti, tvrde nam naše gornjogradske velmože, pa da i sveti, navijek katolički, junački i dičan narod hrvatski ubere hranjive i opijajuće plodove Starog Kontinenta. I dok će radnici svoj povratak u Eden, što bi trebala biti ujedinjena Europa, iščekivati po pučkim kuhinjama, po mrskim im poslovima, pod čizmom poslodavaca i vjerovnika, u neprestanom strahu pred ovrhama, u nemogućnosti osiguranja gole egzistencije i naprosto uživanju u životarenju, apologeti “kapitalističke pravednosti” tu će istu Uniju dočekati po najluksuznijim špajscimerima, vilama i automobilima uživajući u svojem statusu elite, demagoški vjerni pripadnicima donje klase, a u biti proklinjući i prezirući tu istu “inferiornu, lijenu i sakatu masu ljudskog ispljuvka” čiji će rad, koje li ironije, i dalje nastavljati iskorištavati. Iako glavnu odgovornost za (ne)uspjehe svoje politike moraju snositi sami političari, sve češće čujemo kako “svaki građanin mora u ovom prijelomnom trenutku slavne nam hrvatske historije ispuniti svoju domoljubnu dužnost i dati svoj obol ulasku u europsku obitelj” čime se prebacuje dio svoje odgovornosti na svakoga od nas pojedinačno. Ako je ideologija, između ostalog, krivo ili ekstremno shvaćanje kakve ideje, koliko ona ima sličnosti sa cjelokupnom kampanjom oko euroatlantskih integracija? Zašto su svaki euro- skepticizam i svaki alternativni pogled na društvo, odnosno njegovo uređenje, marginalizirani do mjere suludosti i obmane, iako će za euro-skepticizam svaki eurofil tvrditi daje posve legitiman? Zašto u Hrvatskoj nema niti jedne jače opcije koja će propagirati upravo stavove na tragu ne-uključenja Hrvatske u Europsku Uniju? Ako se kroz svu tu agresivnu kampanju nameće da je samorazumljivo kako europski put nema alternative, ako taj stav putem propagandne mašinerije biva dogmatski prihvaćen kod većine hrvatskih građana te ako se svako alternativno mišljenje prikazuje kao utopističko, odnosno nerealno i doslovno sumanuto, ne pokazuje li to glavne simptome ideologije? Zar nije logično da vladajuća klasa traži svoje tržište, traže nove prostore gdje mogu oploditi svoj kapital, te na takav način kroz nadgradnju kreira strukturu svijesti koja će služiti kao oružje u pokoravanju i ovdašnje radničke klase? Svaki će kritičar trenutnog ekonomsko-društvenog sistema odgovoriti potvrdno. Pozivanje na domoljublje i u razvijenim kapitalističkim zemljama nije ništa strano. Kapitalizam ima svoje cikluse razvoja i ekonomskih kriza što primorava i stranke socijalističkog ili socijaldemokratskog predznaka na, nazovimo to tako, turbo-liberalne reforme. Kada ekonomija neke zemlje zapadne u recesiju sve će tamošnje političke opcije, uključujući i one koje bi sudeći po nazivu i programu trebale štititi prvenstveno prava radnika, provodeći čisto liberalne reforme, pozivati te iste radnike na požrtvovnost i na nacionalnu svijest kako bi u biti privukli kapital u zemlju te time podigli stopu ekonomskog rasta za nekoliko procenata (koliko je već potrebno da bi zemlja izišla iz recesije). Najčešće opravdanje za takovu politiku “radničke” partije koje djeluju unutar liberalnog političkog sustava nalaze u već dozlaboga otrcanoj frazi kako će ulazak kapitala povećati broj radnih mjesta, povećati ekonomski rast, bruto nacionalni proizvod, a što će sa sobom povući i bolji životni standard. Da, ali do sljedeće recesije. Niti ekonomski rast, niti bruto nacionalni proizvod neće se i ne mogu se ostvariti bez rezanja socijalnih izdvajanja, bez smanjenja korporativnih poreza, pa na kraju krajeva i snižavanja minimalnih nadnica. Odnosno da budem još izravniji, gospodarski prosperitet nacionalne ekonomije ostvaruje se preko radničkih leđa. Primjere takve politike danas možemo naći u mnogim zemljama. Socijalisti, nedavni pobjednici portugalskih parlamentarnih izbora, na vlast su došli s obećanjem o većem gospodarskom rastu i smanjenju nezaposlenosti, odnosno smanjenju poduzetničkih poreza. U Njemačkoj, koja je već dobrano zagazila u recesiju, kancelar najavljuje smanjenje korporativnog poreza te manja socijalna izdvajanja, a Predsjednik poziva na već famoznu patriotsku dužnost svakog Nijemca. U Velikoj Britaniji, gdje su na vlasti laburisti, jeftinim se smicalicama pokušava prikriti isključivo liberalna politika britanskog premijera Tonyja Blaira. Jedna od takvih smicalica je i davanje besplatnih udžbenika djeci iz socijalno ugroženih obitelji. U isto vrijeme ta je ista vlada poslala na tisuće ljudi, također mahom iz socijalno ugroženih obitelji, da ratuju i ginu po iračkim pustinjama kako bi stvorili poligon za ulazak svojeg ljudožderskog kapitala u tu, kroz međunarodnopravno gledano ilegalni rat, okupiranu zemlju da bi tamo eksploatirali tamošnje stanovništvo te prirodne resurse koje ta zemlja posjeduje (nafta, voda). Ovaj je rat, usput rečeno, jasan dokaz kako kapitalizam gazi svoje zakone, odnosno kako su ti zakoni samo paravan koji treba osigurati buržoaziji nesmetano izrabljivanje svega što se izrabiti dade te kako bi stvorili privid pravednog društva. Jasno gaženje tih zakona poslije čega prekršitelji ne snose nikakve konzekvence te iste zakone poništavaju i čine ih besmislenima. Očito je da je glavni zakon ovog društva zakon jačega. Time irački rat ne da prestaje biti ilegalan, upravo suprotno, on dobiva na legitimnosti, a jadni i smiješni ostaju oni koji se i dalje zaklinju u međunarodno pravo i druge internacionalne propise jer je to pokazatelj njihove potpune nemoći i bijede. Napokon, i koalicijska vlast, predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske, koja je pobijedila na parlamentarnim izborima 2000. godine, provodila je liberalne reforme, jer država ne da je bila u recesiji već je bila i u stagnaciji, nelikvidnosti i insolventnosti. Te liberalne reforme u još većoj mjeri je nastavila provoditi i pobjednica parlamentarnih izbora u studenom 2003. godine, Hrvatska demokratska zajednica, koja se također deklarativno zalaže za radnička prava. U Srbiji imamo slični slučaj, a isto se može očekivati i u Ukrajini, i u Kirgistanu. Svi su ti primjeri, a i mnogi drugi koje ovdje nisam nabrojio, jasan dokaz onoga što je svakome iole svjesnom čovjeku jasno, a to je činjenica kako je socijalna država u praksi nemoguća. Građansko društvo i država se međusobno uvjetuju, jedno je neodvojivo od drugog. Najčešći primjer socijalne države, neki bi rekli “kapitalizma s ljudskim licem”, ljudi vide u skandinavskim zemljama. Međutim kada govorimo o tim državama moramo imati na umu da one baštine dugu tradiciju socijalnih izdvajanja, ali i da su one također dio kapitalističkog ekonomskog sistema te su samim time podložne svim neizvjesnostima takove ekonomije, odnosno njenim ciklusima. Tim je zemljama recesija također neizbježna sudbina. Uostalom ne bi postojala jedna pacificirana i, uvjetno rečeno, socijalna Švedska da nema ratobornih i po radnike nemilosrdnih Sjedinjenih Američkih Država, odnosno obrnuto. Ne bi postojala bogata Finska da nema siromašne Angole. To su dva pola iste kugle. Ali ono što je posebno zanimljivo jest neizmjerno licemjerje. Ne licemjerje samo osoba ili grupa ljudi već sistema općenito. Naime, ciljam na ono što je svojedobno istaknuo i Carl Schmitt, nacistički ideolog, ali i veliki politički teoretičar. Jedna od glavnih kontradiktornosti liberalne demokracije, koja je uvjetovana liberalnom ekonomijom i klasnim društvom, ima dvojaki odnos spram poimanja lijevog i desnog. Dok to političko ustrojstvo u društvenom kontekstu, dotičući se prava pojedinaca, napada svakovrsnu isključivost i negativnu diskriminaciju spram manjina te kao svetinju brani individualnu slobodu, u isto vrijeme promiče ekonomski sistem koji nema niti malo obzira prema pravima radnika, ili tek toliko da kastrira njihov nagon za boljim, dakle koji nije nimalo lijevi već u potpunosti desni, desni u tom smislu da se zalaže za slobodno tržište, odnosno slobodni protok kapitala, dok društvo i dalje ostaje utopljeno u ekonomiji. Jer ako tržište gazi radnika, a radnik je pojedinac, onda prava pojedinca unutar kapitalizma čine ne samo zagovaratelje ovoga sistema licemjerima već, i to je ono najvažnije, razotkriva liberalnu brigu za pojedinca kao kontradiktornu, lažljivu i besmislenu. Pojedinac kao središte svijeta postaje samo fama, tj. iskrivljena slika stvarnosti, a to je ideologija. Ona je najjače oružje vladajuće klase, a njezina je zadaća da odvrati radnike od svojih interesa, da ih u potpunosti otuđi od bilo kakove istinske sreće, bilo kakove klasne solidarnosti, bilo kakovog kritičkog društvenog promišljanja. U centar cijeloga svijeta se stavlja pojedinac, partikularni i sebični individuum koji i čini cjelokupnu srž liberalne teorije. Ako bi svaki individualac stvarao za sebe, gradio svoje životne zamkove, stvarao sve više produkata kako bi zaradio Što veću nadnicu, u isto bi vrijeme povećavao i bruto nacionalni dohodak, odnosno poticao gospodarski rast države, mača u ruci Mamona. Međutim opet dolazimo do istog proturječja: kako pojedinac može slobodno stvarati i u isto vrijeme služiti interesima kapitala, tj. ići protiv svojeg istinskog interesa kao čovjeka ispunjenja!? Kako čovjek može baštiniti fetiš novca i ostati sretan? Kako bi vladajuća klasa prikrila tu kontradiktornost ona plasira ideologiju u obliku religije, spektakla i zabave, domoljublja, lažne slobode, asketskim obrazovanjem koje je uvjetovano društvenom podjelom rada…

Usredotočimo se sada na Hrvatsku koja tek prihvaća liberalne standarde neumorno pokušavajući dostignuti karakteristike kasno-kapitalističkog društva razvijene Europe i svijeta. Naša zemlja još uvijek mora izglancati svoj liberalni, europski profil. Dopustite da napravim svojevrsnu kinematografsku digresiju. Nedavno je jedan nacionalistički film pomaknuo Hrvatsku korak bliže još nedosanjanom snu – Europskoj Uniji Veličanstvenoj (EUV). Zaista čudno, pomislit će neki. Euro-birokrati poduzimali su sve moguće mjere kako bi iskorijenili nacionalizam iz Kroacije – kako sada jedan nacionalistički film može otvoriti vrata Hrvatskoj u tu europsku asocijaciju (odnosno vrata Hrvatske europskom kapitalu)?! Hajdemo prvo razjasniti o kojem se slikopisu uopće radi. Riječ je, naravno, o „Dugoj mračnoj noći“ Antuna Vrdoljaka, apsolutnom pobjedniku pulskog filmskog festivala 2004. Antun Vrdoljak je uistinu filmaš zavidnog umjetničkog opusa, no premamnogima ovaj njegov zadnji uradak najveći je promašaj njegove artističke karijere. Iako ovaj tekst nije smišljen kao filmska kritika, moram napomenuti da sam i sam bio duboko razočaran cjelokupnim proizvodom (pogotovo s obzirom na ,,Glembaje“) . Film je uistinu visoko klišeiziran, rađen očito bez ikakvog umjetničkog poleta te pun svakojakih banalnih pogrešaka (u cijelom filmu nije prikazano niti jedan zločin od strane ustaša, ali je zato potpuno besmisleno bilo prikazivanje spaljivanja živih ljudi na nekom polju od strane Wehrmachta upravo zbog toga što službena njemačka vojska to nije prakticirala; prije bi tako nešto bilo u nadležnosti Gestapoa, npr.). To što je visoko ideologiziran ne bi trebalo biti presudno u procjenjivanju vrijednosti nekog umjetničkog djela (Leni Reinfesthal). Opet, ne može se zažmiriti nad činjenicom da je isti polučio golemi komercijalni uspjeh, odnosno da je objeručke prihvaćen od velikog broja gledatelja te od dijela kritike. No što čini ovaj film ideološkim? Uz promicanje tradicionalnih vrijednosti poput obitelji, mužičkog života, domovine (zavičaja), ovaj uradak promiče još jednu pojavu – pomirbu – pomirbu hrvatske nacije. E sad, Drugi svjetski rat nigdje nije bio toliko kompliciran kao na Balkanu, da sada ne prepričavam priču. Hrvatski narod od tog vremena vuče užasne komplekse koje se najbolje očituju u stvaranju dva oprečna tabora – uvjetno rečeno – onaj desni nacionalistički (ustaški) te onaj lijevi (partizanski). Sukobi između te dvije strane traju do današnjih dana, što je prosto za ne vjerovati. Za vrijeme Jugoslavije ovaj prvi tabor naravno nije bio skoro nikako izražen, ali dolaskom Franje Tuđmana na vlast 1990. počinje i revitalizacija ustaštva skrivena iza svenacionalne ideje pomirbe pedeset godina rascijepljenog naroda. Naravno da je to za sobom povuklo i historijski revizionizam, odnosno relativiziranje smisla, srži i posljedica ustaškog pokreta i njegova pustošenja za vrijeme endehazije. To je posljedica čisto pragmatičnih razmišljanja ondašnjeg državnog vrha kojemu je trebala prvenstveno materijalna podrška za stvaranje države od, uglavnom ustaške, emigracije te nadaleko poznatih Tuđmanovih nacionalističkih stavova. Takav stav tuđmanizma koji se protezao kroz cijele devedesete i koji je Hrvatsku pretvorio u polu-fašističku banana državicu ne samo da nije pomirio Hrvate već se taj jaz još više povećavao. I što sad? Tuđmana nema, ali ostaju podjele. EUV ne želi pod svoje okrilje primiti članicu koja se nije obračunala sa svojom bližom i daljnjom prošlošću – time bi išla protiv svojih civilizacijskih načela iza kojih skriva ralje gramzivosti i socioekonomske nepravde. Što neće tuđmanistički (ideološki) milom, ide ekonomskom nužnošću silom. Nisu bile dovoljne samo ideološke reforme post-devedesetih vlada već i snažan zaokret u mentalitetu svakog građanina. Tu je na scenu došao Vrdoljak. Njegov je film na tragu ideološke pomirbe na način koji je zastupao Tuđman – prikazao je obje strane u lošem svijetlu, izjednačio je krivnju što je sasvim dovoljno za zabijanje posljednjeg čavla u lijes hrvatskog fašizma. Za potrebe priznanja „komunizmu” njegovih zasluga pobrinut će se liberalni intelektualci i političari kako bi ga time ujedno i eutanizirali te stavili prepariranog u vitrine povijesti, kako je to dobro objasnio Pero Jerkić u prethodnom broju ovog lista. Vrdoljakov pokušaj epskog filma odradio je svoju funkciju, svjesno ili nesvjesno. Hrvate je Tuđman još dublje podijelio, Milošević ih je na kratko vrijeme ujedinio, ali kapital je taj proces zgotovio – „Duga mračna noć“ je nuspojava toga.

Trzavice šezdesetogodišnje podjele će se i dalje pojavljivati, ali s vremenom će se sve manje osjećati. Hrvatski radnici su napokon oslobođeni arteficijalne ideološke dihotomije koja se proteže još iz 1941., napokon se mogu posvetiti borbi za svoje prave, realne interese. Nakon potrošenog vremena na ideološka prepucavanja i slične gluposti, hrvatsko se radništvo može sve više posvetiti onim socijalnim temama. S obzirom na bolnu prekonoćnu tranziciju, u zemlji postoji pogodno tlo za razvijanje alternativnih društvenih, ekonomskih i vrijednosnih potencijala. Ideologija kapitalizma je iznimno snažna, snažnija od one fašizma, nacizma i staljinizma upravo zato jer je neopipljiva, perfidna, genijalno lukava. Trud svih humanista u borbi protiv kanibalizma ne smije biti uzaludan. Naš rad treba biti usmjeren na aktivno i neumorno kritiziranje postojećeg stanja sa ciljem da naše riječi dopru do ušiju onih o kojima sve ovisi – najamnih radnika. Snage za promjenu društvene realnosti moraju djelovati oprezno i promišljeno, na temelju općeg konsenzusa. Sve napredne opcije koje se postavljaju kao alternativa ovomu sistemu (naravno da po naprednim ne podrazumijevam one koje predstavljaju recidive dvadesetostoljetnih totalitarizama) morale bi stvoriti zajednički poligon za suradnju. Postoji potreba za poligonom svih naprednih pokreta, grupa ili pojedinaca. Taj poligon mora uvijek biti otvoren za nove stvoritelje boljeg svijeta, za entuzijaste, za čovjekoljupce, pa i za zablude okačenu omladinu čista srca i snažne volje. Borba argumentima mora za nas biti konstanta, dogmatizam i zadrtost moraju za nas biti Belzebub i Lucifer. Pred osviještenima je da osvijeste. Utopia mora da je najljepši otok na svijetu. Iskrcat ćemo se jednog dana na te spasonosne obale, ali do tada moramo naučiti na pogreškama onih prije nas. Neka (pred)revolucionarna borba bude poletna kao Listzove klavirske etide, neka bude opora kao Picassova Guernica, krležijanski bolno istinita. Krv i ponos potlačenog čovječanstva neka mu bude vlastito gorivo.

Tekst započeh stihom srpskog glazbenika izrazito nacionalističke orijentacije, međutim smatram da je upravo taj, pomalo vulgarni vers sažetak svega onoga što smatram da je euro-skepticizam: kratko i efektivno. Kako bi naglasio potrebu zajedničkog djelovanja na protu- kapitalističkom planu, zaključio bih citatom Johna Lennona: A dream you dream alone is only a dream. A dream you dream together is reality.

Nina Klemenčić

Dobar dizajn? Estetika, funkcionalnost, ergonomija.. .da li su to kriteriji koje mora zadovoljiti neki predmet kako bi imao ‘dobar dizajn’? Ili se radi o predmetu koji će položiti ispit vremena, nadživjeti trendove i postati klasik u svijetu modernog kapitalizma, u kojem se avioni, automobili, sportska, pa čak i vojna oprema natječu u širenju popularne estetike.

Danas, kada smo svjedoci beskompromisnog proždiranja svijeta u zamjenu za profit, gotovo naivno zvuči moja odluka da studiram dizajn iz čisto ideoloških razloga: da uljepšam svijet i okolinu, bar što se tiče vizualnog identiteta. Na radio prijamnik, hladnjak ili usisavač više se ne gleda kao samo na funkcionalne sprave, već kao na predmete koji se mogu skladno uklopiti u okruženje, a to dizajneri dobro znaju, te predlažu industriji oblike koji vode računa o novoj potrebi identifikacije. U tom procesu presudnu su ulogu imali mediji, preko kojih se potrošačima ne nameću više određeni stilovi, nego se izazivanjem želje za stilizacijom i estetizacijom života potiče interes za stil uopće. Auto, TV, linija, moderan kauč, tenisice… nesumnjivo imaju svoju upotrebnu vrijednost, ali svakako imaju i simboličku. Pijući Coca-colu mi ‘pijemo’ na neki način i parolu ‘odmor koji osvježava’, a kupujući Gillette mach 3 i ‘sigurnost i samopouzdanje koje nam daje’.

Kapitalizam je dostigao svoj stadij obilja robe, konzumerstva i sada širi svoje slike sreće i hijerarhijske uspješnosti posredstvom beskrajnog mnoštva predmeta koji zadovoljavaju potrebu identifikacije te, stvarno i fiktivno, pripadnost slojevima potrošačkog društva. Da li imamo stvarnu potrebu posjedovati neki predmet ili ga želimo posjedovati kako bi ga pokazali/a kroz njega svoj standard ili čak jednu lažnu ličnost, identičnu predmetima koji je predstavljaju. U razvijenim kapitalističkim zemljama danas se neprestano stvaraju nove potrebe radi sve veće potrošnje i to postaje vitalno za funkcioniranje sistema. Zbog toga ekspanzija potrošnje dolazi u centar ideološke artikulacije i postaje važna ne samo kao način prisvajanja i uživanja, već prvenstveno kao aktivan način odnosa prema predmetima, ljudima i cijelom svijetu. Potrošnja dobiva oblik sistematske aktivnosti na kojoj se zasniva cjelokupni sistem. S obzirom da je razvojem industrijskog društva došlo i do promjena vrijednosti – od vrijednosti dužnosti i poslušnosti, pa do hedonističkih vrijednosti – moguće je, međutim, i da osobe koje raspolažu istim ili sličnim dohocima preferiraju različite načine potrošnje i različite načine ponašanja. Način ponašanja u potrošnji postaje jedan od osnovnih elemenata pri obilježavanju osobnog načina života. Ponašanje u potrošnji slijedi određene društvene norme, pa zadovoljstvo ne izaziva stjecanje skupocjenog predmeta samog po sebi nego prestiž koji se postiže njegovim posjedovanjem. Posjedovanje predmeta treba postati vidljivo, odnosno potrošnja se treba demonstrirati da bi se dokumentirala vlastita pripadnost ‘dokoličarskoj’ klasi.

‘Čovjek je danas opčinjen mogućnošću da kupuje više, bolje, a naročito nove stvari. On je žedan potrošnje. Akt kupovanja i potrošnje postao je prinudni, iracionalni cilj, jer je to samo sebi svrha, i malo ima veze s upotrebom i uživanjem u stvarima koje se kupuju ili troše. San je svakoga da kupi najnoviji uređaj, posljednji model svega što je na tržištu a, u usporedbi s ovim, od druge je važnosti pravo zadovoljstvo zbog upotrebe. Kad bi moderan čovjek mogao izraziti svoj pojam o nebu, on bi ga opisao kao najveću robnu kuću na svijetu, punu novih stvari i sitnica, a sebe kao čovjeka s mnogo novca da sve to kupi. ’…Erich Fromm, Zdravo društvo.

Podvrgavanje regulativama konzumerskog ponašanja ne mora biti samo rezultat težnje za socijalnim priznanjem nego i prisile prema prilagođavanju. Još je i Simmel, pišući o modi kao o ‘potrebi spajanja s jedne strane i potrebi odvajanja s druge strane, što je tipično upravo za modernog čovjeka!’ tvrdio da se čovjek nalazi ili u situaciji prihvaćanja mode, što osigurava pripadnost grupi, ili u situaciji odbijanja, koja ga dovodi u individualno odvajanje od grupe.

‘Nemilosrdna objektivnost’ industrijske masovne proizvodnje i kapitalističkog prometa novcem vodi, prema Simmelovu mišljenju, s jedne strane ‘do specifičnih velegradskih ekstravagancija, osobitosti, kapricioznosti, skupocjene ukrašenosti, čiji se smisao ne nalazi više u sadržajima takvog ponašanja, nego u njegovoj formi bivanja drugačijim, isticanja sebe i time postajući primjetnijimj…) da bi se (…) spasilo za sebe neko poštovanje’… (G. Simmel, Philosophie der Mode, Berlin)

Nema sumnje da izdvajanje, koje je sastavni dio natjecanja, izaziva zavist drugih. Potrošnja istovremeno izjednačuje i diferencira, jer grupna superiornost traži unutargrupnu homogenizaciju. Feudalna klasa je imala poseban stil života i način odijevanja, čime se nastojala superiorno suprotstaviti ostalom stanovništvu i onda kada je izgubila ekonomsku moć. U kontekstu tako shvaćene potrošačke kulture i promjene statusa individualnih identiteta ne samo da se proizvodi potrošnja, nego potrošnja postaje pokazatelj socijalnih i kulturnih razlika. Načini na koji se koriste robe istodobno, naime, ekspliciraju društvene veze i razlike. Sve veći broj specijalista i posrednika koji proizvode nove simboličke robe i nude načine interpretacije njihove uporabe, pridonose i sve većoj ponudi simboličkih roba. Potrošnja je samo jedan aspekt ‘modernog potrošačkog društva’. Njegov pravi cilj je zatvaranje svake druge perspektive, osim perspektive robe. To su uslovi u kojima ovo društvo može da se posveti svojoj isključivoj misiji: razvoju radi samog razvoja, neprestanoj akumulaciji Moći radi same Moći, stalnom kretanju naprijed bez i jednog dostižnog, ljudskog cilja pred sobom.

‘Spektakl je stupanj na kojem roba uspijeva kolonizirati čitav društveni život. Komodifikacija nije samo vidljiva: mi više ne vidimo ništa drugo. Svijet koji vidimo je svijet robe. ’ (Guy Debord, Društvo spektakla, teza 42)

‘Danas smo ponovno u situaciji da se na svakom koraku uvjerimo u sveprisutnost i potpuni trijumf svijeta robe. Zar vidimo nešto drugo? Da li, ako čak i vidimo, zaista vjerujemo da je nešto drugo, bitno drugačije od postojećeg, moguće? Sve drugo je postalo više od neizrecivog: nepojmljivo. To je SPEKTAKL: ono što nas unaprijed poražava, tako što nas ispunjava slikama svojih roba, uloga, fantazija i mogućnosti – ili naprosto umorom, svaki put kada pomislimo intervenirati, da ‘odustanemo od puta kojim već idemo ’. Zato u isto vrijeme spektakl i može da nam priča o slobodi: ispražnjeni od svakog autentičnog sadržaja i težnje, možemo raditi što hoćemo. U svijetu robe, svaki vid potrošnje i participacije je dopušten. Sve se može, sve je normalno …čak je i pobuna postala legitiman izbor, prizor koji vam stoji na raspolaganju, ukoliko vas svi ostali ne zadovoljavaju… ’(Aleksa) ‘Samozadovoljno pristajanje na status quo može koegzistirati i sa čisto spektakularnim oblicima pobune: samo nezadovoljstvo postaje roba čim ekonomija obilja razvije kapacitete za preradu te naručite sirovine ’ (G. Debord, teza 59).

Ali kakav je zapravo odnos tradicije i novog? Pa svakim danom rušimo staro i stvaramo novo, a upravo to uvođenje novoga u već ustaljeno, najčešće je podvrgnuto nepisanim zakonima slučajnosti i nužnosti, i zato ‘dobrim’ dizajnerima nazivamo revolucionare, osobe koje s najviše istančana senzibiliteta i s najboljom prosudbom uspijevaju savladati proturječja između inovacije i tradicije. Dizajn je nepredvidljiv, svjedoci smo gotovo sezonskih promjena trendova, povratka dizajnerskih repertoara prošlih desetljeća, ideje se usavršavaju, a mnogi predmeti kojima se danas služimo su vrhunci teorijske misli i kreativnog izražavanja. Oni najhrabriji dizajneri tragaju za identitetom i novim iskustvima sa željom za mijenjanjem društva. Svijet blagostanja i svijet revolucija, tehničkog napretka i okrutnih ratova, besmrtnih umjetničkih djela i koncentracijskih logora (sve u ime ideje i ideologije ‘pravog’ i ‘jedinog ispravnog puta’). U takvom sklopu oni žele ostvariti vlastiti Ikarov san o letenju (dobar dizajn) umjesto ‘podnositi’ depresivni Orwellov svijet. Teško je udovoljiti društvu koje vrši represiju, djeluje akcelerirajuće na osjetila, i izaziva hektičnost. Usprkos svemu, još uvijek želim da studiram dizajn… iz čisto ideoloških razloga.

Nikola Mokrović

Bit je političkog da traži istinu – a istina u političkom smislu nikad nije ne pretpostavljen, prazan pojam. Kada govorimo o traženju istine u političkom djelovanju, zasigurno tražimo vidove oslobođenja i slobode. Jer istina političkog – to je sloboda. Druga stvar koja je valjda toliko očita, jest da različite političke perspektive imaju različite vidove samolegitimacije. Još jedna istina, koju mnogi navode kao temelj svoje borbe jest da je cjelokupna povijest, povijest klasnih borbi.

Continue reading “METODA I LEGITIMACIJA”

Siniša Miličić

‘A University should not tend to provide what the society asks for, hut rather create what the society needs.’

Sve je počelo 1989. na sastanku rektora (dijela) evropskih sveučilišta održanom u prostorima najstarijeg sveučilišta – bolonjskog. Zaključci tog sastanka sačinjavaju kratak i sladak programatski dokument, “Magna charta universitatum’. Pozivajući se na buduće događaje i razvoj Evropske zajednice, podrazumijevajući da je budućnost na skali od 20 godina koliko – toliko predvidljiva, rektori postavljaju osnovu za buduće usklađivanje među sveučilištima, uz afirmiranje razlika i posebnosti svakog pojedinog. Tekst je ukrašen idejama i naglascima za koje je odavno jasno da današnjoj politici ne znače apsolutno ništa – akademskim slobodama, autonomijom sveučilišta i autonomijom znanstvenog rada.

Kroz koju godinu, tog dokumenta primila se politika. Ona politika koja zastupa prvenstveno interese kapitala. Ona politika kojoj ‘dugoročno’ znači do kraja ovog mandata. Ona politika koja voli govoriti u frazetinama. U stilu Newspeak rječnika B, počele su frcati nove riječi s nedostatkom značenja i razne kratice koje počinju sa E: izvrsnost (excellence), zapošljivost (employability), ECTS (European Credits Transfer System), EHEA (European Higher Education Area), te mobilnost (mobility), usporedivost (comparability)…

Nizom deklaracija i ostalih dokumenata, u cilju stvaranja EHEA- e, evropski ministri visokog obrazovanja donijeli su zaključke koji kontradiktiraju većinu onih temeljnih vrijednosti Magnae Chartae koji su temelji dugotrajnosti i dugoročnosti sveučilišta. Govori se o suradnji sa poslodavcima (kapitalom) u osmišljanju i izvođenju studijskih programa. Misli se o unificiranju programa. Znanje se reducira, kao i uvijek kod naših današnjih strojno proizvedenih političara, samo na alat u korist bogaćenja bogatih.

Slažem se, bilo bi nepošteno i licemjerno reći da se studijski programi trebaju graditi bez gledanja na trenutne i buduće potrebe industrije i ostalih nesveučilišnih institucija, jer svaki budući tehnološki i organizacijski stupanj ovisi o trenutnom. Kraće rečeno, ne smijemo gledati u budućnost bez da vidimo stvarnost. Problem nastaje drugdje. Kakav kadar žele poslodavci? Za upravljačka mjesta, beskrupulozan, nasilno poslovan, koji gazi konkurenciju. Za ostala mjesta poslušan, beskičmenjački, radišan i sposoban u svom području.

Međutim, u korist bolje budućnosti, Sveučilište treba educirati točno suprotne kadrove. Za tzv. upravljačka mjesta trebamo ljude sa razvijenom stručnošću, kao i moralom i svijesti o suradnji i socijalnom aspektu svojih djela. Za ostala mjesta ljude koje se ne može zloupotrebljavati, od kojih se ne može raditi budalu, ljude koji su dovoljno širokog pogleda na svijet da vide u svojoj profesiji i svom radu put ka samoostvarenju, te da svoju profesiju biraju upravo prema samoostvarenju. Ovakvo educiranje ljudi dobro je i nezavisno i od privrednog uređenja i posebno nezavisno i od postojanja države!

Postoji još jedan aspekt, više spekulativan, kritike političarskog viđenja stvaranja EHEA-e – pitanje imigracije. Naime, uz omogućavanje da Evropljani dobiju (ne)odgovarajuće visoko obrazovanje osigurava se da imigranti pri traženju posla uvijek budu podređeni, ako nisu redove veličina kvalitetniji od domaćih kadrova. Takav sistem djelomično liči na američki sistem neulaganja u vlastito školstvo jer uvijek imaju dovoljnu imigraciju iz Evrope koja im čini većinu kvalitetnog kadra. Ovakav razvoj sistema kroz koje desetljeće mogao bi dovesti do svjetskog uređenja gdje samo najsiromašnije zemlje u najlošijim uvjetima proizvode dovoljno kvalitetnog kadra za sve razvijene zemlje. Postavlja se pitanje, što ako jednom bude riješeno pitanje siromašnih zemalja? No, ovu priču bih ipak uzeo sa dozom opreza, jer računa s time da sva Sveučilišta u Evropi napuste svoju tradiciju kvalitete koja traje nekoliko stoljeća, a to ne zvuči previše vjerojatno.

Svaki današnji političarski pristup je sistem mrkve i batine, kao da se radi o magarcima. Do sada rečeno je priča o batini. Priča o mrkvi je mnogo ljepša, jer pokriva načine kako student može steći kvalitetnije i šire obrazovanje.

Prva ‘mrkvasta’ strana priče je pitanje mobilnosti. Kao jedna od Newspeak riječi ima jednostavno intuitivno objašnjenje ali nema pravu logičku definiciju. Pitanje mobilnosti je zapravo pitanje sposobnosti sveučilišta, odnosno studijskih programa da izmjenjuju studente, koliko unutar sveučilišta, toliko i među sveučilištima. Mobilnost shvaćena na ovakav način je definitivno pozitivna i u skladu sa sveučilišnom tradicijom u Evropi, gdje je uvijek bila vrijednost znanje stjecati na više sveučilišta.

Osiguravanje i upravljanje kvalitetom (quality assurance i quality management) je jedan dvosjekli mač primamljivog naziva. Bez autonomije sveučilišta u praksi, pitanje kvalitete rješavaju državne institucije čiji je program uvijek kratkoročan i Čiji pojam kvalitete na sveučilištu se svodi na ranije raspravljen odnos sa industrijom. Kao posao sveučilišta, osiguravanje kvalitete je posao koliko nastavnog osoblja toliko i studenata. Od nastavnog osoblja očekuje se integritet i samokritičnost, te uvažavanje kritika načina provođenja nastave i odabira gradiva, a od studenata da sudjeluju u ocjenjivanju nastave te da naglašavaju glavne probleme. Ideje osiguravanja kvalitete mogu ići i tako daleko da studenti mogu zabraniti nekom nastavniku predavanje. Takva praksa postoji u zemljama sjeverne Evrope. Sve u svemu, osiguravanje kvalitete je jedan važan dio sveučilišta, možda samo moderniziran naziv za već stariju praksu na nekim sveučilištima.

Prirodno pitanje ovdje nastaje, zašto ovo ispričano nema veze sa onime što čujemo u medijima o Bolonjskom procesu? Hrvatska je država bez dugoročne strategije razvoja, posebno bez strategije razvoja znanosti i visokog obrazovanja. Naša sveučilišta su već desetljećima uhodana u sistem životarenja a ne funkcioniranja, u kojem životarenje nalikuje larpurlartizmu sa zatvorenim autodestruktivnim krugom nepostojanja unutarsveučilišne, intersveučilišne suradnje i ikakve suradnje sa privredom. U takvoj situaciji lagano je etiketirati ovu ili onu instituciju kao izvor svega zla, no pitanje je kako stvar poboljšati.

Očiti gafovi tumačenja Bolonjskog procesa kod nas su sljedeći: prvostupnik nije samo faza studija, već, za razliku od maturanta neke gimnazije, osoba formalno osposobljena za rad u nekoj struci. Mobilnost nije samo pitanje nostrifikacije diploma, već kako je ranije navedeno, pitanje načina i mjesta usvajanja znanja. U Hrvatskoj se pod kvalitetu nastave i provođenje Bolonjskog procesa gura i redovito praćenje nastave. Tako nešto je potpuno pogrešno. ‘Zahtjev’ Bolonjskog procesa je redovito praćenje znanja. Razlika se sastoji ne u tome je li student prisutan na nastavi, već radi li i usvaja znanje postepeno. Smisao je toga, očito, rasteretiti studentima ljeto kroz rad u jesen, zimi i u proljeće, te osigurati da studij ne traje desetljećima, kao što je poznato da se kod nas događa.

U pitanju osiguravanja kvalitete još postoji jedno jedva dotaknuto pitanje, pitanje kvalitete administrativnog osoblja, jer ono ipak u određenoj mjeri utječe na rad i studenata i nastavnog osoblja, a rijetko se spominje. Neka sveučilišta imaju praksu zapošljavanja visoko informatički pismenog administrativnog osoblja, tako da se nastavno osoblje može posvetiti u potpunosti svom nastavnom i znanstvenom radu, a ne natjeravan ju administracije. Uredi s kojima studenti dolaze u kontakt znaju biti nekompetentni, što se studentima može ispriječiti u ostvarivanju nekih elementarnih prava, npr. pravo na pristup računalnoj opremi sveučilišta.

Dakle, što reći za kraj? Vjerujem da se čitatelj slaže da je priča o ‘mrkvi’ jedna lijepa i romantična priča o boljim sveučilištima koja bi skoro pa mogla biti ostvarena. Pitanje je kako riješiti pitanje batine? Kako osigurati one temeljne vrijednosti na sveučilištima? Kako ispraviti potpuno promašene koncepte kod nas?

Postoji širok spektar načina, od političkog djelovanja i lobiranja, do protesta, od pisanja članaka i rasprava do izglasavanja u Saboru i senatima sveučilišta, no sve, apsolutno sve te metode zahtjevaju što preciznije složen i temeljito isplaniran skup ideja, što konceptualnih, što provedbenih, koje se zastupa. Stoga, prvi korak je, uz koordinaciju sa širokim krugom relevantnih osoba, komunikacija i osmišljanje planova.

Mandat za donošenje tih planova danas imaju Sabor, Vlada, senati sveučilišta i studentski zborovi. Izvana je moguće djelovati na razvoj pritiskom (podsjećanjem) da se radi, te prijedlozima i kritikama planova. Unutar tih institucija treba samo raditi, pravedno i sa vizijom, te sprečavati kočenje uzbrdo i ostale oblike čiste birokratske inercije. Naravno, ništa od toga ne smije se raditi bez suglasnosti relevantnih osoba sa sveučilišta – nastavnog osoblja, studenata i ostalih. Tko zna, možda nas tako ipak i svemu usprkos jednog dana dočeka jedna ljepša i bolja budućnost?

Mladen Jakopović

Dok s pravom priznajemo sklonosti ka odvajanju unutar EU i činjenicu da ona svira drugu violinu (ako i drugu…) u odnosu na SAD, mnogi podcjenjuju njezinu golemu moć i međunarodni značaj.

Kao‘najsloženija i najautoritativnija multilateralna ustanova u suvremenoj povijesti’[1], Europska je unija najveći svjetski trgovac dobrima, obuhvaćajući 19.1% svjetskoga robnog izvoza i uvoza. Europska je unija, također, ‘najveći svjetski trgovac komercijalnim uslugama, s udjelom od 24.3% u svjetskoj trgovini uslugama’ (oko 300 milijardi €).[2] Zajedno sa SAD i Japanom, ona je ‘dom osamdeset i sedam od stotinu vodećih svjetskih transnacionalnih kompanija’ koje ‘pokrivaju 88% njihove inozemne aktive’. Taje trojka također ‘odgovorna za većinu izravnih inozemnih ulaganja u svijetu’.[3] To Trojstvo, predvođeno SAD-om, i dalje predstavlja glavni imperijalistički blok u suvremenom svjetskom sustavu.

Continue reading “TVRĐAVA EUROPA POBJEDNIČKA FLOTA EUROPSKA UNIJA KAO ZNAČAJAN MEĐUNARODNI FAKTOR”

Goran Mars

Jedan moj prijatelj se pre dva meseca vratio sa letovanja u Kanu i Parizu. Bio je prepun utisaka o lepotama Francuske, o toj kolevci civilizacije, o majci svih umetnosti i umetnika, arhitektonskom divu, kolonijalnoj carevini… Sasvim suprotno severnoameričkoj kulturi u koju smo i prijatelj i ja utonuli, Francuska je moderna, otvorena, prijateljska i gostoljubiva. Muzeji u Parizu ili toplesi u Kanu, svejedno: tamo ima šta da se vidi i nauči. Sve je sređeno, sve je pod konac, a opet u blagom haosu koji samo požuruje ljude da se uklope. Nigde oblačka na toj slici. Ali, dve ulice niže…

Continue reading “FRANCUSKA, DVE ULICE NIŽE”

Lav Trocki

Epohe reakcije, kao što je naša, ne samo da dezintegriraju i oslabljuju radničku klasu i slabe njenu avangardu već također snižuju opću ideološku razinu pokreta i unazađuju političko mišljenje natrag na davno prevaziđene razine. U takvim uvjetima zadatak avangarde je, iznad svega, ne prepustiti se nazadnoj bujici: ona mora plivati protiv struje. Ukoliko je nepoželjan odnos snaga spriječe u zadržavanju već osvojene pozicije, ona mora barem zadržati svoje idejne pozicije, jer u njima ostaje izraženo skupo plaćeno iskustvo prošlosti. Glupi će takvu politiku nazivati ‘sektaškom’. No ona predstavlja jedino pripremu za novi i golemi udar koji će se poklopiti sa nadolazećom povijesnom plimom.

Continue reading “STALJINIZAM I BOLJŠEVIZAM”