NE SAMO MISAO VEĆ I PROSTOR

Barbara Kraš

Činjenica da Zagreb doživljava svoj arhitektonski, a samim time i urbani preobražaj ne može ostati zanemarena. Posljednjih godina u gradu je, kao gliste poslije kiše, iznikao velik broj stanova, shopping centara, novih hotela, poslovnih zona te stambenoposlovnih kompleksa. Velika koncentracija novih građevina svih oblika, upitne estetike, ukazuje na nužnu zasićenost medijskog prostora oglasima pomoću kojih te nekretnine pronalaze svoje vlasnike, a samim time i rast njihovih vrijednosti. A kako je efikasno pravosuđe zajedno s korumpiranošću političara tek u početnoj fazi “normalizacije”, u “zraku” su i mnogobrojne afere koje potresaju taj građevinski sektor. Javne površine, bile one zelene ili betonske, svojom tradicijom postojanja su ostavile traga u običajima i kulturi građana koji vole na njima provoditi vrijeme. Ti tragovi eliminiraju se na najgrublji mogući način, a u zraku se osjeća bespomoćnost, gotovo invalidnost društva oko ovog fenomena. Vođeni interesom kapitala, gradski oci se izdavanjem nezakonitih ili zakonom ozakonjenih nezakonitosti poigravaju psihom stanovnika ove naše metropole. Naime, kako tvrde intelektualci, uži centar grada, sa statusom zaštićene kulturne baštine, mjesto je na koje su Zagrepčani posebno ponosni. Pogotovo nakon što je sve izvan toga centra postalo podložno izgradnji nakaradnih zgrada uzrokovanoj nepostojanjem urbanističkog plana i ikakve razvojne strategije. Ovo je slučaj eksperimentiranja s izgledom prostora, da bi se zatim iščekivalo hoće li pokus uspjeti ili ne. Ovisno o rezultatu, svi su zadovoljni ili s gorčinom u ustima svaki put kad prolaze pored određenog zdanja “začepe nos”. Na to je upozorila trupa “Bijesne gliste” na prvom FAKIju 1998-te. Oni su u svom performansu na Cvjetnom trgu dijelili pastu i četkice za zube namijenjene čišćenju tog trga od “zagađenosti” određenim arhitektonskim nespretnostima. Tomislav Gotovac je u svojoj kritici “zagađenja prostora” možda otišao najdalje. Svoj performans “Izgubljene lopte” iz 2000-te Gotovac određuje kao “pičkarenje i govnarenje svih prošlih i budućih jebača Zagreba”. Naime, desetljeće koje je proveo pored teniskih terena na Šalati u njegov vrt je donijelo na stotinu promašenih ili prejako udarenih teniskih loptica, što mu je poslužilo kao inspiracija. Tako se Gotovac vidno iznerviran uputio s tri vreće za krumpir pune loptica u podrum As trokut cafféa, gdje je uz niz psovki i vulgarnosti snažno i gnjevno bacao loptice o zidove tamošnjeg izložbenog prostora. Ubojstva pojedinih dijelova urbane jezgre i danas se nastavljaju. Pojam “kulturna politika” još uvijek nije svladan u rječniku vodećih ljudi glavnoga grada, pa je, sad kad su se “izgubili” mnogobrojni urbani elementi koji su karakterizirali ono “zagrebačko”, “izmišljena” nova verbalna metodologija. Mnogi arhitekti koji stoje iza građevina niklih novcem iz džepova brojnih investitora danas progovaraju “urbanim” jezikom svjetskih elita. Kao da su Zagreb pobrkali sa neonskim svjetlima Las Vegasa, pariškim alejama i kanalima u Amsterdamu ili Veneciji. Umjesto da se nastavlja graditi u postojećem duhu, postepeno mijenjajući njegov izgled, Zagreb se divljački mijenja, pri čemu se uništava postojeće i nasilno adaptira nekoj “časopisnoj” kulturi, stranoj njegovom stanovništvu. Građani bježe od kamera i mikrofona, bojeći se priznati sami sebi da nemaju formulirano mišljenje, a kamoli kritički diskurs. Već dugo su protesti i kritika maknuti sa javne pozornice kao oruđe za borbu u ime svojih interesa. Takav fenomen nije slučajan niti izoliran. On se proteže u sve sfere života kao posljedica promjene ekonomsko društvene formacije. Vlastiti interes ne izlazi iz okućnice pojedinca, kolektivna svijest uspješno je izmijenjena u korist gledanja vlastita posla. Tako se i ovaj put na proteste protiv izgradnje tzv. shopping centra usred grada u realizaciji investitora Tomislava Horvatinčića nije pojavio nitko doli onih kojima je to u opisu posla. Urbanisti, arhitekti, glumci, intelektualci, svima je proradila građanska dužnost. No, bez obzira na to što je takav čin poduprt od do sada rijetko viđeno velikog broja građana, i dalje određena glasila javnog mnijenja (anketa u “Nedjeljom u 2” gdje je i dalje oko trećina građana glasovima podržala ovakav rad gradonačelnika ili telefonski pozivi građana u emisiji radija 101, koji hvale prvog čovjeka Zagreba) daju sumornu sliku pokušaju da se diskreditira sveprisutnog gradonačelnika. Ali i sve jasniju predodžbu da će Hrvatska uskoro sve jasnije poprimati oblik Amerike; neobrazovani ljudi, usto i debelog stasa koji samo gledaju sapunice, a s vremena na vrijeme zaokruže poneku brojku na glasačkom listiću.

SURETI ORLAN

Kubilay Akman

prevela Hana Dvornik

Francuska performans-umjetnica Orlan, rođena u industrijskom gradu St. Étienne u Francuskoj, u izvanrednom je položaju u svijetu suvremene umjetnosti. Ona tvrdi da je “umjetnost prljav posao, ali ga netko treba obavljati”, i svojim vlastitim tijelom izvršava svoj prljavi posao u najnevjerojatnijem smislu riječi. U svojim umjetničkim performansima, koje definira kao ‘Karnalna umjetnost’, Orlan transformira svoje tijelo i svoje lice kirurškim operacijama, kako bi kritizirala koncept ljepote koji slijedi iz muške moći i konstrukciju ženskih subjekata u modernim zapadnim društvima.

Continue reading “SURETI ORLAN”

QUIEN ES CORTO MALTESE?

– strip kao revolucionarno štivo –

Kate Pavić

Nastavši kao dijete likovnog izričaja i literature strip se kroz povijest uspio u potpunosti odvojiti od svojih distanciranih roditelja, službeno postavši devetom umjetnošću. No većina ga još uvijek smatra lakim štivom, ili tek pukom razbibrigom. Činjenica kako strip još uvijek nije uspio nadrasti epitet marginaliziranog medija ipak govori više o onima koji ga (ne)čitaju, nego o samom stripu kao takvom.

Ukoliko Vas ipak nešto privlači da zavirite u bogatstvo stripa, dopustite da vaš vodič bude Corto Maltese, jedna od najosebujnijih pojava europskog stripa. Putovanje s njim neće biti ni malo dosadno, naprotiv s Cortom možete ispratiti stare carističke režime ili upoznati ljude poput ratnog reportera Jacka Londona kojeg Corto susreće za vrijeme japansko – ruskog rata, kao i mladog portira Džugašvilija koji će igrama sudbine jednom postati mnogo poznatiji Josef V. Staljin.

Continue reading “QUIEN ES CORTO MALTESE?”

REVOLUCIJA I NASILJE

Pero Jerkić

Konzervativci revoluciju u ideji vide kao balavu, a u zbilji kao krvavu. Lako je odmahnuti rukom i raskrinkati ideološki karakter dotičnih stavova. No oni su unatoč svojoj ideologičnosti istiniti. Zapravo se može reći kako je revolucija sazdana od krvi i naivnosti.

Revolucija u društvenom i političkom smislu predstavlja sukob, radikalni diskontituitet s postojećim svijetom. Taj postojeći svijet, društvo, nije neka neuhvatljiva apstrakcija- to su ljudi koji ga čine sa svojim odnosima i objektima koji omogućavaju dotične odnose. Ti objekti, stvari stvorene posredstvom društvenih odnosa, u potpunosti uvjetuju same odnose, ali ipak predstavljaju pasivni aspekt postojećeg svijeta. Aktivnu stranu čine realni ljudi. Kada bi ti ljudi sami po sebi te- žili promjeni određenog društvenog stanja (sebe) i/ili kada bi se njihova egzistencija sastojala od permanentne transformacije uvjeta vlastitog života oslobođene represije, politička i društvena revolucija bile bi nemoguće, te bi izgubile svako značenje. Dinamika društvene promjene tada bi bila otvorena. Postojeći svijet i društvo tada bi bili istovremeno i nepostojeći jer bi dinamika i karakter njihove izmjene bili određeni slobodnom praksom i voljom članova društva, a ne strukturalnim zakonitostima karakterističnim za pojedino društvo, oživotvorenim i reproduciranim od strane samih društvenih jedinki.

Continue reading “REVOLUCIJA I NASILJE”

PROBLEM PRAXIS

Pero Jerkić, Nikola Mokrović

Tema ovog teksta nipošto nije problematiziranje praxis filozofije i rapravljanje o njenom, stvarno ili fiktivno, slobodarskom sadržaju. Tekst se također ne bavi pojedinim ličnostima samih praksisovaca; kao ni njihovim zbirom. Ovaj se tekst bavi političkom i društvenom ulogom praxis grupe i filozofije na općenitoj razini- povezivanjem specifičnosti praxis ideja, realne političke aktivnosti njihovih protagonista i same društvene zbilje u kojoj ovo prethodno egzistira. U skladu s tim zapravo je irelevantno koliko je njihova filozofija, sama po sebi, ispravna, legitimna, oslobodilačka; koliko je marksistička ili nemarksistička itd. Također posebnu pažnju ne zaslužuje ni to što sami praksisovci govore o sebi- jer spoznajna je stupica povesti se za idejom kako je autorefleksija aktera automatski istinitija od refleksije nekog promatrača. Istina je u cjelini i istinitost pojedine refleksije povećava se u razmjeru u kojem spoznavatelj sa svoje pozicije unutar nje zahvaća u nju.

Continue reading “PROBLEM PRAXIS”

DU MONDE AUX BALKANS

Između prepisivanja i razbijanja geo/političkih fetiša

Nikola Mokrović

Od 13. do 18. novembra u Grenoblu se održavao multikulturalni festival pod imenom Du Monde Aux Balkans u organizaciji Drugog mosta, udruge koja operira na relaciji Mostar – Grenoble. Vrijeme je bilo sunčano, atmosfera na diskusijama i radionicama dobra, a moderatori nešto lošiji. Potrebe za hvalospjevima nema; oni bi se samo mogli lagano pretvoriti u prazne fraze koje bi hranio cvjetajući cinizam. Ali ako ga odmah osvjestimo i spasimo se gluposti, on može imati blagotvoran početni efekt za nešto drugo što je nužno: zdrav pogled na cijelu stvar, izvana, nakon njezina završetka. Možda upravo u takvom pristupu i leži problem: ovaj tekst ne smjera biti bilo kakvom kronologijom dotičnog festivala, već osvrt o nekim stavovima i razmišljanjima koja su tamo javila, a čiji se duh osjeća i mnogo šire. Iz toga slijedi da nema dozu pretpostavljene ‘impersonalnosti’ i da zbog relativnog apstrahiranja od konkretnih događaja, nad njime stoji možda sitna, ali neprestana prijetnja da se pretvori u određenu vrst osobnog obračuna u u posmrtnom tonu. No, ako te događaje uzmemo samo kao nužni povod koji je natjerao autora da se pozabavi dotičnom temom, a određena prisjećanja kao eventualni ton koji oblikuje tekst, problema ne bi smjelo biti. Konačno, da tako kažem, realnost, koja nas jedina zanima, jest i jedino mjesto u kojem nalazimo za nas suštinski relevantne teme.

Continue reading “DU MONDE AUX BALKANS”

RADNICI I INTELIGENCIJA

Pero Jerkić

Radnici su nekoć uistinu bili revolucionari. Na stranu sve komunističke, anarhističke i ostale lijeve stranke i pokreti, na stranu svi vođe i intelektualci, kao i ideje o revolucionarnoj biti proletarijata. Radnici su sami, u svojoj vlastitoj djelatnosti i aktivnosti bili revolucionarni. Oni su nekoć pozivali na suštinsku promjenu društva i to ne naprosto u ime svog uskog i sebičnog interesa, već i u ime općeljudskih ciljeva koji su se poklapali s njihovim interesima. Zauzimali su tvornice, dizali štrajkove, borili se za političke i društvene slobode, kao i za sve potlačene društvene grupe. Radnici su tada kao izopćenici iz kruga kapitala i države svoj osobni interes sjedinjavali s općeljudskim, vlastitu borbu povezivali s borbom svih potlačenih skupina u društvu i tražili drugačiji svijet. Radnici su uistinu bili apsolutna negacija realnosti kapitalističkog društva. Radnici to, na prethodno ocrtani način, više nisu i ne mogu biti. U društvima kapitalističkog centra radnička je klasa još u prvoj polovici dvadesetog stoljeća doživjela priznanje i bila integrirana u društveni realitet. Sistem je, zbog vlastitog održanja, njihovom neposrednom interesu priznao legitimnost, uvukao ih u sebe i politički pripitomio. S druge strane oni su sami, u skladu s tim, vlastite interese počeli gledati ograničeno, suženo, kratkoročno i izolirano. Na taj način obezbjeđena je sigurnost razvoja sistema i njegove tehničke strane, što je potom rezultiralo povratnim promjenama na radnike, kulturu i njihovu transformaciju. Cijela je stvar otišla toliko daleko da se neki pitaju postoji li više radnička klasa. Svakako je jasno kako ne postoji – barem ne ona koju je Engels vidio po ulicama i tvornicama engleskih gradova 19. stoljeća. I danas postoje najamni radnici, sasvim specifični i historijski, suvremeni i naševremeni- štoviše oni čine premoćnu većinu današnjeg društva. Postoji i klasa društva koja se i u užem smislu, u skladu s određenim materijalnim obilježjima, smatra radničkom. No to nije Engelsova radnička klasa. To može biti Engelsova ili Marxova ili čijagod radnička klasa ukoliko pođemo od nekog teoretskog konstrukta, te nekim filozofskim, socijalno- političkim ili ekonomskim, formalnim ili materijalnim kriterijem razlučimo radničku klasu od kapitala, malograđana, seljaka, managera, političkih elita itd. te onda kažemo kako današnji kompjutorski programer predstavlja radnika isto kao i velški rudar 19st. Netko će drugi krenuti od svog teoretskog konstrukta, te će svojim ekonomski, sociološkim ili nekim drugim kriterijem doći do suprotnih rezultata.

Continue reading “RADNICI I INTELIGENCIJA”

DRUŠTVENA FORMACIJA I ČOVEK: HOMO OECONOMICUS ILI TRÄGER

Miloš Milić

Klasična ekonomija je zasnovana na jednoj vrsti ‘naivne’ antropologije, koja barata konceptom ‘sfere potreba’ (Hegelov pojam) ‘građanskog društva’, kao regulatorom (i izvorom) vrednosti razmene. Potrebe su, naravno, predstavljene kao individualne i kao merljive. Subjekti, kao nosioci potreba i stoga osnova ekonomske teorije, predstavljaju homo oeconomicus-e: “područje ekonomskih fenomena je tako zasnovano, na svom početku kao i na svome kraju (tj. time što proizvode ljudi, i što proizvode za svoje potrebe – prim. M.M.), na cjelini ljudskih jedinki”.[1] Ovaj način utemeljivanja ekonomskih fenomena, po Altiseru, nalazi se u “neposrednom i izravnom odnosu” s ideološkom antrolopogijom, koja je i osnova humanizma. Čovek je specifikovan kao životinja s razumom (animal rationale) i govorom (animal loquax), koja se smeje (ridens) i bavi politikom (politicum), nakon čega se pokazuje i kao subjekat potreba – homo oeconomicus. Cela ta ideološka konstrukcija obezbeđuje ekonomičnost ekonomije – budući da se iz tog polja ekonomija predstavlja kao datost, očiglednost jedne specifikacije čoveka-subjekta. Klasična ekonomija je svoje funkcionisanje mogla da predstavlja kao najracionalniji poredak upravo zato što se nadovezivala na već postojeće moralne i religijske postavke antropologije; ista logika stoji i danas u pitanjima ekonomije.[2] Štaviše, upravo je ova antropološka ideologija ono što omogućava klasičnoj (i savremenoj) buržoaskoj ekonomiji da se postavlja kao vanvremenska, kao logika inherentna ljudskim odnosima – kao neistorijska kategorija, s obzirom da se temelji na antropološkoj ideji da su svi subjekti jednako subjekti potreba; na taj način  je moguće apstrahovati njihovu sveukupnost, i preći na tretiranje ekonomskih fenomena kao zauvek datih i suštinskih.

Continue reading “DRUŠTVENA FORMACIJA I ČOVEK: HOMO OECONOMICUS ILI TRÄGER”

INTERVJU: WILLIAM IZARRA

uradili: 11. teza i Lucija Gusić

Teza: Predstavite se ukratko – vaše dosadašnje djelovanje, funkcije, politički put do danas.

Izarra: Ja sam organizator centra za ideološko formiranje koje ima za cilj stvoriti ideološku i revolucionarnu svijest.

T: Ako možete ukratko opisati procese koji su u tijeku u Venezueli, koji su glavni temelji Chavezove politike, koji je njezin cilj i suština.

Continue reading “INTERVJU: WILLIAM IZARRA”

11. teza Nr 4

Klik na naslovnicu – preuzimanje u pdf formatu

Od izlaska posljednjeg broja 11. teze ponovo je proteklo skoro 12 mjeseci i taj godišnji ritam koji si od samog početka spontano zadajemo lagano se pretvara u našu rutinu. Godišnji vremenski intervali koji razdvajaju dva broja ovog časopisa i zbog same dužine svakako otežavaju kontinuiranu interakciju čitatelja i 11. teze, no ipak nisu ono što bi nas najviše trebalo mučiti. Bitno obilježje nekog godišnjaka svakako bi trebalo biti i to da u svom sadržaju obuhvaća cjelogodišnji rad njegovih tvoraca. Takvo što tek se uvjetno, u smislu da su naši tekstovi nužno inficirani onim što smo radili tijekom godine, može primjeniti na 11.Tezu.

Continue reading “11. teza Nr 4”